Kaže Davor:
Nauèi se da umeš da uplašiš svoj strah, umesto strah da tebe plaši.
Nauèi se da umeš da zaboliš svoj bol, umesto da on tebe boli.
Nauèi se da umeš da vodiš svoje puteve, umesto putevi tebe da vode.
I nauèi da umeš da odživiš svoj život, umesto da on tebe živi...
On je živio, kratko, ali je živio, bio je tu uz Mostar, uz planinu, Neretvu, uz Cernicu brate. Bio je tu za Jugoslaviju.
Bio je tu i za mene - u kasne sate noæi da piše, da prièa prièe, da daje savjete.
Da mi prijeti degenekom, da ''išæe'' kolaèa, da mi prièa o ljubavi...
da bude optimistièan u svemu,
da bude on... onaj koji postaje drag svakome ko prozbori s njim....
Rekao si doæi na kolaèe.... bujrum Davore... Ako ti jave: umro sam,- ne vjeruj to ne umijem. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nesto kao leprsav trag. I zato: ne budi tuzna. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i cudno drag. Nocu, kad gledas u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidis neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja jos uvek sasav letim, i zivim.........
|