Nesuvislosti protagoniste zabludjelog šiitskog uèenja
Atak na islamsko buðenje, po kojem su postali prepoznatljivi naši prostori, ovih dana doživljava svoju kulminaciju. Profesor akaida na FIN-u, iz ko zna kojeg razloga, uporno pokušava dokazati da selefizam postoji i da je to nazadan pravac. Analizirajuæi njegove knjige, naš saradnik otkriva da je Hafizoviæ, ustvari, ubaèeni element u samom vrhu Islamske zajednice
Piše: Hfz. Dževad Gološ
Ono što je više puta jasno kazano i ponovljeno kao odgovor na opæu antiislamsku kampanju, izmeðu ostalog je i to da islamska enciklopedija ne poznaje mezheb ili pravac koji se zove «selefijski», u fikhskom smislu, nego poznaje hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb. Isti je sluèaj kada je u pitanju akida i mnogobrojni pravci unutar islamske akide (vjerovanja), a sve to je vrlo lahko i jednostavno provjeriti onome ko pamet i oèi ima, i ko èitati zna. Nažalost, i pored toga, neki ljudi iz muslimanskih intelektualnih krugova, taènije neki profesori sa FIN-a, neshvatljivo su uporni u svojim nauèno neutemeljenim pokušajima da dokažu kako tzv. selefizam zaista postoji, i kako je to retrogradan i u svakom pogledu nazadan pravac, koji je pravo nedonošèe roðeno, istina, u krilu islama.
Obmanjivaè Bošnjaka
Mi smo ranije pisali i ukazivali na mnogostruke nelogiènosti i demagoško obmanjivanje naše javnosti od strane bošnjaèkog akademika i dekana na FIN-u, prof. dr. Enesa Kariæa, u njegovim TV sesijama o tzv. selefizmu. No, nije samo profesor Kariæ revnosan u tom sizifovskom poslu, veæ ga u stopu prati njegov kolega sa fakulteta, prof. dr. Rešid Hafizoviæ. Doduše, ovaj profesor akide, ili dogmatike, kako on voli nazivati ''svoj'' predmet, otišao je još dalje. On je, naime, dobro upuæen i u rad i kretanja svjetskih obavještajnih službi, od kojih su neke, kako nam u EUREKA stilu otkri Hafizoviæ, direktni pokrovitelji i sponzori tzv. selefijskog pokreta i ideologije koja u sebi nosi klicu terorizma.
Da nije žalosno bilo bi smiješno! Da te opake laži i nebuloze ne dolaze od muslimana sa akademskim zvanjem i respektabilnim referencama, barem na prvi pogled (zahiren), mi bismo to svakako ignorirali, i pridavali bi mu pažnju taman onoliko koliko i onom našem Bošnji koji je, želeæi da dokaže kako dobro razumije i poznaje vjeru, u jednoj žuènoj ''teološkoj'' raspravi kazao da je i naš poslanik Muhammed, s.a.v.s., bio hanefijskog mezheba. A pošto nije tako, mi ne želimo æutke preæi preko blasfemiènih izjava i komentara dotiènog profesora, jer bi naše æutanje u neku ruku moglo znaèiti i odobravanje.
U obmanjivanju Bošnjaka muslimana, ali i cjelokupne naše javnosti, profesor Hafizoviæ koristi, po njegovom mišljenju, najjaèi adut u odbrani svojih tvrdnji i fiks-ideja, a to je odbrana tradicionalnog (èitaj bošnjaèkog) islama od natruha nekih ''novih'' ideja i uèenja koja se nikako ne uklapaju u spomenutu sintagmu. Da bi nam stvar bila kristalno jasna, i da bismo saznali na kojim talasnim dužinama plovi dr. Hafizoviæ, i kakvu akidu i vjerovanje nauèava i preferira, konsultovat æemo æitabe iz oblasti akide koje je on svojom rukom napisao i ponudio muslimanima Bosne kao krucijalni dokaz njegovog pripadanja, odnosno nepripadanja tradicionalnom bošnjaèkom islamu. Ne samo da Hafizoviæ ne pripada tradicionalnom islamskom pravcu, veæ on u svojim knjigama napada, nipodaštava i pokušava srušiti temelje ehli-sunnetskog pravca u akidi, kojem Bošnjaci pripadaju i koji slijede taèno od onog dana kada se islam i pojavio na našim prostorima. Umjesto toga on, na sva zvona, punim ustima i s potpunim ubjeðenjem pokušava muslimanima u Bosni i Hercegovini nametnuti kao ispravna i vjerodostojna, uèenja i vjerovanja nekih zabludjelih sekti, oko èije zablude i hereze postoji konsenzus islamskih alima, naravno i alima Bošnjaka, što æemo i dokazati.
Ono što je nepobitna èinjenica, kada je u pitanju lik i djelo profesora Hafizoviæa, jeste da se zapravo radi o revnosnom protagonisti i misionaru šiizma, sekte koja je od strane tradicionalne bosanske uleme okarakterisana kao zabludjela. U citatima koje æemo navesti iz njegovih knjiga, na kojima bi mu i najveæi šiitski teolozi pozavidjeli, potvrdit æemo gornje konstatacije.
Šiizam – vrhunac islamske duhovnosti
U svojoj knjizi Znakovi šiitske duhovnosti Hafizoviæ, izmeðu ostalog, o šiizmu kaže: »Ukoliko sunnizam, koji osobito naglasak stavlja na neporecivu vjerodostojnost izvornom pokladu islamske vjere i tradicije, predstavlja egzoterijsku širinu par excellence islama kao takvog, tada šiitska duhovnost nije drugo doli cjelovita ezoterijska dubina islamskog uèenja kao takvog.» Zbog terminologije i vrlo teškog (crkveno-filozofskog) stila, možda mnogi èitaoci neæe ni razumjeti poruku Hafizoviæevih rijeèi, a koje su zapravo pravi atak na Allahovu Objavu kroz izmišljenu i neodrživu egzegezu njenog sadržaja koja nema apsolutno nikakvog utemeljenja u islamu. Praveæi komparaciju izmeðu sunnizma (izvornog islamskog uèenja) i šiizma, Hafizoviæ nam poruèuje kako zapravo šiizam predstavlja suštinu islama i kako je on izraz nepatvorene i autentiène islamske duhovnosti, dok je sunnizam tek puka forma, harf ili slovo Objave.
Zatim, govoreæi o toj šiitskoj duhovnosti, on u nastavku svog pamfleta o islamskom vjerovanju kaže da ta duhovnost ''raste na plodnom tlu autentiène Rijeèi Božije i rijeèi i djela Poslanika islama''. (str. 9) Zar je moguæe da èovjek koji je musliman i koji slovi kao vrsni poznavalac islamske akide na ovakav naèin izvrgava ruglu posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegove èasne ashabe? Kako to? Pa tako što ne postoji niti jedan vjerodostojan hadis od Muhammeda, s.a.v.s., o tome što nam prièa Hafizoviæ, i što su svi ashabi bili sunnije, a ne nikakve šiije. I ako je tako, onda su oni po Hafizoviæu bili obièni formalisti koji uopæe nisu poznavali suštinu islamskog uèenja, koje æe tek mnogo stoljeæa kasnije ''otkriti'' šiitski uèenjaci i teolozi.
Naime, iole upuæenijim muslimanima poznat je nastanak i geneza šiizma. Poznate su èetiri velike etape šiitskog uèenja: prva etapa predstavlja vrijeme šiitskih imama, druga predstavlja razdoblje od njihovog teologa Kulejnija do Nasiruddina Tusija (umro 1273.) kada su nastale šiitske zbirke ''hadisa'' i napisani posebni tefsiri Kur'ana na temelju šiitskih dogmi. Treæa etapa je razdoblje od Nasiruddina Tusija do Safavidske dinastije u Iranu, i èetvrta, od Safavida koji su silom nametnuli šiizam u do tada èisti sunnijski Iran, pa do naših dana.
Po Hafizoviæu su, dakle, perzijski filozofi ti koji su otkrili dublja znaèenja islama, i istinsku duhovnost koju su kasnije sabrali i valorizirali u šiitskim djelima. I on, zapravo, kada govori o tradicionalnom islamu misli na šiizam. Govoreæi o šiitskoj tradiciji u svojoj knjizi Musliman u dijalogu s drugim i sa sobom, Hafizoviæ kaže: »Muslimanske šiije, s druge strane, èine petinu ukupnog muslimanskog populusa, baš onu petinu koja je snagom svog prenabujalog duhovnog genija, oplemenjenog idejom islama, u najveæem moguæem procentu konstituirala tradiciju mišljenja kod muslimana u svim kljuènim poljima uozbiljenja muslimanskog misleæeg duha i napisala najljepšu literaturu iz povijesti muslimanskog interpretativnog duha, literaturu bez koje bi muslimanski misleæi duh danas bio nedopustivo reduciran i bezprimjerno siromašan i kržljav.» (119) »Šiitska duhovnost je u svojoj raskošnoj i razuðenoj literaturi, duhovnoj kulturi i tradiciji ustrajno promicala jedno sasvim duhovno kraljevstvo i duhovna vlast imameta koja nadire iz najsvjetlosnijih dubina kur'anskog teksta...» (122)
Iz ovih citata jasno možemo zakljuèiti da duhovnost poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba, prvih generacija muslimana, a naposljetku i duhovnost bosanskih muslimana, u proteklom vremenu nije bila ispravna, veæ ''siromašna'', ''reducirana'' i ''kržljava'', jer u svom vjerovanju nisu imali primjesa šiizma.
Vrijeðanje ashaba
Valjda se zbog toga ovaj misionar šiitske zablude i drznuo da vrijeða ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pripadnike najbolje generacije do Sudnjega dana. Evo šta je on iz svog šiizmom zatrovanog srca prenio na papir i kazao o Muaviji, r.a., ashabu koji je, izmeðu ostalog, bio pisar Objave sa najdužim stažem: “A to opet u krajnjoj analizi, valjda treba znaèiti da sve to skupa nije drugo doli opožnjeli ili još potpuno neishlapljeli inkvizitorski eho muavijsko-jezidovskog lova na šiijske muslimane, ...lova koji veæ stoljeæima traje unutar muslimanske povijesti....” (Musliman u dijalogu, 120.) Pogledajte kako ovog èasnog ashaba Allahovog Poslanika, ovaj doktor šiizma naziva “inkvizitorom” i “lovcem’’. Zar to nije otvoreno vrijeðanje i izraz mržnje i prezira prema ashabima?
Da bi nam bila jasnija velièina Hafizoviæevog grijeha, spomenut æemo govor uèenjaka ehli-sunneta sa naših prostora o ashabima.
“Ponos naših prostora i prvak naše uleme”, kako ga je opisao Mehmed ef. Handžiæ, Hasan Kafija Prušèak u svom djelu Svjetlost istinske spoznaje, koje je komentar najpoznatijeg djela iz islamske akide Tahavijska poslanica, govoreæi o ashabima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kaže: ”Istinu je rekao Ibn Mesud hvaleæi ih rijeèima: 'Zaista je Allah, dž.š., pogledao u srca ljudi i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika, s.a.v.s., i vidio da su najbolja srca, poslije njegovog, srca njegovih ashaba te ih uèinio vezirima Svog Poslanika, s.a.v.s., koji su se borili za njegovu vjeru.' Zatim je rekao: 'Zato smo dužni voljeti ih i slijediti njihov put.' Ima li iko da je u veæoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima meðu Allahovim evlijama, nakon Poslanika, s.a.v.s.?'' (str. 263.)
A onda je, nakon što je spomenuo vrijednost èetverice pravednih halifa, rekao: ”Zatim, prvi vladar muslimana je Muavija, r.a., i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam kojem je Hasan, sin Alije, r.a., predao vodstvo, nakon što su mu Iraèani bili dali prisegu šest mjeseci nakon smrti njegovog oca. On je poslije toga dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao mu prisegu na vjernost.'' (str. 269.)
Pored toga, Hafizoviæ u svojim (ne)djelima tako lahko vrijeða i omalovažava i osmanske sultane i najveæeg vjerskog autoriteta u tom periodu ''šejhul-islama''. (Musliman u dijalogu, 116.-120.)
O šiitskim zabludama pisali su mnogi bošnjaèki alimi i autoriteti poput gore spomenutog velikana Hasana Kafije, zatim Muhameda b. Pir Bergivije (jedno od njegovih djela iz akide preveo je mr. Muharem Omerdiæ 1985.), Mehmeda ef. Handžiæa i mnogih drugih, i onaj ko želi da se upozna sa šiitskim uèenjem, neka se vrati na djela ovih bošnjaèkih alima.
Navjestitelj dvanaestog imama
Mi æemo se ovdje ipak zadržati na glavnoj taèki i dogmi šiitskog uèenja -imametu, i ukratko se osvrnuti na šiitsko vjerovanje u dolazak dvanaestog imama ili Mehdija i njegovu osnovnu ulogu. Hafizoviæ za tu šiitsku dogmu tvrdi da je to ''duhovno kraljevstvo i duhovna vlast koja nadire iz najsvjetlosnijih dubina kur'anskog teksta''. A za šiitske imame, opæenito, tvrdi da su ''duhovne voðe koji se unutar zajednice vjernih najizravnije skrbe za prenošenje duhovnog poklada Božanske Objave i poslanièke Predaje, za njegovo pravodobno i pravovjerno tumaèenje i nauèavanje''. (Šiizam i sufizam, str. 24.)
A evo šta o ''pravovjernom'' tumaèenju vjere i pravoj ulogi dvanaestog imama kaže jedan od najpoznatijih šiitskih teologa El-Medžlisi u svom djelu Biharul-Envar: ''Tada æe se okupiti šiije iz svih krajeva Zemlje. Glasnik sa neba æe dozivati da je istina sa Alijom i njegovim sljedbenicima, a glasnik sa Zemlje æe dozivati da je istina sa Usmanom ibn Affanom. Allah æe uèvrstiti istinu, a oni koji su na neistini, sumnjat æe. Al-Qa’im æe se pojaviti na dan Nejruza. Kaže Ebu Abdullah, a.s.: ‘To je dan od naših dana. Vi ste ga zaboravili, a Perzijanci su ga saèuvali.’
Mehdi æe ubijati potomke Husejnovih ubica. Poèet æe za sinovima Šejbe. Odsjeæi æe im ruke zato što su oni kradljivci Bejtullaha. Kada se Al-Qa’im pojavi, Humejra (Aiša, r.a.) æe biti proživljena. On æe je izbièevati i osvetit æe se za Muhammedovu kæerku Fatimu, a.s. Izbièevat æe je zbog potvore majke Ibrahimove. To bièevanje je odgoðeno zbog toga što je Muhammed, s.a.v.s., poslat kao milost, a Al-Qa’im je poslat kao osveta (niqmet). Mehdi æe biti žestok za Arape. Al-Qa’im æe porušiti Al-Mesdžidul-Haram i sravnit æe ga do temelja. I porušit æe džamiju Alahova Poslanika, s.a.v.s., do temelja i vratit æe kuæu na njeno mjesto i postaviti je na njenim temeljima.
Kuda god bude prolazio, rušit æe džamije. Al-Qa’im æe suditi po sudu Davudove porodice. Al-Qa’im æe doæi sa novom vjerom, novim sunnetom i novim sudstvom. Bit æe žestok za Arape. I jedini njegov posao bit æe ubijanje. Ubijat æe Kurejševiæe 500 po 500…
Tako æe ih silnièki ubijati da æe mnogi ljudi povikati: ‘Ovaj nije od Muhammedove porodice. Da je od Muhammedove porodice, smilovao bi se.’ Prvo sa èim æe poèeti Al-Qa’im je izbacivanje iz džamije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra i Omera koji æe biti vlažni. Spalit æe ih i prepustiti ih vjetru, a zatim æe srušiti džamiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s.” (Biharul-Envar, tom 52.)
Sad nam je jasno zašto je Hafizoviæ onako ostrašæeno, pun mržnje i bijesa govorio za Osloboðenje o tzv. selefijama, tj. sunnijama, i zašto javnost huška i poziva na njihov linè. Oèito je da je on sebi dodijelio ulogu navjestitelja dvanaestog šiitskog imama. Gluho i daleko bilo!
Zbog svega toga poruèujemo profesoru Hafizoviæu da se ne predstavlja lažno, i da se ne krije iza tradicionalnog ili izvornog islama, i da ne obmanjuje naš narod, jer nisu Bošnjaci toliko glupi koliko ih Hafizoviæ smatra glupima i nepismenima. I nadamo se da æe konaèno shvatiti da su njegovi pokušaji da odbrani svoju doktrinu i da je predstavi kao izvorni islam, toliko slabi da najviše lièe pauèini – ‘’a zaista je paukova kuæa najslabija kuæa’’.
(decembar 2006)
___________________________________________________________________
|
