- nastavak: 
....U meðuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojèicama, vjenèana kuma roðenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoroèni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteðevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaæivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i æuza.
Jednog dana razgledavajuæi na rasprodaji opet poveæu torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje reèeno šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao: Ukoliko ikada više kupiš torbu veæu od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit æu te na lomaèi! Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomaèa je lomaèa, Bog je Bog, a naredba je naredba. Život je, zapravo, jednostavan. Trube su zatrubjele, more se otvorilo. Kao prava preobraæenica s gaðenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odluèila sasvim promijeniti stil ¾ivota. Do¹la sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjeæala, vreæaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lonèuge i tave èiji obujam je bio dovoljan da èetveroèlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaæi pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smoènicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobièak za ljenèarenje, dokolicu i nemišljenje. Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kuæi: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, ¹iljastim, ¹iljastim petama i dva svijetloplava kostimiæa broj premala u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da æe nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokolièare i jadnike. Dok sam nabadala u ¹tiklama po ulici pazeæi da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotoèena samo na sebe, a ne na buduænost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.
Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeæi križanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti. U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajuæi ravnotežu, a u torbici najmanji novèanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž. Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, èetverolisne djeteline, plastiènog prašèiæa i èlanske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, èinilo mi se da letim.
S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas poènu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila spremanja sobe, glaèanja, bacanja smeæa i nikad me više nisu zapitala da im posuðujem lektirne naslove u knjižnici. Muž me poèeo izvoditi na ruèkove, jer se asortiman jedaæeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kuæi sam poèela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružièaste natikaèe s perjem èija je peta svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu. Ako razvijete krhkost, sve probleme æe poèeti rješavati netko drugi.
Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željeznièke pruge i pretvorila se u Trnoružicu. Kakav odmor! Kakva bajka! Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugaèke da izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke "Razdor" poèeli su me gledati s uvažavanjem.
Èeljad oko mene, ukljuèujuæi i muža, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam.
Nauèila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i èini mi da sam pronašla sebe. Hm, da, potvrðuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van.
To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki.
Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u poèetku. Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnija i još, još sretnija!
___________________________________________________________________
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Zagorka dana 02-04-2009 u 13:45.
|
