zalik13
moforaja
Poruka: 4619
Location: Rio de Zalik
|
|
|
02-14-2010 21:58 |
|
DEN
samo sto nisam
Poruka: 1170
|
|
Nova Sloboda
Dok cijela Evropa i svijet slave heroje pobjede nad fašizmom,.grad koji se nekad ponosio svojim junacima, svojim Hasanom Lacom Zahiroviæem, Mladenom Lobrom Balordom, Mehom Trbonjom, Mustafom Æimbom Æemaloviæem, Ahmetom Pintulom, Karlom Batkom, dr. Safetom Mujiæem, Leom Brukom, Rifatom Frenjom, Ljubom Brešanom, Ademom Buæom, Mithadom Haæamom, Šefikom Obadom, Dragom Palavestrom, Alicom Rizikalom, Darinkom Bitangom, Zlatkom Vukoviæ, Tanjom Peško, Pavom Miletiæ i ostalih 739 boraca, koji su svoje mlade živote dali boreæi se na Sutjesci, Neretvi, Prozoru, danas na sve naèine nastoji da zatre uspomenu na njih.
Više od hiljdu graðana Mostara stradali su kao žrtve fašistièkog terora, svaki deseti Mostarac nije doèekao slobodu. Od 18.000 stanovnika, koliko je Mostar imao pred Drugi svjetski rat, u partizanskim jedinicama aktivno je uèestvovalo blizu šest hiljada Mostarki i Mostaraca.
„Moram da podvuèem èinjenicu da je u toku èitavog oslobodilaèkog rata, Mostar dao cvijet svoje omladine u partizanske jedinice, i u borbi i u pozadini. Mladi naraštaji, još iz školskih klupa, popunjavali su hercegovaèlke jedinice i hrabro ginuli u borbi protiv okupatora i domaæih izdajnika. To je bila omladina, kojom treba da se ponosi, ne samo Mostar, veæ i narodi Jugoslavije“, zapisao je Josip Broz Tito 1961. godine.
Mostarci su se dostojno odužili svojim junacima, podigavši Partizanski spomenik, remek djelo èuvenog arhitekte Bogdana Bogdanoviæa, za koga su mnogi rekli da je jedan od najljepših u Evropi. Partizanski spomenik bio je spomenik Mostara. Spomenik, koji u sebi nosi mrtve, bio je, do posljednjeg rata, stalno vedar i razdragan.
Danas je Partizanski spomenik ošteæen, obogaljen, zapušten i napušten.
Simbol ljepote Mostara, gdje se, do ovog rata, niko nije pitao za ime, vjeru i naciju, danas je simbol svega ružnog i prljavog, simbol podijeljenog grada, grada gdje se mrzi sve što je antifašistièko, gdje se gaze svetinje, s kojima bi se slobodarska Evropa ponosila.
Nekada se, na današnii dan, cijeli Mostar slijevao na Partizanski spomenik, danas tek desetak preživjelih uèesnika krvave epopeje i pedesetak antifašista, nisu mogli otiæi na Spomenik, veæ su zahvalnost za sve one mlade junake, odali na Šehitlucima, Musali, ispred Sedme osnovne škole, u krugu bolnice Južni logor, na Bulevaru.
Mostar je, danas, petnaest godina od završetka posljednjeg rata, dokazao da u njemu više nema mjesta antifašizmu, da je fašizam tu, pored i oko nas i to treba javno priznati.
Današnji Mostar, još jednom je pokazao svoje pravo lice, koje nije ni M od onog beharli grada, koji se volio kao najroðenije dijete.
Moj Mostaru, ko ti slomi krila...?
___________________________________________________________________ NERETVA KROZ VENE TECE
|
|
02-15-2010 00:05 |
|
denani
moforaja
Poruka: 8019
pokretac teme
|
|
|
02-15-2010 18:22 |
|
Sevels
moderator tra-la-la
Poruka: 6554
Location: Cernica-Mo-London
|
|
|
02-15-2010 18:30 |
|
chaba
moforaja
Poruka: 2558
Location: EU
|
|
Trijumfalni povratak fašizma
Mostar, pokoreni grad
Piše: Amer Bahtijar
Prije 67 godina partizanske jedinice oslobodile su Mostar. Bio je to kraj èetverogodišnje okupacije grada. Fašizam je u cijelom svijetu doživio težak poraz i niko nije mogao ni pomisliti da æe fašisti bilo kada krenuti u kontra ofanzivu i ponovno zauzeti osloboðenu teritoriju.
Mostar je u ratu dao najviše antifašistièkih boraca po broju stanovnika u bivšoj Jugoslaviji. Laca, Balorda, Trbonja i brojni drugi mostarski heroji u peridu od 1941-1945. godine ispisali su najljepšu stranicu u povjesti Mostara. Zato je 14. februar uvijek u Mostaru bio poseban dan, kada se ponos ljudi mogao osjetiti u zraku.
Imena svih narodnih heroja znalo je svako dijete kao i Veležovu prvu jedanaestoricu, a uz pjesme Mostarskih kiša ljudi su plakali kao zaljubljene tinejdžerke uz Balaševiæeve balade.
U Mostar se dolazilo na hodoèašæe, ali ne samo da bi se vidjelo Stari Most. Redatelj Ivica Buljan mi je prièao da bi putovao vozom 12 sati u jednom i isto toliko u drugom prvcu, kako bi gledao predstave Narodnog pozorišta Mostar, koje je u tom trenutku bilo najbolja suvremena scena u bivšoj državi.
I onda, kao u hororu, mrtvac se vraæa, pojavio se Jure Francetiæ živ i zdrav, dok su ljudi došli sebi od èuðenja zbog povratka mrtvaca, veæ su ih u koncentracione logore vozili kamioni Francetiæa Jure.
Mostar je srušen, most je srušen. Jure Francetiæ dobio je svoju ulicu, Mile Budak u znak zahvalnosti za donošenje rasnih zakona, takoðe je dobio ulicu na dar.
Šantiæ, Humo, Kulenoviæ, Šimiæ... protjerani su iz Mostara, grad je dobio svoje Tute, Štele, prave crnce Francetiæa Jure.
Pouèeni iskustvom, nesretnim porazom u Drugom svjetskom ratu, okupatori su uèinili sve da se to ne ponovi. Izvršeno je etnièko èišæenje grada. Mostarci o Mostaru mogu misliti u Norveškoj, Australiji... ali ne u ulici Francetiæa Jure.
Na dvadesetogodišnjicu okupacije pogledajmo gdje je Mostar danas.
Postoje dva grada – jedan koji je ponosan slavnom prošlošæu, Aušvicom, pardon - Heliodromom i Dreteljom, u kojem je moguæe naæi èak i Židova koji nije protjeran, pardon - Bošnjaka i Srbina.
Drugi dio grada, podsjeæa na neku kombinaciju vesterna i horora, spaljen kako fizièki tako i duhovno.
Teško je ustvrditi èiji je taj dio grada, za njega se navodno brine SDA - stranka za koje su vlasti Islamske Republike Iran ustvrdile da je ta stranka jedino rješenje da se uništi Izrael, treba samo nekako omoguæiti da se SDA brine o njemu nekoliko godina.
Pozorište, sjeæate se da smo spomenuli negdje da je bilo vrhunsko, danas ne postoji. Istina, na budžetu postoje tri, ali oni naravno nemaju svoj repertoar i neæe ga imati ni za narednu godinu.
Nacionalizam i primitivizam prave autentièni hercegovaèki koktel - fašizam. Posljedice su mamurluk od kojeg vam se svašta prièinjava, da vas vaši ne pljaèkaju veæ da se bore da Mostar bude stolni hrvatski grad, odnosno da ne bude stolni, od njega vam vaš sveæenik izgleda moralno kreposno biæe koje velièa boga na nebesima, a ne stranaèkog boga, od njega vam vile vaših prvaka izgledaju kao barake na Rudniku, od njega vam postaje tako dobro da mislite da ste živi, a mrtvi ste davno u ime njihovog boga, u ime njihove ideologije koja je davno izašla na berzu i ima dionice u svim znaèajnim firmama u svijetu.
A ostali? Ko jebe njih, nema ih u Ustavu, pa zašto bi ih bilo i u tekstu.
Ipak, za njihovu rodbinu u inostrastvu, recimo da su živi, nisu umorni jer nemaju posla, raditi moraju konstitutivni. Zatvoreni negdje na zadnjim spratovima gdje nisu došli etnièki èistaèi, jer im je bilo mrsko penjati se ili su se jednostavno zajebali, jebiga griješili su i Nijemci u Drugom svjetskom ratu, nisu sve Židove pobili, pa mogu i naši da nekoge ostave.
Oni kao himnu propasti slušaju rijeèi pjesnika Zorana Kostiæa „ tu je bio grad sad je pustinja, tu su živjeli ljudi bezbroj godina“.
A uz pjesmu pjesnika Milana Mladenoviæa roðenog u Zagrebu, sahranjenog u Beogradu: “kao da je bilo nekad“ napuštaju grad ne bježeæi nigdje jer i Evropa ne prima Židove. Ostalo je jedino nebo koje prima protjerane, nebo ipak nema miljenika. Tamo primaju i one koji ne postoje u Ustavu.
Pokoreni grad, Mostar. 14. februar 2012.
http://www.e-novine.com/stav/59214-Mostar-pokoreni-grad.html
|
|
02-17-2012 12:52 |
|
|
|
|
|