Posljednja Hujkina zelja
Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slicni jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spustanju mraka, tamo oko 21 sat, dzenaze poginulim. Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dzenaza. Obicno izmedju rusevina u bivsoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorista. Svaku vecer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo mozda do unazad cetiri-pet sati pricali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih rusevina.
26. juna. Podne je. Velika vrucina, zrak prorijedjen, otezano disanje ili kako neko rece - disemo na skrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat nece da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanicna vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali nista ne pomaze. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdzbe ili ponosa, dostojanstveno setaju Glavnom, Fejicevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.
Drzeci se zaklona, oko podne, krecem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Sahovic. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam cuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telcevoj ulici kada me Cico upoznaje sa cuvenim komandantom. Iz neke znatizelje pridruzujem im se do Glavne ulice. Najedanput ce Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkicu: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi cemo je dobiti, ali predosjecam da ce se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Sehitluckom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog sirokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuce iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, zivjeces ti nama, jos sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.
Pet dana kasnije zapoce velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Sok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovase Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u Sehidskom parku. Sa njim jos deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dzenazu Hujki. Svi su zeljeli da odaju posljednju pocast legendarnom Midhatu.
Duboko potresen kasno sam se vratio kuci. Vukla me je silna zelja, valjda inspiracija, da nesto napisem o vrlom Hujki. U jednom dahu nastali su ovi stihovi:
Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka mnogo,
kao borac i vodja jedinice "Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu, ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za Hujku,
pored njegovih skuti.
Sutradan odoh kod muftije. Primi me od srca. Upita me sta me je nagnalo da dodjem. Ispricah posljednji susret sa Hujkom. Rekoh mu da je Cici i meni Hujka saopstio svoju posljednju - zelju. Muftija klimnu glavom i uzdahnu. Prekidoh nastalu pauzu:
Dragi muftija, ja sam kao sto Vam je poznato sudija, nisam pjesnik, istina, nesto pisem - vise za "svoju dusu". Nakon dzenaze o Hujki sam napisao ovu pjesmu, pa sam, da bi sebe provjerio, dosao kod Vas da provjerim da negdje nisam pogrijesio. Muftija, opet, klimnu glavom i pokaza rukom da to sto sam napisao procitam, sto i ucinih.
"Duse mi, kao da si bio ovdje u danasnji dan kada me je posjetio rahmetli Hujka. Duse mi, kao da si i ti sjedio ovdje. Cuvaj to sto si napisao. Mozda ce jednog dana vise vrijediti, nego sto vrijedi danas."
Ubrzo se i rastadosmo.
Spustajuci se niz stepenice na Sehitlucima, nisam ni slutio da ce se Sehitluci tijelima najboljih Mostaraca, za svega 5-6 mjeseci toliko popuniti. Citava jedna besmrtna mladost. Nezaboravna su imena Hujke, Arifa, Mirze, Harisa, Sece, Tesle, Lendre, Nake... neka im je veliki rahmet.
Admir Stupac 
