MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
04-29-2009 05:32 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Sunce se primicalo vrhu Huma. “Davno proslo podne”, zakljuci.
- Vakat se vracati, mila. Cekace Corovici s ruckom, a do sehera nam valja potegnuti.
Zategnu haljinu, izvadi ogledalce i namjesti kosu.
- Sad cu ti staviti vencic na glavu, a ti stavi meni.
Namjestise jedno drugom vjencice. Priljubi mu glavu do svoje, ispruzi ruku s ogledalom.
- Vidi, kao mladenci na vencanju! - veli.
Dugo se ogledaju. Spusti ogledalce u torbicu, skida vjencice.
- Bi li ti, Zorka, posla za mene? - iznenadi i nju i sebe.
Spusta pobozno vjencice u torbu, veli:
- Ako me prosis, trebace nam vencici… A posla bih za tebe, mili moj! I u zivot i u smrt, znas ti da bih posla!
Navece je ponovo bio na predstavi. Sutradan, pred ispracaj za Trebinje, s drustvom iz Gusala Ciricevu su trupu proveli Mostarom. Iduci pored Bascina u Staru carsiju, pokaza joj dvospratnu, kamenu kucu na dnu procvale basce.
- Ovo ce biti tvoja kuca i basca, ljubavi! - sapnu joj.
- Ljepsa je od Nurihanumine! - nasmija se glasno.
- Sto je tebe, Zorule, kikot uhvatio? - pita Ciric.
Dva dana potom vratio se u Brcko, na posao. Iznad kreveta, u hotelskoj sobi, na zid okacio vjencic iz Jasenice. Glave, s krunicama zutim kao zvijezde i laticama bijelim kao labudovi, klonule. “Kolo mrtvih djevojcica”, zao mu ih. A kad se zagleda, vidi i nju i sebe priljubljenih obraza, kao u ogledalcu…
Sedmi dan stize mu pismo iz Beograda. Vratila se - pise - iz rodnog mesta. Ne zna kud da se dene, nigde mira nema. A stalno misli na njega i place.
Sutradan je trazio neplaceno odsustvo “iz familijarnih razloga” i otputovao u Mostar. Prve noci, na Bascinama, pod mjesecinom, a nad Neretvom, sjeo da joj napise pismo. Nikako poceti. A onda je poteklo. Ispisao je u jednom dahu:
“Djaurko mila, tuga me mori,
za oci tvoje sto suze rone…”
Ujutro preda pismo na postu. Pa ce se sabrati s ahbabom, pjesnikom Omer-begom Sulejmanpasicem. Ha su sjeli, veli mu Omer:
- Carsija, Osmane, svasta prica!
- Sta prica?
- O tebi i glumici.
- Nije ona “glumica”. Ona je meni, moj dobri Omere, sve… A sta to carsija prica?
- Nemoj, dina ti, da ti ja prepricavam.
- Sjecas li se da smo Avdo, rahmetli, ti i ja dali rijec: nema tajni medju nama. Sta je da je, hocu da cujem.
- Ti znas carsiju i ove nase halakure. Govore: “Avdagin Osman se spandj’o sa Srpkinjom…”
- Dede, dovrsi.
- Kad me tjeras, evo: “Dje ce s Djaurkom, moja ti?” - govore. “Jos glumica, sve su glumice kurave, nalet ih bilo…” “Tukne joj krmetina iz usta.” - govore…
- Tako govore?
- Tako, moj Osmane.
Tu noc oka nije sklopio. Odluci: pred Avdagu ce, dok je za prvom kahvom, tad je najbolje cehre. Ni sabahajrula nije pozelio, vec s vrata:
- Babo, ja bih se zenio!
Avdaga je zatecen, dolijeva iz dzezve, ruka mu zadrhti, prosu… Nije zasecerio, a mijesa kasicicom po dnu fildzana…
- Zeni se, sine, i vakat ti je.
- Moram ti nesto reci.
- Reci, sine!
- Srpkinja je, babo.
Avdaga povuce dug dim iz cibuka… Cuti…
- Kazem, babo, Srpkinja je!
- Cuo sam, Osmane, ne vici, nisam gluh… Volis li ti nju i voli li ona tebe?
- Volimo se, babo, da ne moze vise. Jal’ nju, jal’ nijednu.
- Ako je tako, sine, zeni se! Ne pise joj na celu sta je.
- Al’ moram ti jos nesto reci.
- Nisi me vec napravio dedom?
- Nije to, nije Zora takva. Htjedoh ti reci: glumica je.
Avdaga potegne jos jedan dim, usta sa secije, spusti mu ruku na rame, potapsa. Raskravi ga oceva ruka na ramenu. Nikad ga nije udarila, al’ rijetko i pomilovala.
- Ima i gore… Ima i gore, moj Osmane!... Od svog srca niko pobjeg’o nije, ne mozes ni ti. Ako je do mene: nek vam je s hairom, zeni se, sine!
- Hvala, babuka moj! Ovo si mi po drugi put zivot dao. - Kleknu pred oca, hoce da mu poljubi ruku.
Avdaga izmace ruku, pomilova ga po glavi:
- Pusti to, Osmane sine, ne treba!
Otrcao je do poste, ispisao telegram: “Dolazim. Ponedjeljak, podne, zeljeznicka stanica Zemun. Ponesi najvaznije stvari, papire. Osman.”
Zagrlili su se pred stanicnom zgradom.
- Nisam verovala, nisam verovala. - govori. - A pesmu sam jutros dobila, oplakala… Ljubici sam rekla, mami i tati napisala pismo, da ne zamere i ne brinu.
- Idemo u Bec, mila. Tamo cemo se vjencati. Sve su nam oni moji iz banke sredili. I slafenwagen i hotel. Ali smo odvojeno. Po danu cemo biti zajedno.
- Ne bih marila da sam s tobom, pa taman i na patosu.
- Sto bi se, bona, patila!? Poslije Beca citav cemo zivot dijeliti postelju.
Bec ih je docekao pod snijegom. Do fijakera su gacali po blatnoj, crnoj bljuzgavici. U hotelu “Bristol” su na spisku. Odvojene, jednokrevetne sobe. Djecak sa zlatnom kapom, crnac, krenu da im ponese stvari.
- Reci mu, Osmane, ne treba, ja cu, nije tesko.
Nikad crnca nije vidjela. “Samo mu beonjace i zubi kao kod ostalog sveta.”
Djecak ide vazno ispred, mase kljucevima. Po mekom, sarenom tepihu hodnikom necujno promicu sobarice, sve jednako obucene. Kad se odnekud oglasi zvonce, potrcase… Djecak prvo otvara vrata njene sobe.
- Kako cu te naci, Osmane? - pita zabrinuto.
- Ma, ne boj se, mila, ja cu doci po tebe. Raspremi se i osvjezi, eto me, pa cemo na rucak.
Restoran je pun. Do stola ih vodi konobar koji malo - malo govori: “bitte, bitte!”
- Obucen je otmenije nego sreski nacelnici po nasim palankama. - sapce Osmanu. On se smije.
Grupa bucnih bosanskih trgovaca ispija spricere… Ulazi grupa dama i oficira. Oficiri su visoki i brkati, dame uvijene u krzno, ispod kojih se vide polugole grudi. Ocima ne moze vjerovati. “Kako ih, bre, nije stid!?” - spusti pogled u tanjir.
Poslije rucka, fijakerom ce, Becom. Pored Parlamenta, Praterom… Prosetali su vrtom dvorca Belvedere. Bazeni su bili zamrznuti, statue zelenih sfingi u snjeznim bundama… Sve je zadivljuje i cudi. Stisce se uz njega, preplaseno…
Sutradan je odveo kod juvelira. Izabrali su vjencano prstenje. On je donio svecano, tamno odijelo, njoj kupio bijelu, svilenu vjencanicu, crvene lakovane cipele. Nausnice s cijih zlatnih peteljki vise dva rubina kao bobe zrelih ribizla, samo sto ne opadnu… Na vjencanju je zaplakala… Ujutro se sobarica obradova kad nadje nedirnut, pospremljen krevet u njenoj sobi.
Ostali su jos tri dana u Becu. Vodio je u Operu, prvi red na galeriji. Podnimila glavu rukama, naslonila laktovima na ogradu, guta svaku ariju, svaki akord. Pomjeri se samo kad aplaudira… On vise prati nju, nego predstavu. Zajapurila se, udise muziku, ponekad pomjeri glavu, u taktu. A tapse rukama djetinje radosno.
“Vala si veceras golem sevap uhvatio, Osmane!” - hvali se u sebi, sretan.
- Gde mi zivimo, moj Osmane? - progovori tek u fijakeru. - Mi se jos uvek vijamo po Kosovu s Turcima… Oprosti, mili, nisam nista lose mislila.
- Znam - veli, pa je zagrli. - Kad sam prvi put dosao u Bec, kao da sam s neba pao… Druga planeta!
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
04-30-2009 05:36 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
04-30-2009 05:48 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
U Brcko su se vratili, u hotel. Ne moze prepoznati sobu. Ubacen je dupli, bracni krevet, stolic s ogledalom… Nekoliko vazni sa cvijecem. Gazda ih pozva na svecanu veceru. Doceka ih orkestar, stol sa buketom ruza, svijece… Dize mladencima zdravicu… “Nikad mu ovo necu zaboraviti. A mislio sam da je hrdjav covjek!” - pomisli. Nije mu toliko zbog sebe, nego radi nje… Kolege na poslu ga docekase srdacnim cestitkama… “Lijepo me nadjose. Za ove nase sam znao, ali ni Svabe nisu kamena srca.”…
Izlaze u setnju, carsijom, u predvecerja. Brcaci ih posmatraju s divljenjem. Ljepseg para Brcko dugo nije vidjelo.
Emil ih pozva na godisnjicu braka. Puna kuca. S Osmanom se rukuju, njoj ljube ruku: “Postovanje, gospodjo Djikic.” Zvuci joj pozdrav kao najljepsa arija iz becke opere… Raspline u grudima poput zubora one vode gdje je plela vjencice, onomad…
Onda stize Ljubicino pismo iz Beograda. Sve se proculo, tata medju svet ne ide, mama place. A ona ce ih, svakako, gledati posetiti… Grli ih i ljubi.
Njemu Avdaga pise iz Mostara. Poslace im para, nek se nadje. Obradova ga sto otac pise “im”. Tidza mu pise da jedva ceka da se vide. U potpisu, sve tri sestrice “selame i ljube milog brata i milu zaovicu.” I Salih mu pise. “Bolje je, moj Osmane, neka vas jos malo tamo. Dok carsija ne odusi…”
On se raspituje za kakvu privatnu kucicu, s bascom, iznajmio bi. Puno se svijeta naseljava u Brcko, tanka nada… Kad mu iz Sarajeva ponude mjesto sekretara Gajreta, prihvati objerucke. I njoj drago… Velik grad, blize Mostaru…
U Sarajevu jutarnju kafu i himber popiju zajedno. On ne doruckuje. Nekad soljicu topla mlijeka. I ona svikla uz njega. Poljubi je, ode na posao. Ona ide na pijacu, kupuje, brine da su rucak i vecera na vrijeme, da ga saceka prostrt sto. Pisala Persi Corovic, pa joj ona poslala citavu svesku recepata mostarskih jela. Kuha po njima, a svesku krije od njega… Stid je. “Moze pomisliti da nista pod milim bogom ne umem, no pevam i glumim po palankama i kasabama.”… Uvijek mu je sve cisto i opeglano. On sve primjecuje, i otvorenu svesku koju je zaboravila kraj sporeta, ali nista ne govori. Uvece, pise, vratio se “Zlatiji”. Ona se sklupca na seciju, cita. Ne treba je pitati; osjeti kad mu treba skuhati caj, natociti himber. Kad on odlozi pero i pocne skupljati papire, ide u sobu, skida se i lijeze prije njega. Dok se on presvlaci, ona se pokrije jorganom po glavi.
- Jel’ se ti to, zeno, stidis pogledati svog covjeka?!
Malo podigne jorgan, toliko da je cuje, veli: “Stidim!” A cim ga osjeti uz sebe, privije se. Dok joj cita napisano, gnijezdi mu se na prsima, igra resicom uha. Popricaju. Kad zavrne fitilj na lampi, miluju se i gladno ljube, u mraku …
Za lijepa vremena prosetaju Bascarsijom, obalom Miljacke. Izvede je u “Evropu” i u ascinice, na veceru. Nedjeljom, sami, ili s drustvom, fijakerom se odvezu na Ilidzu… Vodi je na predstave. Svugdje ih docekuju s postovanjem. Cudi se koliko svijeta Osman zna. I svaki treci je Mostarac…Nakon godisnjeg koncerta Sloge, predsjednik joj se obraca:
- Gospodjo Djikic, sto vi ne biste pristupili? S vasim iskustvom i talentom puno biste nam znacili.
- Hvala lepa na ponudi, ne bih. Ja sad imam najdrazu ulogu na svetu, o kojoj sam samo sanjati mogla.
Godinu po dolasku u Sarajevo posjecuje ih Ljubica. Susret sestara na stanici Osmanu ce ostati nezaboravan. Placu, smiju se, cice, ljube, podizu jedna drugu, vrte kao u valceru. Putnici po peronu zastali pa posmatraju. Zora je vodi prema Osmanu, on skinu fes, pruza ruku.
- I tebe cu, zete, da poljubim, usrecio si mi, bre, sestru, kao kraljicu!
Zagrli ga, poljubi, pa zagleda. Neprijatno mu pred onim svijetom, ona veli Zori:
- Lepsi ti je nego s fotografije.
Od fijakera do kuce nije prestala pricati. Navece, opet, samo prica. O beogradskoj novoj modi, vereniku, kako cika-Pera svrati, jada se: “ne moze naci zamenu za Zorule.” Natenane o tracevima s dvora i iz Narodnog pozorista prica:
- Sve je to kostimirana predstava, i jedni i drugi. Obrenovici su zavrsili s tragedijom, pobio ih Apis kao stoku, Karadjordjevici pocinju s komedijom, a kako ce zavrsiti, videcemo.
Majku i oca ne pominje. Zora joj namjestila primacu sobu, iza ponoca su posli spavati. Cuju je kako hodnikom kasljuca.
- Sutra joj skuhaj caj s medom, prehladila se, izgleda. - govori Osman. - A sva je na tebe. Samo je visa i tanja.
- I brbljivija! - nasmija se Zorka.
Spavala je kad su ustali.
- Polako, Zoro, s tim fildzanima, da je ne probudis. Dug je put, umorna je.
- I kad je umorna i kad je odmorna, ta lencina knjava do podne.
Kad se vratila s pijace, zatece sestru, doruckuje.
- A sad cemo ti i ja da popricamo! - veli joj.
- Znam o cemu. Pre toga moram da zapalim, trebace mi.
Vadi iz torbice paklo cigareta.
- A zato ti celu noc ripas! Osman je prestao duvaniti kako smo se uzeli, duvan je otrov.
- Neka, na prozoru cu. Ne kasljem od duvana. S onim mojim i s drustvancetom, proletos, isplovismo na Savu. Prevrnu se camac, jedva isplivasmo. Sava jos bila ‘ladna, gadno sam se na’ladila. Posle me taj kasalj ne popusta… Tebe zanima sta cale i keva kazu?
- Prvo me zanima kako su sa zdravljem, onda ostalo?
- Zdravlje ih, hvala bogu, sluzi. Jos rade, putuju. Ali, od kad si ti onako otisla, bez pozdrava, nije ista kuca. Cale vise ne izlazi kao nekad, drustvo ga zadeva. “Turski punac” ga zovu. Znas da je uvek voleo popiti, otkako se zatarabio u kucu, ne trezni se. Kad pozivcani, bezimo mu s ociju. Mama se zakljuca u sobu, place. Nekoliko puta pokusala: “Dusane, pa ona je nase dete!” - on je sasece: “Nase se dete odreklo roditelja, sad je tursko dete, tursku ce decu radjati. Nece Dusan Topalovic biti deda Turadima!”
- Tako veli?
- Tako! Mozda bi on i presao preko svega, ali mu svet ne da. Jednom ga uhvatih pijana, gleda tvoju sliku, place.
Zorki se smrce. Sve ono sto tomi u sebi, sto je izjeda danima, zbog cega ona, a ni Osman, mira nemaju, pokulja iz nje:
- Pa sta je taj svet hteo od mene, sele? Da mi bira coveka? Za Bogoljuba iz trupe da me uda, jer je Srbin… Za kreleta - Boleta, koji me u Loznici, na konaku, hteo silovati, a jos ni cetrnaest godina, ni prezimena na plakatu nisam imala. “Mala Zora”, pisali mi. Tad ga je cika-Pera zivog oderao od batina, pa me posle ostavio na miru. Udao bi me svet za tog gedzu s Kopaonika, koji uvek nosi britvu u dzepu. Kad ga cika-Pera pred predstavu natera, obrije cekinju, a posle, u sobi, istom britvom, recka slaninu. I leti i zimi vuce pola suve svinje i bar dvolitru prepecenice u kofercini. Kako dodjemo u koju varos prvo pita gde je pijac i trci da kupi beli lukac i ljute papricice; ne dao bog da mu zafali dzebane. Kad zagusli, kosulja mu od pazuha do pojasa znojna, a pere je jednom u sedam dana uvece i navlaci ujutro. Od njegovog vonja bezimo po pozornici, a kako kog od glumaca cika-Pera odredi sa njim u sobu, taj po patosima tudjih soba osvane. Ne za “Turcina” Osmana, kojem i dusa i telo na procvalu lipu mirisu, koji je i Branko Radicevic i Voja Ilic; mene bi cale i njegov svet pre bata-Bogoljubu, Srbendi, utrapili, kojem sve pesnistvo sveta pocinje i zavrsava sa slepim guslarom, Filipom Visnjicem…
Ljubica se prepa. Nikad prije nije je vidjela takvu. Trese se, iskocile joj zile na celu. Dogorjela cigareta je opece po prstima.
- Ne bogohuli, mila, Zorule! Da ne bi tog slepog guslara, da opeva, od zaborava otme, bili bismo repa bez korena. Bez istorije bismo bili.
- Nista ja o nesrecnom Filipu ruznog nisam rekla, niti mislim. Cenim sve sto je uradio za nas narod. Ali, postoji istorija i pre i posle njega. I instrumenti pre i posle gusala… Ta, samo jos kod nas, na Balkanu, vredi poslovica: “Zasvirati i za pas zadenuti.” Jer diplimo i frulamo. U Evropi ta poslovica ne vredi. Klavir je glavni instrument postao, a klavir se ne da za pas zadenuti..
- E, bas si, blesava! - nasmija se Ljubica, pritrca, sjede joj u krilo, zagrli. - Od kad si se udala, nisi samo njegovo prezime, nego i pamet uzela.
Za jednomjesecnog boravka u Sarajevu pricu “o caletu i svetu” nisu vise nacinjale. Osman se trudio da Ljubici ugodi. Isli su zajedno na Ilidzu, na predstave, izvodio ih na vecere. Pred polazak stize iz Mostara posiljka blagajskog meda i caja, dobro je za kasalj, veli. Kupi joj na Bascarsiji zlatom vezene papuce i jelek, za jedne setnje, veoma joj se dopalo. Isprate je na stanicu. Obje placu zagrljene, nikad se odvojiti. Ona ljubi Osmana: “Hvala, mili zete, na svemu i ne zameri.” Na stepenicama vagona Zora je ljubi: “Cuvaj ih oboje, sele, baci duvan, zdravlje cuvaj, pozdravi verenika. A njima reci da ih grli i ljubi njihova kcer Zora…Zora Djikic, reci….”
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
05-02-2009 02:15 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Malo sto je Ljubica otputovala, Osman poce kasljucati. Pripisuju sarajevskoj studeni. U Mostar ce, odluce, za suncem.
U prostranoj kuci Djikica na Bascinama, nad Neretvom, radost. Avdaga obrazli docekao sina i snahu. Namjestio im bracni krevet a la franca od politirane hrastovine, perzijaner na podu, brokatne store, na cvjetove. I adet promijenio. Snaha se na kucnom pragu ne mora sazuvat’, a mati, Zulka, zgotovila bolji rucak, s baklavom, za “Bozik”. Bozije ime u kuci Djikica se ne izgovara, haram je…
“Ne kana kosu, zere surme na trepavicama i obrvama, lice ne bakami, custa je ko hurija dzenetska, a i srca merhametli. Okretna je i radina, zlatne ruke ima. Vole se, sad mi sva djeca pod istim krovom - kud ce veci rahatluk. Jos da mi je unuke docekat, pa da serbez mogu na ahiret!” - razmislja Avdaga.
- Ja sam ti, moj Osmane, kao ovo pravoslavno pokopno drustvo! - jada mu se Aleksa, uvece, u kafani hotela “Kronenprinc Rudolf”. - Samo sahranjujem one koje volim. Oca Ristu, prvo. Onda prokleta grudobolja odnese seju Staku, pa bracu Jeftana i Jakova… Ni pjesme mi se vise ne mile k’o nekad. Nista mi se ne mili. Sta ja, zapravo, imam od zivota?
- Pametan ste covjek, gospodine Santicu, u vasoj boli za milim, ne znam vas tjesiti, niti ima utjehe. Znam samo da covjek ne moze protiv sudbine. Ostaje mu pomiriti se i ici dalje. Ali, sto se vas tice, jos ste mladi, voljeni… Ima jos ljubavi na ovom svijetu.
- Ljubavi, velis…Pa, ja sam i sve svoje ljubavi po pjesmama posahranjivao. Sve te moje ljubavne pjesme, sve je to epitaf do epitafa… Groooblje!
- Ali ce nas nadzivjeti, gospodine Santicu. Narod vam pjesme prigrlio, pjeva. Ne laskam vam, evo sam i sam nakav pjesnik, ali se stidim pred vama pjesmu izgovoriti.
- Prevelika skromnost, Osmane, kao i prevelika neskromnost, ne valjaju, nicem ne vode. Pjesnik si, brate, dobar. “Asiklije” ti ostaju zauvijek. Tako nesto jezicki socno kod nas do sad nije napisano. To kako pjevas, taj sadrvan orijentalnih rijeci kao zrelu tenicu (vrsta smokve - prim. aut.) osjecam na jeziku. Ako bude pravde i onih koji znaju cuti: ostaju!
- Vi ste meni dali priliku u “Zori”, a Hikmet je “Asiklije” izbio iz mene. Za boravka u Stambolu posjecivao sam ga svako vece. On mi je otkrio ljepotu i znacaj jezika.
- Fini je covjek i pjesnik, rahmet mu i pokoj dusi, bio Arif-beg Rizvanbegovic. Steta sto ode iz Mostara. Ponekad kontam, puno ih je otislo. Moj Jeftan, pa Jakov, tvoj ahbab Avdo, mladi odose, tek zabiglisali… Edhem Basagic umrije, Ducic se otudji od Mostara. Fra Paskal Buconjic umrije prije neki dan, onaj posteni i veliki Kranjcevic dodje i ode, kiraethanu (“Mohamedansko citaonicko dobrotvorno drustvo”) ugasise devetstote, “Zoru” sljedece…Znas li ti da je do okupacije u carsiji radilo cetrdeset biblioteka? Koliko je danas? Sreca, franjevci sacuvase i obogatise svoju, cetrdesetpet hiljada knjiga, mudri ljudi. Ali, kako god okrenes: ogolje nam pjesnicki jorgovan, uvenu basta, moj Osmane! Da bi pravde, Mostar bi danas bio Parnas na slavenskim prostorima!
Uzdahnu, pripaljuje cigaretu na cigaretu.
- Ostavimo mrtve da pocivaju u miru, a kanimo se knjizevne kritike, nije za kafanskog stola. Kakvi smo pjesnici - drugi ce reci. A ja tebi da kazem: hrabriji si covjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i carsiju. Ti svoju ljubav ozeni, a ja?... Malo je Osmana Djikica, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao covjeka i volim i postujem… Te, gledaj da me ne persiras, rod smo, da ni po cem drugom, ono po pjesnickoj muci.
- Ta mi se hrabrost jos uvijek obija o glavu - veli Osman. - Kako kome padne na pamet optuzuju me: srpski zet - srpski pjesnik. Izdao svoj narod. A ja nikog nisam izdao; ljubavlju se ne moze izdati. Rodio sam se i umrijecu kao Musliman, a nisam im dovoljno dobar.
- Nisam ni ja bolje stao. Slab sam Srbin, jer pjevam Muslimanke, jezik mi je pun turskih rijeci, s Hrvatima se pazim; nekim nije po volji. Tesko je covjeku progutati te budalastine, ali pusti, nek pricaju! Ici u polemike ne valja. Njih bi podigli, sebe ponizili, najbolje je pasati se bilo kakvih odgovora.
Aleksa zacuta. Sklapa oci, tone u dim cigarete, kao u maglu. Bi mu zao Alekse. “Izvana se jos dobro drzi, ali iznutra - iznutra je davno posijedio.” - razmislja. Samo ga babo, majka, sestre, Zora, Sveto i Aleksa razumiju, sokole i pomazu u behutu. Sjeti se pjesme sto mu je 1901. godine posvetio s rijecima “emseriji i ahbabu, Aleksi Santicu….” Trebao sam napisati i “sapatniku, bratu mome, Aleksi…”
Iz basce se oglasi bulbul. Pokupi krhotine porcelana, stavi na stolic. Dok se zaogrce haljetkom, konta da od Nove godine nije iz sobe izasao. Ni Zoru vidio. Otisla u posjetu svojima, u Beograd, za Bozic. A i bolje je, nije gledala kako se pati… Kad je prvi put bacio krv, ljekari u Mostaru su rekli: “Gospodine Djikicu, imate na plucima.” U Becu potvrdili dijagnozu: “Spric - katar”, tuberkuloza. I Hum i Velez mu se strovalise na srce kad i ona poce kasljucati… U kuci je vladao precutan dogovor da se o bolesti ne govori…
Sirom otvori prozor. Iza fortice, na Velezi, poce izranjati sunce. Za ranih jutarnjih sati osjeca se bolje. Spadne vatra, kasalj stisa… Treba mu dugo da sidje u bascu. Na basamacima ga doceka miris przene kahve. Beli je mati zorom silazila, da poprzi… Iz basce ga zapahnu miris vlazne zemlje i jorgovana. Svuda okolo osvojio cvijet, pod rosom. Dugo kida ruzu za ruzom. Ubode se. Kao sican djul, na jagodici se pojavi krv.
“Nisam jos svu iskasljao, ostalo nesto u meni!” - pomisli… Lakse mu sici, nego se popeti uz basamake. Gubi dah, triput se odmara. Vrata njene sobe otvara polako, gleda da daska na podu ne zaskripi. Spava. Kroz podignute store po sobi se prosulo sunce. Na jastuku taman slap rasute kose, usne i jagodice rumene, a sve ostalo bjelina. U snu dise tesko, isprekidano. Usnama joj pokupi znoj sa cela. Ruze spusti na rub kreveta i necujno izadje…Tek mu sinoc Tidza rece da je babo otpremio Zoru iz Beograda u bolnicu, u Pestu, pa u sanatorijum, u Glajhenberg. Vratila se u Mostar krajem februara.
- Nismo ti, brate, govorili da je dosla, babo naredio! - pravda se Tidza.
- A, Zora, zna li ona da sam ovdje?
- Ne zna. Ni njoj nismo rekli, misli da si na lijecenju.
On okrenu pricu.
- Ove godine poranilo proljece.
- Pa i nije, moj Osmane, danas je dvadeset peti mart.
U zoru, 30. marta 1912. godine prozor na sobi Osmana Djikica, okrenut Velezi, ostao je neotvoren. Umro je za dvoja vrata dalek od jedine koju je volio, a koja ga je svunoc, u vrucici, dozivala. Imao je trideset dvije godine. Avdaga je naredio da tabut s mejtom iznesu tiho, da je ne probude. Do ljeta su joj govorili da je Osman u Glajhenbergu, na lijecenju, da se oporavlja, a pise samo babi, da ostale ne bi rezilio. U svakom je pismu pozdravlja i jedva ceka da se vrati na Bascine, da je zagrli, govore joj. Ona rijetko izlazi iz sobe. Kad uz nju nije majka, Zulka, il’ koja od sestara, place. Jedno jutro se pridigne, zatece Avdagu u basci. Sam, pusi.
- Babo - veli - ja znam… Ja sve znam. Nije me trebalo stediti, neka i mene boli.
- Od toga sto bi i tebe bolilo, nikom ne bi bilo lakse. Zato sam naredio da ti se ne govori.
Prvi put za svih godina od kad je prekoracila prag na Bascinama, pomilova je po kosi, poljubi u celo.
- Allah dao, Allah uzeo, sceri! - veli.
Persa Corovic svaki dan je obilazi. I svaki put je Zora moli da iz rezbarene musandere, iz kompleta “Zora” i “Gajreta”, uzme “Gajret” br. 4 od 15. juna 1912. godine, pa da joj cita Tidzinu pjesmu posvecenu bratu i Aleksino slovo oprostaja s ahbabom i emserijom, Osmanom Djikicem. Tiho ponavlja za Persom, kao molitvu. Pa joj prica kako joj za seku Ljubicu nisu javili da je umrla, a znala je. I da njenog Osmana vise nema, “oseca od onog crnog dana.” Kad je Persa upita sto je cutala, nasmijesi se bolno i kao pravdajuci odgovori:
- Lepse mi bilo misliti da je moj Osman ziv.
U zoru 14. decembra 1914. godine Tidza joj nosi caj i vrucu zemicku premazanu mladim maslom i blagajskim medom. Bira po glavi rijeci kojim ce joj cestitati, toga dana joj 24. rodjendan. Kad otvori vrata, ona lezi na postelji, nasmijesena, u snu. S obje ruke prigrlila na grudi vjencic suva behara. Tiho je pozva, cuti. Pozva glasnije, cuti… Kucom se prolomi vrisak, pa plac.
Persa je pripremila za ukop. Sahranjena je u bijeloj vjencanici s uvelim vjencicem na glavi. Pociva iznad Alekse, blizu Jeftana i Jakova, na pravoslavnom groblju, pod cempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karadjozbegove dzamije. Od turbeta do Zorina groba moze se dosegnuti pjesmom:
“Djaurko mila, tuga me mori…”
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
05-05-2009 07:09 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6554
Location: Cernica-Mo-London
|
|
|
05-19-2011 17:56 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6554
Location: Cernica-Mo-London
|
|
|
05-19-2011 19:34 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6554
Location: Cernica-Mo-London
|
|
|
05-21-2011 00:18 |
|
pasha
Super Moderator
Poruka: 9495
Location: uh jebo te
|
|
|
06-10-2012 10:09 |
|
|
|
|
|