a ja se sijecem cesto kako sam u medreskoj ulici ucio voziti bicikl. malo je strmo bilo pa odozgo dole ,padni,ustani ,pa opet,isto se ponavlja .Koljena mi krvava,modra,ali neodustajem. Niko nije bio sretniji od mene kad sam prvi put uspio da se spustim sa vrha na dno ulice a nisam pao. A danas,danas kad dodejm i vidim medresku ulicu,nema one raje,nema one koceke po kojoj sam vozio bicikl,sve prekopano nekim kanalom za vodu. Nikad vise i neznam dali ce ikad ona djeca koja ziv esad dole imati taj neki rahatluk i djetinjstvo kao ja tada.
|