| Evo nesto sto hocu s vama da podjelim |
|
Listajuci Facebook naletih na link sa sljedecim tekstom i pozeljeh da to s vama podjelim , mozda su ga neki citali a mozda i nisu pa evo ovako kaze :
Sisak Dvokolica
Iza svakog buðenja zaokupi me neka misao. Najèešæe je jalova, ali ne mogu da smetnem s nje. Jutros je misao o seobi.
Malo šta èovjek tako dugo nosi u pamæenju kao seobu. Bilo koje vrste. Snažnije ukoliko su razlièitija mjesta seobe. Težina privikavanja je u dodiru sa psihom, i samo po sebi priziva nemir.
Osobita je seoba iz sna u budno stanje. Bez izuzetka je prati zlovolja. Bunovnost je najteža od svih seoba, porediva samo sa raðanjem i umiranjem. Godinama se na nju èovjek privikava, ali nikad ne dostigne bezbolno buðenje. Djeca bunovnost èak i preplaèu. Bitni su mjesto i okolnosti doseljenja. Buðenju je to svjetlost, tišina i oèekivani poredak ljudi i predmeta.
Najbunovniji od ljudi koje poznajem je Sisak Dvokolica. Razdražljiv je do bjesnila desetak minuta po buðenju, a onda naglo preobrazuje se u blaženo biæe.
Jutros mi ne jenjava mrzovoljnost, vrlo bolno se razbuðujem, uporno se miješaju snene i budne misli. Sisak Dvokolica mi je bio godinama od pomoæi. Èim progledam kroz prozor vidim njega. Kad se smiri on, veæ i mene mine.
Dugo ga posmatram, kamenom udara po toèku dvokolice. Provjerava sredstvo za rad i budi mene. Navikli se. Pratim mu radnje. Rukama poteže paoke, po redu oba toèka. Rame podvlaèi sad pod jednu sad pod drugu osovinu, i vrtnjom provjerava ispravnost glavèina. Zavlaèi se ispod prednjeg i zadnjeg dijela, šakom okucava daske poda, provjerava truljenje drveta. Uspravlja se, pesnicom snažno odalami po rukohvatu, opeèati kvalitet dvokolice, i daje znak potpune razbuðenosti. Toliko traje i moja bunovnost, ali samo kad se razbuðujem gledajuæi u njega.
Ovih dana nema Siskovih radnji. Ne budi me kameni kucanj, bolno se razbuðujem posmatrajuæi osamljenu dvokolicu. Prašnjava, tužna kao i moje buðenje. I ranije je Sisak Dvokolica znao da zadocni, èak i preskoèi koje jutro, ali se ovakvo što dogaða prvi put. Vjerovatno je bolestan. Prezdraviæe, pojaviæe se sutra..., svakim buðenjem ista misao. A njega nema. Pouzdan svjedok je sve deblji sloj prašine na dvokolici. U pamæenju nosim njen hod, razlièit po asfaltu, mramornoj kocki i makadamu, praznoj i punoj, kad je zaradio dvokolièar ili nije, trijezan ili je pijan. Klopot je govorio o stanju Siska Dvokolice, navikao mahalu na sebe, godinama živjela je s njim – srastao s njom, pa je i njoj neobièno.
Dvije tone æumura gamiže, prisjeæam se borbe Siska Dvokolice i dvokolice sa mostarskom strminom. Gamižu. Iz trena u tren su bliži predaji strmini, ali se starac ne da, neuvjerljivo ali uporno gura naprijed. Ako se i desi da stane, priteæi æe najbliži prolaznik, pomoæi mu da se pokrenu toèkovi, koji korak, samo da krene. Žuljevita kora kruha je bez packe, ponosio se starac i odbijao bilo koji vid milostinje. Dok mogu-mogu, govorio je i uredno plaæao birtijašima. I kad više nije mogao gurati – gurao je. Ne dam se, tvrdo je govorio, kako je stario sve èešæe. Posao je neumoljivo jenjavao, dobivali su ga snažniji. Znala se izvuæi i sedmica bez i jednog posla. Ova pauza je najduža.
***
Trehaši ga obeseliše sa dvije tone æumura, koje treba da prevuèe od Ðikiæa spomenika do Blaniæa kvarta. Uz pomoæ prolaznika, sa više zastoja, izgura uz Rièinu i privede ulazu zgrade. Krajnje iscrpljen, stražnjicom se osloni o dvokolicu i prepusti odmoru. Osobitom. Po naèinu odmaranja prepoznatljiv je u gradu: Sisak Dvokolica spava vertikalno.
Isti oni trehaši što mu naðoše posao, okupljeni u gostionici "Petica", dozivaju ga:
– Hajde na piæe.
– Dok ne završim posao ne pijem – od zamora Sisak jedva i izgovori reèenicu, koju je redovno ponavljao u sliènim prilikama. Nije pio u toku nadnièarskog dana, da bi se poslije rada i napijao. Kad popije Sisak Dvokolica i dvokolica se ponaša alkoholizirano. U tako nasisanim stanjima je osobito znan Mostarac – Sisak Dvokolica.
– Kad završim – odvažno æe Sisak i dade se na rad. Po desetak grumenja æumura, staraèki tromo i bezvoljno, trpao je u vreæu, zametao se i snosio u podrum. Nakon što prenese desetak puta, trehaši krenuše u veæ pripravljenu igru.
Trojica neopaženo strèaše u podrum, zakloniše se iza odbaèene kredence, pa koliko Sisak Dvokolica snese oni vrate na dvokolicu, dodajuæi drugoj dvojici kroz prozorèiæ. Što Sisak snese petorica vrate.
Kao da se i Bog urotio protiv staraèke nemoæi. Dva sata veæ snosi, a hrpa na dvokolici se ne smanjuje. Nikad prije ovako. Godinama se najavljuje starost, opominje i prijeti, a on uspješno trpi je i nosi, ali danas ne može, na putu je da popusti, prizna nemoæ. Prenio je više ili je naèet razum?! Snio je pola dvokolice, a na njoj se i ne primjeæuje. Poremetio umom?! Skoli ga tuga i nemoæ. Uvijek mu je bilo važno prenijeti prvu polovinu, onda samouvjerenost nadvlada umor – stimuliše. Otkazuju mu noge i volja. Ubacuje grumenja u vreæu i dvoumi.
– Sisak, hajde na piæe – uoèavajuæi krizu, upornije ga pozivaju trehaši iz "Petice".
Ne odgovora na pozive, i to mu je prvi put, a oni su glasniji i uporniji. Poleguti se da se zametne, zabaci vreæu, ali ne uspje od prve, ni od druge, ni od treæe. Poražen je. Priznade. Odbaci vreæu i suknu u gostionicu.
– Duplu ljutu! – poruèi sa praga.
Koji minut ili sat, ne zna koliko je proveo za šankom, metež je ovladala glavom, ali ga jedna misao ne napušta; nosio, nosio, nosio... a malo prenio. Poèe po glavi zbrajati prenesene vreæe, svakim ranijim istovarom je brojio prvu polovinu prenosa, jutros ni to nije èinio, a sada ne može da se prisjeti, niti da doèara približan broj, ali zna da je prenio znatno više nego kaže hrpa na dvokolici. Prenio bar polovinu æumura, možda i èitavih dvije tone!? Èitavu dvokolicu!? U pijanoj glavi odzvanja: Èitavu dvokolicu?! Istrèa.
Dvokolica je stvarno ispražnjena?!
Strèa u podrum.
Hrpa od dvije tone æumura je uzorno podzidana. Pometeni su podrum i stepenice. Pometena je i dvokolica. Sve kao što je èinio i svaki put prije. Zbunjen je. Otrijezni se na tren. Osvræe se tražeæi objašnjenje od ulice, trgovaca, prolaznika... asfalta. Sve je u uobièajenom redu, dan kao i svaki prije, samo je on drukèiji, sanja ili je pijan. Uštinu se za bedro, nije ni jedno od toga. Šta mu se dogaða, dogodilo?, pita nesreðenu glavu. Baci pogled uz Rièine, zaustavi ga na æenifi iza podvožnjaka, pa joj se uputi. Glavu podbaci pod mrzlu vodu stalno otvorene èesme. Otresajuæi glavu i ruke povrati se pospremljenoj dvokolici.
Saèekala ga je vlasnica æumura, pohvalila urednost i isplatila.
Prvi put u svom radnom vijeku pio je za vrijeme obavljanja posla, pogazio je zavjet: Kad radiš, ne pij, kad imaš, ne štedi na sebi. Da li se objavljuje senilnost, starosna slabotinja, predsmrtno stanje? Zabrinut je starac. Alkohol je pomogao da snese æumur, da li je to? Može to još koji put – a onda? Kraj! Ipak, ostaæe dosljedan, neæe više piti dok radi. Neæe. Neæe, ili neæe raditi.
I nije više radio.
***
Prašina na dvokolici je sve uvjerljivija, a moje buðenje bunovnije. Još se nadam starcu, po svakom buðenju prvi pogled je na dvokolici, pa i jutrošnji. Jutrošnji!? Dvokolica je osvanula sa crnom trakom zavezanom na rukohvatu.
Okružuju je mladiæi, oni što sebe nazivaju mostarska raja, trehaši, liske, oni što su na dvokolicu vraæali æumur, i prenijeli ga, i podzidali, i omeli...
– Šta se dogodilo? – ubrzo im se prikljuèih.
– Konaèno, jednom, i Sisak Dvokolica zaspao horizontalno – odgovori najbliži.
Mostarska raja dade se na pogrebne poslove, a graðani se spremaju odazvati na oèekivano veliku sahranu.
***
Buðenja me užasavaju, podsjeæaju na umiranje. Tužna je dvokolica u dnu ulice. Crna traka popušta, blijedi pred naletom zaborava. Prvi jutarnji pogled je svakog novog jutra sve tužniji. Slike Siska Dvokolice ne silaze sa sna i nesna. Izluðuje me taj prokleti prvi jutarnji pogled.
Ukloniæu dvokolicu!?
Prije toga èina, po odluci iz sna, sa buketom cvijeæa, otišao sam ka humci Siska Dvokolice.
Ugazih u groblje, Šariæa harem na Luci, srce zadrhta, poremeti korak i misli. Kao da æe me presresti Sisak Dvokolica. Drhtim, u sebi osjeæam uljeza. Nastavih šunjajuæi se. Bez hrabrosti sam da pogled podignem do crnila humke, na jednom me poèe hvatati nelagoda od nje. Pogled se otima snažnije, tamo bi, a misao sputava više, bez kuraži sam da ga otpustim.
Veæ sam na koji metar od groba. Pogled se ote i bljesnu kao munja kroz pomrèinu.
Ukaza se velelepni mramorni spomenik:
Po dvokolici pauèina pala
Sisak Dvokolica umorno spava
... ... ...
Spomenik podiže
___________________________________________________________________
Hendikepirano dijete nit' je bolesno nit' zarazno. Ono samo traži da bude prihvaæeno u našoj/svojoj zajednici. 97% neæe preuzeti ovu poruku kao status, ako si ti jedna/jedan od 3% preuzet æeš ovu poruku bar na jedan dan !
|
