|
  |
|
|
| **"Rjecnik bosanskog jezika" - autor: Alija Isakovic** |
|
Naš jezik je naš moral, i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: bosanski jezik. Sama cinjenica da je jedan objektivan, neemocionalan strucni termin potreban s odnošenjem na "jednu vrstu jezika" jeste, u sebi, indikacija da izraz jezik cesto nosi u sebi vrijednosni sud, da je to termin koji je indikativan za odredenu emociju i nazor, a usto i termin koji mami emociju i nazor.
Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju hrvatskoga ni u okrilju srpskoga jezika, nije njihova izvedenica, vec jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je vlastiti tok od pocetka XX vijeka, kada su politicke prilike izmijenile njegov javni status. Bosnjaci kao zaseban kulturni sloj u visestoljetnom bosanskom drustvu, stekli su s vremenom drukcija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na maternji jeziki njegovo ime nije bitna kolicina razlika.
"Jezik naroda ne moze biti predmet dogovora", pise Radoslav Katicic razmatrajuci polozaj hrvatskog knjizevnog jezikau hrvatsko srpskoj/srpskohrvatskoj, hrvatskoj ili srpskoj terminoloskoj zavrzlami. "Naziv jezika po imenu naroda izrice po sebi nesto jednostavno i ocito: postoji narod i taj narod ima svoj jezik. Sta je naravnije nego jezik kojega naroda nazivati bas bo tom narodu koji ga ima, bez obzira na sve drugo. U tom, najtemeljnijem, smislu nema naroda kojega se imenom nebi mogao nazvati njegov jezik, kako se god taj jezik inace jos zvao (...) Zamrsenije postaju stvari onda kada vise naroda imaju isti jezik. On se tada prirodno naziva imenom svakog od naroda koji njime govore i pisu kada se uzima u vezi upravo sa tim narodom" (R. Katicic O hrvatskom knjizevnom jeziku, 35/1987,2, 33-38)
Naime ako Srbi, Hrvati, Bosnjaci, Crnogorci govore , u osnovi istim jezikom, tada je bosanski jezik sociolingvisticki objasnjen analognim pojmovima: srpski jezik, hrvatski jezik, crnogorski jezik. Jer, nestajanje bosanskog jezika iz lingvisticke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvisticka uzrocnost, kao sto nestajanje Bosnjaka iz jugoslovenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano bioloskom cinjenicom nego . Vremenom, razumije se, sve dodje na svoje mjesto.
Kada cujete da neko kaze , , , !; kada sagovornik kaze Kosa se izmiva, lice umiva, ruke peru, kada neko pjeva : Nit sam dzenet nit dzenetska hurija ; kada vam se neko povjerava Necu sa njime kahvenisati, ja sam obrazli ; kad sirotica posvojce sazme svoj zivot u recenicu : Nisam ni gladovala ni golovala !, to nije samo leksika, to nije samo stil!
Narod koji je u prvotnoj geoploitickoj zajednici spontano imenovao svoj jezik, kako to cine svi samosvojni narodi-i najveci i najmanji u bilo kome historijskom trenutku, nije iscezao, nije izumro, nije e raselio, nije se pretopio u druge narode. Potomci davnih Bosjnjana i danas zive u bosanskome jeziku koji je ostavio intenzivan trag, bezmalo savrsen kontinuitet, ostavio u svome jeziku kazivana i pisana djela neosporne knjizevne i znanstvene vrijednosti, dostojne svakolikoga postovanja i modernoga lingvistickog elaboriranja.
....
"Bosnjci su nesto posebno i njihov jezik medju drugima zaseban", pise M. Hevaija 1631. jezik ovoga alhamijado pjesnika i bosanski jezik u njegovom tursko-bosanskom rijecniku (Makbuli arif) iz 1631., jezik Fejze Softe iz 18.v., jezik u Baladi , objavljenoj 1774. u veneciji, jezik Mustafe Firakije u njegovoj peticiji Mahzar pise bosanska fukara iz 1815, jezik u poeziji Umihane Cuvidine iz prve polovice 19. v. s izuzetnim progresivnim kontinuitetom produzava se u jezik bosanskomuslimanskih pisaca s pocetka ovoga vijeka (E.Mulabdic, S. basagic, M.C. Catic), cak u jezik pisaca koji su nasi savremenici (A Nametak, S, Kulenovic, M. Dizdar, R. Kdic) podrazumjevajuci i najmladju generaciju (N. Ibrisimovic, N. Alispahic, R. Mahmutcehajic, J. Musabegovic, N. Agic, Dz. Latic), preskacuci ovdje brojne dodatne potvrde u visejezickim rjecnicima s udjelom bosanskoga od o. Blaua Bosnich-turkishe Sprachdenkmaler, Leipzig 1868, Bosansko-turskog ucitelja Ibrahima E. Berbica 1895., dakle prve gramatike, do Malog tursko-bosanskog rjecnika A. Kulendera, Monastir (Bitolj) 1912, sto se, dijelom, vidi iz citiranih izvora za ovaj rjecnik.
Izuzimajuci hrvatske (dubrovacke ) pisce i dijelom crnogorske, svi ostali jezicki tokovi u juznoslavenskom prostoru imali su teze knjizevnojezicke porodjajne muke, veca tradicijska govorna nesuglasja, kako u narodnim govorima tako i u knjizevnosti, kako u govoru mase tako i u govoru elite. Iz tih razloga reforme Vuka Karadzica i iliraca imaju poseban znacaj za modran tok hrvatskoga i srpskoga jezika i samo izvjestan znaaj za razvijanje bosanskoga jezika, prvensvaeno znacaj koji je proistekao iz beckog Knjizevnog dogovora 1850., kada je prihvacena ijekavica (juzno narjecje) za knjizevno kao "najpravije i najbolje", kada je uveden glad h tamo gdje mu je mjesto,Vukov fonetski pravopis i oba pisma (cirilica i latinica), uz postojecu bosancicu i arebicu kao tradicijska pisma Bosnjaka. “Na osnovu dosadasnjih ispitivanja se sigurno moze reci da je na bosansko-hercegovackom tlu i prije Vuka Karadzica i iliraca bio u upotrebi cist narodni jeziku pisanoj rijeci, da je drugim rjecima kazano bilo na snazi prailo pisi kako govoris ……
Na zalost u vrijeme Vuka i iliraca ukupne drustvene prilike u BiH bile su nepovoljne za bilo kakva kulturna rezimiranja i pribiranja jer je bosanski autonomaski pokret Husein-kapetana Gradascevica surovo ugusen u valu osmanskog antibosanstva olicenom u u zlom duhu Omer-pase latas. Ulaskom u drzavnopravnu krscansku Evropu okupacijom austrijskih trupa 1878. postavljano je pitanje duhovnog i fizickog prestrojavanja i pitanje otpora hrvatskim i srpskim mladim nacionalnim aspiracijama na BiH iskazanih u silnoj kampanji za nacionaliziranje Bosnjaka u svim oblicima. To na izvjestan nacin traje i danas kao tvrdokoran balkanski endem. Ukidanje javnog imenovanja i javne upotrebe bosanskog jezika aktom austrougarskih vlasti od 4. oktobra 1907. bez obzira sto je Zemaljska vlada drugim aktom dozvolila bosanski jezik u muslimanskim autonomnim institucijama, ova zabrana olaksala je politickim vlastima (u Kraljevini Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata) da se bosanski jezik sutke izopci iz jezickih dogovaranja u beznadeznom iscekivanju da se muslimani-Bosnjaci nacionalno opredjele, da kazu da jesu ono sto kao narod nikad nisu bili. Tako je zatiranjem bosanskog jezika kao najvaznije narodne duhovne odrednice, bilo u sluzbi jugoslovenske politike nacionalnog negiranja bosanskomuslimanskog naroda cak i nakon prvog posljeratnog popisa stanovnista (1948) kada je ogromna vecina tog naroda rekla sta nije -iskazujuci time sta jeste. tek popisom 1971.bosanskomuslimanski narod dobio je ravnopravnu popisnu nacionalnu kategoriju. a 1991. i pravo da imenuje svoj jezik i skaze ga u popisu (90% Boshnjaka je upisalo bosanski kao maternji).
......
Drustvene prilike u Jugoslaviji te korelacija necionalnog i jezickog ekskomuniciranja, bili su razlogom sto ni jedan musliman (Bosnjak) nije sudjelovao u Novosadskom dogovoru 1954 pri izradi Pravopisa iz 1960. ili bilo kojeg drugog pravopisa. Tako nije cudno sto je Matice Srpske i matice Hrvatske potpuno ignorisao osnovne znacajke bosanskoga jezika, zapravo- udjela bosanskog jezika u zajednickom jeziku . tada je vec bilo kompetentnih linvista u nasem narodu. i pri izradi sestotomnog Rjecnika srpsko/hrvatskog knjizevnog jezika u izdanju Matica (1967-1976) izostavljeni su knjizevni izvori muslimanskih pisaca (uvrsteno svega 1,8%), a njihova karakterna leksika, egistrirana samo u tragovima, proglasavana je neknjizevnom, provincijalnom, neuobicajenom iznevjeravajuci tako i samog Vuka Karadzica, koji je u ovakvim prilikama sveden samo na deklarativni uzor.
Tako su brojne nase generecije, osobito posljednjih 50 godina odgajane u unitaristickoj koncepciji zajednivkog standardnog jezika (s-h, h- s, hrvatskoga ili srpskoga), odgajanje u suprotnosti sa vlastitom knjizevnom bastinom u znatnoj suprotnosti sa majcinskim jezikom, njegovom toplinom, mehkocom i prefinjenoscu.
Ovaj rjecnik prvi je pokusaj da se to ispravi i da se nas zajednicki jezik-koji svako imenuje prema svojoj tradiciji, obogati obnim sto mu nudi njegov, vrlo znacajan, bosanski udio . Ako se, ipak, vremenom ti nacionalni jezici uveliko razluce napustajuci dogovorni standard, bosanski jezik - narodni i knjizevni - ostaje ono sto je bio u bosnjackom narodu: njegov moral, njegova drustvenost, njegovo utociste.
Klikni da pogledas u stvarnoj velicini
___________________________________________________________________
Volim, fudbal, kosarku, tenis, .... al' od svega najvise volim sport.
|
|
 01-13-2008 00:08 |
   |
|
|
Primjeri kako se iz 1960 poigrao sa bosanskom tradicijom.
Azdaha, bahnuti, cejrek, grjesan, hendek, hmiljeti, hrdja, hrvac, hrzati, huckati, hurma (dakle i ), kafez, kahva, lahak, mahrama,mehana, mehlem, mehak, mejdan, nahuckati, odlahnuti (dakle i ), proha, promaha, shrvati, truhnuti -neknjzevni su oblici, a azdaja, banuti, cerek, gresam, jendek, miljeti, rdja, rvac, rzati, uckati, urma (dakle i ), kavez, kafa, kava, lak, marama, mana, melen ,mek, megdan, nauckati, odlanuti (i Zulejka), proja, promaja, srvati, trunuti - knjizevni oblici!
Nisu bile u pitanju samo praopisne norme. Knjizevnojezicka stvarnost bila je ponekad dublja. Postoje brojni oblici koje je dozvoljavao (basca, bascovan, bahat (koraka), bahuljati, cahura, halav, sumahnut, harciti ), ali ovih oblika nije bilo u javnoj upotrebi, cak ni u BiH gdje su te rijeci materinske, vcini stanovnistva, nije ih pilo posto su majorizacijom i brojnim nepovoljnim analogijama naprosto postale nepozeljne.
Friedrich Krauss u biljesci na kraju epa (1886.) kazuje da mu je izdavac rijec zamjeniu rijecju , a rijecju .
Iz biljezaka uz priredjena djela E. Mulabdica ( 1974.) i Osman-Aziza ( 1980) vidljivo je da su urednici Matice Hrvatske s kraja prosloga vijeka vsili nasilje nad autorskim jezikum. "Nasim piscima osamdesetih godina prosloga stoljeca jezik (je) ispravljao urednik izdanja Matice Hrvatske" pise J. Hamm u Uvodu Benesicevog Rjecnika hrvatskoga knjizevnoga jezika (1985). U Mulabdica je ko smjenjeno u tko, takvi u takovi, tacka u tocka, sedmerica u sedmorica, kahva u kava, basca u basta, lice u lisce, no u nu, lahko u lako, sahat u sat, Ku`ran u kuran, Allah u Alah, vallahi u valahi, munara u minaret. .......
Nije svrha ovoga Rjecnika da vadi iz pepela neke arhaizme, samo zato sto su dio bosjnjacke tradicije, Prvo, sta je uopce anarhizam? Drugo ko moze neke rijeci proglasiti arhaizmima? Ovdje su rijeci lahko i mehko iz 17. v. rijeci lahak i mehak iz 1886. buzdohan iz 1900. One i brojne druge egzistiraju u nasme jeziku i pisanju protivno pravopisnim normama od prve (1852.) do danasnje (1960.).
Ovaj Rjecnik ne obavezuje nikoga da se slijepo priklanja svemu kako je bilo, ali zanemarivanje vlastitosti nikome nece biti nadomjeseno na odgovarajuci nacin. Ovdje su ispisani uzorci jezika kojim su pisali nasi bosanski ssukundjedovi, nasi pradjedovi, nasi djedovi i ocevi.
I mi.
___________________________________________________________________
Volim, fudbal, kosarku, tenis, .... al' od svega najvise volim sport.
|
|
| 01-13-2008 00:09 |
|
|
|
|
|
