|
  |
|
|
Dragi moji Mostarci, dobijem danas ovaj dugi e-mail od mog prijatelja iz Sarajeva,pa odlucih da ga podjelim sa svima vama.Neznam mozda ga je neko vec objavio prije mene,ako jeste ,ne zamjerite,samo zelim da podjelim zivotnu pricu svih nas.Procitajte molim vas,nacice te dio sebe u ovim dugim recenicama!Subject: uspomene
Uspomene i sjecanje me najvise jebu
"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi. izbrisati je
da ne
boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se mjerio onim sto
vise
ne
postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa nema ni cistog sjecanja, a
ni cistog zivota..." (Dervis i smrt, Mesa Selimovic)
Uspomene i sjecanje me najvise jebu. Da nije njih, poslije ovih 12
godina provedenih ovde, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih glup, radio
bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i stedio pare
da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Jebe me i taj broj pa sam pozurio da ga
javim staroj raji sirom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se
poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zakljucio da bi bilo
najbolje da im svima kazem da ih vise necu zvat sa onog starog broja
nego sa novog. Jebe me i ta odluka, i stara raja, a jebe me i to sto
nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i
malo dobra.
Jebe me i to sto sam ters. Sve mi smeta. Jebe me sto mi je zena, kako je
starija, sve slicnija svojoj mami.
Jebe me sto mi djeca nece u Bosnu. Kazu radije bi na Havaje, dosadno im
u Sarajevu. Eto, jebe me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Jebu me i
Havaji, jer se i meni jebe za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrosio silne pare i jebe me i to
jer sam mogao mirno zivjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad
jebe i dug.
Jebe
me i to sto mi nije zao para, a kad mi nije zao, vidim da cu jos dugo,
ostati samo skoro Amerikanac.
Jebe me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle
sam.
Zato
najradije sutim. Jebe se njih odakle sam ja.
Vrucina na Floridi i uragani me pravo jebu. Na plaze ne idem vec
godinama.
Od
kad su zabranili pusenje u restoranima, jedem samo kuci. Jebe me sto ne
mogu pusiti gdje ja hocu, a jebu me i cigare od kojih sve teze disem.
Jebe me americka unutrasnja i vanjska politika. Jebu me americki
predsednik i svi oko njega i do njega. Jebu me visoki porezi, skup
benzin i slab odnos dolara prema euru.
Jebu me crnci, Spanci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova
muzika.
Jebe
me i to sto vise ne mogu slusati ni nasu muziku.
Jebe me americka televizija, americki filmovi, a jebu me i nasi novi
filmovi koji su svi kao, ono, poucni.
Kad mi je tesko i kad mi se skupi, idem trosit pare - kupovat. Tako se
ovde prazni. Jebe me to sto ne znam drugaciji nacin da se ispraznim,
osim da kupujem. Jebe me sto vise ne pisem i sto nemam motiva. Jebe me
sto osjecam da sam postao glup i sto mislim da prije nisam bio. Mozda me
to najvise jebe.
Svoj stav vise nemam. Izvlacim iz sjecanja ono sto mi odgovara pa pravim
neke teze i zakljucke.
Jebe me rat u Bosni. Jebu me price iz tog rata. Jebu me Srbi, Hrvati i
Muslimani, oni sadasnji i prosli.
Jebu me price o herojima, lopovima i politicarima iz tog rata. Jebe me
rat, a sad me jebe i mir. Jebe me sto nista nije kao prije, sto ni ja
nisam kao prije, sto mi nismo kao prije i jebe me to nije.
Buducnost, sadasnjost i proslost me opako jebu. Gdje cu biti za godinu
ili 5, pojma nemam. Jebe me sto ne znam gdje bi. Jebe me sto mi se ne
ide nazad u Bosnu i sto mi se ovde ne ostaje. Jebu me obziri prema sebi
i prema drugima.
Sadasnjost me razvaljuje, pomijesana sa prosloscu, a ova buducnost ceka
iza coska da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kucu. Na silu priveo dvojicu da mi u
lice kazu kako im se kuca svidja. U novoj kuci imam i novi broj
telefona. Dosad me jos niko nije zvao, ali sigurno hoce. Nemaju ljudi
vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kazu: ovo je
vas sretan dan, hocete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj
broj, a nisam im javio? Jebu me ovi sto sve znaju, pa i telefone. Jebe
me tehnika. Novi TV ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam
da sad svaki u sebi ima kameru. Jebe me spijuniranje svega sto se krece
i zivi, a tek da misli... Doduse jebu me i veliki racuni za telefon. To
dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapisu na
komadic papira.
Jebe me i to sto svakom Amerikancu moram objasnjavati da su kod nas
bolnice i skole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne
veliki ko rode.
Jebe
me sto mi ne vjeruju kad im pricam o uspomenama. Toliko su lijepe da
je u njih i tesko povjerovati.
Jebe me i to sto me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam vise
ni sam.
Jebe me nesvjesna laz i svjesna istina. Jebu me bivsi gradjani i
sadasnji papci.
Jebu me njihove zivotne price i istorije. Jebe me prostor bivse
Jugoslavije sa kojih su ti dosli. Jebu me i zemlje koje su nastale na
tom prostoru.
Jebe me i ujedinjena Evropa. Jebe me Njemacka bez marke i Italija bez
lire i Ponte Rosa. Jebu me i Rumunija i Bugarska koje ce uskoro u tu
Evropu. Jebe me Prah sa svim nasim izbjeglicama u njemu. Jebe me sto
Madjarska i dalje nema mora.
Fudbal vise ne znam gledati. Jebe me doasadni NBA i glupi bezbol, gdje
neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Jebu me Americki Jevreji, koji rodjenu majku stavljaju na market za
dolar.
Ili
malo vise. A i manje. Jebu me i americki krscani, gdje se svaki grijeh
oprasta za 99 centi ili 3 za dva dolara. Jebu me i americki muslimani
sto se samo vade i pravdaju. Jebu me sekte svih vrsta sa obaveznim
vozacima motora harly cija se inteligencija, mjereno jedinicama, svodi
na broj cilindara njihovih prdavaca.
Jebu me i njihove istetovirane glupace na zadnjim sjedistima.
Jebu me i auto dileri u bijelim kosuljama i sa velikim znojnim flekama
ispod pazuha.
Americko skolstvo me pravo jebe sa djecom koja uce 6 predmeta cijelu
godinu, od kojih cak tri biraju po zelji.
To sto je Zenica imala 3 pozorista i 30 dimnjaka me pravo jebe, jer u
Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorista, a kladim se u
milion dolara da na ulici nikad niko nije cuo za covjeka, recimo, koji
se zove Gabrijel Garsija Markes.
Jebu me i americki homlesi, koje tinejdjeri ubijaju svakodnevno k'o
kerove po ulici. Jebe me i americko pravosudje, gdje ima prava samo
onoliko koliko ima para.
Jebe me i to sto me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili
gotovo nikog ko nije bio osudjivan, pa ih se jebe sto i ne govorim
engleski. Jebe me sto nema Boema. Jebu me i rap i djez i bluz.
Narkomani svih vrsta me pravo jebu. Jebu me i njihovi doktori, koji ce
ti do kraja zivota drzat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti
naplacivali slijedecih 100 godina.
Jebe me americki lazni moral i sto k'o covjek ne mogu vidjet' zenske
gole sise na televiziji.
Jebe me sto moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave.
Jebe me ta pila i te sise, svejedno je.
Jebe me mafija jer je vise nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa
laptopima u ruci, a ne sa pistoljima.Jeb'o Ameriku bez mafije.
Jebu me izbjeglice svih boja i vrsta. Jebe me njihova nada i prica o
Americi kao zemlji gdje mozes uspjeti.
Rasizam me pravo jebe. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja
sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takodje bio rasista. Rasizam je
nasljedan, a i to me jebe.
Jebe me prica o nasim kamiondjijama sto mlate lovu i pisaju u boce od
gatorada.
Jebe me i prica o jednom nasem sto je bez prekida radio 72 sata pa onda
pao u nesvijest.
Jebu me ovi nasi sto hodaju u trenerkama i sto voze Fordove Mustange.
Jebu me i njihovi roditelji, sto ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize
na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili dva.
Jebu me bosanska djeca sto izmedju sebe pricaju engleski, bez akcenta.
To sto sam ja volio Selimovica me pravo jebe kao i to sto znam napamet
puno toga sto je on napisao. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim
danom sto se gasi.
izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje i ne bi se
mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvara i zivot, pa
nema ni cistog sjecanja, a ni cistog zivota. Dave se i osporavaju
neprestano.
|
|
 11-08-2006 02:08 |
   |
behar 
samo sto nisam
Poruka: 1141
 |
|
Da ne otvaram bashka temu, valjda ovo moze i ovdje.
Dobar clanak, kao i obicno, od Hemona:
Nisam imao nikakve potrebe - osim možda profesionalne - da komuniciram sa Beogradom, postavši tako, konaèno, turista
Ovo pišem u Beogradu, gdje se nalazim po treæi put nakon rata, ali prvi put a da u javnosti i medijima nije bilo nekog i nekakvog podsjeæanja na zloèine poèinjene od strane Miloševiæeve Srbije: kad sam ovdje bio 2001., upravo je bila otkrivena hladnjaèa puna albanskih leševa, kao i masovna grobnica u Batajnici. Ta otkriæa su bila uvertira za izruèenje Miloševiæa u Haag. Za vrijeme mog boravka prošlog ljeta, dominirali su snimci zloèina koje su u Srebrenici poèinili Škorpioni, koji su bili uvertira za još jedno neizruèenje Mladiæa. Ovaj put nema nikakvih uvertira, osim za izbore u januaru, pa Beograd osjeæam drugaèije - kao turista u stranoj zemlji, što je relativno prijatan osjeæaj.
Naravno, Beograd - kao dio Srbije u bilo kojoj državnoj formi - zvanièno je strana zemlja još od 1992., ali smo u zadnjih petnaestak godina ostali uvezani zajednièkom predratnom prošlošæu, kao i ratom - nemoguæe je bilo biti Bosanac a da se nema neki i nekakav odnos prema gradu koji nije mogao (i dobrim dijelom još ne može) da se suoèi sa onim što je poèinjeno u Bosni. Otud sam u svojim prethodnim posjetama manje-više mjerio svoje odstojanje od Beograda, gdje mi je bilo neprijatno i neudobno, gdje sam neke stvari shvatao kao liènu uvredu i imao potrebu da nekome - najèešæe prijateljima koji nisu bili ni krivi ni dužni - objašnjavam neke važne stvari, koje su oni svakako veæ odavno znali. Ovaj put, odstojanje mi je momentalno bilo lako izmjeriti - bio sam turista u stranoj zemlji, nezainteresovan za lokalne prilike, zainteresovan za prijatan iako kratkotrajan boravak, prehrambene proizvode, ljepotu sluèajnih prolaznica itd. I u toj, konaènoj, preobrazbi u turistu, pao mi je veliki teret sa neturistièke grbaèe. Beograd više nije bio prijestonica zloèinaèke države, u kojoj sam se ja nekom greškom našao, nego grad u kojem mi je bilo neophodno da imam džepnu mapu da bih se snašao na ulicama.
Ta se transformacija desila iz više razloga. Jedan je što sam ovdje povodom izlaska moje knjige (Nowhere Man), pa dajem intrevjue i namještam se fotografima i potpisujem knjige - radim dakle ono što sam radio veæ nebrojeno puta u mnogim drugim zemljama, gdje sam, takoðer, bio turista.
Drugi razlog je to što sam, nekako, bio uèesnik u diskusiji o sarajevskoj rock sceni sa poèetka osamdesetih, sa posebnim osvrtom na Plavi orkestar. Za takvu diskusiju imam minimalne kvalifikacije (drugi uèesnik je bio rock kritièar), osim što sam poèetkom osamdesetih pobožno išao na skoro sve svirke u Sarajevu, pa sam tako gledao i Plavi orkestar; bio sam nevažni svjedok. U jednom trenutku, na platnu iza uèesnika bio je projeciran omot prve ploèe Plavog orkestra Soldatski bal (koji je, naravno, briljantna varijacija na omot Sgt Pepper's Lonely Hearts Club Band), na kojem su umjesto znaèajnih svjetskih liènosti poredane znaèajne liènosti iz kulture i istorije svih jugoslovenskih naroda i narodnosti: od Miæe Orloviæa do Zuke Džumhura, od Lepe Brene do Dražena Petroviæa, od Njegoša do Šabana Šauliæa. Taj omot je bio kolekcija liènosti oko kojih je - simbolièki, semiotièki - bila organizovana ta zajednièka, jugoslovenska prošlost. Dok sam gledao taj omot, taèno sam izmjerio svoju udaljenost od svega toga i to mjerenje je bilo apsolutno lišeno svake nostalgije ili žala za mladošæu.
Niti sam imao ikakvu potrebu da išta objašnjavam beogradskim novinarima koji su me intervjuisali, iako su neki postavljali pitanja (a onda nisu objavili odgovore na njih) koja su se ticala rata, identiteta, Srebrenice, bosanskog jezika, Mladiæa i Karadžiæa itd. Govorio sam im, naravno, šta mislim, ali bez potrebe da ih natjeram da razumiju - ko te stvari do sad nije razbistrio niko mu ih, a najmanje ja, ne može razbistriti. Nisam imao nikakve potrebe (osim možda profesionalne) da komuniciram sa Beogradom, postavši tako, konaèno, turista.
Svjestan sam da u tom, novom, turistièkom stavu ima izvjesne oholosti, da može lako da izgleda kako mislim da me se ništa više ne tièe, da nisam svjestan da se po ovom svijetu ne može hodati laganim turistièkim korakom. Ali sam se sjeæam i dana u Chicagu u doba rata kad sam najednom shvatio da veæ dugo hodam pogrbljen i da mi je pogled konstantno uperen u zemlju, kao da na leðima nosim veliki teret. Taj teret, moram da priznam još uvijek nosim i to je, oèigledno, teret nakupljen u životu u kojem je rat centralna èinjenica i najvažniji, možda i jedini važan, dogaðaj. Taj teret nosimo svi mi, iako je raspodjela tereta neravnomjerna i neravnopravna, iako ga jedni od drugih ne možemo preuzeti niti ga olakšati. Taj teret je sa mnom gdje god da idem i osjeæam ga na Novom Zelandu i u Chicagu i Parizu i u Sarajevu (naroèito u Sarajevu) i u Beogradu. Ali ovaj put, u Beogradu, nekako sam se uspio kutarisati tog tereta, barem na nekoliko dana, dovoljno da budem turista koji bez teškog prtljaga tumara po stranom gradu, èekajuæi da krene negdje drugdje.
___________________________________________________________________
|
|
| 01-02-2007 18:07 |
 |
dubravka
SexNepoznat
Poruka: 534
Location: beograd
|
|
mostarska prica satkana od svile i ljubavi
Mostar 197o. Kraj gimnazijskog skolovanja u gimnaziji "Aleksa Santic" i pocetak ove
uspomene. Prvi ples u domu omladine, uz zvuke Summertime. Sa njim me je upoznala
Enisa Beso, sada Ajanovic. Bio je zgodan, otmen frajer, obrazovan i vrstan poznavalac dobre muzike. secam se prve setnje posle tog plesa, mostarskim ulicama. Iz basti je dopirao miris
ruza, simsira i tek zalivene zemlje. Posle mature otisla sam u Beograd na studije. Nas
privremeni rastanak samo je pojacao zaljubljenost i privlacnost. Tog leta otisli smo na more,
ali "nista nismo, majke mi" kako kaze Pera Zubac u svojoj poemi. Telo je xelelo sve, srce se
predavalo, ali podsvest, zatrovana majcinskim recima "nemoj da te upropasti" je kocilo
strasti. Danas je to smesno, ali ja pripadam generaciji koja je ljubav otkrivala "step by step".
U tome je bilo lepote, cekati na najvece neznosti da ti se dogode, one tajanstvene stvari koje
naslucujemo. E, on je bio deo svih mojih sanja, neznosti .....Bili smo razlicitih nacionalnosti,
ali to nije imalo vaznosti. Nase pozlacene mostarske jeseni... nastavak sledi
DUBRAVKA
|
|
| 04-17-2012 21:37 |
|
dubravka
SexNepoznat
Poruka: 534
Location: beograd
|
|
...nastavak...
nasi beogradsi susreti,divlji dani mladosti.
1972. godine umire njegov otac. Tada sam prvi put upoznala islamske obicaje u tim prilikama.\
Na leto 1972. odlazimo na more, u Podgoru. Nezaboravno leto, kupanje nocno, u bazenu, u njegovoj najlepsoj basti na svetu, setnje na Hum, u susret zagrljajima sutona, dok se pale
prva svetla nad najlepsim gradom. Sve to su najsvetije uspomene. Nasa ljubav se zavrsila
zbog nekih ishitrenih reci, hercegovackih inata, nase gordosti, ko ce znati.
To za uspomene nije vazno, vise. Za njegovu pogibiju aprila 1993. saznala sam od moje Marije Bulajic, kad je izbegla iz Mostara 1994. Tuga i neverica.
Mojoj kceri sam pricala o njemu, ali nisam imala da joj pokazem nijednu sliku, jer sam pre, u
besu i nemoci pobacala sve slike, predmete. Danas mi je zao, a onda na "moforaji" nadjem njegovu sliku, koju je stavio njegov brat.
Ljubavio moja, najdivnija, najneznija, iz moje mladosti, zuvam uspomenu na tebe, dok ti, medju zvezdama dosanjavas svoje snove. Za tebe, Dado T. "A koji zivot da zivim" DUBRAVKA
|
|
| 04-17-2012 22:05 |
|
dubravka
SexNepoznat
Poruka: 534
Location: beograd
|
|
volela bih da mi pomognete da nadjem dobre drugarice iz gimnazije "Aleksa Santic",
generacija 1970. ..... Juric Brigita, Jasna Vikic, Alikalfic Mihreta, Nevenka, Emina
Krcmar. .....
Hvala vam, sigurna sam da cete mi pomoci. Kako su sve moje "skolske" ostale lepa uspomena, ali se dugo nismo cule, sve mi lici na san... da li sam ih ikada imala da li je zaista postojalo to prelepo prijateljstvo. . .
TRENUTAK
Kada zvezde skinu zlatne kosulje
ostanu svetlucave trake, na trenutak
noc ukrade neciji dragi lik
u ramu nestvarne slike,
Ko da vrati caroliju
kad padnu pozlate i blistave linije zvezda,
Ko da zadrzi lepotu lomnu. . . DUBRAVKA
|
|
| 04-19-2012 13:49 |
|
dubravka
SexNepoznat
Poruka: 534
Location: beograd
|
|
U lepim uspomenama cuvam posebno mesto za ljude, koji su uticali na
mene. Pre svega, to je prva uciteljica Jokica Tomasevic. Blaga, lepa i namirisana,
to su secanja na nju. U muzickoj skoli, moja profesorka Blazenka Hausmaninger,
i gospodja Lina, direktorica muz,skole tada. U pubertetu sam napustila
muzicku skolu, ne verujuci recima gdje Line da cu se pokajati. I bila je u pravu.
Iz gimnazijskih dana pamtim mog divnog profesora, pok. Lehu Saliha....koliko nam
z nanja darovao...pamtim njegovu cuvenu recenicu: "Ima li ista lepse od francuskog
jezika?" "Ne, nema". I nezaboravnu, strogu profesorku srpsko/hrvatskog Olgu
Samardjic. Ona nije mnogo volela devojke, ali je uvazavala svaciji sud. Secam se,
prozove ona mene da kazem nesto o liku Askinje iz "Tihog Dona". Ja sam bila
odusevljena ruskim klasicima i sve ruske junakinje su meni bile posebne, tako da
sam o Askinji pricala kao o hrabroj zeni, zeni koja nema predrasude... Samardjic
Olga je bila zaprepastena...kako, ja, jednu nemoralnu zenu mogu tako uzdizati.
Ali, ipak mi je dala 4 za odgovor.Naucila nas je da pravilno govorimo, pisemo, a
to je veoma vazno, znati svoj jezik.
Kao dragulj mojih uspomena izdvajam najdivnijeg profesora iz X osnovne,mog
profesora likovnog, pok. Vladu Puljica. On mi je otvorio vrata vizuelne lepote i
kako je bio i pesnik, prenosio nam je kroz poeziju tananost i misticnost sveta.
Njegovi su casovi bili najlepsi trenuci skolovanja. Zaista nas je naucio, nehajno,
lagano, da je umetnost potrebna, jer, kako je govorio, ako je upoznate, znacete
i bolje ziveti...
|
|
| 05-22-2012 14:24 |
|
|
|
U lepim uspomenama cuvam posebno mesto za ljude, koji su uticali na
mene. Pre svega, to je prva uciteljica Jokica Tomasevic. Blaga, lepa i namirisana,
to su secanja na nju. U muzickoj skoli, moja profesorka Blazenka Hausmaninger,
i gospodja Lina, direktorica muz,skole tada. U pubertetu sam napustila
muzicku skolu, ne verujuci recima gdje Line da cu se pokajati. I bila je u pravu.
Iz gimnazijskih dana pamtim mog divnog profesora, pok. Lehu Saliha....koliko nam
z nanja darovao...pamtim njegovu cuvenu recenicu: "Ima li ista lepse od francuskog
jezika?" "Ne, nema". I nezaboravnu, strogu profesorku srpsko/hrvatskog Olgu
Samardjic. Ona nije mnogo volela devojke, ali je uvazavala svaciji sud. Secam se,
prozove ona mene da kazem nesto o liku Askinje iz "Tihog Dona". Ja sam bila
odusevljena ruskim klasicima i sve ruske junakinje su meni bile posebne, tako da
sam o Askinji pricala kao o hrabroj zeni, zeni koja nema predrasude... Samardjic
Olga je bila zaprepastena...kako, ja, jednu nemoralnu zenu mogu tako uzdizati.
Ali, ipak mi je dala 4 za odgovor.Naucila nas je da pravilno govorimo, pisemo, a
to je veoma vazno, znati svoj jezik.
Kao dragulj mojih uspomena izdvajam najdivnijeg profesora iz X osnovne,mog
profesora likovnog, pok. Vladu Puljica. On mi je otvorio vrata vizuelne lepote i
kako je bio i pesnik, prenosio nam je kroz poeziju tananost i misticnost sveta.
Njegovi su casovi bili najlepsi trenuci skolovanja. Zaista nas je naucio, nehajno,
lagano, da je umetnost potrebna, jer, kako je govorio, ako je upoznate, znacete
i bolje ziveti...
Nažalost i profesor je pokojni......Supruga Blagica ,kæerka Palma i sin Validan su dobro........
|
|
| 05-22-2012 17:44 |
|
dubravka
SexNepoznat
Poruka: 534
Location: beograd
|
|
Bila sam u drugom razredu gimnazije. Razbolela sam se mnogo i
morala da lezim u vojnoj bolnici u Sarajevu. Plakala sam neprestano,
misleci da cu umreti. Jedne nedelje dosao mi je samo otac u posetu.
Doneo mi je toplu pljeskavicu da pojedem. Nekako sam se suzdrzala,
dok nije otisao, a onda zagrizla toplu, mirisnu pljeskavicu. Suze su se
nekontrolisano slivale, sve posete mojih najmilijih su mi, tada, izgledale
kao oprostaji.
Nekoliko godina kasnije polozila sam prvi, najtezi ispit na fakultetu. Cekao
me je moj otac, noseci mi opet toplu pljeskavicu.. ali sada je ta ponovljena
slika bila drugacija. Bila sam najsretnija na svetu, vrcala od zdravlja i radosti.
Samo na tren, setila sam se one uplakane, bolesne devojcice i zagrlila mog
oca. Zivot je cudo. I u tuzi i bolesti, pojavi se iscelenje, koje ne ocekujete.
A u smehu, kao da ponekad, zaplaseni, stidljivo skrivate vas smeh, jer ne
mozete poverovati koliko ste sretni.
|
|
| 05-23-2012 18:35 |
|
|
|
|
|
