|
|
|
Prica o Ali Hamzi 1 dio (autor Smajo Spago) |
|
...moj tekst objavljen u casopisu "M-M" u januaru 1997 o sudbini jednog mostarca kome nisu dali da
se rodi u svome gradu...
Mostarac koji nije mogao da se rodi u svom gradu
ALI HAMZA OD HERCEGOVINE
Dosta je prica ispricano, zapisa zapisano i pjesama ispjevano o Mostarcima, cuvenim i necuvenim, o
njihovim tugovanjima i nostalgijama, o sjecanjima i jadikovkama, o stradanjima i nadanjima.
A sta rade i kako se ponasaju Mostarci koji jos nikad nisu bili u Mostaru, koji od radjenja nisu bili
„kuci“. Takvih je mashalah, dosta sirom svijeta. To su oni kojima ce, dok su zivi, u rodnom listu pisati
da su devedeset i tamo neke rodjeni u muhadzirluku. A da je bilo srece bili bi rodjeni u svom Mostaru
Kako biti „rodjeni“ a da nisi rodjen na Neretvi? Kako postati liskom u okruzenju u kome liske nisu
prirodna pojava? Medju irvasima, kengurima ili krokodilima…I onda se zapitati: Da li se liska radja ili je
zivot stvara?
Ako je suditi po ovom Mostarcu, o kojeme ce biti rijeci u daljem tekstu, liska se – radja. To smo znali
cim je stigla informacija iz porodilista u Kelnu, u kojem je u decembru 93, tacnije 47 dana nakon sto je
srusen Stari most, u porodici Durakovic dosao na svijet „mali div“ od pedeset i sedam centimetara i pet
i pol kila. Dali smo mu ime Ali Hamza. Ustvari, dali smo mu odmah dva imena. Prvo ime je po dajidzi
rahmetli Aliji, koga pronadjosmo ubijenog medju onih osamdeset i osam na Uborku. Tu dileme nije
bilo. A ovo drugo ime, Hamza? Pa zar ima „mostarskijeg“ imena od toga!
Mucio se Ali Hamza dugo dok nije prve rijeci preko jezika prevalio, a sad ga ne mozes usutiti. Pratili
smo svaki njegov korak, svaki potez, svaku njegovu rijec I komentarisali. Nije mu bilo ni godinu, kad
smo mi stariji, po ko zna koji put pregledavali one tuzne video snimke rusenja Starog mosta, kad u
jednom momentu Ali Hamza stade pred televizor I rece: “Puk’o mos’”. Mi se samo zagledasmo. Dugo
je to bilo jedino sto je znao I htio kazati. I dan danas, a pune su mu dakle tri godine, cesto sjedne
medju nas I upija svaku rijec. Sta on od svega toga razumije, tesko je reci.
Nedostaje mu puno toga u ovoj tudjini. Prvo dede I nene, koji bi sa njim mogli “naprdivati” do mile
volje I koji bi za njega imali vise vremena. Nedostaju mu I njegovi “akrami” sa sokaka, sa kojima bi
istrazivao sav ovaj silni svijet. Posmatramo ga kad izadje vani u dvoriste, medju “svapsku” dijecu. Svi
imaju neke skupocijene igracke, ima doduse I Hamza, ali mu ta igra ne lezi. Obicno je zavrsi sakom po
nosu neke mamine maze. On se nakon toga vrati kuci, stane kod prozora, nesto “ronca” za sebe I
gleda kako mamica brise krv sa nosa svom mjezimcetu. Ubrzo zazvoni na vratima I tad slijedi ono
“Entschuldigung”. Toga dana Ali Hamza ne izlazi vise vani. Niko ga ziv ne bi mogao natjerati na to. Mi
cesto kazemo kako Ali Hamza ne moza nikako naci zajednicki jezik sa djecom u dvoristu. A kako ce
ga I naci, kad ga ni ne zna.
Jednom prilikom lista on neku slikovnicu I ja ga onako usput upitam, da vidim kako reaguje:
- “Was ist das?”
- Das ist “cuko”!
Rekao je bas tako. Ni Hund, ni pas, ni pseto, nego bas cuko. A smijale su mu se k’o zift garave oci.
Zadovoljan sto me zezn’o. Tek su mu tri a vec zaza. Je li to znak da se liska ipak radja…
Ali Hamzi se u okruzenju u kojeme raste, posvecuje posebna paznja. Ko je god ljetos isao u Mostar,
vratio bi se sa necim specijalnim za Hamzu. Prvo su sa Tepe, od dede za Hamzu, stigle rane tresnje,
pa kasnije smokve tenice, pa sipci “glavasi”, pa “sladunci”, a i nekoliko ljutunaca “ulicara”. Nedavno
mu je neko u jednoj kesi donio koscela. A i sam sam mu muhajem, iz Mostara ljetos donio jednu
dvolitru vode sa cesme, napojio ga i rekao mu: „Sad ti vise niko ne moze reci da se nisi napio
Radobolje!“
I dok ga posmatramo kako raste, kako napreduje, kako se razvija, prognoziramo sta ce raditi i kakav
ce biti, kad se inshalah, jednog dana vrati u Mostar.
- krasce sipke iz tudjih basca,
-imace jedinicu iz vladanja,
- padace na popravni iz dva,
- tucace za kartu pred kinom,
- skakace sa Starog mosta za lovu,
- marisace se sa “papcima” u starom gradu,
- krasce karpuze na Tepi,
- fatece stiglice u Cimu,
- lovice ribu u Blagaju,
- pustace se na “slaufu” od Skakala do Starog,
- suncace se u februaru pred Revijom,
-uvaljivace se na utakmice preko zida,
- nece dati narodu da s mirom prolazi ulicom,
- igrace u Velezu,
- postice Ramazan,
- bice ga dosta sokaku,
- bice ga dosta Mahali,
- bice ga dosta Mostaru.
A Mostar ga jedva ceka.
Smail Spago
(decembar 1996, casopis “M-M”, broj 7)
___________________________________________________________________
|
|
01-08-2010 12:21 |
|
tvrancic
moforaja
Poruka: 5028
Location: Umag - Mostar
|
|
|
01-08-2010 12:38 |
|
denani
moforaja
Poruka: 8042
pokretac teme
|
|
|
01-08-2010 12:44 |
|
tvrancic
moforaja
Poruka: 5028
Location: Umag - Mostar
|
|
|
01-08-2010 12:54 |
|
denani
moforaja
Poruka: 8042
pokretac teme
|
|
|
01-08-2010 13:21 |
|
narona
samo sto nisam
Poruka: 1446
Location: tamo daleko....
|
|
|
01-08-2010 13:46 |
|
denani
moforaja
Poruka: 8042
pokretac teme
|
|
|
01-08-2010 13:49 |
|
denani
moforaja
Poruka: 8042
pokretac teme
|
|
Prica o Ali Hamzi 2 dio (autor Smajo Spago) |
|
Ali Hamza od Hercegovine 2009 – Adrenalin poor
Covjek izvan vremena I prostora
Interesovalo me jednostavno sta radi, cime se bavi, u kojim vodama ili sferama je Ali Hamza nakon
trinaest godina od mog teksta u reviji “M-M”. Prva stvar koja me je odusevila , bila je: popravni iz dva,
fizika i engleski. Znaci pogodio sam. Prosle godine na audiciji za emisiju “Zvijezda mozes biti ti”, na
Hayat TV, odusevio me je i iznenadio. Od rokera postao je reper. Na upit kakav je djak odgovorio je
odlican, ali je dodao da je osmi zavrsio sa vrlodobrim? Pricao sam ljetos citav jedandan sa njim,
praveci krug Mostarom. I sta sam zapazio, od deset ljudi koje smo sretali, devet je njega pozdravljalo,
a mene tek svaki deseti. A ja sam u ovom gradu zivio 42 godine, a on tek desetak. Doduse moje je bilo
do 1992, a njegovo je nastupilo tek 1998, kad se vratio u Mostar kao petogodisnjak. Bio mi je vodic u
mome gradu, ali nije znao gdje je zgrada SDK. Tu zgradu sada nekako drukcije zovu.
Pricao mi je o njegovim pocecima u boksu. Trenira kao junior u BK Mostar. Nokautirao je aktuelnog
juniorskog prvaka BiH, na takmicenju u Sarajevu, a u Ljubuskom na nekom turniru, morali su ga
rastavljat od protivnika i sudije i treneri, kad su se u ringu poceli mlatiti i sakama i nogama. Boks je
zimski sport, sport za dvorane.
Pitao sam ga sta je sa fudbalom. Znao sam da je trenirao u Velezu. Kaze, zavrsio je fudbalsku karijeru
nakon utakmice juniora u Stocu, kad je zbog grubog starta dobio crveni karton, opsovao je sudiji
ustasku mater, otisao u svlacionicu, skinuo se i objesio kopacke o klin. Fudbal i Ali Hamza, sad su to
odvojeni putevi. Kaze, budalastina, dvadeset momaka trci za jednom loptom.
Prije nekoliko godina me zovnuo telefonom I rekao da ima dobru elektricnu gitaru, ali da mu treba
pojacalo. Nasao sam jedan Fender preko e-Baya u Berlinu, dobio ga expresno i proslijedio autobusom
u Mostar. Cuo sam da vazi za jednog od najtalentiranijih mladih gitarista Mostara. Mene je odusevio
sto je bio roker od glave do pete. Na festivalu mladih Mostara u Sali na Bijelom Brijegu otpjevao je
pjesmu “Zelim biti roker”, i naravno na gostujucem terenu osvojio drugo mjesto. Kasnije je pjevao na
skoro svom javnim priredbama, za Mostar i za raju.
Sada je ljeto i sta bi drugo mladi mostarci nego na Neretvu i u kajak. A pitao sam se: je li Ali Hamza
stvarno mostarac. Njemu nisu dozvolili da se rodi u svom gradu. Otisao je u izbjeglistvo nerodjen,
1993, u trbuhu svoje trudne majke, i dok je ziv pisace mu se mjesto rodjenja: Keln, Njemacka.
Svakodnevno trenira i na njegovim jos uvijek mladim rukama, uocljivi su misici izvajani treningom.
Naravno fali mu masa, ali nju ce dobiti tek sa godinama. Kaze, poceo je voziti kajak kad niko ne
pocinje. U januaru. Neretva je bila od brda do brda. Da spustis bocu u hirovitu Neretvu, za sekundu
ode, nestane je. A on u kajak. Kaze jos, cini mi se nisam ni sjeo u kajak i dvaput mahnuo, a vec me je
neko sa mosta vidio i mobilnim javio ocu. Bilo je galame kad sam dosao kuci, ali nije bilo popare. Sada
vesla tri sata dnevno. Naravno od Starog mosta uzvodno, kontra rijeke. Tako ti treba vise snage.
Povratak se ne racuna. Neretva te svakako sama nosi. Savladao je tehniku obrtanja kajakom u vodi i
kao samac i u dublu. Vec je sa petnaest oprobao uzbudjenja raftinga na gornjim vodama Neretve
iznad Konjica. Masta o nekom takmicenju kajaka na divljim vodama. A ja razmisljam o nekoj
Olimpijadi.
Uziva u ljetu i u Neretvi, a jedva ceka zimu i snijeg na Ruistu. Snowboard mu je slijedeca velika ljubav.
Isao je kaze ski liftom na Ruistu uzbrdo, sa jos petoricom jarana. Odozgo, normalna staza ide ulijevo.
Ali to nije to. Desno je strmina skoro vertikala. Letis. Onda pri dnu moras naglo skrenuti u lijevo pred
Zimsku kucu. Adrenalin do neba. E tu su se spustali vazdan. Uvecer bjese na skijalistu neki d-dzej,
puno raje, a oni napravili skakaonicu, i uz ritam disko muzike pravili vratolomije, salta, a sto je
najvaznije bilo je i publike koja ih je rado gledala.
Onda mi pokaza na Forticu, tamo gdje je nekad pisalo, tito volimo te, a sada, BiH volimo te, pa na
kulu iznad. Odande se spustamo biciklima, mountinbikeom, ali ne cestom, asfaltom, kako bog
zapovjeda, nego pravo nizastranu. Kaze, dostignemo brzinu i do sezdest km na sat. Pogledao sam ga.
Nisam nista pitao. Kratko osisan. Na brzinu sam vidio petnaestak oziljaka, toliko puta je razbio glavu. I
jos se smije.
U starom gradu bavimo se slobodnim penjanjem. Svugdje gdje imamo slobodan zid ili stijenu desetak
ili petnaest metara visoku. Pokazao mi je zid u Jusovini, iznad Radobolje do Onescukove. Kaze, da
vidis samo lica kod ljudi kad se izveremo gore, oni ne mogu vjerovati da se neko pentra uza toliko
strmi zid. Pricao je o stijenama u Dreznici, na Cabulji, na Cvrsnici ili na Prenju. Sve je to vec savladao.
Kad idemo na Ruista, kaze, ne idemo kud ide ostali svijet, nego pravo preko strmih stijena, kud su
nekad, dok ih je bilo, gospodarile samo divokoze. On je meni pricao o hercegovackim planinama a ja
njemu o Yosemiteu, o Mount Blancu, o Mount Everestu i o Matterhornu. Koliko li je samo sada to
njemu daleko. Bez vize nigdje.
Upitao sam je li vec skocio sa Starog. Nije. Priznao je. A volio bi. Kaze, malo se boji oca. Ali mi je
odmah dodao iskustvo od jednog njegovog prijatelja koji je vec skocio. Prvi dan nakon skoka bilo je
galame u kuci, a drugi dan njegov stari, bio je nekako ponosan na svog sina.
Kaze, probao je nesto vec nekoliko puta…ali necu dalje pisati, da ga ne izdam…
Razmisljao sam sta mu je slijedece. Ronjenje. Vrlo je blizu toga. Pa paragliding. Takodjer. Jahac
valova na Havajima. Ne. Predaleko. Ono sto bih ja volio, a moguce je ostvariti, usprkos popravnim, jer
bi mu to bio zivotni izazov, da zamjeni Hafu kao pilot na interkontinentalnim letovima od New Yorka
do Tokija, od Los Angelesa do Sidneya, od Paiza do Hongkonga. Ali prvo mora skociti padobranom iz
aviona. Nekad se u Mostaru skakalo i sa padobranom. Da li se i sada jos skace, nemam informaciju.
Ako se skace, Ali Hamza ce sigurno skociti, kad tad. Kao i sa Starog. Mensud ce garant biti ponosan,
ali tek iduceg dana…
Od svih susreta u Mostaru ljetos, susret sa Ali Hamzom mi je ostao nekako najupecatljiviji. Decko van
vremena i prostora. Ne pripada uopste ovoj vali.
Evropa ga sigurno ceka.
A bogami i world wide…
Nov. 2009.
___________________________________________________________________
|
|
01-09-2010 18:06 |
|
denani
moforaja
Poruka: 8042
pokretac teme
|
|
|
01-09-2010 18:09 |
|
|
|
|
|