|
  |
|
|
Poslioje dugih 17 godina, dodjoh ponovo u Mostar. Ustvari kroz Sloveniju, pa Hrvatsku, spustismo se sa novog auto puta u Tucepe, sretosmo neke stare poznanike i provedosmo cijeli dan na kupanju i suncanju.
Sjetih se jednog druga koji dodje u Ameriku 95, pa mi u jednom razgovoru rece kako mu od svega najvise fali more, ja ga slusam i mislim kako bi ja za Neretvu dao sva mora, a gledaj me sad , kupam se u moru. Kasno popodne odlucismo da krenemo, odosmo po auto, koje je bilo parkirano na nekakvoj ledini, bar je meni tako izgledalo, tamo nas saceka neki momak i naplati nam parking. Onda starom magistralom, za ovim poznanicima, pa preko nekakvog Crvenog Grma u Bosni i Hercegovinu. Gledam, na 50-tak metara jedan od drugog dva granicna prelaza, sa hrvatskim sluzbenicima na jednom a bosanskohercegovackim na drugom, gledam, a nekakva tuga mi se svija u stomaku. Onda kroz Herceg Bosnu, kroz neke selendre, pa mjesta koja promjenise imena i izgled, krajevi koje nekad znadoh veoma dobro, sada nepoznatai i strani. Dodjosmo iznad Mostara, vec se bilo smrklo, spustismo se preko Balnovca, ja nemam pojma gdje smo, onda kroz neke ulice, pune ljudi, auta, guzva, ja izgubljen, mislim se, gdje sam, onda skrenusmo u neki mrak, dvoriste, parkirana auta, pa i mi stadosmo. Izadjoh napolje, mrak, jos uvijek kontam gdje dodjosmo, gledam oko sebei svatih da sam u mom starom dvoristu, gdje zivjeh vise od 30 godina. Gledam drvo pod koje sam parkirao Fijata, kad odoh bjese normalno, a sada debelo, razgranato. Udjosmo u zgradu gdje sam stanovao od 1957 do 1990, stubiste malo, usko, a nekad se cinilo tako siroko i veliko. U zgradi niko od starog komsiluka, ili umrli ili prodali stanove, preselili na drugu stranu ili ko zna. Ja kao u nekakvom transu, donesose cevape da jedemo, oni pricaju, pitaju, ja gledam, razmisljam, sjecam se. Prenocih, nekako, kad ustadoh, odoh malo po Mostaru, pa na Carinski most, gledam Pjesak na pola Neretve, neka djeca se kupaju na obali, niko na Pjesku. Zgrada Tehnike nije vise tu, zidaju nesto novo, govore hotel, ali ko zna i koga je briga. Na drugoj strani mosta, gledam kanalizacija, kao Nijagara ide u Neretvu, svakakvo smece pliva okolo. Prodjoh pored mjesta gdje je Muja Tuta imao radionicu, pa pored mjesta gdje je Sevka Gakiovic imao svoju. Stare predionicke zgrade sredjene, na Mejdanu nekakva nova zgrada, lijepa, uredna, ali na nemjestu, nekako se uvalila tu. Sidjoh na Pjesak, neki ljudi, djeca, na obali, gledaju
me, misle, vjerovatno, odakle sada ovoga. Podsjeti me na dane kada smo visili na Pjesku vazdan, gledajuci neke koji bi zalutali na Neretvu, kao neki turisti koji bi sisli da peru zube, da provozaju svoje gumene camce, ili da se malo rashlade od mostarskog celopeka. Ovi mene sada gledaju kao ja nekada one druge, mislim, prehodah do Pjeska, murnuh se u Neretvu i legoh na vreli kamen, zatvorih oci i vratih se, u mislima 20-30 godina prije. .....
|
|
 06-08-2009 16:55 |
   |
|
|
Poslioje dugih 17 godina, dodjoh ponovo u Mostar. Ustvari kroz Sloveniju, pa Hrvatsku, spustismo se sa novog auto puta u Tucepe, sretosmo neke stare poznanike i provedosmo cijeli dan na kupanju i suncanju.
Sjetih se jednog druga koji dodje u Ameriku 95, pa mi u jednom razgovoru rece kako mu od svega najvise fali more, ja ga slusam i mislim kako bi ja za Neretvu dao sva mora, a gledaj me sad , kupam se u moru. Kasno popodne odlucismo da krenemo, odosmo po auto, koje je bilo parkirano na nekakvoj ledini, bar je meni tako izgledalo, tamo nas saceka neki momak i naplati nam parking. Onda starom magistralom, za ovim poznanicima, pa preko nekakvog Crvenog Grma u Bosni i Hercegovinu. Gledam, na 50-tak metara jedan od drugog dva granicna prelaza, sa hrvatskim sluzbenicima na jednom a bosanskohercegovackim na drugom, gledam, a nekakva tuga mi se svija u stomaku. Onda kroz Herceg Bosnu, kroz neke selendre, pa mjesta koja promjenise imena i izgled, krajevi koje nekad znadoh veoma dobro, sada nepoznatai i strani. Dodjosmo iznad Mostara, vec se bilo smrklo, spustismo se preko Balnovca, ja nemam pojma gdje smo, onda kroz neke ulice, pune ljudi, auta, guzva, ja izgubljen, mislim se, gdje sam, onda skrenusmo u neki mrak, dvoriste, parkirana auta, pa i mi stadosmo. Izadjoh napolje, mrak, jos uvijek kontam gdje dodjosmo, gledam oko sebei svatih da sam u mom starom dvoristu, gdje zivjeh vise od 30 godina. Gledam drvo pod koje sam parkirao Fijata, kad odoh bjese normalno, a sada debelo, razgranato. Udjosmo u zgradu gdje sam stanovao od 1957 do 1990, stubiste malo, usko, a nekad se cinilo tako siroko i veliko. U zgradi niko od starog komsiluka, ili umrli ili prodali stanove, preselili na drugu stranu ili ko zna. Ja kao u nekakvom transu, donesose cevape da jedemo, oni pricaju, pitaju, ja gledam, razmisljam, sjecam se. Prenocih, nekako, kad ustadoh, odoh malo po Mostaru, pa na Carinski most, gledam Pjesak na pola Neretve, neka djeca se kupaju na obali, niko na Pjesku. Zgrada Tehnike nije vise tu, zidaju nesto novo, govore hotel, ali ko zna i koga je briga. Na drugoj strani mosta, gledam kanalizacija, kao Nijagara ide u Neretvu, svakakvo smece pliva okolo. Prodjoh pored mjesta gdje je Muja Tuta imao radionicu, pa pored mjesta gdje je Sevka Gakiovic imao svoju. Stare predionicke zgrade sredjene, na Mejdanu nekakva nova zgrada, lijepa, uredna, ali na nemjestu, nekako se uvalila tu. Sidjoh na Pjesak, neki ljudi, djeca, na obali, gledaju
me, misle, vjerovatno, odakle sada ovoga. Podsjeti me na dane kada smo visili na Pjesku vazdan, gledajuci neke koji bi zalutali na Neretvu, kao neki turisti koji bi sisli da peru zube, da provozaju svoje gumene camce, ili da se malo rashlade od mostarskog celopeka. Ovi mene sada gledaju kao ja nekada one druge, mislim, prehodah do Pjeska, murnuh se u Neretvu i legoh na vreli kamen, zatvorih oci i vratih se, u mislima 20-30 godina prije. .....
___________________________________________________________________
|
|
| 06-08-2009 17:29 |
 |
|
|
|
|
