Moforaja (http://moforaja.com/index.php)
- MOSTAR NEKAD I SAD (http://moforaja.com/board.php?boardid=6)
-- NOSTALGIJA (http://moforaja.com/board.php?boardid=7)
--- Eh ta vremena... (http://moforaja.com/threadid.php?threadid=20063)

Uh kako ovo slikovito opisa, ......Magistre

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

citat od Magistar:


Treæa osnovna.


Proðem nekada pješice Bulevarom. A ne volim to, pa opet same me noge odvedu. I gledam je. Gledam tu ugaslu zgradu, razrušenu, poniženu...gledam te nestvarne zidine moga djetinjstva.

Opet trèim prema školi...kratke hlaèe, torba na leðima, u džepu siæa za ''šiptara'' s korpom, klikeri,... dvije cigarete u èarapi koje sam ukrao od starog. Na meni indigo plava bluza koju smo morali nositi, a koju smo tako mrzili. na desnom ramenu obvezni žuti amblem škole ''Hamza Humo'', koji mi je majka u žurbi crnim koncem prišila.

A ranije pošao, ima još do nastave.
Kantarevac. Središte našeg svijeta. Klikera, crte, pole-cijele, prve tuèe, cigarete..treninzi Lokosica.
E majko moja...svaðali smo se koja je najljepša. Sjeæam se da sam bio zaljubljen u golmana. Èinila mi se najljepša djevojka na svijetu. Pa bih ubjeðivao druge u to...bezuspješno. Satima smo ih zurili...pušili cigare popola. I ono èuveno ''ostavi mi dva dima''.

Ili lopte na gimnazijskom igralištu...viktorija. A onda nas gimnazijalci potjeraju. I povuèemo se. Ali onda stradaju djeèaèiæi iz meðusmjene...zaplijenimo im loptu i igramo. Kada njihova vriska za loptom postane neizdrživa, napucamo im loptu ili u ''Jugoplastiku'' ili u Ðunglu, kako smo zvali onaj gustiš prije Kantarevca.
Ili bi stali kod prozora Jugoplastike i davili radnike koji su radili unutra da nam daju ''puhaljke'', tj. duge aluminijske cijevi, koje bi smo skraæivali i kroz koje bi se s košticama košæele ili gloginja gaðali.

Pa u školu. Ne daju uæi onako kako ko hoæe. Mora se u red stati, dvoje po dvoje...još svaki razred zasebno. I onda æurimo iza æoška da uðu ženske i bubatori. Ne damo ponosa. A direktor škole bio rahmetli Maho Puziæ. Strog, a u suštini jedna velika ljudina. I prijeti nam prstom i zove. Džaba.
Pošalje Diku (Grebenc) koja je stvarno znala s nama. I stvarno, riješi to za sekund. I onako bezvoljno stajemo u red s drugim ðacima, udaramo im klempe, podapinjemo, guramo one ispred nas i red se raspada..
A škola..izlizane stepenice od brojnih generacija koje su tuda prošle (i moj pokojni otac je takoðer završio treæu osnovnu), željezni gelenderi, teška i velika vrata uèionica, žuti starinski parketi...i onda zvono..

Evo me opet danas tu...toliko toga je sada nestvarno, prazno...da mi se èini da sam to u stvari samo sanjao.
A možda i jesam.

PRELIJEPO SJECANJE, Magistre nema drugih rijeci sem:

"Kako je lijepo vidjeti te opet '.... ''

___________________________________________________________________

LJEPO I NEZABORAVNO

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

citat od Magistar:


Treæa osnovna.


Proðem nekada pješice Bulevarom. A ne volim to, pa opet same me noge odvedu. I gledam je. Gledam tu ugaslu zgradu, razrušenu, poniženu...gledam te nestvarne zidine moga djetinjstva.

Opet trèim prema školi...kratke hlaèe, torba na leðima, u džepu siæa za ''šiptara'' s korpom, klikeri,... dvije cigarete u èarapi koje sam ukrao od starog. Na meni indigo plava bluza koju smo morali nositi, a koju smo tako mrzili. na desnom ramenu obvezni žuti amblem škole ''Hamza Humo'', koji mi je majka u žurbi crnim koncem prišila.

A ranije pošao, ima još do nastave.
Kantarevac. Središte našeg svijeta. Klikera, crte, pole-cijele, prve tuèe, cigarete..treninzi Lokosica.
E majko moja...svaðali smo se koja je najljepša. Sjeæam se da sam bio zaljubljen u golmana. Èinila mi se najljepša djevojka na svijetu. Pa bih ubjeðivao druge u to...bezuspješno. Satima smo ih zurili...pušili cigare popola. I ono èuveno ''ostavi mi dva dima''.

Ili lopte na gimnazijskom igralištu...viktorija. A onda nas gimnazijalci potjeraju. I povuèemo se. Ali onda stradaju djeèaèiæi iz meðusmjene...zaplijenimo im loptu i igramo. Kada njihova vriska za loptom postane neizdrživa, napucamo im loptu ili u ''Jugoplastiku'' ili u Ðunglu, kako smo zvali onaj gustiš prije Kantarevca.
Ili bi stali kod prozora Jugoplastike i davili radnike koji su radili unutra da nam daju ''puhaljke'', tj. duge aluminijske cijevi, koje bi smo skraæivali i kroz koje bi se s košticama košæele ili gloginja gaðali.

Pa u školu. Ne daju uæi onako kako ko hoæe. Mora se u red stati, dvoje po dvoje...još svaki razred zasebno. I onda æurimo iza æoška da uðu ženske i bubatori. Ne damo ponosa. A direktor škole bio rahmetli Maho Puziæ. Strog, a u suštini jedna velika ljudina. I prijeti nam prstom i zove. Džaba.
Pošalje Diku (Grebenc) koja je stvarno znala s nama. I stvarno, riješi to za sekund. I onako bezvoljno stajemo u red s drugim ðacima, udaramo im klempe, podapinjemo, guramo one ispred nas i red se raspada..
A škola..izlizane stepenice od brojnih generacija koje su tuda prošle (i moj pokojni otac je takoðer završio treæu osnovnu), željezni gelenderi, teška i velika vrata uèionica, žuti starinski parketi...i onda zvono..

Evo me opet danas tu...toliko toga je sada nestvarno, prazno...da mi se èini da sam to u stvari samo sanjao.
A možda i jesam.

Ne znam po koji put ovo citam....i svaki put iznova me sjecanje i nostalgija preplavi....

Magistre
(ovo sam iskopirala sebi da imam)

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

citat od djemila:


citat od Magistar:


Treæa osnovna.


Proðem nekada pješice Bulevarom. A ne volim to, pa opet same me noge odvedu. I gledam je. Gledam tu ugaslu zgradu, razrušenu, poniženu...gledam te nestvarne zidine moga djetinjstva.

Opet trèim prema školi...kratke hlaèe, torba na leðima, u džepu siæa za ''šiptara'' s korpom, klikeri,... dvije cigarete u èarapi koje sam ukrao od starog. Na meni indigo plava bluza koju smo morali nositi, a koju smo tako mrzili. na desnom ramenu obvezni žuti amblem škole ''Hamza Humo'', koji mi je majka u žurbi crnim koncem prišila.

A ranije pošao, ima još do nastave.
Kantarevac. Središte našeg svijeta. Klikera, crte, pole-cijele, prve tuèe, cigarete..treninzi Lokosica.
E majko moja...svaðali smo se koja je najljepša. Sjeæam se da sam bio zaljubljen u golmana. Èinila mi se najljepša djevojka na svijetu. Pa bih ubjeðivao druge u to...bezuspješno. Satima smo ih zurili...pušili cigare popola. I ono èuveno ''ostavi mi dva dima''.

Ili lopte na gimnazijskom igralištu...viktorija. A onda nas gimnazijalci potjeraju. I povuèemo se. Ali onda stradaju djeèaèiæi iz meðusmjene...zaplijenimo im loptu i igramo. Kada njihova vriska za loptom postane neizdrživa, napucamo im loptu ili u ''Jugoplastiku'' ili u Ðunglu, kako smo zvali onaj gustiš prije Kantarevca.
Ili bi stali kod prozora Jugoplastike i davili radnike koji su radili unutra da nam daju ''puhaljke'', tj. duge aluminijske cijevi, koje bi smo skraæivali i kroz koje bi se s košticama košæele ili gloginja gaðali.

Pa u školu. Ne daju uæi onako kako ko hoæe. Mora se u red stati, dvoje po dvoje...još svaki razred zasebno. I onda æurimo iza æoška da uðu ženske i bubatori. Ne damo ponosa. A direktor škole bio rahmetli Maho Puziæ. Strog, a u suštini jedna velika ljudina. I prijeti nam prstom i zove. Džaba.
Pošalje Diku (Grebenc) koja je stvarno znala s nama. I stvarno, riješi to za sekund. I onako bezvoljno stajemo u red s drugim ðacima, udaramo im klempe, podapinjemo, guramo one ispred nas i red se raspada..
A škola..izlizane stepenice od brojnih generacija koje su tuda prošle (i moj pokojni otac je takoðer završio treæu osnovnu), željezni gelenderi, teška i velika vrata uèionica, žuti starinski parketi...i onda zvono..

Evo me opet danas tu...toliko toga je sada nestvarno, prazno...da mi se èini da sam to u stvari samo sanjao.
A možda i jesam.


Ne znam po koji put ovo citam....i svaki put iznova me sjecanje i nostalgija preplavi....

Magistre
(ovo sam iskopirala sebi da imam)

___________________________________________________________________

Lacina ulica, ili kako su je mnogi zvali "Donji put", ulica moga djetinjsta i pola mog zivota. Sjecam se kraja tih 60ih godina. Igrali bi svega i svacega, "neka puca neka puca", "limuna i narandze", "stonoge", "odledjenja-zaledjenja", zmure, "care, care, govedare", pa po cijeli dan na male, na ulici kod Dobrine kuce uz park, pa na velike na Mikanovini, pa po sto puta preleti lopta preko garaza u Mare Spremushe, ili u Marije Perotic, pa se u neka doba Milusicev cuko zaleti i progrize nam loptu, djavo ce ga znati zasto je volio lopte, a mi od muke samo bi u sebi psovali i njega i gazdu, pa onda na istoj toj Mikanovini, kad padne divna mostarska ljetna noc, igrali bi do besvijesti TA-TA, odn. dok nas komsije ne ocheraju, a najdraze bi nam bilo sakriti se u stari, pokvareni, crveni vatrogasni Tamic, kog su vatrogasci iz ko zna kojih razloga tu ostavili.

A opet ono cega se najbolje sjecam, je kad bi u te divne tople ljetne veceri sjeli na Dozicev prag, ja bi otiso po gitaru, a onda krene pjesma, divni i nezaboravni hitovi iz tih normalnih vremena, "Jedne noci u decembru", "Pesnikova gitara", "Lula starog kapetana", "Sve smo mogli mi", "Fijaker stari", La muzika di note", "Dok palme njisu grane". Pa u neka doba naidje Icha Buric i romantiku i ljepotu prekine recenicom, "meshchini Markane ti si jamio tu tamburu cim si iz p...e ishchilio" na sta se svi facamo za stomak od smijeha...........

Pa opet duboko u sjecanju su sva ta fina raje, Duska, Sanja, Zumreta, Ljubinka, Bratan, Maja, Salko, sestra mu Jaja (Jadranka), pa Prpa, Tripa, Mili, Ibrica, Enta, Ado, Aner laka mu zemlja, Erdin, Senad, Doman, Suad, Slobodan, Drasko, Nuga, Eljub, Maid, Miro i Nesho, Merima, Faruk, Dobro, pa Cena moj fini laka mu zemlja, a nek ne zamjere oni koje ne spomenuh, i ko zna gdje su sad.................

Nisam ja bas Miso Maric u slaganju ovih uspomena, ali eto..................

____________________________________________________________________

___________________________________________________________________

lijepo se sjetiti tih dana..........svi smo imali svoja mjesta, drustvo i one samo nase stvari, mogu se naci u svakom od vasih komentara ......ovdje cu da citiram dio od Marinog komentara gdje sam stvarno nasla sebe ...lokacija nije ista ali ostalo sve je identicno i tako drago srcu mome.....veliki dio moje mladosti je povezan sa muzikom i druzenjem sa ljudima koji su u njoj uzivali.......Mara kaze....

"A opet ono cega se najbolje sjecam, je kad bi u te divne tople ljetne veceri sjeli na Dozicev prag, ja bi otiso po gitaru, a onda krene pjesma, divni i nezaboravni hitovi iz tih normalnih vremena, "Jedne noci u decembru", "Pesnikova gitara", "Lula starog kapetana", "Sve smo mogli mi", "Fijaker stari", La muzika di note", "Dok palme njisu grane". "

......za sve moje drustvo.....rasuto po svijetu.....one koji su jos u mostaru...... i one drage kojih vise nema sa nama......moje srce ima i uvijek ce imati jedan dio koji pripada samo vama......

citat od Mara:

Lacina ulica, ili kako su je mnogi zvali "Donji put", ulica moga djetinjsta i pola mog zivota. Sjecam se kraja tih 60ih godina. Igrali bi svega i svacega, "neka puca neka puca", "limuna i narandze", "stonoge", "odledjenja-zaledjenja", zmure, "care, care, govedare", pa po cijeli dan na male, na ulici kod Dobrine kuce uz park, pa na velike na Mikanovini, pa po sto puta preleti lopta preko garaza u Mare Spremushe, ili u Marije Perotic, pa se u neka doba Milusicev cuko zaleti i progrize nam loptu, djavo ce ga znati zasto je volio lopte, a mi od muke samo bi u sebi psovali i njega i gazdu, pa onda na istoj toj Mikanovini, kad padne divna mostarska ljetna noc, igrali bi do besvijesti TA-TA, odn. dok nas komsije ne ocheraju, a najdraze bi nam bilo sakriti se u stari, pokvareni, crveni vatrogasni Tamic, kog su vatrogasci iz ko zna kojih razloga tu ostavili.

A opet ono cega se najbolje sjecam, je kad bi u te divne tople ljetne veceri sjeli na Dozicev prag, ja bi otiso po gitaru, a onda krene pjesma, divni i nezaboravni hitovi iz tih normalnih vremena, "Jedne noci u decembru", "Pesnikova gitara", "Lula starog kapetana", "Sve smo mogli mi", "Fijaker stari", La muzika di note", "Dok palme njisu grane". Pa u neka doba naidje Icha Buric i romantiku i ljepotu prekine recenicom, "meshchini Markane ti si jamio tu tamburu cim si iz p...e ishchilio" na sta se svi facamo za stomak od smijeha...........

Pa opet duboko u sjecanju su sva ta fina raje, Duska, Sanja, Zumreta, Ljubinka, Bratan, Maja, Salko, sestra mu Jaja (Jadranka), pa Prpa, Tripa, Mili, Ibrica, Enta, Ado, Aner laka mu zemlja, Erdin, Senad, Doman, Suad, Slobodan, Drasko, Nuga, Eljub, Maid, Miro i Nesho, Merima, Faruk, Dobro, pa Cena moj fini laka mu zemlja, a nek ne zamjere oni koje ne spomenuh, i ko zna gdje su sad.................

Nisam ja bas Miso Maric u slaganju ovih uspomena, ali eto..................

Mara

Sjecas se Filomene i njene avlije...uvijek me je zanimalo sta je u njoj...

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

Kako se ne sjecam Filomene, mi smo je zvali Fila, znala bi cesto potegnut iz boce, pa je komsiluk smatro za malo puknutu, u sustini nije bila losa zena, a posto je zivjela sama bila je malo cudna, a Mostar ko Mostar, odma mahnita. I u njenu avliju bi nam upadala lopta, a avlija puna zelenila, cvijeca, a i mahovine. ..........i neizbjezna kaldrma. Doduse bila je tamnija nego druge avlije, pa joj je to davalo dodatni misteriozni izgled. Nisi ti Djemka jedina koju je to zanimalo.

_________________________________________________________________

Znam je i ja kao Fila ali haj, rekoh...
jasta ...meni je uvijek bila misteriozna...kad ponekad vrata otvori..provirila bih da ne primjeti..i nakva mraka brate

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

Hajde da malo refeshiram ovu prelijepu temu.

Godine su 60-te prošlog stoljeæa (hej, prošlog stoljeæa - a ja još živ). Strelèevina, nove zgrade tek useljene. Otvorena prva samousluga u Mostaru (Alija poslovodja), pored nje telefonska govornica (usput koja je radila, bila u funkciji). Ja II razred osnovne, a škola na Pijescima u Zahumu. Bila najbliža škola pa me tu i upisalo. Svaki dan pješke na relaciji Strelèevina - Pijesci. Bila to najnormalnija stvar na svijetu. Kakvi prevozi autobusom, auta bila space shutleovi. Išlo se pored betonske ograde starog Veležovog igrališta, pa na samom raskrižju Mahe Djikiæa i Blagoja Paroviæa, obavezno proæi ispod stepeništa onih malih dvokatnica. To je bilo ko za sreæu, ako ne prodješ dobit æeš slabu ocjenu. Onda fino kroz Kalemovu pa kroz Bakamluk, pored ograda sa divljim ružama. I tu normalno svako malo pomirišeš bijelu, pa crvenu, a mirisi - to je nešto neopisivo. A ptice pjevaju (mi ih zvali kanarinci, a u stvari èešljugari) ne možeš ostat od pjesme. Usput sidji do Radobolje pa malo brèkaj ruèice u hladnoj vodi, pa na mostiæ preko Radobolje i eto te u školi. A u dvorištu se iskupila mala raja odasvud, Zahum, Iliæi, Cim, mi sa Strelèevine, pa u red i èekaj kad æe izaæ podvorkinja sa velikim mesinganim zvonom u ruci, pa udri jedno minutu bez prestanka. Svi poredani ko vojska po dvoje i mirno u razred.
Kad si došao kuæi, majka novac u ruku pa hajde po kruh i paprike u Alije. E moj dragi, zakasnio si - kruha nestalo. Ali nema kuæi, hajmo dalje do prve prodavnice (Pecivo se tek kasnije otvorilo u Ante Zuaniæa), a prva najbliža prodavnica je Mala Tepa (tako smo je zvali) na sredini Lenjinova šetališta. Pa fino nogu pred nogu, kroz park i eto te uèas u piljari Maloj Tepi. Kupi što treba, pa preko Rondoa, kroz Blagoja Paroviæa, opet pored Starog Veležova doma. Taman stigo na vrata - majka pruža kantu od smeæa (smetlja), de iznesi. Ne nose me sjeæanja tako daleko da znam što sam onda mislio u svojoj glavi, ali se nisam baš osjeæao previše optereæen - bila su to lijepa vremena.

___________________________________________________________________

Hajde da se još malo prisjetim što se u ono vrijeme (1960-tih) moglo naæi po radnjama i kako se kupovalo.
Prije Alijine samousluge bila je otvorena prodavnica - GRANAP na križanju M.Ðikiæa i A.Zuaniæa (donedavno je to bila mesnica), a mi smo je zvali kod Bilog, zbog nadimka prodavaèa crne kose i brkova ko noæ, a koji je nas malu raju zvao Rodjeni. Elem, mama te pošalje kod Bilog s dvije boce - jednom za ulje i drugom za mlijeko. Pa ti fino u radnju, pa stani u kut sa strane jer si najmladji, te dok se svi namire, e onda ti Bili prvo iz ruke uzme ceduljicu sa spiskom stvari za kupovinu, a zatim i bocu za ulje, dodje do ogromne metalne kace od nekih 200 litara, a èiju unutrašnjost nikako nisi mogao vidjeti zbog svog rasta, a živo te je zanimalo dokle u dubini doseže ulje, stavi metalni lijevak u bocu, pa velikom kutljaèom od 1 litre zahvati ulja, napuni bocu, postavi kutljaèu da visi na rub kace, fino obriše bocu krpom, zaèepi je plutanim èepom i s njom u ceker. Praznu bocu širokog grliæa od mlijeka uzme i zamijeni ti je za punu s poklopcem od alu folije i otvarala se potezanjem (kao neke vrste piva danas). Dok je sve to radio, ti si ko opèinjen buljio u staklene tegle položene na pultu s otvorima okrenutim prema prodavaèu, a u njima bombona raznih vrsta. Bilo je tu svakakvih šarenih bonbona - crveno-bijelih štapova zakrivljenih na vrhu u obliku kišobrana, neminovnih paljivica (mentol bonbona), 505 sa crtom, onih umotanih u sjajni staniol i još svakakvih tebi nepoznatih delicija. Ti si upijao misris GRANAP-a i maštao u sebi kako æeš jednog dana kad porasteš obavezno biti prodavaè, pa æeš onda moæi sam sebi uzimati bonbona koliko ti drago. Mogao si tu kupiti i masti u blokovima od nekih 5 kilograma, pa bi ti Bili rezao nožem koliko si tražio; germe iliti kvasca koje je isto tako rezao zategnutim koncem, pa vagao. Brašno i šeæer iz ogromnih papirnih vreæa bi ti zahvatao velikom žlicom, pa u fišek i na vagu. Sirova (nikakva pržena, a ne daj Bože mljevena) kava u platnenim vreæetinama. Èokolede Braco i Seka i Galeb, te keksi Mješavina bili su visoko poredani na rafovima tako da su ti izgledali nedosegljivo. Tebi za gledanje su takodjer bili izloženi ogromni medenjaci preliveni šeæernim preljevom, pa rižine pahuljice u roza, žutoj i plavoj varijanti pakirani u prozirnim PVC vreæicama. Kruh se kupovao u samo jednoj jedinoj varijanti - nikakav integralni, raženi ili kerefeke sa sjemenkama.
Na kraju bi Bili dohvatio grafitnu olovku iza uha, uzeo jedan fišek i lijepo zbrojio sve što si kupio, uzeo novac, vratio kusur, otkinuo "raèun" sa fišeka i sve ti strpao u ruku.
I kao da nije bilo dosta što su ti èokolade, keksi i bonbone toliko patnji zadali u prodavnici, nego bi preko dana u odredjeno vrijeme ispred zgrade prošetao i Èombe - putujuæi jednooki prodavaè s pletenom korpom "kulturno" prekrivenom komadom uvijek jedne te iste krpe, izvikujuæi svoj jednolièni slogan: "šeæerne jabuke, bombe"" E to se više nije dalo izdržat. Onda si morao užicat doma nešto žutih kovanica, pa trkom dolje da uhvatiš Èombea. A, on ti je prodavao svašta - jabuke umoèene u u neku vrstu crvenog šeæernog preljeva i nabodene na drveni štapiæ. Kako je to slatko bilo, kako hruskavo - praznik za nepce. Mogao si kod njega kupiti i bombe od kokica - æitiri slijepljeni medom èime li, uoblièene u neku vrstu okrugle grude. Ili lizalica, ili bonbona u obliku štapa - èudo Božje. jedini problem je bio što je on nailazio baš svaki dan, a ti si mu bio mušterija jednom eventualno dva puta tjedno. Ostalim danima si slušao mamino obrazloženje: "Ne može, pokvarit æeš ruèak".

___________________________________________________________________

fino Vrancicu i fini vremena....ja se nisam jos ni rodio,ali je svega toga bilo i bas tako...nimalo drukcijei narednih desetak godina.Dobar si,svega se sjecas i ta mala sjecanja su izgleda najjaca.
Samo mislim a mozda grijesim kod one kutije keksa sto je mjesana,jeli mogla biti plave boje sa Pulinom arenom i pisalo 'mjesana 5' E tu nikad necu zaboraviti,jer sam Sari pricao jednom prilikom da sam je dobio kao nagradu,a vazda sam ti ja hairli djete bio u Cernici bezbeli....a i ta tvoja ulica mi je u friskom sjecanju kao i tebi,jer nam je mamina kona tu stanovala i ta prodavnica
uzdravlje moj Vrancicu samo nedaj onom tozzi i onoj bjanki da ti zalaze ovde jer ce ti sve te rafove da ispreturaju

___________________________________________________________________
volim te svojse-volim te svekoliko...djenabetu moj


"Za mudru osobu cijeli je svijet uèitelj, a za budalu je cijeli univerzum pun neprijatelja." Charaka

Baš je tako bilo Tibo. Èombe je prodavao bombe od kokica. Bile su u obliku malenih loptica,slijepljene šeæerom ili medom. Bio tada i jedan Èombe,nesvstani u Africi. Stalno ga spominjalo na Tv, ali ovaj je nama bio važniji. Pomenuo si Pecivo a preko puta ulice je bila vojnièka mesara. Bože kad se sjetim onih gužvi. Najprije se proèuje glas "došlo meso" a onda navale žene u šlafrocima i s viklerima na glavi. Unutra Branko mesar,pijan kao i obièno,udara onom satarom po leševima svinja, brava i goveda. Kada spusti sataru samo se èuje vrisak žena. Nikad se nije znalo gdje æe završiti. A mene mama pošalje po meso i ja èekaj,èekaj,èekaj........
-Pustite ovo dijete.žene.Šta æeš mali?
-Daj mi èiko najgori komad mesa da me mama više ne šalje.
Kad se sjetim onog smijeha. A uvali meni mesar meso ispod tezge i mene mama opet slala. Danas èekam u autu......

citat od Sevels:

fino Vrancicu i fini vremena....ja se nisam jos ni rodio,ali je svega toga bilo i bas tako...nimalo drukcijei narednih desetak godina.Dobar si,svega se sjecas i ta mala sjecanja su izgleda najjaca.
Samo mislim a mozda grijesim kod one kutije keksa sto je mjesana,jeli mogla biti plave boje sa Pulinom arenom i pisalo 'mjesana 5' E tu nikad necu zaboraviti,jer sam Sari pricao jednom prilikom da sam je dobio kao nagradu,a vazda sam ti ja hairli djete bio u Cernici bezbeli....a i ta tvoja ulica mi je u friskom sjecanju kao i tebi,jer nam je mamina kona tu stanovala i ta prodavnica
uzdravlje moj Vrancicu samo nedaj onom tozzi i onoj bjanki da ti zalaze ovde jer ce ti sve te rafove da ispreturaju

E baš ta kutija moj Svels, samo nije 'mješana 5' nego 'mješavina 5'. A što se tièe tozze i bjanke nek i oni dodju pa nek se zaslade.

___________________________________________________________________

citat od abraxas:

Baš je tako bilo Tibo. Èombe je prodavao bombe od kokica. Bile su u obliku malenih loptica,slijepljene šeæerom ili medom. Bio tada i jedan Èombe,nesvstani u Africi. Stalno ga spominjalo na Tv, ali ovaj je nama bio važniji. Pomenuo si Pecivo a preko puta ulice je bila vojnièka mesara. Bože kad se sjetim onih gužvi. Najprije se proèuje glas "došlo meso" a onda navale žene u šlafrocima i s viklerima na glavi. Unutra Branko mesar,pijan kao i obièno,udara onom satarom po leševima svinja, brava i goveda. Kada spusti sataru samo se èuje vrisak žena. Nikad se nije znalo gdje æe završiti. A mene mama pošalje po meso i ja èekaj,èekaj,èekaj........
-Pustite ovo dijete.žene.Šta æeš mali?
-Daj mi èiko najgori komad mesa da me mama više ne šalje.
Kad se sjetim onog smijeha. A uvali meni mesar meso ispod tezge i mene mama opet slala. Danas èekam u autu......

Abraxas super me podsjeti na mesnicu i Branka, bio sam ih potpuno zagubio u svojim sjeæanjima. Imaš pravo, vazda red, a stari bi govorio: "Idem po meso u Branka." A onda ti se meso prodavalo s obaveznom tzv.privagom, tj. s komadom kosti. Nisi mogao kupiti èisto meso, nego kupiš lijep komad buta, Branko (i svi mesari normalno tada) ti još k tome doda jedan komad kosti, ili paèe ili što slièno, jer nema kala. Šta bi on radio inaèe s kostima.

___________________________________________________________________

Dobar,Vrancicu 5 i Pula a interesantno, ja sad volim te obicne sto smo ih na proslavama zaobilazili i uvjek ih poslije dugo bilo...(sape )vracamo se na prve ukuse-provjerene
a ovi sto fino i privlacno izgledaju zaobilazimo bas kao u zivotu,sta mislis jeli to vezano za iskustvo?

___________________________________________________________________
volim te svojse-volim te svekoliko...djenabetu moj


"Za mudru osobu cijeli je svijet uèitelj, a za budalu je cijeli univerzum pun neprijatelja." Charaka

citat od Sevels:

Dobar,Vrancicu 5 i Pula a interesantno, ja sad volim te obicne sto smo ih na proslavama zaobilazili i uvjek ih poslije dugo bilo...(sape )vracamo se na prve ukuse-provjerene
a ovi sto fino i privlacno izgledaju zaobilazimo bas kao u zivotu,sta mislis jeli to vezano za iskustvo?

Šta je moj Sevels, i u tebe što stariji to draža kašika I vamo ti je tako, sve što nisam volio ko dijete sada tamanim: juhe, raštiku, pirjane, ŠAPE obavezno za Novu godinu... Godine Sevels, godine.

___________________________________________________________________

ne mislim da su godine,iskustvo majstore
kriterij postaje veci nije dosao do tacke daj sta das
ali sto slatko volim

___________________________________________________________________
volim te svojse-volim te svekoliko...djenabetu moj


"Za mudru osobu cijeli je svijet uèitelj, a za budalu je cijeli univerzum pun neprijatelja." Charaka