Danas sam se sjetio potpazušja Svjetlane M. Bilo je to lijepo i izrazito dlakavo potpazušje, svjetlucavo i crno kao soba puna mraka.
Nije bilo ono bjelièasto runo koje se napravi od znojenja i neblagovremenog kupanja. Nije bilo puno smotuljaka i drhtavih benova koji se klate kroz slane žuckaste uvojke.
Sjeæam se da sam lovio povoljnu priliku kada Svjetlana podje zabaciti kosu pa da sijevne to njeno predivno potpazušje.
To potpazušje je odlakavilo prije svih drugih potpazušja u mom zivotu.
Potpazušje Svjetlane M. je tek pomalo budilo neki vid erekcije, logièan samo meni, jer je to isto potpazušje raspirivalo maštu po pitanju drugih busena koje je Svjetlana zasigurno imala.
Imala, ali krila naslagama nepotrebne garderobe. Gledajuci taj krasni splet njezinih dlaka, množio sam ga sa pet i virtuelno postavljao ispod Svjetlaninog pupka, te upotpunjavao sliku i priliku Svjetlane M. Krasan prizor.
Zahvalan sam sto sam te uopæe našao..onda...Svjetlana M...nekada davno.
Mogli smo projuriti jedno pokraj drugoga kao dva zrnca svemirske prašine.
Bog, svemir, ili ma kako odluèili nazvati te velike sustave harmonije i reda...
...bilo tko, ne priznaje zemaljsko vrijeme.
Za svemir se èetiri dana nimalo ne razikuju od èetiri miljarde svijetlosnih godina.
Nastojim to uvijek imati na umu. Ipak sam samo èovjek.
A sva ta filozofska racionaliziranja koja mogu smisliti ne spreèavaju me da Te želim svakog dana, svakog trenutka, kao sto ne mogu sprijeèiti ni nemilosrdni vapaj vremena, vremena koje nisam mogao provesti s Tobom....ali ni sada...u svojoj glavi..."
Ne utichu dobro na dobit tvoju 
Sada bi ti nabilavao ovdje, a ja pokušavam da izbacim ovdje djeliæ svoje (burne) prošlosti i podjelim s vama.