 Thread: Kanuom po Dunavu, Be |
|
|
Nema veze, svakako se javi kada prolaziš pored mene ili kroz Zagreb, da to nadoknadimo
|
|
| Thread: Kanuom po Dunavu, Be |
|
|
Jeste, vraæao sam se sa Dunava kojim sam plovio od Silistre do Crnoga mora, ali o tome æete ovdje vidjeti. Mogao si mi se javiti pa da odemo na pivcu , imaju dobru pivcu
|
|
| Thread: Dunavsko jutro kod |
|
|
Kao što sam veæ napomenuo u ovom Forumu, u julu mjesecu 2006. godine moj vjerni at (èitaj kanu) nakon višednevne, meni izuzetne plovidbe, svojim pramcem me doveo do mjesta Èereviæ na desnoj strani Dunava uzvodno od Novog Sada pedalj na geodrafskoj karti ,odnosno na oko 2 sata veslanja laganice do Novog Sada.
Ujutro toga dana krenuo sam iz Borovog Sela, u Vukovaru sredio sve graniène formalnosti, u Baèkoj Palanki dobro se najeo riblje èorbe i još pohanoga soma povrh toga, prelio to sa par jelena, te me predeèer vodeni put doveo do Èereviæa.
Sam pristanak uz obalu je iziskivao "posebnu" tehniku pristajanja. U velikom zaletu zaletio sam se na nisku blatnjavu obalu da bih se domogao postavljenih dasaka preko kojih bih, relativno èist, došao do èvršæeg terena obale, a da ne upadnem u ljepljivi glib do koljena, iz kojeg se uz pomoæ svih znanih i neznanih tehnika ranije jedva izvukoh, na nekim mjestima obale gdje sam morao pristati.
"Iskusno oko" starog rijekoplovca je dobro procjenilo brzinu, kut upada, težinu plovila itd... da se ne pravim važan. Domogao sam se dasaka i èvrste obale bez da upadnoh u blato.
Nedaleko, tik ispod sportskih terena, postavio sam šator, istuširao se (jednom æu vam otkriti tajnu terenskog tuširanja), presvukao se u èistu odjecu i otišao na sportske terene gdje je bilo okupljeno puno ljudi jer se održavao turnir u malom nogometu. Iskoristio sam moguænost da upoznam lokalnu kulturu (èitaj jelo i piæe), a kada je zašlo sunce i pao mrak, povukao sam se u svoj šator rezimirati dogadaje toga dana (zlobnici bi rekli spavati).
Tada sam primjetio da mi je netko neovlašteno ušao u šator i ukrao lovaèki nož koji mi je bio vjerni pratioc zadnjih desetak godina mojih kretanja u prirodi. To mi je ujedno jedini dogaðaj na svim mojim putovanjima koji smatram vrlo neugodnim i negativnim, ali što se može. Tako je to u životu...
Ujutro rano kada sam izišao iz šatora doèekao me prelijepi prizor . Sa istoka se poèeo raðati novi dan, sunce se probudilo i krenulo na svoj uobièajeni dnevni put. Jutarnji ribolovci veæ su se dali u akciju, priroda je poèela oživljavati, a ptice su se natjecale u pjesmama,,, Jutro kao iz bajke...
 
|
|
| Thread: Ve |
|
|
|
| Thread: Rijekoljubac |
|
|
Da bi našli svoj mir i uživali u njemu pored rijeke, nije potrebna neka vrhunska oprema svjetski renomiranih proizvoðaèa. Ne trebaju nam kojekakve "bijesne" kamp kuæice sa svom tehnikom i elektronikom koje imaju instaliranu u sebi, a koje se i želimo "riješiti" odlaskom u prirodu. Ne trebamo niti velike bijele laðe, zaglušujuæih motora, a ne treba nam niti puno materijalnih sredstava, jer je boravak u prirodi jeftiniji ili na razini troškova života kod kuæe, ponekada i jeftiniji.
Prvo što nam treba je volja za odlaskom u prirodu, a zatim malo snalažljivosti i spretnosti. Uz pomoæ komada ili dva stare cerade, nekoliko grana i nabacane zemlje izgraditi æemo ugodan šatorski prostor koji æe nas zaštititi od nevremena. U unutrašnjost šatora ponijeti æemo sve one sitnice kojima æemo se poslužiti za pripravu hrane, ali i piæa. Napraviti se može lijepi i ugodan ležaj od raslinja od kojega smo oèistili mali prostor gdje postavismo logor, uredimo ložište vatre i prepustimo se ugoðaju prirode. ako imamo ribolovaèku opremu možemo i okušati sreæu u ribolovu.
Kako to izgleda dovoljno æe vam prikazati ova fotografija snimljena desetak kilometara nizvodno mjesta Orašje na desnoj obali rijeke Save. Rijekoljubac sa fotografije teško da je zamijetio moj prolazak pored njega koliko je bio zaokupiran poslom oko sreðivanja ribolovaèke opreme. Posve se iskljuèio iz "ovoga svijeta" i uronio u svoj svijet mira, tišine i opuštanja. Na sve ostalo kao da je zaboravio.
Sve što mu je potrebno donio je sa sobom uredio okolinu po svome ukusu, još da je malo više posvetio brige èistoci svoje okoline mogao bi biti za primjer drugima. Ali i ovako svojom domišljatošæu da bez vrhunske opreme svjetsko renomiranih firmi uživa u boravku u prirodi, zapravo može poslužiti kao primjer drugima. Sami procijenite... Odluèite . . . Idite u prirodu i èuvajte je.
|
|
| Thread: Seoski momci |
|
|
... Nakon popodnevnog odmora ukljuèio sam se u rijeènu maticu rijeke Drave, usmjerio kanu prema istoku i zaveslao. Nakon oko sat i pol vremena iz daljine èujem žamor veselih ljudi na šljunèanoj rijeènoj plaži. Prilazim bilže, a ono povik i poziv iz više grla da dodem do njih na piæe. Prema boji glasova i veselosti poziva odmah sam "proèitao" da tu nema soka, a to znaèi da je tu moje prisustvo i te kako poželjno. Stoga pristadoh na plaži.
Kad tamo skupina seoskih momaka iz obližnjih sela nizvodno mjesta Virje, došli traktorima i prikolicom, ponijeli iæa i piæa, zapalili instrumentarij za vikend pripremu hrane, otpustili koènice i uživaju.
Kada su èuli da idem za Beograd gotovo svi su se nekoliko puta prekrstili pa navalili na mene raznim pitanjima. Pobrinuli su se dobrano da mi rijeèi ne zapinju u suhom grlu, a kada je zeèetina bila gotova navalili smo na nju, prethodno pojevši ribu koju su toga prijepodneva ulovili u rijeci.
Nakon jela još smo se više rasprièali i raspili, a nakon nekog vremena morao sam se od njih oprostiti i krenuti na put. Htjeli su mi natrpati svega i svašta za put, ali sam ponio jedan PAN, da si osvježim dan.A momci i njihove dame ostadoše na plaži dugo mi mahajuæi za sreæan put.Na kraju prije nego zamakoh za krivinu rijeke, još jednom su mi povikom zaželjeli sve najbolje na putu...
|
|
| Thread: Fe |
|
|
Ploveæi rijekama nailazio sam na svakakva slavlja, veselice, fešte koje su se održavale na obalama rijeka... Jedinstveno svima je da su se okupili znani i neznani ljudi na jednom mjestu pa uz zvuke muzike, mirise raznih jela i slastica iskoristiše vrijeme za zajednièko druženje i veselje. Pogotovo ako poteèe, a obièno i poteèe, alkohol u raznim oblicima, onda se odjek veselja ori kilometrima daleko površinom rijeke...
Na ovo veselje nisam doplovio rijekom, ali mi se zgodno uèinilo da ga bolje razgledam. Okupili se ljudi na obali rijeke Rajne u Kelnu, nedaleko luèice, postavili šatore pa uz muziku, horske pjesme i osobno pjevanje razbiše monotoniju gradskoga života.
Oèekivao sam da cu naiæi na kojekakve riblje specijalitete iz rijeke, a ono vidjeh i rijeène ribe, ali i morske ribe i školjke, ali malo rijeènih specijaliteta ....
... vidio sam i kako ribu peku. Kod nas razapnu ribu na rašlje i takvu je ispeku, a poslije još dugo ližu prste od nje i obilno je zalijevaju pivcem i vinom. Ovdje ribu rašire na daske koje okrenu prema vatri i tako je peku. Neznam kakvoga je okusa jer nisam imao toliko vremena èekati da se ispeku, ali ukusno su izgledale...
Pored riba i školjki mogle se kupiti razne preraðevine od žitarica kao što su peciva, kifle, žemièke ....
Stolovi i klupe su bile postavljene uz samu rijeku. Jedino vrijeme nije baš bilo naklonjeno organizatoru jer je padala sitna kiša za koju se nije nasluæivalo da bi prestala padati .... I najmladi su nailazili na poslastice za sebe ...
Malo mi je za èudno bilo da nije bilo roštilja sa èevapèiæima, pljeskavicama, ražnjiæima, da nisu bila zastupljena "èudesa od mesa" na žaru ...
Iako je bilo muzike, pjesme, okupljenoga društva, nekako mi se sve to èinilo pusto bez dima sa roštilja, bez mirisa zbog kojih i sit poželi jesti, bez zveckanja krigli kada se nazdravlja ...
Vidjevši ovu njihovu feštu postade mi jasnije zašto se Švabe onako razgalame na našim feštama, zašto navaljuju na roštilj, glasno pjevaju, a još više zašto onoliko potegnu piæa . Ova njihova mi unatoè prekrasnog ambijenta uz rijeku Rajnu ostade nekako suhoparna, nekako nedoreèena, da ne kažem na roštilju neispeèena...
|
|
| Thread: |
|
|
|
| Thread: |
|
|
Rijeka života, ta životna rijeka vremena i materije, neumorno nas nosi daleko od našega izvora, trenutka roðenja, prema ušæu života za koje mnogi tvrde da ne postoji, dok drugi dokazuju da je prestanak jednoga u stvari poèetak drugoga života.
Bilo, kako bilo, svakim trenom idemo naprijed, gomilamo vrijeme života iza sebe, smanjujemo nanose života pred sobom. Život nam postaje sve složeniji, sve više obaveza imamo, veæih saznanja i sve više pojmimo svijet u kojem se nalazimo.
Mnoge stvari nam dobivaju sve veæe važnostii, mnoge tako važne postaju nevažne. U svemu tome smo mi centar svega, vrtimo se u vrtlozima životne rijeke pokušavajuæi se domoæi što mirnijih i idiliènijih voda vremena života kroz koji bi kroèili. A rijeka nas nosi sve dalje i dalje.
Stvaramo si otoèiæe sreæe, otoèiæe uporišta u prijateljstvima sa drugim ljudima, gledamo na mirnije tokove, virove i prelive života pokušavajuæi predvidjeti što nas naprijed oèekuje, pokušavajuæi spoznati buduænost.
Životna rijeka, ta struja vremena i materije, uvijek nam prireðuje nešto nepredvidivo. Prepreke što moramo savladati, svoje glavne tokove, rukavce i slijepe tokove. I kada smo sretni, i kada nas sreæa na putu ne prati, uvijek smo svjesni sebe, svojega stanja, trenutnoga položaja u životu. Èesto za to druge okrivljujemo, kao uzroènike nesretnih nam, situacija.
Ali ima i sretnih trenutaka, toliko sretnih da bi ih zauvijek zaustavili i u njima uživali, prikupljali pozitivnu snagu osobne sreæe, djelili ih sa drugim ljudima da i oni osjete sreæu koja nas okružuje. Sretni trenuci kada proðu, bez obzira koliko dugi bili, èine nam se kao mali komadiæi vremena podareni nam.
Koje sve trenutke sreæe imamo, koliko smo ih zapamtili, o njima sanjali i u snovima im se vraæali? Koliko smo ih stvarno znali proživjeti u tim trenucima, ili ih naknadno drugaèije proživljavamo u našim sjeæanjima? Mnogi se èak i pitaju što je to sreæa?
Priroda koja nas okružuje, obiluje s toliko malih sitnica koje nas mogu obradovati, uèiniti nas sreænim, dati nam podstreh da nastavimo osnaženi ploviti životnom rijekom.Da li primjeæujemo te trenutke, da li primjeæujemo te "sitnice koje život znaèe"? Ili smo neskromni i tražimo cijeli život nekakvu veliku sreæu od koje bi bili zauvijek sretni. Ima li uopæe tako velike sreæe u plovnom putu životne rijeke?
Kao stari rijekoplovac odgovorno trvrdim da nisam nikada vidio tako veliku sreæu koja bi me èinila sretnim cijeli život. Ali možda i jesam. Možda je to sreæa koja mi daje moguænosti da uoèim puno malih sretnih trenutaka, u njima uživam i na taj naèin cijeli život proživljavam sretan.
Ali ima još jedan oblik sreæe. Velike sreæe. To je trenutak kada životna rijeka pokrene svoje glasnike da negdje iza horizonta krenu prema vama.
Glasnike koji æe vam doæi u blizinu, nastaniti se kod vas, glasnike kojih æete biti svijesni u svakim trenutku, a opet neæete uvijek na njih obraæati pažnju. Oni su tu, pored mene, pored vas.
Èesto sam ih susretao na svojim putovima, nekada davno im i domaæin u dva navrata bio. Oba puta su me razveselili, dali mi smisao životu, poveæali brojnost moje porodice. . .
. . . ali su i nagovještavali prelazak iz jedne životne razine u drugu, iz jednoga u drugo životno razdoblje. Iz radtoblja momaštva u razdoblje oèinstva.
Sada kada pomalo dolazi sumrak mojih plovidbi životnom rijekom, mojih borbi da ostanem i održim se na njezinoj površini, nagovještuju mi prelazak u novo životno razdoblje.
Mnogi tvrde da je to najljepše razdoblje života, najljepši tok životne rijeke. Tok života gdje se prepuštamo gotovo posve sebi i svojim najmilijima. Gdje borba protiv brzaca prestaje biti zanimljiva, razdoblje gdje iskustvo i mudrost, steèeni na rijeki života, dolaze do izražaja i uvijek pronalaze mirne idiliène vode.
Ploveæi tako rijekom života uplovio sam i ja u te vode.
Sa njihovih poèetaka pozdrav vam šalje djed Olimp.
|
|
| Thread: Pje |
|
|
... Veæ sam pisao o mostovima, a biti æe o njima još puno toga napisano. Oni su nam veoma važni za savremeni život jer povezuju dvije rijeène obale. Povezujuæi njih povezuju i ljude, a èesto i narode koji žive na obalama rijeke. Ujedno su i pokazatelj veza izmedu tih naroda, jer kada se jedni na druge naroguše odmah ruše mostove, prekidaju nasilno vezu izmedu sebe, a ako žive u slozi i žele tu slogu prikazati i drugima onda grade mostove, pa èak i na mjestima i za potrebe koje siromašniji ne mogu tek tako razumjeti. Jedan, možda i ne tako prijeko potreban, most spaja dvije obale rijeke Mure.
Rijeka je na tome mjestu hirovita i brza, protice Apaškom dolinom, koja je ime dobila po mjestu Apaèe.
Izgraden je sa namjerom da preko njega slobodno i bez ikakve kontrole prelaze pješaci i biciklisti – rekreativci , koji žele upoznati slovensku i austrijsku obalu rijeke i njene prirodne ljepote.
....a tih ljepota, pored šume i vode ima u obliku raznolikog cvijeæa raznih boja, izgleda i mirisa. Zanimljivo je da se to cvijeæe ne bere za nositi kuæi, veæ ostaje u prirodnom ambijentu neobrano, odnosno i drugima iza nas na pogledu.
[img width=450 height=600]http://img266.imageshack.us/img266/7195/dscf0058h.jpg[/img]
.... dolina obiluje i raznim znamenitostima koje valja obiæi...
Na mostu se ponekada održavaju i prigodne manifestacije na kojima i muzikanti „odrade“ svoj posao puštajuæi nizvodno zvukove svojih instrumenata...
A most vitak i malo zaluèen sasvim lijepo se uklapa u okolinu...
...kao da su zajedno izrasli i razvili se...
... pogled izdaleka sa rijeke takoder pokazuje kako se lijepo most uklapa u okolinu...
Gledajuci taj most uz šuštanje rijeke Mure zapitao sam se može li nam služiti kao primjer. Može li nam pokazati da se imamo pravo slobodno kretati s obje strane rijeke bez da nas netko kontrolira, da nas ogranièava u neèemu, a da mi sami našim prolaskom ne ošteæujemo prirodu i uništavamo je. Da li se znamo ponašati u prirodi. Ostaviti drugima lijepi cvijet koji nas je obradovao, na radovanje i uživanje. Imamo li snage sagnuti se i pokupiti nešto što je netko drugi donio u tu prirodu i bacio, a ne pripada joj i nije mu tu mjesto. Imamo li snage...
Kada cemo poèeti graditi mostove za osobno zadovoljstvo da prelazak preko njih bude osobna sreæa i blagodat. Da li naše potomstvo veæ sada odgajamo da tako bude, mada sami nemamo sve to... Razmislimo ....
|
|
| Thread: |
|
|
Svakodnevno u životu gledamo da si ponekom vlastitom ili tuðom idejom olakšamo nekakav posao, korištenje slobodnog vremena ili poboljšamo ureðaje ili aparate koje koristimo. Ako to radimo za sebe onda je to korisno i nije uvijek kažnjivo. Ali poznate su nam zemlje koje su plaæale struènjake da od drugih kradu njihove ideje. Te su ideje primjenjivali u svojoj zemlji u proizvodnji i proizvode plasirali na tržištu mjenjajuæi neke sitne detalje da se prikrije kraða ideje ili ih èak i ne mjenjajuæi . To se nazvalo industrijskom špijunažom, sankcioniralo se i provoðene su odredene sigurnosne mjere i radnje da se takva špijunaža sprijeèi, pooštrene su sankcije za uhvaæene, patentno pravo se više poèelo primjenjivati, a zaštita patenata proširila se na cijelu zemaljsku kuglu.
Za nedavne regate "Spust murskih ladja", o kojoj æu vas ovih dana obavijestiti, dao sam se u jedan "špijunski" poduhvat. Naime otkrio sam jednu inovaciju koja mi se uèinila veoma korisna na rijeènom èamcu. Ideju su tvorci vjerojatno negdje "snimili", modificirali za svoje potrebe, dali si truda i napravili.....
Prilikom susreta tokom regate sa dotiènim èamcem i posadom èamca i sam sam isprobao korisnost ove naprave i vjerujte mi da je veoma pouzdana i efikasna.
Za one koji u njoj vide korisno rješenje za svoje plovilo, naglašavam da je slobodno kopiraju i primjene bez bojazni da æe povrijediti neèije patentno pravo. Jedino meni za javno objavljivanje ove ideje duguju jedno pivce , kada se vidimo. Smatram da je pogodba poštena, vi presudite da li je ili nije...
|
|
| Thread: Svemirski lutalica u Hra |
|
|
Kako je do toga došlo i kada? Što se dogodilo kada je meteorit, svemirski lutalica, pogodio tlo zemlje nedaleko od mjesta Hrašæina u Hrvatskom zagorju? Da vam i taj dio prièe isprièam, jer je vjerojatno zanimljiv gotovo kao i samo putovanje kroz svemir.
Svemirska prièa završava 26. maja daleke nam 1751. godine kada se u popodnevnim satima iz smjera istoka pojavila vatrena kugla nad nebom iznad mjesta Hrašæina. Malo prije nego je udarila u tlo, raspala se u dva dijela. Udar je bio strahovit.
Ljudi su pohrlili na mjesta udara i pronašli dva komada meteorita.. Saèinjen je i zapisnik o tome uz koji je veæi dio meteora proslijeðen u Bratislawu vodeæim vladarima carevine kojoj je pripadala Hrašæina.
Meteorit je najveæim djelom sastavljen od legure željeza i nikla Spada u red oktaedrita , a prema kemijskoj specifikaciji spada u grupu HD meteorita u svijetu poznatom pod imenom Zagrebaèko željezo.
Manji komad meteorita je doživio drugaèiju sudbinu. Razdjeljen je i od njega su se iskovali èavli (ekseri).
Kako to uvijek biva iz svega se izvlaèi pouka i znaèaj. Tako se i iz pada ovoga meteorita izveo zakljuèak.
Pad ovoga meteorita je prvi pad stranoga tijela na zemlju koji je dokumentiran zapisnikom u koji su ušle i izjave svjedoka, oèevidaca dogaðaja. Obzirom na godinu naše povijesti u kojoj se to dogodilo, ta svjedoèanstva su pridonijela formiranju stavova o vanzemaljskom porijeklu naðenih komada meteorita.
Znanstvena istraživanja meteorita koji je kod Hrašæine prizemljio promjenila su tadašnju astronomsku znanost.
Posebnan znaèaj daje, hrašæanskom meteoritu, èinjenica da je beèki metalurg Aloys von Widmanstatten na njemu zapazio neobiène lamele koje su po njemu dobile naziv Widmanstattenove figure.
Te neobiène šare zapažene su samo na pojedinim vrstama željeznih meteorita. Mogu poslužiti za razlikovanje meteorita od terestièkog željeza.
Susret sa spomenikom svoga „kolege“ svemirskoga lutalice me oduševio. Nije mi bila poznata èinjenica da je tako blizu mjesta gdje stanujem pao jedan meteor.
Na svojim putovanjima i boravcima u prirodi, za noænih vedrih veèeri dugo sam znao promatrati zvjezdano nebo. Ponekada bi crnilo noæi presjekla pruga svjetla nastala od meteora koji je ušao u zemljinu atmosferu i sagorio. Trag svjetla koji se iznenada pojavljivao i ubrzo nestajao davao je èarobni sadržaj zvjezdanom nebu. Davao mu je život, živost kretnje, naspram tihim žmiravim svjetlima zvijezda koje su sjale.
Volio sam to gledati, a sada upoznat sa ovim meteorom koji je kod Hrašæine završio svoj nebeski put, još æu pažljivije osmatrati zvjezdama obasuto nebo i svijetlom obasjene tragove svemirskih lutalica. Možda me misli ponovo povedu stazama kojima je taj meteorit prolazio.
|
|
| Thread: Svemirski lutalica u Hra |
|
|
Ja, rijeèni lutalica, na svojim putevima susretao sam puno razlièitih i zanimljivih stvari, doživljavao razne zgode i nezgode, upoznavao razne ljude. Uvijek mi je bilo lijepo, pa i onda kada je situacija bila napeta, neizvjesna i opasna. Nekako se uvijek našao povoljni izlaz iz nje i zadovoljstvo je bilo ogromno jer je izlaz pronaðen.
U putovanju sam susretao rijeène lutalice, ljude koji su plovili morima, bicikliste koji su na kotaèima prošli pola svijeta, motoriste koji poznaju veæinu cesta svijeta, planinare sa mnogih planina, alpiniste koji su i na Everestu bili . . .
Viðao sam i mnoge spomenike posveæene ljudima koji su prirodu pohodili, otkrivali nepoznata prostranstva, svojim životom i radom prikazali i pokazali svijetu mnoge nepoznate predjele koji postoje na zemlji. Ljudi koji su komfor civilizacije zamjenili improviziranom stilu života u divljini, èesto riskirajuæi svoj život i zdravlje da bi u svojim namjerama uspjeli i nama približili nepoznato.
Vjerovali ili ne, ali susreo sam i spomenik posveæen „Svemirskom lutalici“ . Kamenu izbaèenom iz tokova „nebeskih rijeka“ koji je lutao svemirom. Kamenu koji je lutao tko zna kojim svemirskim putevima i tko zna koliko dugo. Kamenu koji je vidio i doživio Svemir.
Gledajuæi njegovu repliku na spomeniku podignutim u njegov spomen ukljuèio sam maštu. Pokušao sam si zamisliti ta nepregledna prostranstva kojima je kamen prošao, sve te zvijezde koje su ga iz dubina svemira osvjetljavale svojom treperavom svjetlošæu, planete pored kojih je prošao, zvijezde repatice koje je susreo.
Nekako sam mu i zavidio na putovima kojima je prolazio, na tajanstvenim svemirskim stazama kojima je prošao, na miru dubine svemira koji je osjetio. U mašti sam ga pratio kroz daleke galaktike, zvjezdane maglice kroz koje je prošao, zvjezdane sisteme pored kojih je prohujao.
Sa jezom u leðima zamišljao sam kako mu je bilo pri sudaru sa zemljinom atmosferom, prolaskom kroz nju i udarom u zemljinu površinu. Koju je snagu donio do površine zemlje i ispustio je sudarivši se sa njom. Koja je fantasntièna brzina zaustavljene u trenutku kraæem nego treptaj oka?
|
|
| Thread: Avanturisti iz Slovenije |
|
|
O njima sam cuo od skelara na skeli kod mjesta Podturen na 50. km rijeke Mure.Taman sam se spremao da ukrcam sve svoje stvari kako bih otplovio do Osijeka, na put od nekih 265 km. Kod skelara sam išao po informacije o rijeci i da mi da nekakve dobre savjete za put obzirom da mi je to prvo višednevno putovanje rijekama. Iskustva tada još nisam imao baš puno, vrlo nabujala i brza Mura puna virova me pomalo zastrašivala, kiša padala, ali ipak želja za putom je prevagnula i krenuo sam...
Sretoh ih nakon malo više od 2 sata borbe sa rijekom. Sagradili su lijepi splav od bacava za naftu, povezali ih metalnom konstrukcijom, napravili kormilo i za svaki slucaj stavili mali Tomosov vanbrodski motoric i njih cetvorica se iz Slovenije otisnula Murom put ušca Dunava u Crno more. Nad splavom su stavili krov da ih sunce ne bi jako smetalo, u nekoliko bacava upakirali opremu, dok su u jednoj naložili vatru da se valjda ogriju ili nešta ispeku za jelo.
Susret je bio više nego srdacan, veselili su se da nekoga vide u toj pustoši i da malo rastjeraju strah koji se u njih uvukao jer ih je nekoliko puta rijeka na krivinama nabijala u obalu, a kod Podturena su se jedva oslobodili obale, a da se nisu rasprsnuli ili prekrenuli, kako sam saznao od skelara. Bili su malo podnapiti i ponudili su me vinjakom, što sam odbio jer je rijeka izuzetno nabujala i tražila je veliku pažnju u plovidbi, tako da je bilo kakav alkohol bio suvišan.
Malo smo plovili zajedno razmjenjujuci informacije, tako saznah da su iz mjesta Apaci u Sloveniji krenuli na neizvjestan put.Nikada prije nisu tako nešta poduzeli i nadali su se da ce to jednostavnije i sigurnije ici, a ne ovako turbolentno i na granici sigurnosti. Njihova želja da se domognu Crnog mora bila je prevelika i iluzorna jer sa takvom splavi pitanje je kako bi ih lucke kapetanije pustile u medunarodne rijecne plovne putove. Nakon malo razgovora otišao sam naprijed i više se nismo nikada vidjeli.
Poslije sam cuo dvije price o njima. Prema prvoj došli su do Osijeka nakon dugog i za njih prenapornog puta i tu pristali, splav prodali te se vratili kuci, dok prema drugoj, da su to isto uradili ali u Beogradu, do kojega su jako dugo putovali. Neznam koja je od njih istinita i da li je ikoja istinita, ali njima svaka cast na odvažnosti i odluci da se krecu rijekama...
|
|
| Thread: Kanuom po Dunavu, Be |
|
|
Hvala Djemila, dok budem mogao ploviti, kretati se, biti æe i prièa. Neka te one podsjete na tvoj rodni kraj, neka te povuku da povremeno u njega doðeš.
|
|
| Thread: |
|
|
za par dana æu ti postaviti prièu kako se prešla granica izmeðu RH i Srbije, važi?
|
|
| Thread: |
|
|
Ovo sam išao sam uz najavu organima RH i Srbije. Tada je bila jako složena situacija oko toga, ali sam morao i platiti izlazak organa RH da izvrše kontrolu prelaska u Županji. Kroz bivše i buduæe prièe sve æe vam biti objašnjeno
|
|
| Thread: |
|
|
Devetoga dana moga puta od Zagreba prema Beogradu kanuom po rijeki Savi, zanoæih pred Šapcem na 105. km rijeke Save na desnoj obali. Svoju "vikendicu" podigao sam ispred prvoga reda vikendica koje su na tome mjestu sagradene u tri reda unutar rijeènoga korita i vjerujem da ih rijeka plavi za svakoga visokoga vodostaja.
Na malenoj èistini podigoh šator, uselih se u njega i smjestih stvari koje sam imao.
Na radiju su najavljivali veliku promjenu vremena sa nevremenom za iduæi dan u popodnevnim satima. Nakon kratkoga obilaženja grada i veèere u gradu rano se povukoh u svoj šator planirajuæi u osvit iduæeg jutra krenuti za Beograd, nadajuæi se da æu tih 105 km moæi izveslati prije nego me zahvati najjaèi val nevremena.
Iako je 105 km duga razdaljina za veslanje po mirnoj i tihoj rijeci Savi, pouzdao sam se u svoju kondiciju znajuæi da ih mogu izveslati , a i ne bi bila rekordna dužina koju sam za jednoga dana izveslao. Rekord mi je udaljenost od Zagreba do Siska rijekom Savom što iznosi 114 km. Nakon popijenoga èokoladnoga mlijeka krenuh prije nego je sunce izašlo.
Ako se po jutru dan poznaje onda ovo jutro najavljuje da æe tokom dana biti prelijepo vrijeme. Medutim, meteorolozi ne griješe i nažalost, iza mene se sprema vrlo loše vrijeme sa vjetrom, kišom i grmljavinom koje iza podneva dolazi na ove terene gdje sam sada trenutno. Ako budem brz možda i izbjegnem glavnom udaru nevremena i doðem do Beograda.
Veslajuæi prolazim najprije ispod prvoga, a potom i ispod drugoga mosta koji premošæavaju Savu kod Šapca.
Na izlazu iz grada poèelo se i sunce buditi. Prekrasni izlazak sunca promatrao sam kroz topole lijeve rijeène obale. Izgledalo je kao da medu topolama gori jarka vatra èija svijetlost svakim trenom se poveæava. Ljepotu prizora neæu nikada zaboraviti. Opèinila me.
Izlaskom sunca poèela se podizati lagana izmaglica na površini rijeke èineci okolinu nestvarnom gotovo mistiènom.
Doploviti do Beograda ipak nisam uspio jer me je oko podneva uhvatio neugodan vjetar koji mi je pretežno dolazio s boka, oko 16,30 sati sav iznemogao i iscrpljen dobrano zahvaæen nevremenom stao sam u mjestu Zabran koje je nekoliko kilometara nizvodno od Obrenovca, no o tome vam možda jednom drugom prilikom nešto i napišem.
Ono što je bitno je èinjenica da mi je jutro podarilo izuzetno lijepe prizore koje vam prikazujem, a u kojima sam opèinjen uživao dok su trajali. Zbog njih se isplati i pokisnuti i boriti se protiv nevremena, ali i ustati prije izlaska sunca.
|
|
| Thread: Zlato zemljine utrobe |
|
|
Zemlja, ta èudesna planeta po kojoj hodimo, na kojoj smo se rodili, na kojoj život vodimo i na kojoj æemo se od njega rastati, svojevrsna je majka bez koje ne bi ni nas bilo. Na njoj nalazimo sve što nam treba za život, od hrane do gradiva kojime stvaramo sve što imamo. Naše tjelo sastavljeno je od istih èestica koje se nalaze i na zemlji.
Sve što imamo, što koristimo i èime se služimo potjeèe sa naše planete.
Ona nam je svojevrsna majka, koja se o nama brine, hrani nas, daruje svime što imamo, ali nas i opominje kada pretjeramo u svojoj bahatosti, kada je povrijedimo, narušimo ravnotežu sklada koji na njoj vlada.
Kako se zaista prema njoj odnosimo tema je za mnoge prièe i ne bih o tome ovdje i sada.
Èinjenica je da joj nismo zahvalna djeca, da se neprijateljski prema njoj odnosimo, da ozbiljno narušavamo ravnotežu prirodnih zakona koji vladaju na zemlji.
Što nam sve zemlja daje? Spisak koji bi napravio da odgovorim na to pitanje bio bi vrlo dug i pitanje je da li bih sve nabrojao što od zemlje dobijamo. Jednom rijeèju možemo reæi da od nje dobijamo - sve. Baš sve.
O jednom poklonu koji nam zemlja daje malo bih ovdje napisao u rijeèi i slici. Rijeè je o nafti.
Prolazeæi kroz mjesto Selnica, smješteno na sjeverozapadnoj strani Meðimurja, uoèio sam pored puta cijev koja je visinom od oko metar i promjerom 30-tak cm virila iz snijega, zemlje.
Zainteresiralo me o èemu se radi. Zašto baš takva, neuobièajena cijev viri iz zemlje i to nedaleko od ceste kojom sam prolazio.
Radoznalost rijekoplovca je prevladala u meni. Zaustavio sam se, prišao cijevi i pogledao u nju.
Osim nekakve masnoæe u njenoj unutrašnjosti nisam nešto posebno razabrao. Jedino sam osjetio snažan miris nafte.
Od naèelnika opæine Selnica gospodina Anðelka dobio sam informaciju iz „prve ruke“ o èemu se radi.
U dubinama zemlje iznad koje se nalazi mjesto Selnica otkrivena je nafta. Ima je, ali neke od bušotina nisu zanimljive za eksploataciju, ne daju dovoljnu kolièinu nafte da bi bila ekonomski zanimljiva njena eksploatacija.
Takve bušotine ostale su otvorene i nafta se polako diže u cijevima koje su položene u bušotine. Kada doðe do vrha cijevi u akciju stupaju stanovnici sela.
Malim posudama iz cijevi vade naftu koju koriste kao premaz drvetu da ga zaštite od trulenja. Njome premazuju drvene ograde, vrata, kapije i sl. Sve drvene površine koje su izložene vremenskim nepogodama i vlazi.
Nafta je toliko gusta da je idealna za to korištenje.
Iznenadilo me što sam vidio i saznao, toliko iznenadilo da o tome i vama informaciju dajem.
|
|
| Thread: Svaki cigan svoga konja hvali |
|
|
Koliko se volimo hvaliti svojim stvarima koje "nema nitko" ili ih posjeduje jako malo ljudi? Koliko se hvalimo svojim raznoraznim prometalima, svojim ljubimcima na kotacuma koji nam ponekada postanu takva opsesija da od njih svijeta ne vidimo? Koliko je dobro da se sami hvalimo, a koliko nam "paše" da nas drugi hvale?
Osobno smatram da malo samohvale uvijek dobro dode. Ako ništa drugo daje nam poticaj da nastavimo sa vecim žarom uredivati nešto cime se hvalimo, da jace prionemo poslu kojim se ponosimo, da lakše ustrajemo u naporima sa kojima se susrecemo po temi zbog koje se hvalimo.
Koliko je tek hvale izraženo na detaljima naših plovila koje ponosno isticemo pred drugima, a i sami više puta te detalje sa ponosom krišom pogledavamo. Koliko smo puta "malo" pretjerali hvaleci osobine svojega plovnoga ljubimca, "smanjujuci" mu potrošnju goriva, "ubrzavajuci" brzinu kretanja na malom gasu...
Sa cime se sve ljudi hvale? Da ne nabrajam jednostavno je reci sa svime šta posjeduju, sa svime gdje su na osnovu dodali neki "svoj" dodatak koji ta osnova nije imala, a više puta i nije joj potreban. Ali neka, ako vlasniku cini zadovoljstvo onda je sigurno potreban.
Ali u samohvali ne smijemo pretjerivati i cesto potezati za njom. Onako malo nikome ne smeta.
Imao sam priliku iskoristiti slobodno vrijeme šetnjom kroz Mohac, Madarska. Obošao sam ga uzduž i poprijeko, pa poprijeko i uzduž. Malo mjesto mi se svidjelo po mnogo cemu, sli mi ispade kao simpatican potez vlasnika jednoga bicikla.
Parkirao ga je pored "Milenijskog spomenika" uz uredenu obalu Dunava. Ulickao ga, uglancao, gotovo ispolirao, zrnce prašine nema na njemu. Postavio ga na "strategijsko" mjesto da ne smeta prolaznicima, ali da prije upadne u oko prolazniku nego spomenik koji se nad njime nadvio. Cak ga je i okrenuo u takav položaj da se na njemu istice svaka pojedinost.
A zatim se odmakao desetak metara dalje i iz prikrajka, zadovoljnog osmjeha sa iskricama u ocima promatrao je svakoga tko je u prolazu pogledao bicikl. Još ako bi prolaznik malo zastao i bolje ga razgledao, vlasnik je zadovoljnije izgledao.
A kada je vidio da, ne samo da sam zastao i razgledao bicikl, vec da sam se latio fotoaparata i uslikao ga, samo što se nije rastopio od dragosti. Medutim kada sam aparat uperio prema njemu da bih i njega slikao, šmugnuo je za obližnji žbun ne dopustivši mi da ga fotografiram. Veca mu je sreca da njegovog dvokotacnog ljubimca uslikam nego njega...
Kako ono naš narod kaže "Svaki cigan svoga konja hvali..."
|
|
|
