Pocele su i zidane vikendice da rastu uz obalu nagrdujuci sklad obale i rijeke. Ovakve gradevine na obali bi trebalo zabraniti i udaljiti barem 500 metara od rijeke.






U daljini se vidi Belegiš. Ali i vrijeme se pocinje kvariti, vjetar kao da je nešto jaci...






... ubrzo se primakoh naselju ...





... usput susretoh dvojicu veslaca velikoga camce. Jedan je iz Srbije, a drugi iz Austrije. Pozvah ih na pice, a ovaj iz Srbije mi rece da nešto dalje ima lijepa kafana uz vodu koju drži njegov prijatelj pa je bolje da odemo tamo.

Odmah me ubjedio u svrsishodnost odlaska baš u tu kafanu.

___________________________________________________________________

Doplovismo zaista do prekrasnoga ambijenta. Odmora za dušu ...





... ovdje od konobarice cuh da navraca dosta forumaša sa Moje ladje, ali i da ih nekoliko žive nedaleko odavde...





... danas nažalost nikoga ne sretoh. Popismo po pivce i krenusmo dalje ...





Nadletješe me i jato aviona. Sjetih se šta sam objašnjavao regatašima u Backom Petrovom Selu za razlog letenja onoga dosadnoga jutarnjega aviona. Odmah me uhvati smjeh jer bih im sada, da je netko od njih uz mene, objasnio da u Beogradu ima puno, puno komaraca i da ce ih sada rastjerati kako bi regataši na miru nocivali na ušcu Save u Dunav, neuznemiravani od komaraca.

___________________________________________________________________

U oci me ubode teror pojedinaca prema cijeloj zajednici koja voli i želi cistu okolinu. Pitam se dokle ce nas takvi pojedinci terorizirati i dokle ce teror trpjeti oni koji to ne moraju trpjeti. STRAŠNO.












Vidjeh i kucicu "ni na nebu ni na zemlji". Još se drži...





Zbilja smo uporni da rijeku uništavamo na sve nacine...





Puce pogled prema Beogradu, cilju današnje etape regate, ali i mojemu kraju putovanja. Sve me nešta grci u želudcu. Uvijek na kraju puta osjetim taj neugodni osjecaj. Nešto kao žalost što ne idem dalje.

___________________________________________________________________

Ima zaista lijepih gradevina na obali ...





... ali nažalost i produkata ljudske nekulture ...





Prolazim pored ove skupine vikendica, kada zacuh poziv da dodem i pridružim se društvu na terasi jedne vikendice. Odazvah se pozivu.





Sa široke terase puca prekrasan pogled na Dunav...





Vlasnik vikendice i njegov drugar baš su tamanili jelenka. Pade jedan i za mene, pa onda price o ovome, onome, a sve o rijeci i plovidbi rijekama. Za sve price jedan jelenko bijaše malo pa otvorismo po još jednoga. Nakon njega nismo išli dalje jer je toliko prica a malo vremena. Zahvalih se društvu, zaboravih svog vjernoga pratioca (šešir) na terasi ...

___________________________________________________________________

.. pa podoh dalje ... Meni ostade lijepa uspomena na društvo, a oni dobiše suvenir od mene ...








Kraj je blizo. Što višlje gradevine na obali, to mi je manje puta do kraja ostalo. Baš se ne radujem, ali što je tu je...

___________________________________________________________________

Pogled mi nehoticno bježi daleko prema naprijed, prema daljinama koje ovoga puta necu dosegnuti ...





Cak nam put presjece policija opominjuci nas na nailazak šlepa .





Cilj.





A na cilju iznenadenje za mene. Docekaše me vama dobro poznati znanci sa foruma. Zaista sam bio dirnut njihovim docekom.

___________________________________________________________________

Kapetan mi pomaže da dodem do svojega automobila, proveza me kroz pola Beograda i ja bez problema sa autom se vratih do mjesta gdje regataši poceše podizati logor.

Razmjenih i državne zastave sa prijateljem Valijem iz Bugarske.





"Dobih" i posjetu Barbanese i njegove supruge sa kojima i jelenka iskonzumirasmo...





Na samom kraju oprostih se sa svima regatašima koji su stajali u redu radi preuzimanja vecere, a onda još i zajednicka fotografija sa društvom sa kojime sam najcešce plovio i družio se: Vaskom, Radetom, Majom i Valijem. Zaželjeh im sretan nastavak regate, a ja teška srca sjedoh u auto i put pod kotace...





Šta reci na kraju?

TID nije samo regata duga 2516,5 km koja se plovi na Dunavu veslajuci svoja plovila od izvora do ušca rijeke, oca svih riijeka. TID je aparat koji mnogima omogucava da promjene nacin svojega života i pocnu drugacije živjeti dok su na regati. On je poseban nacin, stil slobodnog života prilagoden ljudima iz urbanih (i ne samo njih) sredina, da borave u prirodi, krecu se kroz nju na medunarodnoj razini kroz više država, a da se osjecaju sigurni, a opet da osjete divljinu prirode, njenu cud, njenu ljepotu...

Nacin življenja, veliko drugarstvo i druženje, medusobno pomaganje ali i suosjecanje sa bolom drugih je "opijat" koji privlaci ljude na TID.

I kao što u Hrvatskoj Kostajnici postoji uzrecica "Tko se sa Tekije vode napije, taj zauvjek ostade u Kostajnici", mogu reci za TID da tko jednom zaplovi na TID-u taj ostade zatocenik te plovidbe i vjecno TID-om plovi.

Preporucam svima da izdvoje vremena i barem nekoliko dana sudjeluju u regati. Nece se razocarati. Vjerujte mi.

Pozdravlja vas Olimp

___________________________________________________________________