Ne znam je li ovaj èlanak bio, malo je stariji, ali je za Mostar uvijek aktualan:
Mrze mješovite brakove jer u njima vide bratstvo i jedinstvo!
Piše: Barbara Matejèiæ
Mostar je u Jugoslaviji bio poznat po velikom broju mješovitih brakova, jednako kao i Vukovar. Jugoslavenski melting pot koji se desetljeæima gradio u Mostaru i Vukovaru brutalno je uništen ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Danas su ti gradovi bejruti Balkana * "Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka'', kaže Nino, gorko se smijuæi metafori koja bi znaèila da bi rijeka oprala grad od onih koji smetaju èistoj nacionalnoj podjeli izmeðu Bošnjaka i Hrvata
Mostarski klub Abraševiæ izgleda kao bilo koje alternativno okupljalište mladih u Europi - opuštena atmosfera, cool glazba i jeftino pivo. A ipak, u Abraševiæ ulazite kao u obilježeni prostor, gotovo kao da idete na sastanak neke omražene sekte pa treba dobro promotriti je li vas tko vidio prije nego što šmugnete unutra.
Posjetitelj neupuæen u mostarske prilike rekao bi vam da se klub nalazi u centru grada i da se tamo može naletjeti na dobar koncert te upoznati koga zanimljivoga, a domaæi ljudi da je Abraševiæ na granici izmeðu muslimanskog i hrvatskog dijela grada, da tamo izlaze djeca iz mješovitih brakova i opæenito sumnjivi tipovi koji žele oživjeti ''bratstvo i jedinstvo''.
"Jedino zajednièko Hrvatima i Muslimanima jest da mrze miješane brakove, jer ih i jedni i drugi smatraju izdajnicima. Nisu izabrali stranu, a sve i svi vas u ovom gradu tjeraju da se opredijelite'', kaže Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja.
Kada je 1992. poèeo rat u Bosni i Hercegovini, Nino je imao osam godina, zanimale su ga Ninja kornjaèe i nije imao pojma tko je koje nacionalnosti. No, ubrzo ga je život nauèio da je nacionalnost u Mostaru postala prva stvar na koju se gleda i da se ne treba miješati s drugom etnièkom skupinom. Naroèito ako se radi o Hrvatima i Bošnjacima.
Rat je multinacionalnu urbanu cjelinu Mostara podijelio na dva nacionalno gotovo iskljuèiva grada - muslimanski istoèni dio i zapadni hrvatski - omeðena jasnom iako nevidljivom granicom paralelnom s rijekom Neretvom.
"Mi koji živimo u mješovitim obiteljima možemo samo u sredinu, a u sredini je rijeka'', kaže Nino, gorko se smijuæi metafori koja bi znaèila da bi rijeka oprala grad od onih koji smetaju èistoj nacionalnoj podjeli izmeðu Bošnjaka i Hrvata.
Mostar je u Jugoslaviji bio poznat po velikom broju mješovitih brakova, jednako kao i Vukovar. Jugoslavenski melting pot koji se desetljeæima gradio u Mostaru i Vukovaru brutalno je uništen ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Danas su ti gradovi bejruti Balkana.
LAŽ O STOLJETNOJ MRŽNJI: ''Ljudi koji danas sklapaju mješovite brakove u gradovima kao što su Vukovar i Mostar su heroji. To su ljudi koji su visoko samosvjesni, uspjeli su izgraditi jak osobni identitet unatoè pritisku kolektivnog identiteta i zaista umiju voljeti. Ali, takvih je jako malo'', kaže Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma, koja godinama radi na meðuetnièkom pomirenju u Vukovaru.
''Jedna od stvari koje èovjek shvati kada se naðe ovdje jesu strah i mržnja koje su puštene s uzice i u potpunosti zastrašujuæe'', rekao je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u vrijeme dok je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio prvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata.
Tezu o stoljetnoj etnièkoj mržnji u Vukovaru i Mostaru demantiraju veæ i statistièki podaci: sociološko istraživanje iz 1990. pokazuje da su Bosna i Hercegovina i potom Hrvatska bile jugoslavenske republike najtolerantnije prema razlièitim nacionalnostima. Na veæu toleranciju znatno utjeèu mješoviti brakovi, društvena participacija i urbanost, zakljuèili su sociolozi. Sve su to bile karakteristike predratnih Vukovara i Mostara.
Zidovi u glavama ljudi: Mostar
Photo: Stock
PORAZNA STATISTIKA: U Vukovaru su živjele 23 etnièke skupine, bilo je 34 posto mješovitih brakova, 97 posto Srba imalo je bliske prijatelje meðu Hrvatima, a 84 posto Hrvata meðu Srbima. U Mostaru je živjelo dvadesetak razlièitih etnièkih skupina, zajednièki se slavio muslimanski Bajram, katolièki Božiæ i pravoslavni Uskrs, a grad su predstavnici Roma proglasili najtolerantnijim u bivšoj Jugoslaviji.
"Etnièka netrpeljivost nije prethodnica rata, veæ njegova posljedica'', kaže bez oklijevanja psihologinja Dinka Èorkalo Biruški sa zagrebaèkog Filozofskog fakulteta, koja se godinama bavi istraživanjem procesa socijalne rekonstrukcije zajednica pogoðenih ratom, posebno u Vukovaru. Profesionalno iskustvo pokazalo joj je da su meðuetnièka prijateljstva u Vukovaru bila veoma èesta i intenzivna, da su se nastavljala generacijama i prerastala u rodbinske veze.
Što su ljudi više integrirani, više je nasilja potrebno za njihovo odvajanje, objašnjava amerièki antropolog Robert Hayden na predavanju ''War and Peace in Bosnia", održanom na Sveuèilištu u Missouriju. Vukovar i Mostar tragièno potvrðuju tu tezu: tisuæe mrtvih, deseci tisuæa raseljenih, stotine do danas nestalih.
Prema popisu stanovništva iz 1991., od ukupnog broja brakova u Mostaru mješovitih je bilo 10 posto. Godine 2000., pet godina nakon završetka rata izmeðu Hrvata i Bošnjaka, u Mostaru je ukupno sklopljeno 176 brakova. Meðu njima nema ni jednog jedinog bošnjaèko-hrvatskog para. Radi se o gradu koji je te 2000. imao 104.764 stanovnika, 48 posto Hrvata, 47 posto Muslimana i 3 posto Srba, a takav je omjer zadržao do danas. Iako bi po omjeru stanovnika bile jednake šanse da vam braèni partner bude Bošnjak ili Hrvat, te se godine ''da, uzimam'' izgovaralo unutar iste etnièke skupine. Samo su tri para bila druge nacionalnosti, ostala 173 su ili iskljuèivo Bošnjaci ili iskljuèivo Hrvati.
S godinama je ipak zabilježen skroman rast pa je tako 2004. godine sklopljeno 0,7 posto brakova izmeðu Bošnjaka i Hrvata, a 2008. godine 1,6 posto.
SVATOVI U PRATNJI UN-A: Iako je politièka, vjerska, administrativna i fizièka podjela grada prouzroèila brutalno kidanje društvenih veza, oèito ima onih koji su i u takvoj situaciji odluèiti graditi najintimniju zajednicu dvoje ljudi ''s neprijateljem'' svoga naroda.
Meðu njima su Husein Oruèeviæ, Bošnjak, i Tanja Miletiæ Oruèeviæ, Hrvatica. Iako tvrde da znaju mnogo ljudi koji su u devedesetima drastièno kažnjeni zato što su bili u mješovitom braku - ili smræu, ili zatvaranjem u logor ili barem gubitkom radnog mjesta - oni se nisu dali pokolebati.
Scenografija njihova vjenèanja bio je bombama razrušeni Mostar, a svatovi su iz zapadnog dijela grada na svadbu u istoèni dio grada odlazili u pratnji UN-ovih mirovnjaka.
"Put koji smo odabrali nije bio jednostavan. Morali smo tražiti alternativna zaposlenja i stvarati alternativna mjesta na kojima æemo se družiti", prisjeæa se Husein Oruèeviæ, politolog i osnivaè kluba Abraševiæ.
Njegova supruga, poznata kazališna redateljica Tanja Miletiæ Oruèeviæ, smatra da su miješani brakovi tema o kojoj se javno ne govori u Mostaru jer je takav brak destruktivan za politiku nacionalista koji su godinama na vlasti. "Oni veæ gotovo dva desetljeæa drže ljude u uvjerenju da je jedini naèin da prežive taj da se drže svog stada. Onaj tko uspijeva živjeti s nekim iz drugog stada, ruši njihov koncept'', objašnjava Tanja.
LJUDI S POPISA: No u uredu gradonaèelnika Mostara Ljube Bešliæa smatraju da je brak privatna stvar i da politika nema veze s tim sklapaju li se brakovi izmeðu Bošnjaka i Hrvata ili ne. U Mostaru se samo nagaða koliko ima mješovitih brakova, jer nitko ne prikuplja takve podatke.
Alenka Ban, tridesetèetverogodišnja Bošnjakinja iz Mostara, ne smatra da je mješoviti brak u Mostaru privatna stvar dokle god je ona kao supruga Hrvata za Bošnjake izdajica, a za Hrvate simbol neprijatelja.
Kad je poèeo hrvatsko-bošnjaèki rat, imala je 18 godina i s majkom i dvjema mlaðim sestrama živjela je u zapadnom, pretežno hrvatskom dijelu grada. Tada ih je u svoj stan sklonio poznanik njezine mame, mostarski Hrvat i pripadnik hrvatske vojske.
"Èule smo da smo na nekakvom popisu, a ništa se dobro nije dogaðalo ljudima s popisa: zatvarali su ih u logore, silovali i ubijali. Da nije bilo njega, normalnog èovjeka usred tog ludila, tko zna što bi bilo s nama", kaže.
Godinu dana kasnije su se vjenèali.
"Bezbroj puta sam zažalila zbog toga. Iako se dobro slažemo, mi nikamo ne pripadamo. Na zapadnoj strani ne vrijedim onoliko koliko vrijedi Hrvatica. Uzalud mi je i da se pokrstim i promijenim ime. A na istoènoj bi moj muž trpio'', ogorèena je.
Njihova kæi, Ornela Ban, ima 14 godina i Hrvatica je. Pohaða hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se krsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ''i jedno i drugo'', na kraju sama kaže: ''Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno æu do kraja života osjeæati podjele i ne želim da njoj bude tako.''
Ipak, u izvještaju što ga je u srpnju 2009. objavio International Crisis Group nazire se bar neka nada u normalizaciju odnosa.
Mješovite sredine morale su biti i najviše uništene: Vukovar
Photo: Stock
SEGREGACIJA U ŠKOLAMA:"Granicu izmeðu istoènog i zapadnog Mostara ovih je dana teže uoèiti, no grad je i dalje posve podijeljen, doslovno dva grada žive jedan pored drugog. No, èak i to predstavlja napredak: stanovnici sada sigurno i lako prelaze s jedne strane na drugu", stoji u izvještaju. Meðutim, na podijeljenim stranama odrastaju djeca koja niti ne znaju kako izgleda cijeli grad u kojemu žive, a kamoli da bi se meðusobno zabavljali. Oni idu u odvojene škole, na razlièita sveuèilišta - bošnjaèko ili hrvatsko - pa èak i u odvojene vrtiæe. Mostarski vrtiæ otvoren za sve financira se inozemnim sredstvima i namijenjen je ponajprije djeci s posebnim potrebama, s kojima se integriraju i djeca iz mješovitih brakova.
"Najviše nas zabrinjava problem segregacije u školama", ocjenjuje i Caroline Revaud, specijalna predstavnica Vijeæa Europe u Bosni.
Kljuèna stvar podjele meðu ljudima u Mostaru je strah, smatraju domaæi i meðunarodni struènjaci: strah da izaðu iz kolektivnog monoetnièkog i monoreligijskog identiteta, strah da neæe biti dobri muslimani ili katolici ako se miješaju jedni s drugima, da æe izgubiti posao i socijalnu sigurnost.
''Kada se taj strah izgubi, onda æe brak izmeðu Muslimana i Hrvata biti pitanje slobode izbora, a ne teret izbora. Tada æe ljudi shvatiti da su mješoviti brakovi društvena kategorija koja svjedoèi da se ovdje može normalno živjeti bez obzira na razlike'', kaže Marko Antonio Brkiæ, direktor Meðureligijskog instituta u Sarajevu i predavaè na (hrvatskom) Mostarskom sveuèilištu.
"Uzmite jednog Hrvata i Srbina u predratnom Vukovaru i, ako nisu religiozni, vidjet æete da izmeðu njih nema razlike u identitetu - imaju isti kulturološki mentalitet, istu tradiciju, govore istim jezikom, jedu istu hranu, istim vicevima se smiju, zanimaju ih iste stvari, dijele isti grad. Razlièitost je nametnuta, politièki iskonstruirana'', kaže Srðan Šijakoviæ, najmlaði hrvatski branitelj južnog ratišta, dok u pozadini trešti koncert lokalnog benda u baroknoj ruševini nekadašnjeg Radnièkog doma u centru Vukovara. Zgradu su uništile neke od 7000 granata koliko ih je dnevno padalo na grad za vrijeme tromjeseène opsade srpske vojske 1991. Do danas nije obnovljena, kao što nije obnovljena ni meðuetnièka tolerancija Vukovaraca.
HRABRI ILI LUDI: Šijakoviæ je Vukovarac i imao je 16 godina kada je 1991. umjesto u školu otišao u rat. Objašnjava isto ono što bi Mostarci mogli reæi: poèetkom devedesetih našao se onaj mali postotak razlièitosti - nacionalnost - i onda se on potencirao kao najvažnija stvar koja je poništila svih 99 posto sliènosti. ''Ta se razlièitost napunila s pogrešnim znaèenjima, koja se mogu sažeti na to da nacionalni identitet znaèi da ako si Hrvat, onda mrziš Srbe, i obrnuto''. Unatoè iskustvu na ratištu koje mu je donijelo PTSP, Srðan nije usvojio lekciju mržnje. Oženio se Srpkinjom iz Vukovara i imaju malo dijete. Meðusobno nemaju problema, ali drugi povremeno imaju s njima.
Hrvatsko-srpski brakovi poput njihova i dalje su rijetkost. Godine 1998. èinili su pet posto od ukupnog broja brakova u gradu, 2003. tek 1,5 posto, a 2008. ipak osam posto.
"Ni danas ne znam jesmo li bili hrabri ili ludi", kaže Dijana Antunoviæ Laziæ za sebe i svoga muža Sinišu. Oboje su Vukovarci, ona je Hrvatica, on Srbin, i kada su za vrijeme rata u Vukovaru roditeljima rekli da namjeravaju živjeti zajedno, bio je to veliki šok.''Zamjerali su nam što baš moramo biti s pripadnikom neprijateljskog naroda dok ljudi svakodnevno ginu. Mislim da ih je najviše optereæivalo što æe drugi reæi.''
Vjenèali su se 1994. "Bile su to teške godine, mnogi s nama nisu htjeli razgovarati, jer nisu razmišljali svojom glavom veæ onako kako kaže politika i crkva'', objašnjava.
NACIONALNI DJEÈJI VRTIÆI: Stvari se možda ipak mijenjaju u Vukovaru. Novi vukovarski gradonaèelnik Željko Sabo prvi je poslijeratni gradonaèelnik koji dolazi iz redova umjerene politièke opcije. Politika je u Vukovaru blagoslovila aparthejd meðu vukovarskom djecom, od vrtiæa pa do završetka srednje škole, kaže Sabo. ''Sasvim malom djetetu morate objašnjavati zašto ne ide u najbliži vrtiæ, nego u neki drugi. Tako s tri godine djeca nauèe tko su Hrvati, a tko Srbi. Ako roditelj nema strpljenja odgovarati na sva djeèja ''zašto'', onda skrati prièu i kaže: ne možeš iæi tamo jer su oni tvoje klali'', kaže Sabo.
Ljiljana Gehrecke iz Europskog doma u Vukovaru tvrdi da takva segregacija, ako se na nju ne reagira, može imati ozbiljne dugoroène posljedice.
"Ne samo što segregacija u vukovarskim školama onemoguæuje da se djeca upoznaju pa onda jednom možda i sklapaju meðuetnièke brakove, veæ može biti i uzrok nekog buduæega sukoba", upozorava.
MIR U EMIGRACIJI: Što s djecom iz mješovitih brakova? ''Vjerojatno æe biti emigranti, ako budu imali sreæe'', cinièno odgovara na svom amerièkom predavanju antropolog Robert Hayden.
Po tome su Anej, Lina Lena i Timon Likiæ imali sreæe. Njihovi su roditelji Sanja Mihajlov i Hari Likiæ prije 17 godina emigrirali u mali nizozemski grad Helmond. Sanja je Srpkinja iz Beograda, a Hari Bošnjak iz Sarajeva. Sudbina ih je spojila uoèi rata, u Šibeniku, gdje je Sanja ljetovala, a Hari radio u jugoslavenskoj mornarici. Kada je Hari, vidjevši što se sprema, otišao iz JRM-a, u Sarajevu nisu mogli živjeti jer su srpske snage sve èvršæe opkoljavale grad, a u Beogradu su pokušali, ali su ubrzo odluèili odseliti dalje.
"Kad sam u Beogradu vidio susjeda alkoholièara da èisti pušku jer odlazi ratovati u Hrvatsku, postalo mi je jasno da moramo otiæi. Bilo je pitanje njegova raspoloženja hoæe li tu pušku uperiti u mene'', preprièava Hari.
I tako su se s jednogodišnjim djetetom i drugim na putu uputili u nepoznato. Te se godine u Nizozemskoj rodila Lina Lena, koja danas kaže da se osjeæa Nizozemkom. To što su joj roditelji razlièitih nacionalnosti, ne smatra nièim posebnim.''Ovdje ima puno ljudi sa svih strana svijeta i nikome nije previše interesantno odakle su moji roditelji. Nije ni meni'', jednostavno kaže ta sedamnaestogodišnjakinja.Na pitanje koje je nacionalnosti, njezin èetrnaestogodišnji brat Timon ne zna odgovor. Nakon duljeg razmišljanja slegne ramenima i kaže: ''Nikad me to nitko nije pitao.''
Takvu privilegiju nije imao Nino Zelenika iz Mostara. Dijete mješovitog bošnjaèko-hrvatskog para, imao je osam godina kada je buknuo rat i do svoje èetrnaeste veæ je morao dobro promisliti o odgovoru na to pitanje. On zna da njegov identitet nije homogen. Osjeæa se kao patchwork sazdan od niza identiteta, a nacionalno je samo mala ploèica u tom mozaiku razlièitih identiteta. ''Zvuèi mi kao potrošen život svesti se samo na nacionalnu pripadnost'', kaže, svjestan da mnogi u Mostaru upravo tako troše svoje živote.
Nino planira otiæi iz Mostara kada diplomira. ''Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u buduænosti.''
* Tekst je preuzet sa internet portala Jutarnjeg lista
___________________________________________________________________
|
ne volim ga, il izove se mate, ante, mujo ne volim ga...