tvrancic 
moforaja
Poruka: 5028
Location: Umag - Mostar
 |
|
|
 11-10-2009 11:16 |
    |
|
|
Edin Huskoviæ
MOST NAD NERETVOM
Istorijska prièa
Kad su zidarski esnaflije oborili i posljednju skelu nasta tajac. Dug i protežan muk. Meðu svijetom što se bio sakupio na mjesta odakle se mogla vidjeti posve nova i neobièna graðevina vladalo je èudenje i divljenje u isti mah. I u onom presudnom trenu kad se trebalo pokazati da li æe æuprija ostati uzgor ili se strmoglaviti u neretvanske virove, nad podkujundžiluèkim sokacima proleti jato sjenica. Šum njihovih krila nadvladaše udari rušeæih drvenih greda i koèeva o stjenovite obalne peæine i vodu. Most osta.
Na drumu za Nevesinje odakle je bila vidna glasovita Stjepanova Kula, neimar je sa malobrojnom pratnjom. U golemoj neizvjesnosti i nervozan, on ipak mirno prebire tespih neèujno uèeæi Er-Rahman:
"...sve što je na zemlji prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, uzvišeno, savršeno, plemenito...".
Saradnici, zaptije i seizi, svi u napetosti, osluškuju muklu podvelešku tišinu jer broj išèekujuæih topnièkih pucnjeva treba da odredi buduæu neimarovu sudbinu. Kad puèe top, odjeci praskovitog udara dugo i postepeno odlijegaše se meðu kamenitim brdskim stranama. Za neimara i ponajduže, jer ne doðe li do drugog udara zaptije su veæ spremne da ga vežu i prema zadnjem sultanovom fermanu sprovedu u zindan. Mostarski æehaja nije pokušao uticati na takvu odluku. Nije ni trebala, jer drugi pucanj, jaš gromkiji i teži, zapara suhi podveleški zrak.
Zaptije osedlaše konje i æutke poðoše prema Mostaru. Neimar osta pri ustaljenoj praksi da se ne vraæa na završene graðevine pa reèe slugama da izvrše posljednje provjere pred odlazak. I seizi i svi saradnici, mada nikad nisu razumijevali sliène neimarove odluke, sada ne negodovaše. Izgubili bi mnogo više da je æuprija pala.
Zadovoljni ljudi krenuše prema Nevesinju. Odatle æe u Crnu Goru, pa dalje, preko Kosova i Makedonije, u Carigrad.
Posao je svršen; puti široki.
U èaršiji sve je spremno za gozbu i veselje. Gradski æehaja dao je organizovati veliku i bogatu sofru. Biæe prisutni svi ajani, ljudi od ugleda i èasti. Sinije su postavljene pored ušæa Radobolje tako da ljudi jeduæi, pijuæi i prièajuæi mogu gledati na velelepnu i velièanstvenu graðevinu kakvu do sad niko u Carevini nije imao. Zaptije su postavljane naokolo da brane prilaz nepozvanim. Jedino je firaun Zgembo odnekle uspio doæi do pred sam temelj æuprije i ovdje je opipava i miluje susretljivo i oprezno kao èudovište kojeg se ne boji. Uskoro ga sprovedoše do taphanskih kožara i pustiše meðu ostali narod.
"Velika je... velika!" - ponavljao je Zgembo odgovarajuæi na povike iz gomile.
Na ušæu su veæ sve zvanice, razliježu se zvuci zurni i doboša, jedino su mjesta za neimara i njegove najbliže saradnike prazna. Kad se proèulo da je neimar otišao bez osvrta na vlastito djelo, javi se èudenje, ali nakratko, jer bevab Abdurahman-beg, zadužen ispred æehaje za stalnu uslugu carigradskim konstruktorima, o æupriji i njenoj izgradnji sad prièa za dvojicu ili trojicu, i to tako glasno i tako slikovito da je gost, dizdar Mustafa Konjièanin, u prvi mah pomislio da je pred njim neimar sam.
Zurne ojaèaše i na livadu pored potoka iziðe mlada grupa plesaèa. Krenu pjesma i ples. Na stolove se iznosi nafaka: èorbe, pilavi, sogan dolma, musaka, æevap, bamija i masni tirit. Na prvoj avliji od ušæa prema Jusovini mesar Hamza kolje veæ dvanaestog ovna. Djeca mu pridržavaju jatagane. Saraèi, po muteferikovom dopisu, kupe preostalu kožu. Od njih æe, za prve kupridžije, praviti sedla i bisage. Meso se odmah priprema i baca u lonce, tepsije ili na ražanj. Žene æutke donose i raznose.
Slušajuæi bevaba Abdurahman-bega, konjièki dizdar pomisli kako je gradnja ovag mosta tekla planski i sigurna, no znano je da nije bilo baš tako.
Kad je sultanov vekil Ahmed-èelebi na putu iz Travnika za Carigrad poslije tri dana jahanja došao u Mostar odluèi tu zakonaèiti. U grad je ušao umoran i mrzovoljan. Od duga puta i hladne bosanske zime konji su lipsali a hrane i svježe vode je ponestalo. U Travnik je došao preko Višegrada tako da je sad prvi put u Mostaru. To veèer janièari isprazniše cijeli Mustafin han od muhadžira iz Dalmacije i nekih manje važnih putnika, pa brzo ugostiše vekila i njegavu pratnju. Svi brzo pospaše. Ujutro, snažna dnevna svjetlost probudila je èelebiju. Za trenutak je pomislio da je u rodnom Izmiru. A onda se sjeti ledenag bosanskog zraka dubokih šuma i nepodnošljive vlage i mraza kud god je hodio. Uvjerivši se da nije ni san, on doðe do najbližeg pendžera. Iako je bilo hladno februarska jutro, u velikoj avliji hana tri probeharala bajamava stabla, na prostranom nebeskom plavetnilu nekoliko visokih oblaèaka i sjajno Sunce. Nije mogao vjerovati. Otvorivši pendžer, sa središnje preèke demira ubra dopuzao cvijet bajama i prinese ga nosu kao da se i èulom mirisa hoæe uvjeriti u stvarnost prizora. Obuze ga jak miris behara kojeg jednim snažnim udisajem uvuèe duboko u pluæa. Umrtvjela osjetila èelebijina nanovo oživješe i on pozva tumaèa da odmah iziðu van. Koja je ovo nahija gdje i u sred zime cvjetaju voæke i grije jarko Sunce, govorio je èelebi dok je budio tvrdo uspavanog kjatiba.
Æehaja je bio spreman. Sa muteferik Jusuf-agom i dvojicom bevaba on veæ puni sat èeka na Mustafinom minderluku. Handžija nije ni spavao. Sav se dao u spremanje hrane za gaste i obezbjeðenje èiste i svježe vode za piæe i abdest. Èuo je tumaèeva dozivanje pa njega i sultanova vekila ponizno uvede na svoj minderluk. Æehaja ustupi mjesto, ostali posjedaše.
Prvi se javi vekil.
"Koja je ova èaršija?"
"Mostarska, presvijetli sultanski vekile..." - bojazno i tiho odgovori æehaja.
"Je li ovdje svake godine u ova doba pracvatu voæke?" - nastavi èelebi.
"Svake godine presvjetli sultanski vekile."
"A od èega se sastoji vaša èarsija?"
"Od pet mahala, deset džamija, više zanadžijskih duæana i hanova..."
"Imate i široku rijeku, koliko vidim!" - prekinu ga èelebi.
"Imamo presvjetli vekile."
"Nemate kamenu æupriju?"
Nemamo presvjetli vekile."
"Na Porti æu se založiti da je dobijete."
Dalje se govorilo o izrazitoj vojnoj važnosti koju bi most imao.
Taj dan Ahmed-èelebi obišao je cijelu èaršiju. Kao i prvi puta, jutros na hanskom pendžeru, s vremema na vrijeme bi stao i duboko udahnuo. Nije puno pitao ni govorio, samo bi ponešto zapisao u maleni tefter sa kožnim ukrasnim koricama. Veæ sljedeæeg dana, u sami cik zore, vekil na èelu kolone napusti Mostar, neupadljivo i tiho kako je i došao.
Æehaja je zadovoljan posjetom. Iako je htio da razgovor kojeg je vodio sa sultanavim vekilom ostane tajna, iz Mustafinog hana vijest se brzo raširi èaršijom. Uskoro, svi su prièali o velikoj sultanovoj potrebi za izgradnjom æuprije u Mostaru i brojnim nedžarima i tašèijama koje traže meðu neoženjenima. Prièalo se tako skoro godinu dana, a nikakva habera s Porte nije bilo niti naznake da je vekil održao zadatu rijeè. Onda se na most zaboravi.
Tek 1555., tri godine nakon vekilovog zauzimanja kod sultana, Sulejman Veliki Kanunija donese uredbu o izgradnji kamene æuprije u hercegovaèkom sandžakluku. U Mostar odmah bjehu paslate struène izvidnice glavnog neimara izabranog za izgradnju, i sav precizan alat i mjerila.
Prije nego što æe i sam doæi u Hercegovinu neimarovi su ljudi od æehaje dobili potvrdan odgovor za sve što je Sultan tražio od njega. Æehajin pristanak bio je naèelan jer on je morao bespogovorno prihvatiti sve carske zahtijeve. A bilo ih je više nega šta je oèekivao. Poveæanje nameta filurije i resmi èifta. Briga o ishrani za najmanje stopedeset ljudi narednih deset godina i stavljanje na stalno raspolaganje tri najprostranija hana. Veæi dio radne snage i struènost plaæat æe dvor kao i dvadesetak braèkih klesara.
Tad doðe neimar. Æehaja mu na liènu uslugu predlaži bevaba Abdurahman-bega i trojicu seiza. O važnijim poslovima s njim je sam razgovarao. Neimar prvo odredi polažaj gdje je klanac najuži pa naredi da se u blizini izradi logor i velika brvnara. Birao je meðu dvije vrste kamena, tenelije i kreènjaka živca. Odluèi se za kreènjak. Tražio je majdan. Hum je bio strm, Dubrave daleko. Na prijedlog nekih saradnika iziðe na Mazoljice. Tamo je potom odlazio sam i povazdan nešto tražio, razmišljao i mjerio. Pipao je kamen, kuckao i kušao, dok se ne zadrži na jednoj stjenovitoj èuki odakle put nije daleko, a èaršija je vidna. Uskoro tridesetak argata oèistiše šipražje i korov i poèeše kopati. Kroz nekoliko, na lijepo poravnatom prostoru, pri samoj površini, javi se èista, bijela i protežna kamena žila. Neimar je bio zadovoljan i dade da se izgradi i drugi logor. Kamen æe spuštati kroz Brankovac pa na Podkujundžiluk.
Otpoèe rad na æupriji. Svijet se èudu èudio. Na svašta je slièila dignuta konstrukcija od bukovih greda i preèki samo ne na most. Ustvari, konstrukcija je bila samo s jedne strane. Kad je ljeti voda slaba i najpliæa graðu dodatno uèvrstiše i poèeše ispreplitati suhim granjem i pruæem, šupljine napuniše crvenicom i sitnim kamenom, pa èetiri metra od obale skrenuše vodu nadesno. Domaæi i braèki klesari su spremni. Temelj mosta ugradiše u stijenu i od dna poèeše graditi prvu stranu æuprije. Plan je bio do jeseni završiti zapoèeti posao, bar onoliko koliko je dovoljno da oèekivane bujice ne naškode tek složenim blokovima. Za desnu obalu se èekalo na iduæe ljeto, pa se isti posao ponovi s druge strane. Kad je izgledalo da je s najtežim završeno i da gredama i skelama treba samo povezati dva dignuta zida, spojivši ih na gornjoj, srednjoj proraèunatoj taèki, nabujala Neretva odnese oba izgraðena temelja, središnju bukovu skelu i èetvoricu argata. Prije toga je kiša neprestano padala dvadeset dana, pa brojni prenjski i èabuljski potoci napuniše gornji sliv Neretve na jugu uzrokujuæi snažne poplave.
Neimar pade u nemilost.
Nekako u isto vrijeme i u Carigradu stvari su se po njega poèele odvijati neizvjesno. Naglo razboljelog Sulejmana Kanunija zamijenio je Selim II. Prièalo se o velikim reformama i o Selimovoj netrpeljivosti spram mnogih projekata s kojima je zapoèeo njegov prethodnik. Prvi ferman vezan za Hercegovinu je bio da se ništa više ne zapoèinje raditi do daljnjeg, i da se obustavi isplata radnika. U èaršiji se prièalo o sihirima i prokletstvu, o nemoguænosti da se Neretva svlada i o neimaru samom. Maštu mase još je više raspirivao bevab Abdurahman-beg govoreæi kako neimar teško spava, da se budi naglo i vas u znoju i da sve malo pa odlazi u duge i nepovrate šetnje s kojih se vraæa još umorniji i zamišljeniji. Saradnici su zabrinuti, seizi neposlušni. I kad se mislilo da od mosta neæe biti ništa a Braèljani najavili odlazak, brzom menzilhanom došao je poseban ferman. Zarad carske dosljednosti i ispravnasti most se ima nanovo poèeti graditi, povjerenje se opet ukazuje glavnom neimaru s tim što se sada stavlja pod poseban nadzor samo za to izabranog muteferika. Muteferika æe imenovnti æehaja i odgovarati za obojicu. Ako ubuduæe doðe i do najmanjeg propusta u gradnji, neimara odmah treba uzindaniti gdje æe èekati dvorsku presudu.
Cijelu zimu i jesen neimar je proveo nad hartijom i proraèunima. Rijetko je koga primao. U isto vrijeme meðu mostarcima su se raspredale najrazlièitije prièe i pretpostavke o tome ko je on, odakle dolazi, kakve je graðevine i sa kojim uspjehom do sada gradio. Mnoge je takve razgovore predvodio bevab Abdurahman-beg i u njih unosio svu svoju živost i maštovitost. Prema jednima neimarov dolazak u Mostar smišljena je intriga kojom ga odreðeni dvorski krugovi na èelu sa predašnjim Sultanom štite od progona i ispitivanja zbog nekih manje uspješnih pothvata, po drugima mostarska je æuprija prvi neimarov ispit nakon kojeg æe ili napredovati ili biti prozvan i kažnjen. Bilo je tu još razlièitih i nevjerovatnih pretpostavki i nagaðanja, a o neimaru su znali samo to da je æutljiv, rijetko društven, da malo jede i još manje spava. Bevabov seiz zadužen za proslijedbu hrane i piæa u neimarovu brvnaru kleo se svim i svaèim da majstor nikad ne uzima jaja ili meso, da mnogo pije mlijeko, od povræa jede sve, a od voæa slatke i krupne šumske jagode kojima se raduje kao dijete. Još se znalo da èesto uèi na tespih i da mu niko nije mogao odrediti godine i starost.
Treæeg ljeta po poèetku graðenja poslovi se po nièem nisu razlikovali od onih predašnjih. Prièalo se da planavi izgradnje nisu mijenjani i da je sva nada u tome da veæih poplava neæe biti dok se æuprija potpuno ne sagradi. No kad bješe završen prvi temelj, brane i pruæe punjeno ilovaèom nije prebaèeno na desnu obalu, veæ se nad fundamente poèe graditi visoka i masivna kula sa debelim zidovima u èetverokut. Tako ni najveæi vodostaji te zime i jeseni nisu mogli nauditi ojaèanom temelju pa se isti postupak, sa donekle drukèijim oblikom oružnarnice, èetvrtog ljeta ponovi i na suprotnoj strani. Petu i šestu godinu neimar je odluèio potpuno završiti i oèvrsnuti kule prije nego krene na konaèno premošæavanje obala. Takav mu se plan èinio cjelishodan i sigurniji. Porta je zadovoljna, æehaja još zadovoljnjiji.
Jedne noæi neimar usnu èudan san.
Skele su srušene a most stoji. On to ne vidi, veæ iz brvnare tek treba da doðe na kaldrmu što izlazi na most. Na putu, sa svih strana, ljudi ga slave i plješæu. Pored bliskih i poznatih lica tu je i dosta neznana svijeta. Ritmovi defova i ples lijepih mladiæa i djevojaka u raznovrsnim nošnjama. Zaptije vlastitim tijelima stvaraju prolaz; na sve strane kite ruža i zumbula. Kad doðe do pred samu æupriju muzika stade i svjetina utiša. Kao da niko nije htio kvariti ugoðaj kojeg je neimar trebao imati u prvom bliskom susretu sa djelom kojeg je godinama stvarao. Utihnuše i djeca propeta na niske krovove i krošnje stabala. Neimar stupi na most. Srce mu stade jaèe lupat. Odjednom saznanje da treba doæi do nepoznate prilike koja se niotkud ukaza na središtu æuprije. Tajanstven èovjek u crnom je i dugom habitu, okrenut leðima, no neimar zna da osjeti svaki njegov pokret. Sa zebnjom i strahom krenu dalje. Kad mu se oprezno i sporo posve približi neznanac se okrenu. Neimar ne mogaše nazrijeti nikakvo lice pod tamnom i debelom habitnom kukuljom. Muk tišine prekinu jeziv i odvratan neznanèev smijeh od kojeg se protrese æuprija i sunovrati u vodu. I on zajedno s njom.
Neimar se probudi znojan i ustrašen. Mora da je vrištao, jer jedan od seiza nenajavljeno uðe i stavi se na uslugu. Nakon nekoliko trenutaka prilagoðavanja zbilji, neimar ga otpusti. Sa ukrasnog èavla iznad seæije, pažljivo probra jedan od sedam razlièitih tespiha i sasvim tiho i smireno prouèi El-Felek i En-Nas.
Nakon što je završena i druga kula na desnoj obali, dva zubasta kraja graðevine povezaše èvrstom drvenom konstrukcijom. Gradnja je tekla sporo ali sigurno. Iz mjeseca u mjesec tašèije su klesale i slagale probran kamen luènim oblikom prema nultom vrhu. Sada, kad nisu jake bure i veliki mrazevi, moglo se raditi i zimi. Osmišljeno je da æuprija bude polukružna a na presudnoj ravni spajanja u odnosu na prosjeèan vodostaj visoka tridesetdva aršina. Vremenom, èudna je graðevina za širi svijet dobivala sve ljepši i svrsishodniji oblik. Bijeli kreènjak živac bio je prilièito uklopiv i blještav poput mjeseca.
Èetiri naredne godine, pod strogim struènim nadzorom, argati su dovlaèili kamen, a tesali ga i ugraðivali iskusni nedžari i zidarski esnaflije. Nikakvoj se brzini i sluèajnosti nije pribjegavalo. Konaèno dobro zapoèet posao trebalo je privesti kraju. Na dvor bješe poslat dopis o skorom svršetku radova i micanju skele, a sve prema predviðenom roku i u okviru odobrenih troškova. Povratni ferman bio je kratak i odrješit: "...neka se na devetog ševala devetsto sedamdeset èetvrte organizira rušenje skele a neimar drži pod nadzorom dok se ne vidi kako æe æuprija svršiti..."
Neimar je u nemaloj zebnji. Od æehaje potražuje da mu na devetog ševala dozvoli potpuno pakiranje i spremanje stvari i odlazak na prvi zavoj van èaršije odakle su bolje vidna jugoistoèna prostranstva. Ako æuprija padne na tu æe stranu uputiti dovu da Bog štiti ženu mu i dijete koje nije nikad vidio, a ako ostane, odatle æe odmah nastaviti spram Nevesinja, pa dalje. Predomisli li se, æehaja mu obeæaje vrhovno mjesto na proslavi i posebnu pažnju, jer on skoro da je siguran da most neæe pasti i veæ mu se veseli i raduje.
Kao bijela i nježna ljepotica pod zarom, iza spletenih kolja i greda nazirao se svršen most. Kod naroda nigdje kraja èudenju, ponosu i divljenju. Pred dan samog proglašenja u Mostar stižu brojne zvanice iz Jablanice i Konjica, ali i iz Travnika, Šehera i Tuzle. Bevab Abdurahman-beg, koji je do tada bio zadužen za uslugu neimaru i najbližoj mu pratnji, sad ide sa gostima i rasporeðuje ih po kuæama i hanovima. Svima prièa o velièini i ljepoti gradnje i graðevine. U Mostaru niko ne sumnja da æe æuprija ostati.
Bevabova dobra slutnja se obistinila i dok je on na devetog ševala vodio i rasporeðivao visoke zvanice iz cijelog vilajeta, neimar je sa pratnjom brzo jahao spram Nevesinja. Nikad on neæe vidjeti most kojeg je sagradio. Poslije - mnogo poslije - od nekih putnika kroz Hercegovinu on æe slušati da æuprija u Mostaru važi za jednu od najljepših i najprometnijih graðevina u cijeloj Carevini, ali i šire; da su joj se divili neki francuski diplomate i mleèanski konzuli istovremeno; da svakog ljeta, naoèigled svih, sa nje u rijeku skaèu najodvažniji mladiæi, kao tice, hrabro i strmoglavo; i da je cijela èaršija sad kudikamo ljepša i slavnija.
Tako je otišao neimar a ostao most. Most u punom skladu sa rijekom i nebom ispod kojeg je nastao. Ako sluèajno, iduæi Hercegovinom, pred vama se iznenadno ukaže ta æuprija onakva kakva jeste, znaèi zategnuta u prelijepi visoki luk od bijelog i sjajnog kamena, prijemèljiva na sve izmjene i godišnja doba, i sa bezbrojnim porukama od kojih nijedna nije dvosmislena ili zbunjujuæa, nagnite se i poèujte barem jednu: Putujte! Putujte i ne razmišljajte previše! U stalnam pokretu i novim saznanjima spoznaje su dublje a sjeæanja lakša.
Putujte, ako možete!
___________________________________________________________________
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane denani dana 11-10-2009 u 14:58.
|
|
| 11-10-2009 14:53 |
|
Muntahta 
moforaja
Poruka: 8353
Location: Tamo gdje je moja dusa.
|
|
PAHULJE
Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjô je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih nita svoj široki veo,
I rasprostirô ga svuda po Mostaru.
U zasjedi cure èekale su momke;
Nanula se klepet èuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.
I ti nekud proðe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima èistim pahuljama,
Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri...
Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeæe me viri...
A.Santic (1913)
___________________________________________________________________
Prestani brinuti o tome ko te ne voli
ko ima vise ili ko sta radi.
Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Muntahta dana 11-10-2009 u 21:23.
|
|
| 11-10-2009 21:12 |
|
Muntahta
moforaja
Poruka: 8353
Location: Tamo gdje je moja dusa.
|
|
Danilo Mariæ: Mostarska treha
MOSTARSKA TREHA
Jesam li bolestan, kao što tvrde ovdašnji ljekari, ili sam zdrav, a oni se nisu unijeli u moje stanje, kao što mislim ja? Zaista, jesam li bolestan?
Psiha!?
Kako èovjek može da zna da sa njegovom pameæu nešto ne valja, kad svako, bolesnik osobito, misli, uvjereno misli, da je njegova pamet nadrasla umove koji ga okružuju? Oèajnost povremeno ovladava sa mnom i drobi mi životnu voljnost. Osim jedne. Uvijek sam željan Mostara i tamošnje trehe. Ljudi me ne razumiju, njima sam smiješan, za ljekare bolestan, i evo, smjestili me u nišku bolnicu, neuropsihijatriju.
Zaista, da li sam bolestan; i kad èovjek, uopšte, zna da je bolestan od bolesti pod kojom ga ovdje vode? Ne mogu da živim bez trehe, zaista ne mogu, ovdje to niko ne shvata. Je li to dovoljno da i sam zakljuèim da sam bolestan? Danima razmišljam o tome. Treha!? Opsjela me treha, a više ni sam nisam siguran da li takvo što i postoji. Zaklijao sam, iznikao i stasao majèinom sisom i trehom, koju mi je otrgao tuði svijet. U Mostaru èovjek ne može potpasti pod tlaèitelja oèaj, u njemu je izobilje smijeha, mehlema za bol oèaja. Mostarci stalno nekoga uzimaju na trehu; trehaju s nekim, idu na trehu, bivaju i samotrehani, neprekidno trehaju da bi stalno bili veseli. Kad se smiju, trese im se èitavo tijelo, možda je rijeè i nastala da iskaže to stanje. Svaki grad ima neku svoju trehu, ali one mostarske nema nigdje, žudim za njom, i ako sam bolestan, onda je to od te žudnje. Ne znam kad sam se èestito nasmijao, i grudi su mi zakržljale, postao sam uskogrudan i malodušan. Smijeh je bio moj stalni pratilac, a zaboravio sam i kako izgleda. Psihoza!?, govore ljekari i propisuju neke siæušne tablete, ali se one nisu pokazale djelotvorno.
U bolnici sam jutros osobito razdražen, oèekujem komisijski pregled, pregled eksperata koji dolaze iz Beograda, onih što ocjenjuju da li je pacijent sposoban za daljnje vršenje oficirskih poslova. Snimaju zdravlje uma!? Bude li loša ocjena moga, završiæu na ulici. Drhtim i pri pomisli na to. Jer, kad se èovjeku jednom na nemjesto upiše takva dijagnoza, nikad i niko je ne može izbrisati, pa je pacijent bez izgleda da se ponovo ukljuèi u graðanski tok. Odluka pada danas, izreæi æe je èuveni predsjednik komisije, prijek èovjek, pukovnik, doktor, profesor... Drhtim i išèekujem, tijelom sam u Nišu a dušom u Mostaru. Mostar, treha...! Sve ove bolnièke dane sam proveo u Mostaru. Èini mi se kao da sam u njemu, tek povremeno se osvijestim i tužno povratim, ali do koji tren opet se odnjiham tamo. Svako vraæanje je osobito.
Lani sam ispostavio molbu za premještaj u Mostar, i otada stalno mislim na njen ishod.
Nespokojstvo me potpuno skolilo, sada veæ iz minute u minutu useljavam u Mostar, zatresem se nekoj trehi, to me povrati u zbilju Niša, u kojem se zatresem od straha komisije, i tako naizmjenièno. Sjedim u èekaonici i tresem se od smijeha i straha.
Po ne znam koji put, opet se vraæam u Mostar.
___________________________________________________________________
Prestani brinuti o tome ko te ne voli
ko ima vise ili ko sta radi.
Umjesto toga pocni cijeniti odnose sa onima koji te vole.
|
|
| 11-10-2009 21:39 |
|
MoJaVi
SexNepoznat
Poruka: 1705
|
|
ALEKSA SE VRAÆA IZ RAJA
Od zvijezda satkan,iz beskraja,
Aleksa se vraæa iz raja.
Ima li ikog,u èase sretne,
s dobrom na licu, s dušom da sretne?
Hoce li iko, živ, mrtav, ko zna -
na Starom mostu da ga prepozna?
A voda žubori, mire jasmini,
gle, ono djevojèe nalik Emini!
Izašle lijepe Anke i Zorke
s Neretvom nerijeè da prozbore.
Prolazi Aleksa sav od svijetlosti -
a nikog svoga, Bože oprosti.
Samo pazimo, ko sjene crne,
nas nekoliko da ne posrne.
Pero Zubac 1980
|
|
| 11-10-2009 22:03 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme 
|
|
DRUGOVIMA POSLIJE DVANAEST SATI
HAMZA HUMO
U mome zavicaju jablani sume
I sija mjesec pun.
U mome zavicaju gugutka guce,
Rijeka ljulja cun.
Koliko puta nocu umoran
Ispruzam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zazalim puta,
Za krikom ptica u basti!
U snu mi proplace srce;
Cujem ga kako jeca.
Budim se i prste grcim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Zivot mi izgleda gramzljivo spleten cvor!
Dok tamo u mome zavicaju,
Ocinski sumi bor.
Prijatelji Ja ovdje samo za vas zivim.
Moj osm'jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis'o
I prostor sto gledam pod parcem neba.
Nocu kada nicete vi
Kod "Ginica", "Zore", "Jelena dva",
Ili u Stojana kod "Tri sesira"
Dajemo osmjehe jedni drugima.
I misli dajemo nase
Dok rijeci iz srca izviru uz case
I zvone kao lira.
U mome zavicaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavicaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.
Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I nicu ljudi novi!
Zato dijelimo osm'jeha vise!
Neka ih to su iz duse kise.
Nek stoji pred nama puna casa!
Skoro ce po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena nasa.
Osjecate li bilo ovoga grada
I struje njegove sto i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa'ne.
A on, grad, dzinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.
Nas otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi nasem gradu treba
Bolju dusu da damo.
U mome zavicaju pjevaju pjesme
Peruci na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nesto sto jos stedi mi zivot,
Vjerujete, srce zlatno.
Prijatelji proslosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu - bolest dama -
Niti me se ticu podmukle spletke,
Ni sta ce ko reci.
Ja volim borbu za bolji zivot
Sto sve nas vodi sreci.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u dzepove;
Ne mislim na susanj banknota.
Ja volim kad rijeci bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim zivot, pjesmu, zene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim zivot u bijele dane,
Volim ga kada kosava brije.
U mome zavicaju vinograd zori
I zene feredze nose.
U mome zavicaju najvise ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oci,
Zelja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.
Hamza Humo
___________________________________________________________________
|
|
| 01-06-2010 10:21 |
|
mami
raja
Poruka: 1378
Location: mostar
|
|
Ja sam prije tri godine ostala bez posla poslije 23 godine staža. Kako mi se odjednom našlo puno vremena koje nisam mogla ispuniti, palo mi je na pamet da na jedno mjesto saberem sve što je ikada opjevano, o Mostaru, Neretvi, Starom mostu, poznatim mostarcima - i to sam i uèinila. Napravila sam knjigu od nekih 300 stranica sa slikama Mostara, Neretve, Starog mosta, mostaraca te pjesmama o njima, kako rekoh, koje su ikada napisane, sve što sam uspijela naæi. Vjerujem da æu nekada uspjeti izdati ovu knjigu.
Knjigu sam poèela tekstom gosp.Roka Markovine, kojim sam se oduševila. Evo ga
.Pišem ova slova sedmog dana od smrti Starog mosta u Mostaru,sedamnaestoga dana mjeseca studenog (studen je studeni) ljeta gospodnjega 1993. za pokoj vjeèni jednom podjednako mitu koliko uspomeni,legendi jednoj i èudu jednom, Starome mostu u Mostaru.
VIŠE NEMA.
Nema ni Staroga maestra (Sefiæa, na njegovu sreæu) koji ga je svojim èudesno jednostavnim potezima na bijeloj podlozi svijetom opjevao i sada su još samo i jedan i drugi u uspomenama ..
Starino moja!
Nemogu nikada zaboraviti Tvoja njedra, smokve Tvoje i vodu ...i vino naravno. Tvoje liskaluke i pjesmu, bjelinu Tvoju i skute Tvoje u koje si me primio s devet mjeseci života, kada sam,tamo negdje 1946. godine u Tebe, kao "Dalmoš" doveden. NE mogu zaboraviti svu tvoju ljubav i znanje koje si mi, nesebièno darivao (kao i svakome, bez razlike...samo ako je to htio), ni Tvoje prašnjave sokake, pa Aveniju i Bulevar, pa moju - Radiæevu ulicu. Niti moje djetinjstvo u tebi, djeèaštvo i mladost kada smo postajali muškarcima spašavajuæi utopljenike iz Tvojih virova i skaèuèi u ponor prema Neretvi s Tvojega luka. Ne mogu zabovaviti ni Tvojega ponoænog æuka u svibnju niz Nazorovu, niti potok nakon "modrih" kiša u listopadu niz moju Radiæevu, ni "bablje" bure u veljaèi niz Šantiæevu. Ni Tvoje rijetke snjegove što bi se znali spustiti s Goranaca i Rujišta, kada se par dana nebi radilo, jer sa snijegom nismo znali...ni prve poljupce, tajne ljubavi, ponoæna druženja kod Tvojih znamenja , pod Košæelom i Peæinom... ni "Roðene" u kojima smo prva loptaèka znanja iskazivali, niti male stvari, toliko male da su sezale do neba ja neæu, ja ne mogu nikada zaboraviti, dokle jesam, Ti, koji si mene èuvao i volio, ja koji sam Tebe volio i snivao kada god bih negdje otišao, bili smo jedan svijet, bez obzira na sve razlike... bili smo jedno tkivo...
Zbogom prijatelju stari, pozdravljam te zadnji put u ime svih onih koji su te voljeli, po Tebi hodili,štitili Te i èuvali i za Tvoj o(p)stanak i život dali...u ime svih onih prognanih, žalosnih, poniženiih i raseljenih, u ime svih onih kojima je na vijest o Tvojoj smrti suza u oku zaiskrila.
"Neæe nas više, ni kao gosta,
Gledlati kule Staroga mosta,
A moje stope hoditi neæe
Srebrnim srpom...u proljeæe.
Adio, amico caro.
Neka Ti bude hladna ta zelena cesarica u kojoj poèivaš, a koju si premošæivao punih 427 ljeta i neka Te bura, kad niz Nju udari i dalje,makar i na dnu, miluje kao nekad i sunce neka Ti bude la(h)ko u ljetno podne i noæ...i vjeèna tama.
"Nit æe biti u tebi onog davnog
Zvona sa tornja pravoslanog
Niti æe svjetiljka Tvoga žiæa
Zatitrat više pred æoškom Bišæeviæa"
Adieu, mon camarade,
"Zalud æe kamen pitati:zna li
Jesmo li mi tu nekad vjekovali?
Ili i mi minusmo, u davnom danu
Za Mostom, u divljem karavanu.
Good bye my friend!
Svaki put, kada budem prolazio pokraj vode (bilo kakove) bacit æu kamen u nju, kao spomen na Te, stoga što Ti do groba ne mogu, e da ne bi presahnule uspomene...
Zar je uistinu potrebno bilo što više reæi, amico caro, mon camarade, my friend, prijatelju moj?
___________________________________________________________________
|
|
| 01-06-2010 15:04 |
|
Kutija 84
raja
Poruka: 1728
Location: Wiesbaden
pokretac teme
|
|
|
| 01-06-2010 15:21 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6556
Location: Cernica-Mo-London
|
|
|
| 01-06-2010 19:41 |
|
|
|
  |
|
