Piše:
Jurica Pavièiæ
Arhiva kolumne
Objavljeno: 17.04.2010
Gdje je klub kojeg se Hajduk bojao
Tužna prièa o nogometnoj propasti u Mostaru tema je dokumentarca ‘Mostar United’ koji je snimila Claudia Tosi
Sedamdesetih godina ja sam bio još klinac, bio sam nogometni fanatik i - naravno - zadrti hajdukovac. U to vrijeme Hajduk je bio jaèi nego ikad, bio je moæni i podmazani stroj, istoèni Ajax. Ali - današnji hajdukovci - skloni mitologiziraju te ere - èesto pogrešno misle da su se “bebe” Tomislava Iviæa tih sedamdesetih prošetavale kroz jugoligu. U to vrijeme to nije išlo tako. U tadašnjoj ligi i najjaèe su ekipe u autobusu pjevale ako bi na gostovanju išèupale bod, a liga je bila puna onoga što se zvalo “vruæa gostovanja”. Puno ih je bilo, no ni jedno od njih nije za Hajduk bilo tako vruæe kao ono susjedsko, u Mostaru.
Tadašnji Mostar imao je prokleto jaku ekipu kojoj su kièmu èinila tri reprezentativca: vratar Enver Mariæ, centarfor Duško Bajeviæ i plejmejker Franjo Vladiæ. “BMW” su ih zvali, bili su idoli stajanja i tribine, miljenici grada i medija. Nad cijelom prièom o legendarnom trojcu lebdjela je, meðutim, i jedna nikad izricana, ali svima znana èinjenica: Mariæ je bio Musliman, Bajeviæ Srbin, a Vladiæ Hrvat.
U taj i takav Mostar dolazio je sedamdesetih nikad moæniji Hajduk, i ne jednom odlazio iz njega probušen kao baèva. Jer, mostarski je nogomet tada imao sve: jaku ekipu, stadion koji je bio kao južnjaèko grotlo i klub iza kojeg je fanatièno stajao èitav grad. Taj se klub zvao Velež, a Mostarci su mu tepali “roðeni”.
Došlo su devedesete, i u istoènoj Europi od Rige do Soluna poèelo je izmišljanje kojekakvih tradicija. Bilo je to doba kurzivne æirilice, orlova, pletera i bronèanih poprsja, rušili su se i zidali spomenici, mijenjala imena gradova i ulica. U toj opæoj pomami za pasatistièkim kièem i mostarski Hrvati su odluèili pronaæi klub koji æe biti “još ljepši i stariji” od precrvenog Veleža. Pronašli su ga u HŠK Zrinjskom, prijeratnom niželigaškom klubu od kojeg su preuzeli historicistièko ime, retro dres s dijagonalnom rigom, pa su k tomu, kao da sve ovo nije dosta, još sami sebi nadjenuli preuzetni nadimak “plemiæi”. Kao sin forskih puèana i zemljak Matije Ivaniæa, nisam nikad sasvim razumio što to ima dobro i pozitivno u plemiæima - ali, štošta ja nisam razumio u ta doba kad su se izmišljale i podgrijavale “tradicije” - pa, eto, nisam ni to.
Gradske derbije Zrinjskog i Veleža Claudia Tosi prikazuje s minucioznom jezom, kao prvorazredni politièki horor. Mržnja se može sjeæi nožem: navijaèi Zrinjskog nasræu na ogradu, pozdravljaju fašistièkim pozdravom
Tako je umjesto jednih, crvenih “roðenih”, Mostar dobio dva kluba. A onda je izbio prvi rat, a potom i drugi, onaj hrvatsko-bošnjaèki. Mostar je postao i prestao biti bojište, a kad se dim trotila razišao, dva su kluba prestala biti samo klubovi i postala su nešto drugo. Velež i Zrinjski postali su nacionalne naljepnice. Zrinjski je postao klub mostarskih Hrvata i zapadne obale, a Velež je od svaèijih i najmilijih “roðenih” mutirao u klub istoène obale i klub Bošnjaka. Uz to su, dakako, nadošle i pripadajuæe ideologije. Navijaèi Zrinjskog stoga navijaju tako što desnicom “mjere kukuruze”, a Velež je pobudio osmijeh na usta svih “neokajanih komunjara” tako što je 2005. (koliko znam - prvi i jedini) na prsa vratio crvenu petokraku. Suvišno je i reæi koliko se dva kluba danas vole. Njihove gradske derbije danas “sude” specijalci s pendercima i šmrkovima, a s jedne na drugu stranu grada manjeg od Velike Gorice navijaèe se prevozi blindiranim autobusima.
Ta tužna prièa o nogometnoj propasti tema je dokumentarnog filma “Mostar United” koji je snimila talijanska redateljica Claudia Tosi. Ovaj 70-minutni dokumentarac - koji je ovog tjedna igrao u zagrebaèkom Dokukinu Croatia - zloslutan je prikaz poslijeratne Hercegovine, ali i sumoran portret onoga u što se izrodila postjugoslavenska nogometna kultura.
Junak talijanskog filma je Mensud Durakoviæ, èinovnik u turistièkoj zajednici i trener mlaðih selekcija Veleža. Svako poslijepodne Mensud na tratini uz koju pasu ovce uèi mlade veležovce vrednotama kolektiva: igranju za ekipu, solidarnosti, požrtvovnosti, timskom duhu. Sve ih on tako uèi, baš kao da žive u Utrechtu i Oslu, a ne na Balkanu. Uèi ih ustrajno i neumorno, a život uokolo svaki dan uvjerljivo negira njegove trenerske i roditeljske lekcije.
Taj Mensudov rat protiv društvenog rasapa jedna je od tema “Mostar Uniteda”. Druga su tema gradski derbiji Zrinjskog i Veleža, koje Claudia Tosi prikazuje s minucioznom jezom, kao prvorazredni politièki horor. Mržnja se može sjeæi nožem. Navijaèi Zrinjskog nasræu na ogradu, pozdravljaju fašistièkim pozdravom. Igraju “plemiæi” i “puèani” utakmicu za utakmicom, a siromašni, romantièni Velež nanovo i nanovo gubi od bogataša u bijelim dresovima s dijagonalnom štrikom. Nakon svakog poraza junaku Mensudu nova se sjena natkrije nad sumorno lice. Siromašni istoèni još su jednom izgubili od bogatih sa Zapada, i u tom èasu prièa o Veležu i Zrinjskom prestaje biti samo prièa o jednom gradu i postaje prièa o svakom nogometnom luzerstvu, prièa o klubovima s talijanskog juga i bogatog sjevera, o Hajduku i Dinamu, o europskom istoku i bogatom zapadu.
U filmskom smislu, film Claudije Tosi mali je dokumentaristièki spektakl, djelo u kojem se vidi i budžet i priprema i utrošeno vrijeme. To je rezultiralo filmom iznimne autentiènosti, s toènim okom za detalj. Talijanska redateljica ima stav, jasno se vide njezine preferencije, ali film ni jednog èasa nije kolonijalno bahat, niti docirajuæi. Tosi ne osuðuje: sama se zgraža, a ima se zašto i zgražati.
Mostar United igrao je u Zagrebu toèno u tjednu kad se Josipoviæ isprièao u sarajevskom parlamentu za Šuškove i Tuðmanove salvete i toèno u tjednu kad je pohodio Ahmiæe. Ugodno smo se kao Hrvati osjeæali ovog tjedna, zadovoljni sami sobom što smo izabrali takvog pristojnog predsjednika i što smo sposobni za samokritièki korak za koji Beograd nije. Ali, kad èovjek vidi Mostar United, na to samozadovoljstvo najednom padne neko drugo svjetlo. Gledajuæi taj film, èovjek posve osvijesti suštinsku nepravdu postjugoslavenskog stanja. Mi Hrvati, naime, možda i jesmo zatvorili knjigu vlastitih grijeha iz devedesetih. Ali - što od toga imaju Mensud Durakoviæ i njegovi sugraðani svih triju vjera? Što æe to promijeniti u Mostaru, gradu èija se dva kluba i sad tako gorko mrze i èije su lice mudrolije iz Zagreba trajno izoblièile?
Kao u onoj prièi o perju prosutom na vjetru, tako ni ovdje jedna parlamentarna izjava ne može više perje vratiti u jastuènicu. Svoju savjest mi smo umilili politièkom kamilicom. Ali, za Mostar je perje prosuto, nikad više neæe B, M i W igrati zajedno, nikad neæe biti kluba kojeg se i strašni Hajduk bojao kad bi se busom zaputio uz zelenu Neretvu, od Èapljine, uz Žitomisliæ i Poèitelj, prema sjeveru
|
ovaj clanak je vec objavljen prije nekolik dana na forumu.
