Stari Grad 
moforaja
Poruka: 10597
Location: iza zvijezde
 |
|
U pravu si "Giza" , svaka ti zlatna rijec bila.
Svaka moja posjeta Mostaru pokazuje sljedece :
1.Oni koji imaju love , njih ne interesuje Mostar nego lova
2.Oni koji imaju vlast, zgrcu sto je moguce vise nekretnina i love i pripremaju sljedece mjesto "da se udome" a za Mostar...nista
3.Ona mala raja koja radi da prezivi i da zivi na neki nacin se brine o tom "prezivljavanju" a Mostar dolazi na drugo mjesto
Sve ove gore navedene razumijem i imaju svoje razloge.
ALI... da bi nesto postigli, treba naci nekog-neke koji su situirani, nemaju neke velike ambicije oko "bussinesa" , vole svoj Mostar i zele nesto uraditi bez "svog dijela kolaca" u svemu sto rade. Tu , naravno, dijaspora ima najznacajniju ulogu u svim pomaganjima.
Ovo je moje misljenje pocetka rjesavanja sadasnje situacije ....
Mozda je najlakse sjediti sa one "strane kompjutera" i pisati da volimo Mostar. Evo jednog svjezeg primjera...
I pored apela "Sinova mahale" i predsjednika Dzevada Pasica , koji se bave svim i svacim sa konkretnim rezultatima da odvoje djecu od ulice,kriminala,droge i svega sto vlada uveliko u Mostaru, niko do sada nije poslao poruku da bi pomogao u akciji skupljanja opreme za tu djecu. Niti jedan E-Mail....
To je dovoljan pokazatelj ...
P.S. Kao sto rade zidovi,albanci ,arapi, mozemo i mi a to je :
-Najzad pokrenuti nesto u Mostaru, naci povjerljive i sposobne ljude, otvoriti jedan racun u banci i svaki mostarac iz dijaspore, koji se potpise, da uplacuje 10 € mjesecno na taj racun i da se napravi jedan plan gdje ce se pare upotrijebiti.
ALI... tu dolazi uplata u pitanje :
-Necu ja puniti dzepove nekome a da nista ne radi
-Svi su lopovi i nikome ne vjerujem
-Boga pitaj gdje ce pare otici a ja ne mogu kontrolisati
-Nema nista od toga...samo suplja prica
-Sacekacu jos malo da vidim hoce li se ista rijesiti u Mostaru
i jos masa "odluka" koje samo udaljuju nas od cilja...
Uvijek sam bio borac koji se ne predaje.. Nisam "odpepao" niti namjeravam dok sam ziv. Cim budem imao slobodne ruke i bez obaveza, a to ce ako bog da biti iduce godine, odoh u Mostar... Pokusacu nemoguce kako neki kazu ali cu ipak pokusati... Svi koji zele sa mnom gurati u "kola" da idu naprijed,su dobro dosli...
Za ovaj post i razmišljanje: 
Takoðe, jako realna zapažanja od Djemke u prethodnom postu.
I veæina navoda (ili sve) u svim postovima stoji, samo je naša nesreæa i problem što smo razbacani i neuvezani, život nas je sve odnio svojim tokom, znamo mnogi kako smo i napustili Mostar i pod kakvim okolnostima.
Teška stvar je što je i jedan dio ekipe koju sam i sâm znao prije rata (a i sada) napustila svoj roðeni grad, podobro nakon 1995. i u razgovoru prije dosta godina sa njima pojedinaèno sam mogao èuti kako i zašto i šta ih je sve navelo na takvu odluku.
Ostaje samo nada da æe stvari morati jednog dana poèeti iæi nabolje; kada vidim ovo razmišljanje u citatu nekako je lakše oko srca...
___________________________________________________________________
ne zelim biti niciji advokat , ali mislim da se tvojim zlobama i proganjanjima ljudi treba stati na put...
on je nastavljao da svojim kvaziintelektualnim napadima izvrgava mene (moju licnost , a ne moj forumski lik!!! ) uzasnoj , SVAKODNEVNOJ , kampanji proganjanja i omalovazavanja...
...sad ce se on malo presabrat pa napisat jedno dvije stranice seciranja moje licnosti i djela...sa papagajskim ponavljanjem niza neistina...
.. dosta je vise i tebe i tvoje ...
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Stari Grad dana 10-13-2010 u 17:07.
|
|
 10-13-2010 17:06 |
     |
el-tozzinjo
majkin fakin
Poruka: 2333
Location: on island, located on Dharma: station number 6 - the Orchid.
|
|
ali kako barem ta omladina ne dozivi spomenik ako nista kao jedan prelijep park, dje moze setati, provesti fine trenutke. zar vec to nije dovoljan razlog da ga ne unistava? to jer meni nejasno.
upravo o tome sam ja i pisao. slicno razmisljamo :)
Pogled sa strane
O spomen groblju, diletantima i ženskim grudima...
Piše: Teodor Toza Radoviæ
Bilo jednom jedno groblje. Kakvo groblje? Veselije od današnjih stadiona. Naš fudbal je ionako „ubijen“ u pojam, pa stadioni nam sve više lièe na groblja,. Nije to problem. Bolji fudbal nismo ni zaslužili. Uostalom, svi imamo kablovsku, ko æe se danas zamajavati sa lokalnim diletantima po poljanama sa montažnim trbinama, kad možemo gledati lige „petice“. Za taj naš fudbal me, da izvinete, baš zaboli... (briga ili...nazovite to kako god hoæete). Mene brine nešto drugo. Brine me što jedno spomen groblje lièi na zapušteni seoski stadion zonskog ligaša. Brine me što nekadašnje spomen groblje izgleda upravo kao da je preko njega pretrèala rulja gore spomenutih lokalnih diletanata koji su tu imali trening.
Taj njihov trening je, Boga mi, potrajao evo skoro dvadesetak godina. Upali diletanti na zelenu travu spomen groblja, pa pomislili „Bog te maz'o, ovo je pravi stadijon, vidider trave prava, aha, danu mi loptu jednu da ja ožežem oðekana, dosta sam vala igr'o na onoj svojoj oranici. Od sad æu ja voðekan trenirat“.
Malo zatim, brðani i lokalni diletanti otkriše da to nije stadion, ali bi veæ kasno. Ostade groblje devastirano od njihovih èizama, jer kopaèke imali nisu. I od kamenja i sprejeva, jer ih ta lopta nije puno zanimala. Da stanje bude još gore, kad ti diletanti otkriše pravo svojstvo tog objekta, stadoše ga rušiti još gore, bijesni na same sebe, jer su saznali da im tu djedovi poèivaju. A lokalni diletanti ne vole svoje djedove. Zašto? Zato što su im na televiziji rekli da su im djedovi „igrali za pogrešan klub“. Pa onda - gazi po prošlosti! Gazi, mater im njihovu! Ops, njihova mater je moja prababa! Nema veze, gazi, ruši !!!!! Oj, deda mater li ti je**m, što si bio na pogrešnoj strani, pa sad moram svoj obraz oprati ovako.
Šalu (šalu?!) i metafore na stranu.
Svjesni smo vremena u kojem živimo, kao i permanetne politièke zategnutosti. Svjesni smo da æe veliki broj pripadnika svakog od tri naroda u meðusobnim duelima navijati za „one svoje“. Kobna neminovnost i realnost. To još i mogu da svarim, ali mi nije jasno da niko ne pokazuje politièku i ljudsku volju da renovira najsvijetliji i slobodan sam da kažem - najljepši spomenik antifašistièkoj borbi u širem regionu?! Bez ikakve namjere da budem politièki korektan, surov je fakat da su sve vjere i sve nacionalnosti uèestvovale u njoj. Zašto se onda stidimo spomenika našim djedovima? Zašto sopstvenim precima psujemo majku?
Hajde i da zanemarimo ono najvažnije - istorijsku i kulturnu važnost tog spomenika, koji je (u stvari, u realnosti se vidi da nije, nego bi trebao biti) pod zaštitom države.
Koliko je vas mojih vršnjaka u srednjim tridesetim - prvi put zavuklo ruku ženskoj ispod bluze na tom istom partizanskom groblju? Zna se da je curama uvijek bitan ambijent, a šta smo mi fakini mogli ponuditi u svojim tinejdžerskim godinama? Restorane sigurno ne. Ispod Starog mosta je vazda bio buljuk raje. Drpanje po haustorima? Ne nadaj se roðakm da æe ti ijedna iole pristojna cura dozvoliti to prvi put u haustorum gdje joj je stari predsjednik kuænog savjeta...šta bi komšije rekle?!
Park? Ni sluèajno! Zna se što cure idu u park. Zna i ona što si je poveo tamo...ne nadaj se brato moj. Znam ja da bi je ti na Trimušu poveo odmah, ali maloljetan si, kola nemaš, za restorana nemaš, živiš sa starcima i ideš u srednju...pa gdje da prvi put, s oproštenjem, osjetiš žensku sisu pod rukom?
Pa na Partizi, naravno! Na našoj Partizi. Na Partizi svih nas. To je bilo jedino groblje koje nije utjerivalo strah u kosti djevojkama, nego naprotiv - taj fantastièan ambijent je uvijek nekako bio bonus poen da se makar ono gornje dugme bluze lakše otkopèa.
Zato, kad malo bolje razmislim, današnji diletanti su bijesni na sve živo i ruše sve pred sobom, jer u godinama kad je trebalo, nisu imali gdje da uhvate curu za sisu. Pa su bijesni na nas što smo imali tu mogušnost u tim slatkim nevinim godinama kad nismo drkali na porniæe sa interneta nego na sjeæanje kako smo baš sinoæ na Partizi osjetili sisu pod rukom. Heeeej, pravu žensku sisu. Tita mi milog!!!
Zato, kad god neko spomene Partizansko, neka mi oproste èuvari tekovina, ja se ne sjetim Bogdana Bogdanoviæa. Ni toliko onih koji su živote dali da bi mi u miru živjeli 45 godina Bog nek im dušu prosti. Ne sjetim se u prvom momentu ni svoje uèiteljice Sabine Zahiroviæ, ni svog prvog be iz pete osnovne s kojima sam u glas zajedno ponavljao „Danas, kad postajem pionir, dajem èasnu pionirsku rijeè...“ ...ne!
Ja se prvo sjetim dodira tih putenih ženskih grudi. Prvog dodira. Baš tu na Partizi.
I zbog tog najljepšeg sjeæanja iz mladosti, kad sam te noæi odškrinuo vrata svijeta odraslih, ja želim da Partiza bude ono što je bila! Da i druga djeca osjete to. Jer, siguran sam - kad osjete to toplo i èvrsto, napeto od iste želje - manje æe biti bijesni. Manje æe misliti kako da sruše. Misliæe kako da grade. A na graditeljima, ne na rušiteljima - poèiva buduænost zemlje. Ako u sadašnjosti ne poštujemo prošlost, teško da æemo imati ikakvu buduænost....
Vratimo Partizi stari sjaj, raja.
|
|
| 10-14-2010 00:31 |
|
|
|
  |
|
