Preneseno iz casopisa MOST avgust/srpanj-kolovoz 2000.
Vladimir Isaiæ, Split
OD MUSALE DO TEPE
Mostar - ulica moga djetinjstva
Bio sam nedavno u Mostaru. S mojim roðakom Zoranom prošetao sam gradom. Veæ se spuštao mrak kada smo stigli na Musalu i uputili se prema starom dijelu grada. Zoran je roðen poslije Drugog svjetskog rata. U laganoj šetnji prièao sam mu i prebirao po sjeæanju iz djetinjstva, o davnom Mostaru, o ulicama, duæanima, ljudima. Danas tu su vidljivi tragovi nedavnog rata. Na trgu Musala ruševine hotela Neretva; preko puta demolirana muzièka škola, nekada davno djevojaèka, potom osnovna, a poslije onog rata Srednja tehnièka škola, gradska banja se renovira. U golim zidovima, posebno u veèernjim satimo sablasno zjape rupe osakaæenih zgrada.
U Banji je bila brijaènica Rifata Zvoniæa. Domara Zajku Pavloviæa zapamtile su generacije Mostaraca, Zajkin sin Rifat, lijeènik ginekolog, nastradao je u ovom ratu. Èuo sam da su ga našli mrtvog u kontejneru. Na Musali je bila apoteka Mrkušiæa, trgovina ”Moka” gdje je sestra moje bake Serafina Kon, zvali su je gospoða Konovica, uvijek kupovala kavu kada bi sa gospoðom Radak, udovicom profesora mostorske gimnazije Jovana Radaka, dolazila mojoj baki u posjetu. Tu je bila i jedna slastièarna.
Ispred Karadjozbegove djamije
Ulazimo u neveliku ulicu koja se nekada zvala Muftiæa ulica. Tada, ulica je bila prašnjava, nekaldrmisana. Tu sam davno, poslije smrti oca, stanovao sa majkom, bakom i djedom, ujacima. Na poèetku s desne strane bila je nekoda mesnica Salke Repeše. Do mesnice bila je mala kavana moga djeda Žige Mandelbauma. Posjetioci su bili stalni gosti koji su se tu okupljali, dokono ispijali kavu ili igrali karata ”u sitnu paru”. Igrala se i arapska igra tavla sa kockicama i drvenim žetonima. Za vrijeme rata kavana je dobila ustaškog povjerenika, a na vanjskom staklu je morao biti na žutoj podlozi izvješen napis ”židovska turtka”. U kavani je bilo okupljalište Jevreja izbjeglica iz Sarajeva. Meðu njima je uvijek za stolom za kartanje bio Armando Pijade. Pijade je bio u logoru na Rabu, a na kraju rata se nekako našao u Rimu. Kasnije je imenu dodao ”conte”, te kao Armando de Pijade, bogato se oženio i prema nekim informacijama poslije rata živio je u Parizu.
S druge strane, no poèetku ulice obuæar Smajiæ imao je svoju radnju, a do njega je bila trgovina ruènih radova gospoðe Slavke Murvar. Njenu kæerku Erminiju èesto sam susretao. U produžetku je bila tadašnja glavna pošta sa prostranim dvorištem i skladištem za poštanske pošiljke. Tu bi se ponekad igrali s djecom gospodina Ivaniševiæa upravnika pošte.
Na strani pored djedove kavane, bila je trafika koju je držala Rozina Misita, a malo uvuèena od ulice nalazila se stolarska radionica majstora Selima Kolukèije. Po redu su dolazile mala piljarnica i takoðer mala Kahrimanova slastièarna, u koju se silazilo preko dva stepenika. Mali sokak se odvajao u desno. Tu je stanovao mesar Fink koji je izvršio samoubojstvo vješanjem, njegova žena i dva sina od kojih se sjeæam samo sina Ludviga - Luje. Zatim, tu je stanovala obitelj Hodžiæ sa sinom Vahidom, danas istaknutim arhitektom s kojim sam se družio, a na dnu sokaka iznad peæina pored Neretve bila je kuæa trgovca Miæe Vuleševiæa. Tu su još stanovali Šefkija Mahiæ danas apotekar i pokojni Bero Zadro inžinjer, moji drugovi iz djetinjstva. Na samom poèetku sokaka, bila je kuæa doktora Hasana Mahiæa gdje je stanovao sa suprugom Zehrom, dobroæudnom ženom srednjih godina i djecom. Njegov sin Muhamed (oduvijek smo ga zvali samo Hamo) je poznati ljekar i vrsni dijagnostièar. Vidio sam ga u Splitu poèetkom devedesetih gdje je došao kao izbjeglica. U manjoj plastiènoj kesi nosio je humanitarnu pomoæ. Bile su tu dvije kutije sardina, flaša ulja, toaletni sapun i još kilogram do dva riže ili makarona. Hamo je sada u Norveškoj. Kæer Šada, divna osoba, profesorica francuskog jezika, umrla je u srednjim godinama. Odmah do njih bila je kuæa Hume gdje su stanovali majèini roditelji i braæa, a poslije smrti moga oca majka i ja. Iz te je kuæe u raciji na ljeto 1941. odveden od ustaša moj ujak Henrih - Henèi. Imao je svega 24 godine. Drugi ujak Oskar, radnik na željeznici pokupljen je istog dana na ulici. Moja baka, boležljiva žena teško je proživljavala tragiènu sudbinu sinova. U Huminoj kuæi stanovali smo do jeseni 1941., a potom smo se preselili u Dudinu ulièicu u blizini knjižare Paher i Kisiæ. Uz Huminu kuæu dolazila je kuæa Duvnjakovice, te na samom zavijutku prema ulici kralja Tomislava bio je s desne strane mali Duvnjakov sokak.
Na lijevoj strani ulice preko puta kuæa Mahiæa i Hume stanovala je obitelj Antonia Tiberija doseljena u Mostar prije Prvog svjetskog rata. Bili su Talijani. Otac Antonio bio je mehanièar i sa kompanjonom je u prvom vremenu držao radnju za iznajmljivanje i popravak bicikla, a kasnije držao je kino ”Central”. U obitelji su bila tri sina, Vittorio zubar koji je imao ordinaciju i stan u avliji kuæe, Klaudijo i Romeo i dvije kæeri. Obitelj se potpuno stopila s Mostarcima, sinovi su poženili Mostarke, a jedna kæer se takoðer udala za Mostarca Mikaèiæa. Kæer Jola je bila udata u Dubrovniku. Na istoj strani, samo nekoliko koraka dalje bila je mala zanatska radnja za pletenje korpi. Odmah do nje bila je brijaèka radnja sa frizerskirn solonom Ibrahima Torle. Sjeæam se kada mu se rodio sin Faruk. U toj je kuæi stanovala obitelj Æetka Govedarice. S njegovim sinom, zvali smo ga Cakan, èesto sam se igrao.
Izlazeæi na ulicu Kralja Tomislava s lijeve strane bila je u istoj kuæi trgovina mješovite robe koju su držala dva brata Josip i Ivan Merdžo. Odmah preko ulice bila je krojaèka radnja ”Janko Kozak i sin”. U krojaènici su izraðivane vojne uniforme, a mi smo, djeca, èesto se okupljali ispred njegovog izloga gledajuæi vojne ambleme, epolete, zvjezdice i druge oznake. Lijevo od njegove krojaènice, u sokaèiæu bila je limarska radnja Jozefa Fromera, prva radnja u Mostaru gdje su prodavani radio aparati.
S desne strane bila je drogerija Dragice Ježiæ uvijek ljubazne i susretljive gospoðe. Uz drogeriju bila je Kajtazova manufakturna radnja, a dalje ulicom prema Karadžoz- begovoj džamiji i haremu gdje je sahranjen pjesnik Osman Ðikiæ, redale su se stambene kuæe, prizemnice i jednokatnice. U tim kuæama su, sjeæam se, bile radnja ženskih šešira modistice Side Levi, brijaènica Ibrahima Hume, tu je stanovao i obuæar Albert Kabiljo.
Na lijevoj je strani kuæa Fejiæa, te radnja tapetara Altarca. Imao je dva sina. Kod njega su uèili zanate i radili dva sina novog mostarskog rabina Perere. Malo naprijed bila je radnja tokara u drvu (drekslera) Koena. Imao je kæer Anicu koja je davno otišla iz Mostara. U produžetku bilo je kino ”Central”. U doba nijemog filma u kinu je za projekcija svirao na klaviru pijanista koga su zvali Tancolini. Kasnije pijanista je bio Mostarac Èeèkez. U predvorju kina nalazio se jedan dvokrilni avion oblijepljen reklamnim plakatima. Malo dalje u istom bloku zgrada bila je Štaudova slastièarna. Adolf Štaud je bio Èeh a radnja mu je bila poznata po vrlo dobrim kolaèima. Dalje se nadovezivao Policijski sokak sa danas razrušenom zgradom policije, a preko puta pored košæele manja džamija, spomenik kulture sa arapskim napisom na proèelju. Ulica se dalje nastavljala do džamije i turbeta Osmana Ðikiæa, i dalje prema, Tepi, Kujundžiluku i Starom mostu.
Split, novembar 1999.
___________________________________________________________________
|