|
|
mos_tarka
bice nesto od mene
Poruka: 469
Location: mostar
|
|
narode ovo sam nasla na netu procitajet divno je.
Dok ova noc lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokusavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem sretna sto znam da postojis, stvarno postojis, ali si jako, jako daleko.
Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pricao da ces, dok mi budeš pisao pisma tipkajuæi po racunarskoj tastaturi, sam sebi lièiti na savremenog Henri Milera, koji je i u po-odmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuci, ako mu ne dodaš malo èežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavièastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)
Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je nasa prica sicusna i da za nju nema mesta u svjetskoj knjizevnosti, vec je njena velicina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja vecno svetluca u oku i stalno se cini da æe pobeci. A nece, znas da nece.
Kad bi bar bio malo blize i ova bi noc manje bolela. Ali neka mili moj - kao sto sve prode - i ovo ce proci, i vidjeces - bicemo opet zajedno i bice lijepo kao prije.
Ljudi kazu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trosne lade i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatis da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir maglicaste zudnje.
Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te zelim, da ti pisem, da te iscekujem, da sa tobom cavrljam, da te slusam kako simpaticno vrtis svoj akcenat, da te izludujem svojim bubicama, da te cekam da mi pricas o ljubavi, o "muskim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaras oci", da mi njezno sapuces i da me volis...
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo sto smo jedno drugome rekli, kroz sta smo prosli, što smo dozivjeli...
Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono sto moze spokoj.
Ne pogada sreca - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego sto je bilo svako juce....
Uvek je nekako. I uvek se moze... I dalje se mora.
Potpuno razumem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesrecu i svaku tvoju tugu.
Svi mi imamo pravo na neke svoje tisine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje neke stvari o kojima se cuti. O kojima se ne prica nikom.
I neke o kojima se prica.
I neke o kojima se prica samo prijateljima.
Znas, duboko sam uverena da je i tvoja i moja citava nesreæa u tome sto smo se rodili na pogresnim mjestima. Da smo kojim slucajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugacije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tudi.
Da smo se rodili na srecnijem mjestu, u srecnijoj zemlji, u srecnije vrijeme...
Na to ne mozemo uticati niti se to da promijeniti.
Mozemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronademo one naizgled male i beznacajne sitnice koje boje zivot neznim tonovima i uz koje ce nam mozda biti ljepse i lakse da prezivimo ovo malo sto nam je jos ostalo da odzivimo....
Vjeruj mi - tako mora..
Znas, svi smo mi iz neke ljubavi rodeni. I tako je pocelo.
Dat nam je ovaj zivot na poklon, kao listic za tombolu.
Mozemo puno dobiti, ali ne moramo.
Mozemo sve izgubiti, ali ne moramo.
Sreca uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada jos nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranicno srecan....
Ali znam mnoge koji su tako siromasni, a imaju tako velike radosti...
Vidis - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotezu.
Poslije velikih radosti obicno dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih kisa - pojavi se sunce....
Ponekad mi se èini da je car Radovan duboko negde zakopao svoje blago i da ga niko ovozemaljski ne može pronaæi.. Ali nije, veruj da nije. To blago je u nama i niko nam ga nikada neæe zaèarati. Zato što je u srcu - a taj put nije za svakog prohodan..
Znas, kad god ti pricam o sreci - osjetim se pomalo nesrecnom. Valjda shvatim da je sreca o kojoj sanjam tako nedostizna.... I to me raznjezi....
Ako ti stalno mislis o nesrecama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guse, o nemirima koji te muce, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proci... Ne mogu, vjeruj.
One se hrane i rastu kad im pridajes znacaj. One te tada jos vise obuzimaju. One se sire. One bujaju. I bivaju jos gore nego sto su inace. I jos vece. I jos vise peku.... I zele da te dotuku... I uspjece im - samo ako im dozvolis. Ako im se predas. Ako ih ne obuzdas
Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za pocetak, nije dovoljno da krenes dalje?
Svako ima nekog koga nema.... I koga zali. I bez koga mu je tesko.
I koga ne moze niko i nista vratiti. I bez koga se zivot ponekad ucini tezak. I siv. I nemoguc. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...
Mi moramo ici dalje.
Svaki dan odzivjeti kao da je posljednji.
I prastati.
Kazu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko moze....
Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te ceka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli bas takvog kakav jesi, ko te bas takvog prima, kome si bas takav drag... Uvjek postoji neko ko te zeli saslušati, ko samo ceka da nesto kazes...
Ja znam da si ti jedna velika i cista dusa. I znam da me volis.. I znas da te volim..
I znam da ovu samocu i daljinu moramo izdrzati.
Znam da cemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dodem i gledam sta sanjas..
Vidjeces, cinice ti se jednog dana - sve ovo sto je danas tako surovo, stvarno i bolno - bice jednom tako daleko i nemoguce, da neces povjerovati da smo kroz sve to prosli i da si sve to prozivjeo. Svi mi zivimo u nekim hodnicima vremena.
cesto nam se cini - lavirint nema kraja.
Vidjeces mili, i ovo ce proci.....
Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarusene misli, tvoja pomjesana osecanja, tvoje njezne rijeci, tvoja brizna i ceznjiva pisma kad me dugo nema....
Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrosene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....
I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu èitajuæi ovaj mail - u ovoj dalekoj noæi, poput one tako davne i obiène "proste vojvoðanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vjeèno može da nas dijeli.
Znaš ljubavi, otkad si otišao na mom nebu vise nema zvijezda.
Jesi li cuo za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vjecitu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. :)
Eee, zlato moje - cini mi se nocas - umrijecu od sjecanja.
A voljela bih sa tobom vjecnost da podijelim. Mozda cak i vise od toga: malo parcence raja. Da odmorim malo dusu.
(Kad god mi u inbox-u piše "You´ve got mail." - uèini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmièke prašine. Ili od ko zna èega sve ne?)
Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.
zelim ti dobro jutro, ljubavi moja njezna...
I saljem poljubac za srecu, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....
___________________________________________________________________
Samo ko voli zna koliko boli i koLiko je tesko ljubav naci..
Samo ko pati moze da shvati sta
u zivotu ljubav znaci!!*
|
|
11-27-2008 19:12 |
|
Sunshine
moforaja
Poruka: 2365
Location: ..na suncanoj strani zivota
|
|
|
11-27-2008 21:20 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7485
Location: Trebinje-Mostar
|
|
narode ovo sam nasla na netu procitajet divno je.
Dok ova noc lagano tone u beskraj, a kazaljka na satu spokojno odbrojava vrijeme, pokusavam tu, na drugom kraju svijeta, da budem sretna sto znam da postojis, stvarno postojis, ali si jako, jako daleko.
Uvijek se nasmijem kad se sjetim kako si mi pricao da ces, dok mi budeš pisao pisma tipkajuæi po racunarskoj tastaturi, sam sebi lièiti na savremenog Henri Milera, koji je i u po-odmaklim 80-tim, s šarmom starog pokvarenjaka, pisao onako nježna i strasna pisma svojoj neprežaljenoj, velikoj ljubavi, prelijepoj glumici Brendi Venus. (Tada još Tom Henks i Meg Rajan nisu razmenjivali elektronsku poštu i nije postojao izraz "virtuelna stvarnost". Meni i danas to "virtual reality" tako hladno i milenijumski zvuci, ako mu ne dodaš malo èežnjive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavièastih snova i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta.)
Uvijek si nas poredio sa velikima, iako sam ti stalno govorila da je nasa prica sicusna i da za nju nema mesta u svjetskoj knjizevnosti, vec je njena velicina u atomskoj snazi one prozirne suze, koja vecno svetluca u oku i stalno se cini da æe pobeci. A nece, znas da nece.
Kad bi bar bio malo blize i ova bi noc manje bolela. Ali neka mili moj - kao sto sve prode - i ovo ce proci, i vidjeces - bicemo opet zajedno i bice lijepo kao prije.
Ljudi kazu da se vremenom svi snovi raspadnu ko trosne lade i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... Ako se to i desi - valjda tad shvatis da to i nisu ni bili pravi snovi, da je to samo bila iluzija sna, samo dodir maglicaste zudnje.
Znaj mili moj - nema te crne sile zla koja bi mogla da se javi, pa da prestanem da te sanjam, da te zelim, da ti pisem, da te iscekujem, da sa tobom cavrljam, da te slusam kako simpaticno vrtis svoj akcenat, da te izludujem svojim bubicama, da te cekam da mi pricas o ljubavi, o "muskim vrlinama" i pogledima na svijet, da mi "otvaras oci", da mi njezno sapuces i da me volis...
Nema te stvari koja bi mogla da baci u sjenu sve ono lijepo sto smo jedno drugome rekli, kroz sta smo prosli, što smo dozivjeli...
Ne boj se zlato moje - ne mogu nemiri ono sto moze spokoj.
Ne pogada sreca - koliko boli tuga.
Nije sutra ni crnije, ni bjelje - nego sto je bilo svako juce....
Uvek je nekako. I uvek se moze... I dalje se mora.
Potpuno razumem svaki tvoj oprez. Svaku tvoju stanku. Svaki tvoj strah. Svaku tvoju ranu. Svaku tvoju bol. Svaku tvoju nesrecu i svaku tvoju tugu.
Svi mi imamo pravo na neke svoje tisine. Na neke svoje neiscjeljene rane, na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje neke stvari o kojima se cuti. O kojima se ne prica nikom.
I neke o kojima se prica.
I neke o kojima se prica samo prijateljima.
Znas, duboko sam uverena da je i tvoja i moja citava nesreæa u tome sto smo se rodili na pogresnim mjestima. Da smo kojim slucajem svijet ugledali na drugoj strani svemira sve bi bilo drugacije. Sve ovozemaljske patnje bi nam bile daleke i svi problemi nepoznati i tudi.
Da smo se rodili na srecnijem mjestu, u srecnijoj zemlji, u srecnije vrijeme...
Na to ne mozemo uticati niti se to da promijeniti.
Mozemo jedino da se iz sveg srca trudimo da pronademo one naizgled male i beznacajne sitnice koje boje zivot neznim tonovima i uz koje ce nam mozda biti ljepse i lakse da prezivimo ovo malo sto nam je jos ostalo da odzivimo....
Vjeruj mi - tako mora..
Znas, svi smo mi iz neke ljubavi rodeni. I tako je pocelo.
Dat nam je ovaj zivot na poklon, kao listic za tombolu.
Mozemo puno dobiti, ali ne moramo.
Mozemo sve izgubiti, ali ne moramo.
Sreca uvijek ima dve strane - sjaj i tugu.
Nikada jos nisam srela nekog ko je nenormalno bogat i bezgranicno srecan....
Ali znam mnoge koji su tako siromasni, a imaju tako velike radosti...
Vidis - Bog se uvek potrudi da stvori ravnotezu.
Poslije velikih radosti obicno dolaze velike tuge....
I obrnuto - posle velikih, olovnih kisa - pojavi se sunce....
Ponekad mi se èini da je car Radovan duboko negde zakopao svoje blago i da ga niko ovozemaljski ne može pronaæi.. Ali nije, veruj da nije. To blago je u nama i niko nam ga nikada neæe zaèarati. Zato što je u srcu - a taj put nije za svakog prohodan..
Znas, kad god ti pricam o sreci - osjetim se pomalo nesrecnom. Valjda shvatim da je sreca o kojoj sanjam tako nedostizna.... I to me raznjezi....
Ako ti stalno mislis o nesrecama, patnjama i bolovima, o stvarima koje peku i guse, o nemirima koji te muce, o stradanjima i ranama......one ne mogu nestati, zacijeliti se i proci... Ne mogu, vjeruj.
One se hrane i rastu kad im pridajes znacaj. One te tada jos vise obuzimaju. One se sire. One bujaju. I bivaju jos gore nego sto su inace. I jos vece. I jos vise peku.... I zele da te dotuku... I uspjece im - samo ako im dozvolis. Ako im se predas. Ako ih ne obuzdas
Svako ima nekog koga voli.
Ja imam tebe. I ti imaš mene.
Zar to, za pocetak, nije dovoljno da krenes dalje?
Svako ima nekog koga nema.... I koga zali. I bez koga mu je tesko.
I koga ne moze niko i nista vratiti. I bez koga se zivot ponekad ucini tezak. I siv. I nemoguc. I uzaludan...
Ali ni to se ne da izmjeniti...
Mi moramo ici dalje.
Svaki dan odzivjeti kao da je posljednji.
I prastati.
Kazu da je Bog svakom dao da ponese onoliko koliko moze....
Ne zaboravi ljubavi moja - uvjek postoji neko ko te ceka na kraju puta. Na kraju dana, na kraju svega. Uvjek...
Uvjek postoji neko ko te voli bas takvog kakav jesi, ko te bas takvog prima, kome si bas takav drag... Uvjek postoji neko ko te zeli saslušati, ko samo ceka da nesto kazes...
Ja znam da si ti jedna velika i cista dusa. I znam da me volis.. I znas da te volim..
I znam da ovu samocu i daljinu moramo izdrzati.
Znam da cemo uspjeti. Ja te vidim, u snove ti dodem i gledam sta sanjas..
Vidjeces, cinice ti se jednog dana - sve ovo sto je danas tako surovo, stvarno i bolno - bice jednom tako daleko i nemoguce, da neces povjerovati da smo kroz sve to prosli i da si sve to prozivjeo. Svi mi zivimo u nekim hodnicima vremena.
cesto nam se cini - lavirint nema kraja.
Vidjeces mili, i ovo ce proci.....
Volim tvoje varljive godine, tvoje razbarusene misli, tvoja pomjesana osecanja, tvoje njezne rijeci, tvoja brizna i ceznjiva pisma kad me dugo nema....
Volim tvoje izgubljene snove, tvoje ispreturane emocije, pomalo stidljive ljubavne izjave, zauvek potrosene nemirne godine, pokidane iluzije.... Tebe cijelog, takvog kakav jesi, kakav si stvoren, kakvog te znam....
I sad vidiš, dok ispijaš prvu jutarnju kafu èitajuæi ovaj mail - u ovoj dalekoj noæi, poput one tako davne i obiène "proste vojvoðanske zime" - tu sam, sa tobom, i tako snažno mislim na nas. Nema te sile koja mi te može ukrasti iz srca.. Ni provalije vremena i prostora koja vjeèno može da nas dijeli.
Znaš ljubavi, otkad si otišao na mom nebu vise nema zvijezda.
Jesi li cuo za one crne rupe u svemiru koje astronomima predstavljaju vjecitu zagonetku? Ima to sa tobom neke veze i ima zbilja nešto u tome. :)
Eee, zlato moje - cini mi se nocas - umrijecu od sjecanja.
A voljela bih sa tobom vjecnost da podijelim. Mozda cak i vise od toga: malo parcence raja. Da odmorim malo dusu.
(Kad god mi u inbox-u piše "You´ve got mail." - uèini mi se da mi se sam Henri Miler mangupski smješka i da mi vragolasto namiguje.
Možda je to od suza, od vremenske razlike ili kosmièke prašine. Ili od ko zna èega sve ne?)
Znaš, shvatila sam to odavno: ti nisi sa ovog svijeta - pripadaš zvijezdama s one strane svemira i sav si od svijetlosti stvoren.
zelim ti dobro jutro, ljubavi moja njezna...
I saljem poljubac za srecu, za dobar i lijep dan.....
Svaki novi dan....
___________________________________________________________________ Ne postoji beskraj koji ja ne mogu prosiriti,ne postoji zelja u kojoj ti ne zivis,ne postoji dubina veca od moje ljubavi niti ja postojim bez tebe najdrazi Volim te
|
|
12-25-2008 02:10 |
|
Mo-beba
Momentalno na daljinskom
Poruka: 7485
Location: Trebinje-Mostar
|
|
|
12-25-2008 02:11 |
|
|
|
|
|