nedvosmisleno jedan od najveæih državnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjaèkog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakog èovjeka. Govorio je nekoliko jezika, meðu kojima su i njemaèki, francuski, i engleski. Autor je veæeg broja publicistièkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga meðu kojima su najpoznatije "Islam izmeðu istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjeæanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada meðu kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula poèasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapreðenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.
Alija Izetbegoviæ je roðen 08. 08 1925. godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiæu u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeæa, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegoviæ završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegoviæ se posveæuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteæi i skrivajuæi progonjene Bošnjake od èetnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina,
1946. godine biva uhapšen pod osudom da je imao znaèajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opæe teme o Islamu. Komunisti ga osuðuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunistièkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaæirbegoviæ (otac Muhameda Šaæirbegoviæa, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veæu kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon odslužene kazne, Izetbegoviæ završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija.
1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju - opæu raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuðuju na 14 godina zatvora u èemu postaje politièki zatvorenik. U meðuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Izmeðu Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Amerièkim Državama. U njoj Izetbegoviæ nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim uèenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pušten iz foèanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegoviæa dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunistièke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoænijih europskih ideologija 20 stoljeæa, ukljuèujuæi tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu.
Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Izmeðu Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvaðeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviæu optužujuæi ga za navodni \'fundamentalizam,\' pokušaje stvaranja \'Islamske Države\' i sliène nebuloze. Meðutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, meðu kojima je i Noel Malcolm - britanski historièar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, ukljuèujuæi tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige. U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegoviæeve Islamske Deklaracije:
Rasprava kojom su se [Izetbegoviæevi] protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov raèun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su èitatelji možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti èesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalistièku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji.
"Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opæa rasprava o politici i islamu upuæena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna èak i ne spominje. Izetbegoviæ poèinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako veæ ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu veæinu naroda èine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove veæine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom iskljuèeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - èak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politièkog sistema, koja zauzima veæi dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegoviæ, na primjer, kaže (ovu su reèenicu srpski propagandisti èesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih društvenih i politièkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u veæini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije."
U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politièki status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima."
Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je reèeno da su "fundamentalistièke", obièni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegoviæ kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i èitav jedan naèin zivota, s društvenom i politièkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za jednu od ovih taèaka ne može se reæi da je fundamentalistièka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistièki: nerado ga rupotrebljavaju struènjaci za Islam, koji nastoje brižljivo luèiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistièkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom politièari i novinari unoseæi u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politièki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegoviæ izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."
Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko politièko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegoviæ doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjaèili i modernizirali" i koji sliènu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov opæeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znaèi i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukèije odnosio prema tekovinama euro-amerièke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugaèkoj liniji."
Izetbegoviæ je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na poèetku osamdesetih. Islam izmeðu Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljuèene i vrijednosti Zapadne Europe. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršæanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o kršæanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati.
Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašiæa, Izetbegoviæ odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjaèkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 raða Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranaèkih izbora u jesen 1990, Izetbegoviæ postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata izmeðu Hrvatske i Srbije, Izetbegoviæ biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguæ pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom.
Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992, omoguæili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo meðunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjele èitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, poèinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegoviæ pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruèa u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon èega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva.
Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Miloševiæ isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon èega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganju èitav vojni arsenal JNA. Pomoæ od svijeta, na koju je Izetbegoviæ raèunao i koja mu je bila obeæana, nije dolazila. U bošnjaèkom narodu stvara se otpor iz kojeg iznièe Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegoviæ kao njen vrhovni komandant. Èitavo vrijeme rata, Izetbegoviæ provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima.
Tijekom rata, Izetbegoviæ biva prisiljen da donese teške odluke - prvenstveno predaju zaštiæenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da æe ih, ako zatreba i vojnièki, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro èitavog rata vojnièki uspjele oduprijeti èetnièkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke èetnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bošnjaèkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegoviæ nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilaèke pomoæi U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegoviæ morao proæi, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik meðunarodno priznate države. Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji.
Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno ureðena kao cjelovita država u èijem se sklopu nalaze dva politièka entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegoviæ nikada nije bio zadovoljan ovim ureðenjem. Raspodjelom vojnih 'razgranièenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajuæi u obzir da je arbitražom brèkog stvorena nova administrativna jedinica izvuèena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, veæim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegoviæev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim ureðenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem èasu. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševiæem i Franjom Tuðmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžiæ, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžiæa sa Slobodanom Miloševiæem u Dejtonu, Izetbegoviæ biva prisiljen od strane amerièkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastrešen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina poèinje svoj dugaèki put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveæi broj žrtava ubraja se u bošnjaèke civile koji su zapravo i bili meta genocida.
Nakon prvih poslijeratnih višestranaèkih izbora 1996. godine, Izetbegoviæ je izabran za èlana a potom i za predsjedavajuæeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije èlana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Treæem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegoviæ je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakon èega je proglašen poèasnim predsjednikom. Zbog srèanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugraðen pace-maker.
Alija Izetbegoviæ umire 19. oktobra 2003., nakon oporavka poslije slamanja èetiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150,000 simpatizera iz èitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami suæuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta. Na nekoliko dana prije smrti, na sarajevskoj klinici gdje lezao posjetio ga i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog amerièkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegoviæa. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih politièkih neslaganja sa Izetbegoviæem "on ipak bio potpuno fin èovjek." U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegoviæa za "snagu i integritet." U telegramu suæuti vlade SAD-a upuæuje se "najdublje sauèešæe prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegoviæa. Nadalje se dodaje: "Izetbegoviæeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najveæih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegoviæ je bio odluèan voða i bio je instrumentalan u oèuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etnièke zemlje. Njegova odluènost ka europskoj buduænosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine." - izmeðu ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih amerièkog State Department-a.
KO JE KO U BOŠJAKA:
Alija Izetbegovic (08. 08 1925. Bosanskom Samcu - 19. 10 2003. Sarajevo) odrastao je i skolovao se u Sarajevu. Od rane mladosti angazovano se bavi islamom pa je vec 1946. godine kao pripadnik organizacije "Mladi muslimani" dosao u sukob sa komunistickim rezimom, kada je bio osudjen na trogodisnju robiju. Poslije zatvora je pod pseudonimom LSB objavio niz clanaka na islamske teme u domacoj i stranoj stampi.
Objavio djela: "Islam izmedju istoka i zapada" (prvi put objavljena u SAD 1982.g, prevedena na engleski, arapski, turski, perzijski, urdu); "Islamska deklaracija" (prvi put objavljena na arapskom u Kuvajtu 1982.g, prevedena na njemacki,engleski, urdu i dr.); "Problemi islamskog preoporoda" (1992.); "Cudo bosanskog otpora" (1995.); "Izetbegovic 1997" (govori, intervjui, pisma)-1998.g.
Ponovo je uhapsen 1983. godine i u poznatom \"Sarajevskom procesu" kao prvooptuzeni u grupi od 13 muslimanskih intelektualaca osudjen ne 14 godina zatvora. Ovaj put je u zatvoru ostao nesto manje od 6 godina. Oslobodjen je krajem 1988. u okviru pustanja na slobodu politickih zatvorenika osudjenih za verbalni delikt. Pocetkom 1990. pokrenuo je formiranje Stranke demokratske akcije koja se ubrzo pretvorila u masovni pokret Bosnjaka i najbrojniju BH politicku partiju, a u maju 1990. godine izabran za prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine (1990.-1996.). Zatim za predsjedavajuceg Predsjednistva BiH (1996.-1998.). Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na R BiH cijelo vrijeme je proveo u Sarajevu uz to redovno odlazeci na posao u zgradi Predsjednistva koja je svakodnevno bila izlozena granatiranju kao i ostali djelovi grada i drzave Bosne.
Dobitnik viš nagrada: Fejsalova nagrada za 1993.g., Nagrada za ljudska prava Izmira (1994.), Hrvtasko odlikovanje "Kraljice Katarine" (1995.), Godisnja nagrada Americkog centra za demokratiju (1977.), Pocasni doktorat istanbulskog Univerziteta "Marmara" (1997.), Pocasni doktorat Univerziteta u Rijadu (1997.), Orden slobode Turske republike (1997.), Orden nezavisnosti drzave Katar (1998.), Povelja mira Medjunarodne lige humanista (1998.). Zatim, agencija "Muslim News" iz Londona svake godine dodjeljuje nagradu za izuzetnost "Alija Izetbegovic".
|
Thread: 
, ljudi od kojih mnogi rebaju uèiti, oni lakše podnose i nevolje i teškoæe, pa èak i smrt bliskih im osoba , vjera je nešto što èovjeku daje nevjerovatnu snagu