Dani, M. Ridjanovic, Jezik nas nasusni

ne mogu odoliti "ljepljenju"

G.din Ridjanovic kakvog do sada nismo poznavali

btw, evo Ridjanovica, k'o pravi forumash

Jezik naš nasušni

Redovni profesor Sarajevskog univerziteta i jedan od najcjenjenijih lingvista sa ovih prostora, analizira domaæe neznanje, fašistoidnu jezièku politiku i predlaže rješenja. Tekst dr. Riðanoviæa donosimo u ovom i narednom broju Dana


Tu skoro vozim ja jednim našim "postranskim" putem i, obuzet nekim svojim profesorskim mislima, previdim jednu oveæu rupu na asfaltu. Odjednom me trgnu žestok tresak, auto stade, ja izaðem i imam šta vidjeti - toèak up'o u rupu i sav otiš'o u helaæ! Zašto se to desilo? - pitam se ja (kad se pola stoljeæa bavite naukom, zašto postane skoro automatsko pitanje). Odgovor je jednostavan: zato što nisam znao da tu ima rupa! Ko mi je kriv što se nisam blagovremeno obrazovao u domenu rupa po bosanskim putevima?!

Za moju nesreæu je, znaèi, bilo krivo neznanje. Kad god im se èini da su na tragu neke nauène istine, ljudi iz mog esnafa odmah prave hipotezu. To uradim i ja ovom prilikom i upitam se: nije li možda neznanje krivo i za ljudske nedaæe veæe od slupanih automobilskih guma? I, gle èuda, kad malo razmislim, ustanovim da jest. Sjetim se možda najveæeg zla u ljudskoj istoriji, Hitlerovog fašizma. Hitler je u smrt poslao milione nedužnih ljudi prije svega zato što je bio dobar fašista, a fašizam nalaže da se mrzi bez razloga i ubija bez ostatka. Ja ipak smatram da je Hitler ubijao barem jednim dijelom i zbog neznanja - kao što se ja nisam potrudio da nešto proèitam o rupama na bh putevima, Hitler se nije pozahmetio da proèita neku istoriju jevrejskog naroda, u kojoj bi saznao da su iz njega nikli brojni filozofi i nauènici, koji su svojim djelima znatno doprinijeli napretku èovjeèanstva. (Naroèito su poznati jevrejski uèenjaci koji su u srednjem vijeku naseljavali tolerantnu arapsku Španiju, gdje su tijesno saraðivali sa uèenim Arapima; to doba se u jevrejskoj tradiciji zove Zlatno doba jevrejske istorije.)

Da je znao nešto o slavnim Jevrejima, možda bi poštedio neke od njih u vlastitom interesu. Ali on je bio neznalica i svoje neznanje je platio glavom (a ja svoje, sreæom, samo toèkom!). Ako neznanje donosi zlo, logièno je da bi znanje trebalo donositi dobro. I zaista je tako: kada su 1492. utemeljitelji evropskog fašizma španski kralj Ferdinand i kraljica Izabela protjerali sve Arape i Jevreje iz Španije, španski Sefardi su se obratili sultanu Mehmedu II s molbom da se nasele u njegovu carevinu. Oèito obrazovan èovjek, sultan ih je objeruèke prihvatio (neki od njih su kasnije postajali važni sultanovi savjetnici). Da vas podsjetim: Hitlerova "carevina" trajala je peešest krvavih godina koje su cijeli svijet u crno zavile a sam Hitler se kao posljednji pacov ubio pod zemljom, dok je sultanova imperija istrajala preko šest stotina godina, tokom kojih su njegovi podanici, brojni i razni narodi, živjeli uglavnom u slozi, miru i rahatluku! Priznaæete da je ovim moja hipoteza o skoro matematskom odnosu izmeðu (ne)znanja i ljudske (ne)sreæe zaista potvrðena.

Rasisti, nacionalisti i vjerski zagriženjaci Druga istorijska tragedija koju je uzrokovalo neznanje jeste suludi i slijepi boljševièki ateizam i patnje koju je narodu donio pokušaj nasilnog ukidanja vjere (Staljin je dinamitom srušio na stotine crkava; kad su mu saradnici rekli da nemaju dovoljno dinamita za izgradnju zemlje, on im je odgovorio da mu je prešnije rušiti najopasnijeg konkurenta, moænu pravoslavnu crkvu (gled'o ja seriju o Staljinu na Diskaveriju)). U svakom srednjoškolskom udžbeniku iz antropologije (da, antropologija se u naprednom svijetu predaje i u mnogim srednjim školama jer ona nudi neosporne nauène èinjenice koje jasno pokazuju da su svi rasisti, nacionalisti i vjerski zagriženjaci opasni društveni neprijatelji) piše da je religija ljudska univerzalija, tj. da ne postoji niti je ikad postojala ljudska zajednica bez religije. Ja na polici imam standardno djelo iz antropologije pod naslovom The Science of Man autora A. Montagua, na èijoj 122. stranici kratko piše: Religion, like marriage and the family, is a cultural universal. (Ja ne prevodim ovu jednostavnu reèenicu jer svi naši javni radnici do kojih ja držim znaju dovoljno engleskog da je shvate. Èitaoci koji znaju koji postotak naših javnih radnika/politièara zna engleski koji ne zna, znaæe da ja ne držim do bar 90 posto njih. Da ne znam ništa engleskog a inaèe sam ko bajagi obrazovan èovjek, ja od bruke ne bih izlazio iz kuæe jer mogu naletit' na stranca koji æe me upitati Do you speak English?, na šta bih mu morao odgovoriti Jok, ja samo Bosanski!).

Recimo, svi znamo da su uši univerzalno obilježje ljudske anatomije. E jedan naš mangup koji je mislio da je plaho bistar najavio je preko televizije ima nekih desetak-petnaest godina da æe èitavom jednom narodu odrezat' ušesa. Valjda je mislio da æe tako taj narod postepeno odumrijeti. Ali gle èuda Božijeg, krsti se on, svaka nova beba se opet raða sa ušesima (makar nekad i klempavim).

Evo uzmite jadnu poljoprivredu. Ona je stradala zato što naši politièari ne znaju da se poljoprivreda guši zakonskim propisima koji je onesposobljavaju za konkurenciju na tržištu. Oni misle, vjerovali ili ne, da se takvim propisima unapreðuje poljoprivreda! (Svašta!) U svom neznanju oni su donijeli niz zakonskih mjera kojima su sputali poljoprivredu svoje zemlje (ja sam se prestao sekirati zbog ovakvih stvari kad sam, nakon dužih i sistematskih opservacija, došao do zakljuèka da naši politièari u stvari ne upravljaju zemljom veæ je mahom sabotiraju!).

Neznanje je i u osnovi svih naših jezièkih problema. Prema našoj vladajuæoj fašistoidnoj politici, u našoj se zemlji govore tri razlièita jezika. Ja pak tvrdim da se primjenom svih moguæih nauènih, društvenih, istorijskih i kakvih vam Bog hoæe kriterija mora doæi do zakljuèka da se u BiH govori jedan jezik. Ali prije nego što neko krene da me ukoka, samo da kažem još jednu "sitnicu": jezik kojim se prirodno govori u BiH može i treba da ima bar tri imena (prirodni jezik je maternji jezik, tj. onaj koji se nauèio od matere;

ovo je važno zato što su se mnogi kod nas iz politikantskih i drugih "promidžbenih" razloga posvaðali s materom (i to tek poslije rata, što li?) i ne govore jezik kojem ih je ona uèila

). Ima još jezika u svijetu sa dva ili tri imena; nama blizak primjer je jezik kojim govore Holanðani kao i šest miliona stanovnika Belgije, koji se zovu Flamanci - taj jezik je u Holandiji Holandski, u Belgiji Flamanski. (Ja odbijam da slijedim blesavo pravilo po kojem ime jezika, najveæe svetinje svakog naroda, treba pisati malim slovom. Ako mi neko kaže da su imena mnogih jezika pridjevi a "da se pridjevi pišu malim slovom", zašto taj neko ne piše Hrvatska (zemlja) malim slovom, jer i Hrvatska je pridjev?!?) Jezik kojim govori skoro 500 miliona ljudi u Indiji i Pakistanu zove se Hindi u prvoj od ove dvije zemlje, Urdu u drugoj (Muslimani u Indiji ga takoðer zovu Urdu). Može se navesti još ovakvih primjera, ali mi za njih nemamo "vremena".

Ekstremokratija Kad bismo insistirali na tome da se kod nas govore tri razna jezika, ne bismo mogli suvislo odgovoriti na mnoga pitanja koja bi nam eventualno postavili stranci (a i svi ostali razumni ljudi). Pretpostavimo da je neki stranac uèio naš jezik u sarajevskoj Interlingvi (jedna od boljih jezièkih škola u Evropi!), gdje se on zove Bosanski. Potrudio se èovjek i solidno nauèio naš jezik. Ode on u Neum, gdje mu kažu da se tamo govori Hrvatski. Aaaaaaa, èudi se on, pa ja se ovde sjajno služim ovim mojim Bosanskim iz Interlingve, jeste vi sigurni da i vaš jezik nije Bosanski? - pita on Neumljane. Nije, nije, kažu tamošnji politièari, naš jezik je Hrvatski i samo Hrvatski i samo Hrvatski i samo Hrvatski, i mi smo spremni poginuti do zadnjeg èovjeka braneæi svoje pravo da svoj jezik zovemo Hrvatski! Jadni stranac totalno zbunjen. Potraži on neumske jezikoslovce da mu objasne tu zbunjujuæu situaciju.

'No problem' kažu oni na buduæem Hrvatskom (omladina u BiH masovno govori 'No problem', iz èega se mora zakljuèiti da æe današnje bosansko/hrvatsko/srpsko 'Nema problema' relativno brzo postati 'No problem').

"Vid'te," nastavljaju jezikoslovci "postoji ogromna razlika izmeðu Bosanskog i Hrvatskog, ali je zlonamjerni ljudi ne vide - u Hrvatskom kakav se govori u BiH ima èak 37 rijeèi kojih nema u Bosanskom, a istraživaèi u Institutu za prouèavanje nacionalistièkih odnosa nagovještavaju da su na tragu još èetiri i po rijeèi koje bi mogle biti razlièite u dva "inkriminisana" jezika." "Pa èekajte malo," èudi se stranac "u engleskom kakav se govori u Nju Orleansu ima bar 337 rijeèi koje su drukèije od odgovarajuæih rijeèi u engleskom kakav se govori u Njujorku" (jedan naglasak, jedna rijeè!). "Eeeeee," kažu naši jezikoslovci "rijeè nema istu težinu kod nas i kod vas; nauèno je ustanovljeno da rijeè balkanskog jezika vrijedi hiljadu engleskih rijeèi; prema tome, realno politièki gledajuæi, u bosanskom Hrvatskom ima 3700 rijeèi koje su drukèije od Bosanskih, a to, priznaæete nije baš malo!" Jadni stranac je potpuno zbunjen, zaboli ga glava od tog balkanskog Babilona, on popije aspirin koji mu ne pomogne i, svjestan opasnosti koja mu prijeti (višegodišnja zbunjenost vodi u ludilo), odlazi zauvijek sa ovih ukletih prostora.....

Strance još više buni naš "podatak" da se kod nas dešava da èovjek iz reda tog i tog naroda (jeste primijetili (na TV) da svi naši narodi sada stalno stoje u nekom redu?!) govori jednim jezikom, a njegov prvi komšija, starosjedilac kao i on, iz nekog anamo drugog naroda - drugim jezikom! Naravno, inaèe ozbiljni lingvisti grohotom se smiju takvom "podatku", ali nâs za to boli kufer, nama je važno da nam je sve 'nako kako hoæe ekstremisti, nije važno šta hoæe ostalih nas 99,9% stanovnika (ako demokratija znaèi 'vlast naroda' (a znaèi), onda kod nas vlada ekstremokratija).

Neko æe reæi: ali stani malo, u mom jeziku X ima 117 rijeèi koje su drukèije od odgovarajuæih rijeèi u tvom jeziku Y; zar to ne znaèi da su u pitanju dva jezika? Jedini moguæi odgovor jeste da i znaèi i ne znaèi, to jest nekom znaèi, a nekom ne znaèi. Lingvisti kažu (a i oèito je) da broj razlièitih rijeèi u dva jezika ne može biti jedino mjerilo razlike izmeðu ta dva jezika, jer je jezik mnogo više od rijeèi. Ali eto hajmo prihvatiti stav neznalica koji se brukaju vièuæi da jezik èine samo rijeèi i da su dva ljudska idioma razlièiti jezici ako imaju, hajmo kazat', bar 74 razlièite rijeèi. Prema tom stavu jezik X s poèetka ovog pasusa je baška jezik jer ima èak 117 njemu specifiènih rijeèi. E pazite sad ovo. U posebnom jeziku kojim se služe naši planinari i alpinisti ima preko 80 rijeèi koje su ili drukèije u jeziku nas obiènih smrtnika (tj. kukavica) ili ih kod nas uopšte nema. (To sam nauèio od našeg dvostrukog osvajaèa Mont Everesta, besmrtnog Muhameda Gafiæa - on vam može dati i spisak tih rijeèi.)

Ponekad ima i manjih gramatièkih razlika izmeðu naših raznih jezika. Tako se gramatika našeg Planinarsko-Alpinistièkog jezika razlikuje od gramatika naših "glavnih" jezika, X, Y i Z, po tome što ima dva glagola za radnju penjanja: neprelazni glagol penjati se oznaèava penjanje hodanjem, dok se prelazni glagol penjati obièno koristi kad se govori o osvajanju kakvog vrha uz pomoæ alpinistièke opreme, npr. Penjao je Babin Zub/Triglav/Magliæ (ja sam se tres'o od uzbuðenja kad sam ovo otkrio!). Uporedite to sa našim glavnim jezicima: X ima za bobu drukèiju gramatiku od Y i Z i 0,000001 leksièkih elemenata drukèijih od odgovarajuæih elemenata u Y-u Z-u, a gramatièke razlike izmeðu ova dva jezika su sasvim nepostojeæe, dok su leksièke razlike više nego nepostojeæe!!

Èetiri suverena jezika Ipak, naši su ljudi živote davali za "samosvojnost" svog Y-a ili svog Z-a (a pametni i skromni alpinisti (hrabri su obièno i pametni) nisu èak ni prièali da govore posebnim jezikom). Služeæi se navedenim brojèano-rijeènim kriterijem (tako nazvanim zato što se broje rijeèi) ustanovili smo da tri bh naroda govore tri razna jezika. Fajn. Ali je li pošteno da ne proglasimo baška jezikom i jezik naših slavnih alpinista, koji se, vidjesmo sad, itekako razlikuje od ostala naša tri jezika? Nije vala pošteno da Bog kaže! Ako su naša tri naroda sa razlièitim jezicima narodi, šta su onda naši alpinisti, jesu li oni narod ili su kakve ovce? Ama bezbeli da su narod, i to bolji od svih nas ostalih (kojima je èesto najviša planina na koju su se u životu peli - seæija!). E kad jesu narod, predlažem da se u naš Ustav (nisam èit'o, priznajem, malo sam probirljiv u èitanju) turi ova reèenica: U suverenoj BiH se govore èetiri suverena jezika: suvereni Bosanski, suvereni Hrvatski i suvereni Srpski, kao i suvereni Planinarsko-Alpinistièki jezik. E znam da æe sad "graknut'" ljudi iz raznih profesija i esnafa: turite i nas u Ustav, mi u svom jeziku imamo 96 rijeèi koje niko drugi nema, mi 103, mi 112, mi dvjesta itd. itd. (Pošto ja veæ radim na Projektu popisa i opisa raznih jezika na teritoriji BiH, moram vam se požaliti na stolare i obuæare, plaho su nadobudni, hoæe da budu prvi u Ustavu - stolari kažu da su glavni jer je Isa pejgamber bio stolar, a obuæari zato što su, kažu, odmah do Boga: Bog vedri, a oni oblaèe!)

Još jedno èudo Božije kojim uveseljavamo bjelosvjetske sociolingviste jeste "podatak" koji pokušavamo lansirati u svijet da je jedan naš jezik isti u dvije razne zemlje (kod nas i u Hrvatskoj). Dovoljno je samo malo prošetati Evropom da se uvjerimo da nema jezika koji je isti u dvije razlièite zemlje: Njemaèki je itekako drukèiji u Njemaèkoj, Švajcarskoj i Austriji, Holanðanin prepoznaje Flamanca èim ovaj "zine" iako ko ðoja obojica govore istim jezikom, Talijanski u Švajcarskoj i talijanski Talijanski su veoma razlièiti, Engleski je drukèiji u svakoj od desetak zemalja u kojima se govori kao maternji jezik. Imao sam dobrog prijatelja Irca, kojem sam jednog dana rekao: "Ma šta vi to hoæete, što vam toliko smetaju Englezi? Izgubili ste svoj jezik i govorite samo Engleski, poprimili ste potpuno njihov naèin života (najgore je što sad povazdan pijete èaj umjesto viski) - ma ja bih se na vašem mjestu odrek'o tog "Irstva" i preš'o u Engleze." (Bože što ja znam bit' nezgodan, jelde?) Neæete vjerovati šta mi je odgovorio: "Mi ne govorimo Engleski, mi govorimo Irski Engleski" (!!). Ovo najozbiljnije. Ko poznaje ovakve èinjenice neæe insistirati na tome da se ljudi odrièu jezika svoje matere da bi njihov jezik bio potpuno isti kao istoimeni jezik u drugoj zemlji. Profesor Hrvatskog jezika na Sveuèilištu u Zagrebu, Dr. Ivo Pranjkoviæ, po meni najbolji zagrebaèki kroatista, u svom èlanku Jezièna politika u Bosni i Hercegovini (Behar V-VI, 18-19, Zgb. 1997) kaže da u okviru standardnog Hrvatskog veæ egzistira pet varijanti (dubrovaèka, dalmatinska, rijeèka, slavonska i zagrebaèka), pa zašto ne bi i Hrvatima u BiH bilo dozvoljeno da kultivišu vlastitu varijantu unutar šire definisanog Hrvatskog standarda??

Baratanje jezikom Èudno je da neki državljani BiH (uglavnom nacionalisti po zanimanju) strijepe da ih neko ne "ufati" kako izgovaraju neki mjesec u godini onako kako im ga je majka izgovarala, nastojeæi da uvijek upotrijebe naziv koji se ne koristi u velikom dijelu njihove šire domovine (u Dalmaciji su u govoru skoro nepoznati januar, februar itd.; i sad se sjeæam kako mi je jedna zgodna Dubrovèanka (zar ima "nezgodnih"?) rekla: "A znate, gosparu (zar se na Hrvatskom ovo ne kaže gospodine?) ja van obiæno naæinin prvu banju okolo dvadeset sedmi treæega").

Mi smo se toliko zapetljali u naš Babilon da nam poèinje trpiti i sama komunikacija. Na našim televizijama ljudi upotrebljavaju (slavenske) rijeèi koje malo ko razumije; žalosno je da to èine i spikeri. Sreæa je da kontekst èesto pomaže da (otprilike) odgonetnemo znaèenje rijeèi koju nikad nismo èuli, ali ni taj kontekst nije baš svemoæan. Upitao sam nekoliko za naše prilike prosjeèno obrazovanih komšija (dakle ljude koji još ponekad èitaju (istina ne bogzna šta više od Avaza)) i pišu, a znaju i nešto iz novije istorije svog naroda) šta znaèi glagol nazoèiti. Skoro mi niko nije "s nokta" dao pravo znaèenje te rijeèi, mada su se svojski trudili.

Ali ne treba kriviti naše narode i narodnosti što se ne trude da komuniciraju, oni veæinom ne znaju da jezik služi za komunikaciju meðu ljudima. Saæete reæi da sam preæer'o. Evo, dokazaæu vam da nisam. Bjelodano je da malo ljudi u BiH zna koji je mjesec u godini recimo travanj (ne zna ni moj komšija Drago Štok, sigurno bolji Hrvat (ne pamti kad je propustio misu) od bar 50% hrvatskih politièara). Ali se gospodin Jasmin Durakoviæ, šef naše vajne Federalne, i pored toga maksimalno zalaže da kod nas bude što više travanja, koje bar pola gledateljstva ne razumije, i što manje aprila, koje cijeli svijet razumije. Pa šta da èovjek zakljuèi drugo nego da naš slavni šef ne zna da jezik služi za komunikaciju! A ako ne zna šef, kako æe znati obièan narod? Ja imam prijedlog za rješenje te zaista kritiène situacije: ukinuti nastavu Bosanskog jezika u školama (izmeðu ostalog i zato što se izvodi prema Gramatici bosanskoga jezika autora Haliloviæa end kompani, koju sam u knjizi Totalni promašaj (Šahinpašiæ 2003) argumentovano sahranio ne samo kao najgoru Gramatiku svih vremena i podneblja nego i kao i najveæu bruku u kulturnoj istoriji Bosne (BTW, i pored toga ništa se u meðuvremenu nije promijenilo u našem totalno promašenom obrazovanju). Umjesto te štetne nastave, treba sakupiti sve ðake na jednom mjestu u školi bar jednom heftièno i, preko jakog razglasa, proderati se: 1) JEZIK SLUŽI NAJVIŠE ZA KOMUNIKACIJU MEÐU LJUDIMA, i 2) SKORO SVAKA RIJEÈ U SVAKOM JEZIKU IMA VIŠE ZNAÈENJA. Ja NAJOZBILJNIJE tvrdim da bi ove dvije informacije bile puno, puno korisnije za lingvistièko obrazovanje naših mladih naraštaja nego sve prevaziðene i mahom netaène prièe o jeziku koje im se danas u školi serviraju. Nakon skoro pola vijeka u nastavi jezika, došao sam do zakljuèka da je poznavanje ovih dviju (skoro zdravorazumskih) istina o ljudskom jeziku ono najdragocjenije što èovjeku treba kad na bilo koji naèin barata sa jezikom.



nastavit ce se

___________________________________________________________________

Dosade , i sta ce biti na kraju , vratite nam tita i srpskohrvatski

___________________________________________________________________
http://www.youtube.com/watch?v=8D37eORcF3Y&mode=related&search=

Ono sto ne vidimo na strogo kontolisanim cionistickim medijima
Ovaj jos bolji http://www.youtube.com/watch?v=8t_ODEmPiT0

Behar

text je super.

Hvala.

gdje je nastavak

___________________________________________________________________
muskarci imaju problem za svako rjesenje

Polemike: Lukša Šoljan odgovara Midhatu Riðanoviæu



Èujemo li se, profesore?

Reagiranje na tekst Jezik naš nasušni prof. Midhata Riðanoviæa, objavljen u Danima br. 493 i 494



Nije mi obièaj da polemiziram po novinama bilo s kim, no ovaj put sam morao da od tog obièaja odstupim. Jednostavno, morao sam da demaskiram lošu namjeru i da se ujedno podsmjehnem ovom veæ (samo)razotkrivenom i (prozirnim) plaštem znanosti nevješto maskiranom nacionalisti. Jer to je ono što ostane na situ kada prosijete njegovih osam stranica literalne papazjanije, od kralja Filipa II i kraljice mu Isabele, preko Hitlera i El Fatiha do Staljina, zgodne Dubrovèanke i komšije Drage i èega veæ ne. Duže sam se dvojio da li da se upuštam u ovu polemiku, znajuæi moguæe posljedice, no kocka je ipak pala... Iskreno molim ovdje sve one koji odluèe da nastave sa èitanjem ovog teksta, da prethodno proèitaju profesorov uradak kako bi shvatili potrebu da se odgovori - možda baš na ovakav naèin.

Moram kazati da me zaprepastio autorov neskriven pokušaj da Hrvatima u BiH normira i odredi jezik i rjeènik, a sve garnirano prozirnim znanstveno-narodsko-šeretskim mu miksom nazovi-argumenata, koji evidentno ne mogu izdržati ni malo ozbiljniju kafansku polemiku. Namjera mu je bjelodano jasna: treba raskrinkati taj neki nazovi-hrvatski narod u BiH u pokušaju da se nelegitimno koristi svojim nepostojeæim kvazi-jezikom i tako bude nešto što nije, što nama, jel'da, legitimno smeta, te se s tim moramo obraèunati!

Tramvajski jezik Izgleda nažalost da tek prebroðena nesreæa svih naroda na ovim prostorima, kao ni nešto bliža, pa ni ona davna povijest nije nauèila nikoga ništa, a posebno ne neke uèene nam glave. Jezik je nažalost uvijek bio i ostaje zloupotrebljavan kao eminentno politièka kategorija. To i sam pisac nam vrli svojom povremeno histeriènom intonacijom potvrðuje. Sociolingvistika i psiholingvistika jasno ukazuju da jezik nikada ne živi u društvenom i politièkom vakuumu, nego po principu spojenih posuda poprima razinu društvene i politièke senzibiliziranosti njegovih promotora ili kritièara.

Jedan dobr primjer iz Starog zavjeta nalazi se u Knjizi Sudaca (Judges), poglavlje 12, odjeli 5 i 6 (Suci 12: 5,6), gdje jedno židovsko pleme pobije 42.000 pripadnika drugog židovskog plemena - samo zato što nisu mogli izgovoriti slovo š (sh), nego samo sibilant (s). Umjesto "šibolet", izgovarali su "sibolet" (rijeè znaèi klip kukuruza!). Nešto bliže, na našim terenima; kažu da su i èetnici u Drugom svjetskom ratu koristili rijeè Èaèak da utvrde ko je ko. Onaj ko je rekao Æaæak, završio je u Drini.

Spremaju li se to vrli nam profesori da "organizuju" slièan test sada i kod nas? Buduæi da cilj opravdava sredstvo, a sada je kod nas situacija mnogo ozbiljnija; mo'š mislit; oni meni poturaju neki travanj umjesto aprila, pa tako dvanaest puta! Nije šala!

Zna li vrli nam lingvista da se jezik naziva onako kako ga njegovi "potrošaèi" i vlasnici nazivaju. Hrvati - hrvatski, a Bošnjaci - bosanski! Pri tome nema tog pravila koji æe sprijeèiti autohtonu leksiku jednog jezika da se prelije iz jednog u drugi i time ga obogati. U èemu je onda problem? Da li to Hrvati nekom drugom osporavaju korištenje njima Ustavom garantiranog jezika? Ili samim svojim postojanjem nekome smetaju, pa ih treba izvrgnuti podsmijehu, zatim kulturnoj, a potom i nacionalnoj negaciji? Ili je upravo ovo zadnje i osnovni cilj?

Saèekao sam nastavak èlanka istog autora u broju 494 vašeg tjednika da vidim gdje je kraj jezièkom umovanju jednog od (citiram) najcjenjenijih nam lingvista (avaj, kakvi su nam onda oni manje cijenjeni?) i hoæe li rješenje doæi na kraju. Ništa! Oèekivao sam neku reakciju èitateljstva, ali ni to se nije dogodilo. Valjda ljudi nisu našli za potrebno da reagiraju - oguglali, izgleda. Ja nisam - još vjerujem u sistem i snagu javnosti i medija Zato ovdje i pišem.

Buduæi da je autorov pokušaj u suštini ipak samo komièan (skoro groteskan), i ja æu dijelom odgovoriti u tom smislu. Mislim da je bitno da se ovdje odmah opredijelimo na kojem æemo to jeziku komunicirati. Ne bih Planinarsko-alpinistièkim, jer ga autor predmetnog eseja o jeziku, po osobnom kazivanju ne zna, a on, bojim se nešto, ne bi ni hrvatski, koji je, eto (sorry!), moj materinji. Prihvatam da to bude jezik kojim se u svom pisanju služi uvaženi profesor, a najbliže mi je onome što predlažem, radno možemo nazvati "Tramvajskim". Da objasnim: ovakvim jezikom su govorili neki moji znanci, veæinom dobri majstori i ljudi iz jedne sarajevske Hi-Tech firme. Oni su veæinom zanat uèili "u Tramvaju", kako se u to doba zvao GSP, odnosno tramvajska remiza, a redom su poticali iz mahala (ništa uvredljivo - to je u tursko doba bila mjesna zajednica!) sa padina Trebeviæa i Grdonja. Sa sobom su ti dobri narodski ljudi u "Tramvaj" donijeli i svoj rjeènik i leksiku iz istog vokabulara kojim nam se ovdje služi naš cijenjeni lingvista. Meni je taj jezik bio pravo otkriæe. Uživao sam, skoro kolekcionarski, svakodnevno donoseæi kuæi nove "bisere", tražeæi im korijen i znaèenje u Škaljiæevom rjeèniku turcizama (koji je otac kupio još u šapirografiranom izdanju i još danas ga sa zadovoljstvom listam). Po opæoj ocjeni, ovaj sam jezik dosta dobro savladao i bit æe mi drago da izaðem u susret štovanom profesoru da promuhabetimo njemu bliskim, nazovimo ga, eto, Tramvajskim (po njegovom naputku sa velikim T) jezikom. Ipak, nikada nisam vjerovao da æe nam taj jezik mahalske subkulture, koji sam sa simpatijama koristio u šali i specifiènom društvu, biti ponuðen kao zajednièki standardni nam jezik, zbog kojeg bih se trebao odreæi svoga. Moram priznati da se moj hrvatski razlikuje od ovoga profesorskog u barem 5.000 rijeèi, a možda i više! Da budemo jasni - nije ni nalik!

Sam sebi pucao u koljeno No, da se sada vratimo suštini. Poslije proèitanog autorovog napisa, ostaje mi jedna nerašèišæena dilema. Dakle, ili vrli nam pisac èitateljstvo Dana smatra do te mjere retardiranim da može "kupiti" ponuðene ublehe, ili je stvar, kako bi on to rekao na "dobrom Bosanskom" koji nam nudi : "...the other way arround"? Ovakvo nešto slièno je isti autor pisao nedavno i prije nekoliko godina, pa je kazano da je "èovjek puk'o", odnosno „otiš'o na živcima", pa ga je èaršijski red bilo ostavit na miru, sevapa radi. No sada se ponovo "uskofrèio", te pored evidentno loše namjere prema svojim komšijama (susjedima - Hrvatima), ovo njegovo pisanije prvenstveno predstavlja uvredu za inteligenciju èitatelja.

Sada nam se, naime, autor samozadovoljno smiješi sa fotografije i poziva "na megdan", dakle polemiku u kojoj on, BTW - uvijek pobjeðuje! (Za one "nepotpuno pismene", po istom autoru, to je bosanski i buduæi hrvatski akronim za "by the way", ili na sada još uvijek postojeæem hrvatskom: "usput budi reèeno")

Mislim da je uèenom profesoru nepotrebno izlaziti na megdan, jer je on sam sebe u istom tekstu barem tri puta potukao, ili kako bi rekli modernim rjeènikom: "sam sebi pucao u koljeno". Oèito, to je jedini naèin na koji on uvijek može biti pobjednik.

Naime, vrli nam nauènik (BTW, to je hrvatska rijeè za šegrta) servira argumente, koji bi slabo prošli i kod kakve nepismene ali mudre nene, kao npr.:

- Jezik prvo proglašava "najveæom svetinjom svakog naroda" (što on naravno i jest), da bi ga u istom tekstu kasnije sveo na puko sredstvo za komunikaciju. Pojednostavljeno: ako se razumijemo, onda govorimo Bosanski, i šta æe tu onda neki nazovi-hrvatski?

- Definira "materinji jezik" kao jezik koji smo nauèili od majke, što je populistièka simplifikacija. Vjerovatno je on na taj naèin nauèio i taj BTW, i druge tuðice koje se putem globalizacije uvlaèe u naš jezik, a èemu vrli nam profesor aplaudira. Zar se materinji jezik ne uèi i u školi i na fakultetu?

- Aferimuje uvoðenju engleskih izraza (a' la BTW, pa konsekventno sebi sigurno i ouch, oups, wow, yes! i sl. bez èega naše lokalne tinejdžerke veæ izvjesno vrijeme ne mogu. Ali ga strašno iritira travanj i sve što je hrvatsko, pa to mora barem tri puta u istoj reèenici ponoviti i pokušati naèiniti smiješnim,

- Kao lingvistu ga ne sjekira sve šire (nama neprirodno) korištenje pasivnog govora, engleske konstrukcije reèenice, polupismenost znaèajnog broja novinara i prevodilaca, koji svoj jezik nikada nisu pošteno nauèili, a eto pišu i prevode. No, ako zaustite glede i unatoè, obitelj il' ... eee, to je veæ fašizam,

- U želji da impresionira èitateljstvo citirajuæi talijansku izreku od sedam rijeèi napravio je dvije greške. Tko zna, možda je nakon teèaja u Interlingvi, svoj talijanski prakticirao na Ponte rossu, gdje nisu bili suviše osjetljivi na pravopis?

- Pored toga, vjerovatno koristeæi opet engleski uzor, samovoljno nam nameæe nepravilno pisanje naziva naših jezika, sa veliko B ili H, jer eto on to tako misli kao nesporni autoritet i samoproglašeni jezièki trend-setter!

Osnovni razlog moje osude profesorovg teksta je njegova nepristojna namjera da se izvrgne podsmijehu i apsurdu hrvatski jezik i usput sve što je hrvatsko. Možda bi nam ipak dozvolio da koristimo naziv (bh.!) hrvatskog jezika, ali prvo iz njega moramo protjerati sve hrvatsko i uvesti jezièku praksu koja se koleba izmeðu, nekad zvane, "istoène varijante S-H" i ovdje inauguriranog Tramvajskog jezika. On to, onako šeretski duhovito, æaršijskim manirom i leksikom podilazi neobrazovanom "èitatelju", kojih nažalost imamo najviše. Sutra æe se tako, u tramvaju ili na pijaci naš jednostavni hinsan, citirajuæi uèenog profesora, "sjetiti familije" svakom Hrvatu (èitaj "fašisti") koji se usudi da kaže kruh, svibanj, znanstvenik, ili još gore i nedajbože tisuæu ili još grðe glede, ili bilo koju rijeè koju su ga se mater (ili možda otac ili uèitelj?) usudili nauèiti a da nisu pitali našeg istaknutog bh. "Kulturtraegera".

Da, radi se o neznanju, g. profesore, Vašem naravno, ali više od toga: o lošoj namjeri!

Balkanska mehana Možda istome gospodinu nije prisutno da je bh. graðanima jezik njegovog naroda zagarantiran Ustavom, zasada jedinim koji imamo i da je jezik i legitimno njihov ponos i svetinja. Tako je to bilo i u FNRJ - SFRJ, gdje smo imali pravo da govorimo i pišemo, èak i hrvatsko (hic!)-srpski! Ne znam kako uèeni profesor zna da nam je jezièka politika, bazirana na Ustavu, "fašistoidna" a da se nije pozahmetio da proèita taj isti ustav. Je li to neki novi nauèni pristup? Možda se tako priæa u æaršiji ili mu je kaz'o neki komšija? Umjesto ozbiljnog diskursa, nudi nam nešto što mu je, ko biva, rekla neka "zgodna Dubrovkinja" u svom dijalektu, ili stranac priuèen bosanskom Abendschule kursom, a krunski dokaz da hrvatski jezik u BiH de facto ne postoji (to je osnovna teza èitavog teksta) je to što njegov komšija Drago, "garant" ne zna šta je to travanj. Isto tako, umjesto da pravi greške iz osnova srednjoškolske logike, zakljuèujuæi na osnovu jedne i to nategnute (umjesto dvije) premise (takvi su mu svi zakljuèci!), bilo bi pristojno da proèita nešto od bogatog opusa hrvatskih pisaca-književnika i poeta. Negdje je veæ mogao èuti mudri savjet da se jezik ne uèi od politièara i njihovih šegrta (makar bili profesori ili akademici) nego od poznatih i èitanih književnika. Mogao bi poèeti od Maruliæa, fra. Grge Martiæa, Kranjèeviæa, Ujeviæa, Šimiæa, Šopa do npr. Jergoviæa, i drugih - ni broja im se ne zna. Zahibretio bi se kako je lijep i bogat taj jezik, koga, po njemu neima. I kako se dugo na ovim bh. prostorima taj jezik govori. Na stolu mi je i pri ruci bh. godišnjak - kalendar "Bošnjak" iz 1907. g. koji pored ostalog obiluje korisnim informacijama, statistikama, reklamama i prenosi neke literalne uratke. Lijepo u odjeljku kalendara preko cijele strane piše "April/Travanj", te "August/Kolovoz", a zatim sve neke šejtanske rijeèi. Kao npr.: obitelj, do konca, stolna voda, glazbala, i tako neki, BTW, mrski nam kroatizmi. Da ne idemo unazad do petnaetog stoljeæa Maruliæu u pohode, mislim da je dosta i ovih haman stotinu ljeta!

Negdje poslije rata, na novinarska pitanja je poznati Sarajlija, politièar i novinar g. Stjepan Kljujiæ vrlo argumentirano demonstrirao da je jezièki izrièaj bogat rijeèima i stilom koji koriste bosanski Hrvati upotrebljavan u kulturnim i drugim tiskanim medijima BiH, a posebno Sarajevu u periodu izmeðu dva velika rata. Potom je sistematski istiskivan i kriminaliziran kao ustaško-fašistièki, a evo sada imamo i konkretan predložak za njegovo dovoðenje u red izbacivanjem hrvatske nepodobne leksike i sintakse.

Za razliku od nakaradnog štiva vrlog nam autora, sa zadovoljstvom sam u tim istim Danima proèitao intervju uvaženog profesora R. Hafizoviæa, koji u svom bosanskom normalno koristi rijeèi kao saopæenje, redoviti, posebice, dobrano, obitelj, itd. koje su bez sumnje na kodeksu za odstrjel uèenog nam lingviste. Sliènim vokabularom se povremeno koristio i pokojni èlan bh. Predsjedništva A. Izetbegoviæ, a koristi ga i viðeni intelektualac prof. Rusmir Mahmutæehajiæ i mnogi drugi uèeni Bošnjaci. Jesu li oni zbog toga manje dobri Bosanci i Bošnjaci?

Ne bih se posebno osvrtao na naklapanje uvaženog lingviste da njegovo umovanje nije (sluèajno!?) uštimano sa drekom sliène klape za susjednim stolom iste him birtije. Tamo se, vidi sluèajnosti, isto tako neki nauènici, profesori i slièna bratija u glas nadmeæu i trude, ko æe bolje popendžetiti Hvate, "guleæi" se unisono, u glas, u mraku ove naše žalosne balkanske mejhane.

Ispravni i ostali jezici Ostaje nejasno zašto im Hrvati i njihov jezik smetaju? Ta, najmanji su od konstitutivnih naroda, skoro pa manjina, prepolovljena predratna populacija, najveæi ratni gubitnici bez konkurencije, po pravilu se ne vraæaju na ugasla ognjišta, te stoga barem, nikakva prijetnja. Možda baš zato? Derali bi se oni na i nekog drugog da smiju, ali boje se dobit æe po æelenki. Pa kad ne mogu to, da barem nekom manjem i naizgled slabije zaštiæenom opale pokoju èvoku?! I to je sastavni dio jalijaške i mehanske kulture.

Predložio bih da ostave Hrvatima da se služe svojim jezikom i da sami iz svog jezika, ako naðu za shodno, odstrane eventualno nepripadajuæe "kovanice" nastale kao dio neobuzdane nacionalne euforije, koja u teškim ratnim i tranzicijskim vremenima oèito nije mimoišla ni druge konstitutivne im komšije. Ne treba nam nauènikova "struèna pomoæ", ismijavanje ni advokatiranje. Imamo za taj posao dovoljno struènjaka, književnika i dobre volje. Ili možda žurite da još za života zaradite mjesto u povijesti i tako još malo podgrijete svoj infantilni ego?

Pa šta stvarno hoæe ovi nezvani dobroèinitelji i apsolutni vlasnici ispravnog jezika? Valjda samo treba da se odreknemo svoga, pa da preðemo na njihov! I ljepši i stariji, kao što reèe jedan slièan im pjevac vrli!

Umjesto logièno oèekivane odgovornosti za osjetljivu materiju kao što je jezik, koji je kako se složismo dika i ponos svakog naroda pa i hrvatskog, ovaj infantilni emeritus demonstrira krajnju neodgovornost u zanatu kojim se bavi. Kao, grozi se fašistoidne jezièke politike, a upravo nju zastupa. Umjesto da se polako, s vremenom miri s Bogom i ljudima, on bi zametao svaðu sa komšijama i uèio ih redu i adetu u njihovoj kuæi. To se nije u Bosni radilo osim u tursko doba (po njemu, "mira i rahatluka!") kada su se Hrvati i njihovi "ujaci" pognutih glava morali kloniti pijanih aga ako su htjeli saèuvati život, jezik i kulturu. Makar što su ta vremena prošla, 'vaki bi izgleda i u treæem mileniju htjeli da raji pokažu ko je gazda u kuæi. Zahvaljujuæi svim onim dobrim Bošnjanima koje poznajem kao paradigmu onoga što se zove bosanski model suživota, obilježen sa 4 crkve i 4 razna autohtona svjetonazora ... (koliko god to veæ otrcano nakon svega zvuèalo) - oèito da 'vake him neospahijske nakane "no pasaran"!

Agresija, pogotovo ova mentalna, kvaziintelektualna, najèešæe je odraz nepoštene namjere, straha ili krivice, ali prije svega neznanja. Tu se sigurno možemo složiti, ali nešto Vam baš ne vjerujem u prosvjetiteljstvo, patriotizam ili altruizam, štovani profesore. Ovaj Vam je pokušaj vrijedan sažaljenja, ašièare (asli) prop'o, no nije još sve otišlo helaæ. Predlažem, pokušajte nešto bolje. Npr. da za poèetak budete barem odgovorni prema vlastitom zanatu i korektni prema susjedima? To je oduvijek bilo cijenjeno u ovim krajevima kao univerzalna vrijednost, bez obzira na vjeru, naciju, stupanj obrazovanja i dr. Pokušajte - možda to ipak možete?! Ako ne pokušate, neæete nikad znati!

(Autor je bivši ambasador BiH u Italiji)

Polemike: Željko Ivankoviæ odgovara Midhatu Riðanoviæu



Jezik naš svagdanji

Zašto Riðanoviæu smeta hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini?



Mislio sam da je tekst Midhata Riðanoviæa Ko prije 'Rvackoj, njegova je 'Rvacka, iz Osloboðenja, Sarajevo, 29. 6. 2006., str. 36 samo eksces dokonog anglista, kad ono evo ga opet, ali sad veæ kao "jednog od najcjenjenijih lingvista sa ovih prostora" (ne znam što bi na ovo rekao "jedan od vodeæih filologa koji živi na potezu"?!) s novim politièkim, a tobože jeziènim pamfletom (usp. Dani br. 493 od 24. 11. 2006., str. 58-61 i br. 494 od 1. 12. 2006., str. 56-59), i to opet i opet protiv Hrvata i njihova jezika.

Èovjek bi od znanstvenika i lingvista oèekivao da progovori o stanju u jeziku, ponajprije vlastitome, koji još, nažalost, nije ni normiran, a snažno vapije za rjeènikom, gramatikom, pravopisom; da progovori o opæem duhu nepismenosti ili polupismenosti od medija do Akademije, a on se beliæevsko-vukoviæevsko-markoviæevski uhvatio hrvatskoga jezika kao neèega "što ovdje nije uobièajeno" kako su nas do pada Rankoviæa, pa i kasnije, na sarajevskom Filozofskom fakultetu uèili ti vrli lingivsti. Nema što, u najboljoj praktièno-operativnoj maniri Vojislava Šešelja! Nego te! S tim, nota bene, da su Šešeljeve jeziène objekcije duhovitije od Riðanoviæevih.

Majko, oprosti! Ne, ne mislim ponavljati ono što sam veæ pisao o ekstremnim jezikoslovnim stajalištima bošnjaèkih, hrvatskih ili srpskih politièara i njihovih jezikoslovaca, no moram zarad onih s èistim nakanama upozoriti na barem tri svoja teksta (Hrvatski jezik i književna praksa u BiH danas i Bosanski jezik ili govor iz pozicije frustracije, oba iz 2003., a objelodanjena 2004., te Rodnosenzitivni jezik iz 2006.), nadajuæi se da s tim backgroundom (kako bi rekao Riðanoviæ!) mogu, što se njegovih tekstova tièe, odmah iæi in medias res.

Buduæi da se Riðanoviæ bori protiv (ne)znanja i svoje procjene naziva "oštroumnim" (II. nastavak 13. stupac), pogledajmo kako to stoji u praksi. Za Riðanoviæa je, u odnosu na Hitlera (vidi mu usporedbe!) Mehmed II. Osvajaè bio "oèito obrazovan èovjek", zato mu je i carevina trajala preko šest stotina godina!? Zar je to zbilja njegova carevina svih 600 godina? Kamo bi nas odvela logika koja veže trajnost carstava s obrazovanjem vladara, pogotovu jednoga od njih u šeststoljetnoj tradiciji, ne smijem ni nagaðati! Neka èitatelji sami prosude. Ili, ova njegova prosuda: Drago Štok je sigurno bolji Hrvat od mnogih jer "ne pamti kad je propustio misu". Logiko, gdje si? Drago Štok time što ne propušta mise logièki može biti najviše dobar vjernik ili katolik. Èak ni to! Jer, prosudbeno, to pokazuje samo da je Drago redovit na misama. A vjera nije, to i mala djeca znaju, samo redovitost na misi. Ni blizu! A o hrvatstvu, tu ni sluèajno ne može biti govora!

Ima toga još! Riðanoviæ kaže: "Prirodni jezik je maternji jezik - onaj koji se nauèio od matere" i tko tako ne govori "posvaðao se s materom"! Sjajna logika! Vrhunsko (ne)znanje! Dakle, sve se u životu ide uèiti i uèi do smrti samo jezik ne, ne barem materinski, jer on mora biti prirodan i kao "od majke roðen". U protivnome... Ne daj, Bože, da kažeš: kompleksan, turbulentan, fleksibilan, adekvatan, konzistentan, relevantan... jer se time svaðaš s majkom! Oprosti, majko, molim te! A na pravom si putu ako govoriš, kao Riðanoviæ: helaæ, pozahmetio, rahatluk, plaho, bezbeli, jaran, komšiluk, preæer'o, ušesa, objenne, numiju... No, što kad nisi od (svoje) majke nauèio taj (njegov) jezik? Pa èak ni ovaj: opština, dejstvovati, prevaziæi, hljeb, prevashodno, pomen, jagnje, sveštenik, osveštati, prešnije...?! E, tu je odgovor lingvist Markoviæ! (Ovdje, da ne bismo ponavljali ono što Riðanoviæ nije proèitao, valja vidjeti tekst Veselka Koromana Uvlake gredu - a postole stoje iz Života 11-12/1970., i još više - kako se Riðanoviæ vraæa nekoj davnoj i, nadali smo se, prevladanoj ideologiji.)

E sad nakon tih njegovih "oštroumnosti" krenimo u detalje. Vrag je u detalju, zar ne?!

Riðanoviæu koji sebi dopušta pisati: otiš'o, peešest, objenne, anamo, preæer'o, ušesa, numiju... nikako nije jasno da govorni jezik njegova i npr. moga kraja nisu isti. Dalje, ni standardni njegov i moj jezik nisu isti i to ne samo zbog razlièite leksike, nego i dijela gramatike, gdje sintaksa nipošto nije najmanje važan detalj. No, da to svakako generièki jest jedan jezik, to se valjda više nikome ne mora dokazivati. Pa, što mu onda smeta? Ime jezika? Njegova drukèija standardizacija? Dakle, smeta mu drugost, razlièitost! A, gle, standardizacije su nam bile razlièite i ranije kad je on svoj jezik zvao srpskohrvatski, a ja svoj hrvatskosrpski ili samo hrvatski. On je i tada govorio toèak, a ja kotaè; on istorija, a ja povijest; on nauènik, a ja znanstvenik; on hljeb, ja kruh; on opština, ja opæina; on prevaziæi, ja prevladati; on prevashodno, ja prije svega... On je govorio tanjugovski i takoðer nemajèinski, a ja neki drugi, pa ipak smo se razumjeli, s tim da su mene zbog moga jezika zvali "ustaša", a on je bio... Ne, neæu reæi!

Šta æemo s glavometom Pomislio bih, èitajuæi njegove retke, da Riðanoviæ plaèe za prošlim vremenima, da zarad komunikabilnosti jezika, što je jeziku primarna znaèajka, proziva svoje i traži da se njegovi odreknu jedva razumljivih rijeèi tipa: helaæ, pozahmetio, rahatluk, plaho, bezbeli, jaran, komšiluk, preæer'o, ušesa, objenne, numiju... Pomislio bih i da se zalaže za neki novi svjetski koine hvaleæi engleski i dajuæi prednost fudbalu umjesto nogometu, da od svojih traži da se umjesto sa selam pozdravljaju s peace ili barem mir. No, bit æe da je nešto drugo i jest nešto drugo posrijedi!

Ne, ne tražim ja da se on odrekne svojih turcizama/orijentalizama. Mislim da ih èak mora braniti ako su one dio njegova kulturnoga identiteta, a jezik je, zar ne, kuæa bitka! No, èemu onda prijetvornost, licemjerje, agresivnost, pa mu smetaju tuðe rijeèi, k tomu još slavenske... Zašto mu smeta nogomet? A što æemo tek s rukometom? Ili s našom djeèjom igrom glavometom? E, tek nju ne dam!

On se ruga pravu na materinski jezik (II. nastavak, stupac 1), u nekakvoj tobožnjoj paraboli, "kod Eskima", ali ne spominje Italiju, Francusku, Njemaèku, kao veæe zajednice jezika i kultura koje se brane od "agresije" engleskoga. Èak su obranu jezika i ozakonile! Zašto Nijemci izmišljaju tamo nekakvu Fernsehen kad lijepo mogu reæi Television? Je li to jezièna ksenofobija? Je li jezièna ksenofobija to što ja u svome jeziku nemam pozahmetio ili helaæ, što moj jezik i kruh nisu nasušni, nego svagdanji? Kakva je, koja je onda fobija reæi selam, a ne mir? Da nije drsko i suludo (neæu o politièkim implikacijama!), bilo bi samo smiješno od jednog lingvista, k tomu tako pompozno atribuiranog! Pa i njegov tzv. "zakon jezièke ekonomiènosti" (II., 6.) upitan je s obzirom na naèin na koji ga on demonstrira: otiš'o, peešest, objenne, numiju... Hoæe li se zarad ekonomiènosti standardizirati i ðezba, šima (za one koji ne znaju to je sarajevski standard: gdje si, bolan? šta ima?) i sl.?

Radi se, dakle, o neèemu drugome! Èovjek kome smetaju nogomet ili travanj bez kompleksa piše ahiret i tako demonstrira demokratiènost i znanstvenost! Quod licet Iovi, non licet bovi!

U svome æe tekstu Riðanoviæ upotrijebiti rijeè i zbornica, i tad mu ona neæe zasmetati kao hrvatska lingvistièka izmišljotina (izvedenica) od zbor jer su je jezikoslovci davno izmislili, a smeta mu novo kreiranje (ili novi pokušaji kreiranja) u jeziku. Vjerujem da mu ne smeta niti hrvatska rijeè podmornica (bosanska ili srpska svakako nije!), premda bi je on vjerojatno radije vidio kao submarine. Ali bi mu zato morali smetati zrakoplov ili putovnica kao hrvatske "novotarije" u odnosu na stranu rijeè koja nije strana rijeè (usp. II., 8) - avion, pasoš.

Brutalna agresija na drugost Znamo da od Ilirskoga pokreta naovamo znanost nije uspjela naæi adekvatan termin za južnoslavenski dijasustav. Kako nisu uspjeli proæi ni slovinski ni ilirski, kao najposlije ni srpskohrvatski, standardiziraju se veæ više od stoljeæe i pol hrvatski i srpski, da bi, evo, na red došli i bosanski/bošnjaèki i crnogorski. Iznenaðuje da "jedan od najcjenjenijih lingvista sa ovih prostora" ne samo da ne želi razumjeti problem, nego njime maliciozno politièki manipulira nijeèuæi pravo hrvatskome jeziku da se sam o sebi brine. Pritom, gle, Riðanoviæ vlastiti jezik kontaminira nekonzistentnošæu. (Nema standarda bez bilo kakve kvalitativne i kvantitativne konzistencije!) Kako inaèe objasniti sve njegove jeziène ispade koje smo gore pobrojali, a kojih bismo mogli nabrojati još na stotine da u pomoæ pozovemo npr. samo njegov prijevod knjige Brazil Johna Updikea u kojemu èitamo i ovakve (njegove!) standardnojeziène bisere: Nju Jork, Sartr, ali John Updike, Walt Whitman (u mottu), Marlene Dietrich (str. 307), Mato Grosso, Cordelie, Euclides i dr., te brazilska imena koja su pisana izvorno. Šarenilo i ne-standard (bilo koji, bilo kakav!) išèitava se iz cijele knjige i navedeni primjeri nisu iznimka nego pravilo: Grace (Grace Kelly), Rio de Žaneiro, Kopakabana ali Avenide Atlantice (str. 2) ili Joaquim Nabuco (str. 13)... Prevodilac Riðanoviæ, inaèe u posljednje vrijeme i žestoki kritièar Haliloviæeva Pravopisa, reæi æe i: nage se (str. 309), a infinitiv toga glagola je nagnuti se, a aorist glasi: nagnu se... Rijeè beonjaèa (str. 310) kod Riðanoviæa je èisti ekavski srbizam! (U bosanskom je bionjaèa, a Hrvati taj dio oka zovu bjelooènica.) Itd., itd.! Nije jasno po kojemu bi ovo standardu bilo opravdano, ako veæ nijeèe difuzni Haliloviæev ili neki hrvatski standard, a pritom se o srpskome nije izjasnio!?

Bilo bi fer da se, dok ne riješi probleme vlastitoga (individualnoga, prije svega, a onda i bilo kojeg od kolektivnih kojima eventualno pripada, makar i planinarsko-alpinistièkoga) jeziènoga standarda, ne bavi tuðim standardima, tim prije što hrvatski pisci (književnim djelima) i jezikoslovci sami brojnim edicijama (uz sve rjeènike, nove gramatike, uskoro izlazi i još jedan pravopis) rješavaju svoje (jeziène) probleme. Ovako je Riðanoviæev ekstenzivni intervent, kojim on tobože razotkriva "fašistoidnu jezièku politiku" (zna se koga!!!), u najmanju ruku unitaristièki atak (bez obzira na to je li koordiniran ili koincidentan s drugim sliènim ovih dana), brutalna agresija na drugost, dakle èisti fašistoidni akt, koji se ne bi, sudeæi po njegovoj "oštroumnoj" objekciji o Mehmedu II., drznuo uèiniti ni slavni El Fatih!

Ima li ko da i nama obicnima prevede ovo sto se ovi ovde prepucavaju, te da nam daju naputke kako da ubuduce pricamo.. ???

___________________________________________________________________

citat od antiprotivan:

Ima li ko da i nama obicnima prevede ovo sto se ovi ovde prepucavaju, te da nam daju naputke kako da ubuduce pricamo.. ???

prevod: jebe lud zbunjenog

a mensecini da ispade da smo ovdje mi zbunjeni, a oni ludi...

___________________________________________________________________

vazda ugrozeni

___________________________________________________________________
Malik,Malik,na govno si nalik

ja sam plava,nista ne kontam

___________________________________________________________________

Riðanoviæu koji sebi dopušta pisati: otiš'o, peešest, objenne, anamo, preæer'o, ušesa, numiju... nikako nije jasno da govorni jezik njegova i npr. moga kraja nisu isti. Dalje, ni standardni njegov i moj jezik nisu isti i to ne samo zbog razlièite leksike, nego i dijela gramatike, gdje sintaksa nipošto nije najmanje važan detalj. No, da to svakako generièki jest jedan jezik, to se valjda više nikome ne mora dokazivati. Pa, što mu onda smeta? Ime jezika? Njegova drukèija standardizacija? Dakle, smeta mu drugost, razlièitost! A, gle, standardizacije su nam bile razlièite i ranije kad je on svoj jezik zvao srpskohrvatski, a ja svoj hrvatskosrpski ili samo hrvatski.
On je i tada govorio toèak, a ja kotaè; on istorija, a ja povijest; on nauènik, a ja znanstvenik; on hljeb, ja kruh; on opština, ja opæina; on prevaziæi, ja prevladati; on prevashodno, ja prije svega... On je govorio tanjugovski i takoðer nemajèinski, a ja neki drugi, pa ipak smo se razumjeli, s tim da su mene zbog moga jezika zvali "ustaša", a on je bio... Ne, neæu reæi!

Pa ljudi ako vam se ne cita sve nemojte citati ali nemoj te ni komentarisati/komentirati.
Da bi bilo potpunije treba Behar i drugi nastavak prof. Ridjanovica da postira, a onda neka i Dalibor postira i prvi odgovor na Ridjanovicev tekst koji je stigao od Dubravka Lovrenovica (sve objavljno u Danima).
Pa onda procitajte pa "udrite" iz svih raspolozivih orudja i oruzja..

vidi ovog tersa

ovo sto napisah (citati mi je samo dosao kao povod da postiram) sam mislila i prije nego sam i procitala ovo...
preciznije..od kad prvi put odoh nakon rata u mostar





buuuuummmmmmmmmmmmm

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane glumica dana 12-27-2006 u 15:31.

Izgleda da mijesaju "jezik" i "dijalekt"... ali sta drugo ocekivati

Behar, text

Drugi dio, Dani br. 494

Priè'o ja jednom jaranu o svojim lingvistièkim anketama po komšiluku, kaæe ti on meni: "A znaš šta je novo. Neki Eskimi se sele iz svoje snježne zemlje - globalno zagrijavanje im otopilo snijeg, bez kojeg oni numiju živjeti. (Ovo je živa istina, i ja (M.R.) sam ih vidio na Bibisiju kako prtljaju, vjest je najavljena senzacionano kao First Climate Refugees (Prve klimatske izbjeglice), da èovjek ne vjeruje!!!) E oni su ti èuli da u Bosni žive razni narodi u miru (sve dok ne zarate!) i da gostoljubivi Bosanci rado primaju svakog kome treba nebo nad glavom, kahve i rakije. Elem, moji ti se Eskimi nastane u okolini Prnjavora jer tamo veæ ima peešest naroda pa se jedan više i ne primijeti. E sad bosansko tlo ima èudan efekat na ljudski mozak: èim kroèite na njega jednom nogom, on se sav pretvori u (jedno)nacionalni mozak. To se naravno desilo i našim Eskimima: nisu se èestito ni raspakovali a odoše kod Predsjednika opštine sa molbom da im se dozvoli otvaranje Radio i TV stanice na eskimskom jeziku. Tražili su odašiljaè koji æe pokrivati cijelu BH. "Što æe vam to pobogu?" pita ih Predsjednik "u Bosni niko ne zna eskimski." "To je potpuno nevažno, važno je samo da mi ostvarimo svoje pravo na maternji jezik, a hoæe li nas ko razumjeti ili neæe - to je sasvim sporedno!" (Za ovakve prièe Talijani kažu Si non e vero e ben trovato ('Ako i nije istinito, dobro je smišljeno.') Uostalom, zar književnost, kojom se zaklinju naši (polu)æoravi intelektualci, nije najveæim dijelom laž?!

(Rekoh "(polu)æoravi" jer ne vide nešto što im oèi bode: da danas skoro niko ne èita skoro ništa i da je književnost, u praktiènom smislu, na izdisaju pa se oni, u stvari, zaklinju polumrtvom spodobom!)

___________________________________________________________________

Neslana šala Mi slijepo izvršavamo sve što nam Pravopis nalaže, ma kako to rogobatno zvuèalo (kad sam jednom èuo samOpomoæ (da, da, to je "pravilan" naglasak!) viknuo sam "Ljudi, UUUUpomoæ!"; sinoæ opet èuh na TV konferencija koja je trebaLO da se održi (još dvije ovakve rogobatnosti i ja sam vam na ahiretu, bud'te sigurni!)). Ali, što je još gore, nas su jezikoslovci do te mjere ubijedili da je naš Bogom dani jezik naopak da živimo u vjeènom strahu od "nepravilne" gramatike i leksike.

___________________________________________________________________

a evo i njih ko pravi forumashi
Ja nisam znala da ovaj Ridja zna biti ovako duhovit, djeci mi j epredav'o i bio strah i trepet

Midhat Riðanoviæ odgovara Željku Ivankoviæu i Lukši Šoljanu

___________________________________________________________________

...nastavak, zaista ineteresantan clanak, steta je boldirati, valja sve procitati

"

Pošto mi JEZIVO zaostajemo u nauci a i u školi uèimo djecu "nauci" staroj dvije i više hiljada godina, moram èitaocima održati kraæe predavnje iz lingvistike.

Danas se smatra da su pojmovi pravilno i nepravilno nespojivi sa ljudskim jezikom. Lingvistika je nauka, a nauke ne dijele ono što prouèavaju na pravilne i nepravilne pojave. Jeste li èuli da je neki astronom podijelio nebeska tijela na "pravilna" i "nepravilna", da je sociolog rekao da su neki vidovi èovjekovog ponašanja u društvu "nepravilni"? Sve su nauke danas deskriptivne, one samo opisuju, nikad ne propisuju. Savremni lingvista prouèava sve zvukove koji izlaze iz ljudskih usta (osim onih koji prate refleksne fiziološke radnje). Ljudi posjeduju nevjerovatnu jezièku sposobnost, kojoj zasad nema premca u Kosmosu. Ta sposobnost nam omoguæava da, bez ikakve poduke, nauèimo savršeno jezik sredine u kojoj rastemo veæ do pete-šeste godine života.

Vi æete sada upitati: "Pa zar nije nepravilno kad Nišlija kaže da je "iz Niš", kad bosanki seljak kaže "hotio sam rijet"? Ako su to oni rekli prirodno (dakle ne vještaèki, kao što to èini Ivankoviæ), slijedeæi svoje intimno jezièko osjeæanje, onda moderni lingvista nema šta prigovoriti njihovim iskazima, jer njima u lingvistièkom smislu ništa ne fali. Ali fali u društvenom, jer njihovi dijalekti nemaju društveni prestiž kakav ima dijalekt zvani standardni (ranije književni) jezik. Odsustvo padeža u Niškom nije znak njegove niže lingvsitièke vrijednosti (po tom kriteriju Engleski bi bio prava katastrofa), ali mi to odsustvo asociramo sa jednim društveno inferiornim dijalektom. Da je kojim sluèajem Vuk bio Nišlija i da je odluèio da svoj govor uzme za osnovicu književnog jezika, danas bi se prièali vicevi o primitivnom Hercegovcu koji optereæuje svoj govor gomilom nepotrebnih padeža!

Svaki jezik se sastoji od više "podjezika" (razlièitih po geografskoj, socijalnoj, profesionalnoj itd. osnovi) i svaki podjezik ima njemu svojstvenu leksiku a ponekad i gramatiku. Znanje maternjeg jezika mjeri se iskljuèivo intuitivnim znanjem njegovih "podjezika". Ja znam bolje maternji jezik od Željka (on se bukvalno stidi jezika svoje matere, koji se u nauci zove maternji jezik) jer recimo znam da gramatika našeg kolokvijalnog podjezika traži da se kaže ne mere, a ne ne može (a on ne zna ili neæe da zna), i tako uvijek s ponosom govorim u prisnom dijalogu! Standardni jezik nije nikakva lingvistièka "pljaèka" veæ nužno (èesto artificijelno) zlo potrebno da bi se ljudi razlièitih dijalekata meðusobno sporazumijevali. Naravno, neki se podjezici mogu pomalo i miješat (vako ko ja kad pišem za Dane; nauène radove pišem, naravno, "ozbiljnim" stilom) i neke (zajebantske) mješavine mogu proizvesti veoma dopadljive i šarmantne stilske efekte (vako ko kod mene!).

2. Ne daj Bože, Lukšija, ðe æu se èut sa magarcem?!

Ovo je moj odgovor na pitanje Èujemo li se, profesore? Lukšije Šoljana u naslovu njegove revakcije (od glagola revati) na moj èlanak u Danima.

Prvo da objasnim ono 'Lukšija'. Luka je divno biblijsko ime, vrlo èesto kod Hrvata, koje su Lukšiji dali njegovi fini roditelji. Kada je porastao i postao zadrti mrzitelj Biblije i zakleti dušmanin hrvatskog naroda, Luka je riješio da promijeni ime u Lukša da bi se izbrisala svaka asocijacija sa Biblijom i Hrvatima. Pošto 'Lukša' ni na šta ne lièi, ja sam mu dao ljepše ime, Lukšija, jer ima nekih osobina sliènih pravoj lukšiji - oboje malo tuknu i štete kod upotrebe. A otkud magarac u naslovu? Pa znate da naša fašistoidna vlada mora raditi sve po nacionalnom kljuèu. Na primjer, kad treba da se popuni upražnjeno mjesto ambasadora u Italiji, prvo se gleda da li to „po redu vožnje" treba biti Srbin, Hrvat ili Musliman. Ustanovi se, recimo, da sljedeæi amabasador u Italiji treba biti Hrvat. Ali Hrvata nema ni od korova! Šta sad? Pošto taj položaj ni sluèajno ne može pripasti Srbinu ili Muslimanu, traži se neko sa atributom 'hrvatski' pa makar i ne bio insan. I, sreæom, naðe se jedan zgodan hrvatski magarac i promoviše za ambasadora. Eto tako je Lukšija postao ambasador (neko æe reæi „Pa na onoj slici u Danima ne lièi na magarca"; ali proèitajte pažljivo njegov èlanak pa æete vidjeti da je magarac (sa poluljudskim likom)).

Ja sam po Lukšiji maskirani nacionalista. To je tolika laž, tolika kleveta i tolika uvreda za mene da se spremam da ga UBIJEM, bez obzira na posljedice! Svako ko zna šta je bosanski ponos, zna da ovo nisu šuplje rijeèi. Ako je ikad postojalo otjelovljenje antinacionalizma i antifašizma, onda sam JA to otjelovljenje. Ako neko ustvrdi i dokaže da sam bilo kad u životu rekao ili napisao da sam srpske, hrvatske ili muslimanske nacionalnosti, javno æu se spaliti na sred Titove. Nikad nisam prekršio ozbiljno obeæanje, pa budite sigurni da neæu ni ovo. Otkako sam, još kao mladiæ, vidio kakva je zla poèinio nacionalizam na ovim prostorima, riješio sam da nacionalno budem - NIŠTA! Tada sam takoðe riješio da ne dijelim ljude ni na koji naèin, jer svi mi pripadamo jednoj ljudskoj porodici, tj. svi smo jedno drugom braæa i sestre, roditelji i djeca. Evo nauènog dokaza da svi ljudi pripadaju jednoj porodici. Kada na televiziji, u nekoj emisji o Africi, vide polužive djeèije kosture, veæina ljudi osjeti tugu u duši. Otkud ta tuga, zašto se ne smijemo nad tim prizorom? Pa naravno, zato što svi mi (mislim na ljude, a ne na razne Lukšije) nosimo u dubini duše, znali mi to ili ne, Bogom danu ljubav prema bližnjemu svom (naravno, tu opet ne spadaju Lukšije), prema svim èlanovima ljudske porodice. Ne može se saosjeæati sa tamo nekima koji vam nisu niko i ništa!

Ja sam tvorac jednog spasonosnog slogana za èovjeèanstvo, koji sam svojedobno smislio za sebe - Slijep za rasu, gluh za vjeru i naciju - koji se veæ godinu dana širi i Amerikom. Ali kad, kao ja, idete ispred svog vremena, sukobljavate se stvarnošæu. Prilikom popisa 1981. rekao sam službeniku Statistièkog zavoda da sam u svoj formular napisao da sam ništa po nacionalnosti, na šta je on vikno: Ne može to! „A mogu li biti Eskim?", pitam ja. „Možeš" kaže. „E onda piši Eskim" velim ja. Sad pokušavam da naðem moje formulare iz popisa '81. i '91. da ih poturim Lukšiji pod nos da poliže ono što je srao o meni. Kad vidi svoju užasnu grešku, nauèiæe se valjda pameti i shvatiti da samo teški glupani i primitivci donose zakljuèke o ljudima na osnovu nekih vanjskih znakova - jedini pouzdan naèin da saznate šta je ko jeste da ga pitate. Lukšija je vidio moje ime i bez ikakva razmišljanja (èuj mene, ðe æe lukšija razmišljat?!) proglasio me „Bošnjakom". Nije mu palo na slamu da, u današnjem pomiješanom svijetu, ime nije siguran znak nièega. Sa mnom je pohaðala kurs za simultane prevodioce Spliæanka Ajša („pape mi je bija mornar, pa donija to ime iz bilog svita"), u jednom dijelu Španije i Portugalije ima stotine Fatima koje „ne izlaze iz crkve" - dobile to ime prema portugalskom gradiæu Fatima, u kojem se ukazala Majka Božija 13. maja 1917. Raspitivao sam se ko sve u svijetu nosi moje ime pa sam saznao da u Libanu ima više Hrišæana Midhata nego Muslimana. Jednom sam sreo braèni par sa divnom æerkicom Eminom (Srbi - oni mi rekli) - dali joj to ime iz ljubavi prema Šantiæu i njegovoj Emini. Ima i „èistih" hrvatskih parova èije su kæerke Emine. (Pomislite da sad umjesto mene ovu polemiku sa Lukšijom vodi takva jedna Emina - kako bi on toj Srpkinji ili Hrvatici kreso balinsku mater!) Po meni je naša NAJprimitivnija osobina da o ljudima o kojima ništa ne znamo sudimo na osnovu nekih spoljnih znakova. Fuj i hiljadu puta fuj! Meni ne bi bilo ni na kraj pameti da o Lukšiji donosim proizvoljne zakljuèke - ja recimo znam da su Lukšijini roditelji bili Hrvati, pa ipak ne bih ni u snu tvrdio da je on Hrvat, jer znam da ljudi poput njega mijenjaju sve svoje atribute da bi se „prilagodili" vremenu. On prièa da su u onom ratu neki fašisti (dakle opet njegove kolege) znali tražit od ljudi da kažu Èaèak, pa ako ovi nisu umjeli da izgovore è, ubijali ih ko pašèad. To je taèno (sve je ostalo u njegovoj revakciji gola laž). Meðutim, Lukšija je još daleko od sofisticiranosti svojih fašistièkih kolega, koji su, eto, postupili nauèno organizujuæi fonetski test za svoje buduæe žrtve da ne bi neko „nevin" stradao. Meðutim, primitivno govno od Lukše ne samo da meni ne daje nikakav test na osnovu kojeg bi me svrstao u hrvatske neprijatelje, nego me svrstava kako njemu odgovara, a da me nikad nije ni èuo ni vidio!

Prije nego što se upuste u nešto tako opasno kao što je polemika, svi pametni ljudi nastoje saznat što više o osobi s kojom æe polemisati. Da je to Lukšija uradio, saznao bi da sam za vrijeme rata radio u Hrvatskom servisu Glasa Amerike, da sam držao predavanja na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i u Zagrebaèkom lingvistièkom krugu, da je moja (nagraðena) knjiga Jezik i njegova struktura glavni udžbenik opæe lingvistike na svim jezièkim katedrama Filozofskog fakulteta u Zagrebu, da sam 1994. uèestvovao na Godišnjem skupu amerièkih slavista u Filadelfiji sa referetaom u sekciji „Teme iz hrvatske lingvistike"... (Da ne spominjem predavanje na Oksfordu, na UCLA u Los Anðelesu i druge „sitnice".) Ne bih više gnjavio nedužne èitaoce - ako se zanimaju za lingvistiku, znaju dobro ko je bh lingvistièka legenda. A pošto Lukšija ne zna, poslaæu mu svoj CV (si-vi, ovo sam dodao da i on može proèitat) pa nek se dobro isplaèe nad najimpresivnijim spiskom nauènih radova koji je ikad vidio (nadajmo se, za dobro ove sredine, da æe ga od tog spiska strefit infarkt).

Lukšija hvali jezik nekih Muslimanskih „intelektualaca" jer upotrebljavaju puno hrvatskih rijeèi (da podsjetim: on sad glumi Hrvata jer od tog ima šiæara), a ne zna nešto što zna svaki debil: pošto jezik služi za komunikaciju s drugim osobama, o neèijem jeziku ima pravo suditi samo onaj kome je upuæen. Djela veæine Muslimanskih intelektualaca namijenjena su prvenstveno Muslimanima, pa je najpoštenije upitati njih šta misle o jeziku tih djela. Ja sam to uradio i... bolje da vam i ne kažem kakve sam odgovore dobio (neki su takvi da se ne mogu ni štampati!). Evo mog objašenjenja zašto bh Muslimani žarko žele da pobjegnu od svog muslimanskog identiteta, prvo u jeziku a onda u svemu ostalom: radi se o teškom kompleksu koji su „fasovali" zbog implicitne kontradiktornosti sintagme Evropski Muslimani u vrijeme kompjutera. Malo je ko od njih svjestan da je obolio od tog kompleksa, ali njegovi simptomi bodu uèi: njima je u jeziku (a i u ostalim vidovima ponašanja) sve bolje od bilo èega što bi ih identifikovalo kao Muslimane, oni su prigrabili jezik svojih dojuèerašnjih ubica samo da bi se distancirali od svog muslimanstva, oni su nas doveli do stanja u kojem Muradif asocira na najgori primitivizam, a Damir na Evropu i civilizaciju! Pa molim vas, hodže nadijevaju djeci hrvatska i amerièka imena!! Zar je potreban bolji dokaz o kolektivnom kompleksu inferiornosti bh Muslimana?!

Nasuprot tom anti-jeziku muslimanskih „intelektualaca" koje Lukšija hvali stoji moj pitki i šarmantni stil na kojem mi je èestitao svako, svako ko me je èitao. Sliènim stilom piše Aleksandar Hemon, èije knjige se danas èitaju puno više nego Andriæeve i Selimoviæeve, a ima još talentovanih mladih pisaca èija djela krasi isti stil. Tako popularnom stilu bi svakako trebalo dati ime. Za èudo Božije, sam Lukšija je smislio divno, èak poetièno ime - zove ga jalijško-mahalski stil; onim jalijaško on odaje dužno priznanje sarajevskim jalijašima koji su odbranili Sarajevo na poèetku fašistièke agresije na naš grad, a onim mahalski on ukazuje na izvor neèeg što je najdublje u srcu svakog Bosanca i Hercegovca, a to je bosanska sevdalinka. Na žalost, odmah zatim usere jer, dosljedan svom fašizmu, ismijava jezik ljudi koji upotrebljavaju turcizme, najljepši zaèin jezika svih pisaca iz BiH (ukljuèujuæi Andriæa), i tako vrijeða najdublje jezièko osjeæanje ljudi koji ih koriste (a dobro je poznato šta dolazi poslije uvreda!).

I na kraju „biber po Lukšiji": Ako neko naðe još jednu jezièku zajednicu u svijetu èiji prosjeèan pripadnik ne zna kako se na njegovom jeziku zove recimo deseti mjesec u godini, ja æu se javno odreæi svake rijeèi koju sam ovde napisao. (Znaèi treba organizovati kurseve Hrvatskog za bosanske Hrvate!) "

___________________________________________________________________

Svaka cast Ridjanu!!!

Pismeno celjade!