Bilo, kako bilo, svakim trenom idemo naprijed, gomilamo vrijeme života iza sebe, smanjujemo nanose života pred sobom. Život nam postaje sve složeniji, sve više obaveza imamo, veæih saznanja i sve više pojmimo svijet u kojem se nalazimo.
Mnoge stvari nam dobivaju sve veæe važnostii, mnoge tako važne postaju nevažne. U svemu tome smo mi centar svega, vrtimo se u vrtlozima životne rijeke pokušavajuæi se domoæi što mirnijih i idiliènijih voda vremena života kroz koji bi kroèili. A rijeka nas nosi sve dalje i dalje.
Stvaramo si otoèiæe sreæe, otoèiæe uporišta u prijateljstvima sa drugim ljudima, gledamo na mirnije tokove, virove i prelive života pokušavajuæi predvidjeti što nas naprijed oèekuje, pokušavajuæi spoznati buduænost.
Životna rijeka, ta struja vremena i materije, uvijek nam prireðuje nešto nepredvidivo. Prepreke što moramo savladati, svoje glavne tokove, rukavce i slijepe tokove. I kada smo sretni, i kada nas sreæa na putu ne prati, uvijek smo svjesni sebe, svojega stanja, trenutnoga položaja u životu. Èesto za to druge okrivljujemo, kao uzroènike nesretnih nam, situacija.
Ali ima i sretnih trenutaka, toliko sretnih da bi ih zauvijek zaustavili i u njima uživali, prikupljali pozitivnu snagu osobne sreæe, djelili ih sa drugim ljudima da i oni osjete sreæu koja nas okružuje. Sretni trenuci kada proðu, bez obzira koliko dugi bili, èine nam se kao mali komadiæi vremena podareni nam.
Koje sve trenutke sreæe imamo, koliko smo ih zapamtili, o njima sanjali i u snovima im se vraæali? Koliko smo ih stvarno znali proživjeti u tim trenucima, ili ih naknadno drugaèije proživljavamo u našim sjeæanjima? Mnogi se èak i pitaju što je to sreæa?
Priroda koja nas okružuje, obiluje s toliko malih sitnica koje nas mogu obradovati, uèiniti nas sreænim, dati nam podstreh da nastavimo osnaženi ploviti životnom rijekom.Da li primjeæujemo te trenutke, da li primjeæujemo te "sitnice koje život znaèe"? Ili smo neskromni i tražimo cijeli život nekakvu veliku sreæu od koje bi bili zauvijek sretni. Ima li uopæe tako velike sreæe u plovnom putu životne rijeke?
Kao stari rijekoplovac odgovorno trvrdim da nisam nikada vidio tako veliku sreæu koja bi me èinila sretnim cijeli život. Ali možda i jesam. Možda je to sreæa koja mi daje moguænosti da uoèim puno malih sretnih trenutaka, u njima uživam i na taj naèin cijeli život proživljavam sretan.
Ali ima još jedan oblik sreæe. Velike sreæe. To je trenutak kada životna rijeka pokrene svoje glasnike da negdje iza horizonta krenu prema vama.
Glasnike koji æe vam doæi u blizinu, nastaniti se kod vas, glasnike kojih æete biti svijesni u svakim trenutku, a opet neæete uvijek na njih obraæati pažnju. Oni su tu, pored mene, pored vas.
Èesto sam ih susretao na svojim putovima, nekada davno im i domaæin u dva navrata bio. Oba puta su me razveselili, dali mi smisao životu, poveæali brojnost moje porodice. . .
. . . ali su i nagovještavali prelazak iz jedne životne razine u drugu, iz jednoga u drugo životno razdoblje. Iz radtoblja momaštva u razdoblje oèinstva.
Sada kada pomalo dolazi sumrak mojih plovidbi životnom rijekom, mojih borbi da ostanem i održim se na njezinoj površini, nagovještuju mi prelazak u novo životno razdoblje.
Mnogi tvrde da je to najljepše razdoblje života, najljepši tok životne rijeke. Tok života gdje se prepuštamo gotovo posve sebi i svojim najmilijima. Gdje borba protiv brzaca prestaje biti zanimljiva, razdoblje gdje iskustvo i mudrost, steèeni na rijeki života, dolaze do izražaja i uvijek pronalaze mirne idiliène vode.
Ploveæi tako rijekom života uplovio sam i ja u te vode.
Sa njihovih poèetaka pozdrav vam šalje djed Olimp.
