Bosanski identitet na vjetrometini .

Bosanski identitet na vjetrometini .





Piše: mr. Emir Demir





Bošnjaci-muslimani, kako je veæ opæepoznato, doživjeli su, u bližoj i daljoj historiji, nekoliko definiranja vlastitog nacionalnog identiteta. Karakteristièno je da je to definiranje gotovo uvijek bilo nametano od strane vladajuæih struktura koje su se u prošlom stoljeæu smjenjivale na politièki trusnom podruèju Balkana i bivših Jugoslavija. Bošnjacima su davana rješenja koja su nosila prizvuk njihovog vjerskog identiteta, èime se zapravo i željelo reæi da veæinsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, koje je još davno islamizirano osmanlijskim osloboðenjem ovih krajeva, ne može pronaæi svoje nacionalne korijene osim u opredjeljenju prema jednom od dva preostala naroda u BiH – Srbima ili Hrvatima, od kojih, navodno, vode porijeklo.



Možda bi i bilo tako da historijske èinjenice ne govore da bosanski/bošnjaèki pravoslavci i katolici, pod utjecajem niza okolnosti, a jedna od njih je i jaèanje nacionalne svijesti i borbe za nacionalna prava europskih naroda u 19. stoljeæu, nisu identificirali, na temelju svojih vjerskih odrednica, sa nacionalnim nazivima istoènih i zapadnih susjeda. Takoðer, sasvim je evidentno da veliki broj Bošnjaka-muslimana, na temelju svog vjerskog opredjeljenja, nije imao dovoljno razvijenu nacionalnu svijest, te se identificirao sa Turcima. Odlaskom Osmanlijske države Bošnjaci-muslimani ostali su zateèeni i zbunjeni, jer imperija, koja se prostirala na tri kontinenta sa desetinama razlièitih nacija, nikada nije sistematski isticala njihove nacionalne odrednice i baštinila njihov nacionalni identitet, dok su Bošnjani-krstjani još za osmanlijske vladavine pronalazili „ostrvo spasa“ od vjerske asimilacije sa „Turcima“ u nacionalnom identificiranju sa pravoslavnim Srbima i Hrvatima katolicima.



U prilog ovome svakako ide èinjenica da nijedan relevantan historijski izvor ne potvrðuje da je srednjovjekovnu Bosnu naseljavalo, izuzimajuæi rubna podruèja sa nestabilnim granicama, neko drugo stanovništvo osim Bošnjana-kršæana/krstjana, èiji je vjerski identitet bilo jako isprepleten, jer je tadašnja Bosna bila teritorijalno razmeðe Istoène i Zapadne crkve. A ako imamo još na umu da je tadašnjom Bosnom harala bogumilska hereza, onda je ovo pitanje daleko jasnije, mada lièno mislim da današnji bošnjaèki historièari hiperboliziraju i glorificiraju bosanske bogumile polomivši i svoja pera i jezike u želji da se riješe Bošnjacima-muslimanima dugo nametanog kompleksa „odmetništva od pradjedovske vjere“, bespotrebno dokazujuæi da su Bošnjaci oduvijek imali kontinuirani zasebni vjerski identitet, pa stoga nisu islamizirani ni kao katolici ni kao pravoslavci, a kamoli kao Srbi ili Hrvati! Najsimptomatiènija je hipoteza, nastala kao posljedica gore spomenutog kompleksa, u kojoj neki savremeni historièari protjerane muslimane iz Srbije (Beograda, Niša, Užica, Sokola i dr.) u 19. stoljeæu svrstavaju meðu Bošnjake.



Odlaskom Osmanlija krajem 19. stoljeæa Bošnjaci-muslimani, osjeæajuæi se otrgnutim od hilafeta i Ummeta, nisu radili dovoljno na nacionalnom definiranju, koliko im je bilo stalo da spase i saèuvaju svoj vjerski identitet. Vjerovatno je ova èinjenica bila presudna za sve daljnje manipulacije koje su okupatorske sile, koje su se smjenjivale jedne za drugima, provodile nad muslimanima ovog podneblja.



Stoljetna nacionalna nedefiniranost, i pored svih izrazitih želja za nestankom i asimilacijom muslimana ovih krajeva, nije urodila oèekivanim rezultatima. Raspad socijalistièke Jugoslavije je konaèno nametnuo tadašnjim i vjerski i nacionalno opredjeljenim Muslimanima, da samostalno i bez ièije supervizije redefiniraju svoj nacionalni identitet. Bosanski Srbi i Hrvati nisu ni pomišljali da ponovno postanu Bošnjani-krstjani, a Muslimani su konaèno trebali na svjetlo dana iznijeti stav o svome pravom nacionalnom identitetu.



Tada intelektualni i politièki krugovi donose rješenje: bosanski Muslimani, kao etnièka skupina u užem smislu, sada se definiraju kao Bošnjaci, te ujedno i Bosanci kao državljani Bosne i Hercegovine.



Mislim da je ovakvo rješenje isuviše bilo komplicirano za Muslimane, od kojih i dan-danas veliki dio u živi u konfuziji uopæe ne shvatajuæi ovakvo nacionalno definiranje, kao ni znaèenje pojmova Bošnjak i Bosanac. Držim do stava da se prilikom davanja ovakvoga improviziranog rješenja krenulo obrnutim i neprirodnim redoslijedom, tako što su prvo razgranièeni i odreðeni nazivi, zanemarivši njihova prava znaèenja.



Naime, onome ko imalo ima upliva u etimologiju ovih naziva, koji odreðuju nacionalni identitet Muslimana, zna da su ustvari Bošnjanin, Bosanac i Bošnjak razlièite verzije, tj. sinonimi, kojima se nazivaju stanovnici Bosne: Bošnjanin je staro srednjovjekovno ime, Bosanac je noviji naziv s populistièkim prizvukom, a Bošnjak je turcizirani naziv za Bošnjanina. Turci i prije, a i danas, stanovnike Bosne nazivaju „Boºnak“, ne poznavajuæi neki drugi naziv za rijeè Bosanac. Listajuæi stare sudske dokumente iz prve polovine 19. stoljeæa, uoèio sam da su za pomoænike na osmanlijskim sudovima, na ovom na bosanskom podneblju, bili postavljani pravoslavni i katolici bez spomena njihove nacionalne pripadnosti, što znaèi da ih je osmanlijska administracija zvanièno definirala kao „Boºnak“, katolièke ili ortodoksne vjeroispovijesti, sve dok se, kako smo maloèas rekli, nisu nacionalno identificirali sa nacionalnostima susjednih naroda.



Naša aktuelna poslijeratna politika se pokazala nesposobnom kada nije uspjela da bosanskim muslimanima osigura pravne i institucionalne mehanizme zaštite od ponovnog raslojavanja i cjepkanja jedinstvenog nacionalnog bosanskog/bošnjaèkog identiteta. Neshvatljivo je koji su to nedozreli umovi mogli biti nasamareni igrom rijeèi pa dozvoliti da sinonimi „Bošnjak“ i „Bosanac“ budu dovedeni u koliziju, te prepustiti ionako zbunjenom narodu da zaokruživanjem bira izmeðu svog opstanka i nestanka na predstojeæem popisu. To je isti apsurd kao kada bi stanovniku Holandije priznavali da je Holanðanin, a negirali da je Nizozemac. Popis 2013. predstavlja, u pravom smislu rijeèi, pustolovinu na kojoj se može izgubiti i nacija i država. Eto, kad smo veæ dovedeni pred svršen èin, dužni smo se izjasniti kao Bošnjaci kako neunificiranim izjašnjavanjem ne bi prešli iz konstitutivnog u ostale narode.



Naši predstavnici, sabijeni u okvire uskostranaèkih interesa i liènih nezasitih ambicija, umjesto da štite naše nacionalne interese, što im je primarni zadatak, tek su se sada, kada su svi vozovi prošli, „tuknuli u glavu“ uvidjevši da je vrag odnio šalu i da gubitkom nacionalnog identiteta mogu izgubiti i svoje dugo i pažljivo njegovane politièke pozicije. Barem su nam trebali osigurati, uz asistiranje eksperata u ovome domenu, da nazivi Bošnjak i Bosanac u lingvistièkom i pravnom smislu budu tretirani kao sinonimi, èime bi se uveliko izbjegla moguænost raslojavanja.



Mislim da je konaèno došlo vrijeme da se formira svebošnjaèko tijelo, sastavljeno od bošnjaèkih intelektualaca svih nauènih usmjerenja, koje æe se uzdiæi iznad dnevnopolitièkog trgovanja našim identitetom, te uz pune nauène i intelektualne kapacitete, bez pristrasnosti i vanjskog utjecaja, revidirati i konaèno ustanoviti nazive, jedan ili više njih, koji odreðuju identitet bosanskih muslimana.