Šemsudin Zlatko Serdareviæ
Dionizijev poštovalac
In memoriam: Sanjin Sanko Šehiæ
(1937-2006.)
Sanjin Sanko Šehiæ (1937-2006.)Jesmo li uopšte svjesni koliko se i sami krunimo odlaskom u vjeènost naših dragih i bliskih sugraðana èije je postojanje punilo naše biæe upotpunjavajuæi ga u onoj srazmjeri koliko smo ih suštinski doživljavali. Sanko Šehiæ je bio autentièan izdanak mostarske loze u kojoj se sublimisalo vedro, optimizmom obdareno i produhovljeno biæe Hercegovca. Poput džemre iz lišajem opeèeæenog kamenjara, iz njega je isijavao vrcavi humorni pjev kao odbljesak sunèanih oaza njegove prostrane i plemenite duše. Sunèani slapovi mediteranskog sunca našli su svoju oazu u djeèaèiæu iz Brkiæeve ulice a potom je decenijama izbijala svom energijom obogaæujuæi sve one koji su provodili èase s njim.
Sanko Šehiæ je mostarski bulbul iz bašèa pored Neretve i Radobolje, kazivao bi Mišo Mariæ opijen njegovom blagom dušom i tihim koraèanjem kroz vrijeme. Osebujnog šarma, akcentiranog osjeæaja za svijet oko sebe i pažljivog posmatraèkog senza, kao odani sljedbenik Dionizija, Sanko je plijenio pažnju ne samo svog pažljivo odabranog društva nego i svih Mostaraca. Rodni grad mu bio gnijezdo iz koga nije volio izbivati sem u poznim godinama.
Gospodskih manira, šarmer i boem sa stilom, muzièki nadaren, šezdesetih godina bavio se sviranjem strasno ispijajuæi životne sokove i kao bezazleni mladiæ osjeæao da vrijeme stoji. Pamtimo njegovu figuru uz bubnjeve na terasama hotela Neretve, Mostara, Bristola, Bune, kultne kafane Pariz na Štefanijalu, potom u Gracu, Baškoj vodi, Lištici… Svugdje donosio radost i sebe u cjelosti. Sa sabraæom po esnafu Mimijem Stupcem, Fadilom Kariæem, Lelom Hadžiæem, Vaskom Vujoviæem, Ðanijem Salkoviæem, Mirom Sefiæem, Magom i inim muzièarima kroz note putovao po Granadi, Rimu, Parizu, Sevilji, dalekoj Rusiji uz Laru, sa Frenkijem do Amerike.
Zašto li je volio kape ostaæe tajna. S kapom je bio onaj poznati Sanko iz Brkiæeve koji je satima posmatrao ljude kako žure da negdje stignu i važne poslove obave.
U Narodnom pozorištu proveo gotovo cijeli radni vijek radeæi kao slikar izvoðaè. U sjeni aktera predstava ostavljao svoj otisak na sceni, u umjetnicima i osoblju još znaèajniji. Pozorište je doživljavao kao svoju kuæu a èlanove kolektiva kao širu porodicu. Drugovao i ispijao noæi sa Zukom, Rešetarom, Lepetiæem.
Sanku smo viðali i na merdevinama sa kièicom u ruci kako maštovito i kaligrafski ispisuje nazive firmi. Radio je to sa puno smisla i uživanja, potpuno se predajuæi poslu kojeg je volio.
Potpisniku ovih redaka poklonio austrougarsku razglednicu Hotela Neretva sa ispisanim cjenovnikom u kome se jedna stavka odnosila na cijenu èišæenja cipela. Sad je to hamajlija od dragog Sanke.
Posljednje nemirne noæi provodio je u Americi željno èekajuæi ponovni susret sa Brkiæevom – ulicom djetinjstva. Otišao je meðu zvijezde da sanja svoj Mostar u kome je uvijek trijumfovao komšiluk kao paradigma humanog naèina življenja. Hida, Goran, Jasmina, Faruk, Zlatko, Zvonko i Mostar mogu biti ponosni na osobenu liènost kakav je bio Sanko.
Maestro, hvala ti velika za ljudskost koja nam danas tako nedostaje.
___________________________________________________________________
|
Admir Stupac 
