uuuuuuu sad procita i nemogu sebi da dodjem
nesto bolje odavno nisam procitala
al mi je ovaj nesto.... 
Gledao sam te sinoæ. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeæa,
Na visokom odru, u agoniji svijeæa,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuæi da su tamne oèi jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oèi, dah i ruke,
Sve što oèajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reèe: Miruj! U smrti se sniva.
Uvijek izaberem pogrešno vrijeme da prestanem misliti o Smrti. Smrt...
Veæ rekoh, jedino je Ona ostala èista. Potpuno èista. Za razliku od Života
kojeg sam preèesto navikao vidjeti ukaljanog i oskvrnavnjenog,
pa èak i onda kada taj Život nije ni poèeo. Trudna mama narkomanka.
Trudna mama na metadonima. Trudna mama HIV pozitivna.
Trudna mama alkoholièarka... I još poneke trudne mame, koje dar života uzimaju
zdravo za gotovo...
Ujutro, dok je još prerano i dok sam siguran da neæu naiæi ni na jednog
novopeèenog Vjernika - Katolika, Pravoslavca ili Muslimana,
kojima je važnije pokazati svima svog novog Audija ili kompletiæ iz Benettona nego razlog zbog kojeg su tu sa rukama punim cvijeæa, obišao sam nekoliko Grobova.
Katolièke i pravoslavne parcele gradskog groblja šarenile su se od cvijeæa i svijeæa.
Uredno sam posložio par svojih krizantema na grobove ljudi koje sam volio ili poštivao ili za koje smatram da iz bilo kojeg razloga zaslužuju da se kraj njihove posljednje postelje prisjetim veæ odavno zaboravljenih molitvi.
Sa preostale dvije krizanteme i bolom u leðima, uputio sam se na drugi kraj grada.
Glavna vrata harema bila su zatvorena, pa sam psujuæi leða preskoèio prastaru kapiju.
U labirintu mezara, pronaðoh ime i prezime, koje i dan danas stoji na bilježnici iz matematike, koju sam uzeo da prepišem zadaæu prije 10 godina.
Umjesto molitve promrmljah par Balaševiæevih stihova. ''Ako umrem mlad...''
- pisalo je na koricama te iste bilježnice iz matematike.
Položih one dvije krizanteme na mezar, a neka stara bakica,
misleæi da sam željan lekcija iz vjeronauka, objasni mi ''da se kod NAS ne stavlja cvijeæe na grobove''... U tamnim raybankama, izlizanim farmericama, spitfire jaknom, krijuæi podoènjake i s trodnevnom bradom na rogatom listopadskom suncu i nisam
bio neko olièenje ðaka vjeronauka, te se, obzirom na mjesto radnje, suzdržah od grubljih objašnjenja i samo joj tiho rekoh da gleda svoja posla.
Jer, gospoðo, ja ne znam da li se kod VAS stavlja cvijeæe na mezar,
ali obzirom na to šta smo ja i ovaj tu pokojni šesnaestogodišnjak u životu prošli,
kod NAS dvojice se stavlja cvijeæe. Gore spomenuti Život, odluèio je da ja budem taj koji pazi na godišnjice i preskaèe kapije da bi prošaputao poveæi repertoar Balaševiæa,
ali siguran sam da bi i na mom grobu bile dvije krizanteme rano ujutro, prije svih ostalih, da su kojim sluèajem uloge obrnute...
Po drugi put, sam preskoèio kapiju najstarijeg harema u gradu i osvræuæi se da vidim
hoæe li duboko religiozna gospoða skloniti one dvije krizanteme s groba mog prijatelja, kresnuo Forda. Treba promijeniti filter, pomislio sam dok sam se spremao otiæi u najtužniji dio grada...
Ako, od kružnog toka na Rondou poðete prema Bulevaru, kroz Liska ulicu, u aleji platana, primjetiti æete park koji nije park i groblje koje nije groblje.
Tik uz cestu, u nekadašnjem Liska Parku, za vrijeme rata, kad se nije moglo priæi grobljima od granata i snajpera, sahranjivani su mladiæi ne gledajuæi koje je tko vjere ili nacije. I dan danas, leže tu pod križevima, krstovima i bašlucima svi ti momci koji svoje živote utkaše u ovaj grad. Meðu njima nekoliko poznatih imena i bezbroj magiènih brojki... 1972 – 1992.
Od sve te mladosti sahranjene uz kuæe bogataša koji tom istom ratu postadoše još bogatiji, proðe me jeza iz dubine kostiju. Gledajuæi svu tu mladost doðe mi da plaèem kao razmaženi šmrkavac, da urlam od bijesa, da zavapim svim Bogovima da vrate te tek naèete Živote. Upalio sam tu nekoliko svijeæa raji koju sam osobno poznavao i jednu zajednièku svijeæu pod najdebljim platanom u aleji...
Odluèan da moram prestati misliti o Smrti, izašao sam iz parka i zapalio cigaru.
Na parkingu gdje sam parkirao, vidjeh skupinu navijaèa kraj spomen obilježja momka, takoðer navijaèa, kojeg je upucao gradski kauboj na istom tom parkingu ispred diska, na toèno istom mjestu gdje mu je spomen ploèa. Zapalili su u tišini jednu baklju i oklupljeni oko spomenika èekali da izgori. Smrt... Tako to valjda ide... Nekom sreæa, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeæi od svog komada pakla... Smrt... Ostaje mi samo jedno... U smrti se, valjda, sniva... U smrti se sniva...
___________________________________________________________________
Ljudi su, opcenito,
nalik na pse koji pocnu lajati
cim izdaleka zacuju
lajanje drugih pasa.
|
za jednog brata (ne po krvi ali po komsiluku) u Liska parku. 
