Preneseno iz casopisa MOST
Slovo urednikovo - Alija Kebo
MOSTARCI U TEGLAMA
Mili moji, kuda koji...
Stiglo mostarsko, raskošno proljeæe. Procvjetao jorgovan, mirišu ljubice, zova, ruže, šeboji, magnolije, jasmini, - ali cvjetaju i draèa, žara, i sjekavica, i haptika, i trnina...
Samo, život ne cvjeta... Èovjek puk’o ko Èernobil... šanse su promilske da preživi traume savremenog svijeta.
U Mostaru ništa novo! Niko se još ne vraæa u stanove i kuæe na desnoj strani grada. Ama baš - niko. Ne daju ekstremisti. Na ovom pitanju padaju i Federacija, i Dejton i Meðunarodna zajednica.
A Mostarci, prognanici i izbjeglice iz inostranstva masovno se vraæaju u zavièaj.
Tako su ove zime i proljeæa u glavni grad Hercegovine stigli Hiba Jugo, Ešref Kupusija, prim. dr. Dževad Halilhodžiæ i mnogi drugi. Ali - stigli u urnama!
- Jadan je to i kukavan povratak kada dolaze u teglama - komentariše stara Mostarka u Cernici.
Istovremeno, Muslimani, Srbi, Hrvati i drugi narodi i narodnosti, u sve veæem broju napuštaju ovu sredinu i odlaze u svijet.
Sada oni imaju dvije domovine, ali i bez i jedne su.
Pa jedna poznata sugraðanka iz Buæeve ulice, za ”Pisma Mostu” iz Amerike šalje svoju pjesmu koja ovako poèinje i završava:
”Kada umrem, Allahu oprosti
U Hercegovinu
prenesite ml kosti”...
Drugi graðanin, u reviji Povratak piše reportažu èiji jedan fragment ovako glasi:
”Ko je kome, moj komšija, onda u ratu mogao pomoæi?! Zlo nastaje od ljudi, a ne od Boga, Bog odstupio, ðavo pristupio, te nikako da ode!”
Treæi graðanin, komšija i pošteni vjernik, na ovo uzvraæa ajetom iz Kur’ana:
”Možda æe Bog jednog dana izmiriti vas i vaše protivnike i izmeðu vas uspostaviti prijateljstvo”.
U ovoj sluðenoj stvarnosti kvasa osjeæaj tuge i beznaða na svakom koraku.
U posljednjoj godini dvadesetog stoljeæa poèeo je opet rat u Evropi, kažu kolijevci civilizacije.
Sada se èini da globalnog, termonuklearnog rata neæe biti, a ovih lokalnih, regionalnih biæe, biæe... i danas traju...
Znamo šta mogu da urade zraène i kopnene snage, a gdje su snage razuma?!
Sjeæanja sežu do Vijetnama, Èilea, Kube, Koreje, Konga, Iraka, Irana, Egipta, Palestine...
Pedeset godina se ubijaju Izraelci i Palestinci, ali ni jedna bomba nije pala, niti æe pasti na Tel Aviv. Tako, valjda, Veliki hoæe i - kroje.
Nekada je osuðen najveæi boksaè svih vremena Kasius Klej zato što je odbio da ide u vijetnamski rat, dok je Jaser Arafat, borac za palestinsku državu proglašen za neprijatelja br 1 i prvim teroristom svijeta - da bi kasnije Kasiusu Kleju bila vraæena titula svjetskog šampiona, a Arafatu dodijeljena - Nobelova nagrada za mir!
Ovaj autor kada piše Slovo, vazda je u dilemi: kako da razluèi lijepe i ružne, odnosno životodajne i smrto(do)nosne teme kojima je i njegov prijatelj, slavni poeta Jevrem Brkoviæ posvetio mnoge svoje stranice i knjige.
Tako i ovih majskih dana, dok se na sve strane toèe zvuci i mirisi proljeæa, i dok se obilježava Dan pobjede nad fašizmom i odaje pošta žrtvama Drugog svjetskog rata, èita, ponovo, knjige o Jasenovcu (poznat kao ”balkanski Aušvic”) u kojem su Paveliæeve i Artukoviæeve ustaše ubile 80 hiljada ljudi koji su umoreni najsurovijom smræu!
Tamo su, u Jasenovcu, ustaše maljem ubile naše poznate knjževnike Ziju Dizdareviæa (Muslimana) i Grgura Karlovèana (Hrvata); Hasana Kikiæa èetnici su zaklali na planini Èemernici, kao i Ivana Gorana Kovaèiæa (dok je Skendera Kulenoviæa - vele njegovi biografi i kritièari - u Beogradu ubilo njegovo vlastito srce).
Ako se nekada, davno, u Hercegovini najviše umiralo od kuge, šuge i sušice, danas se, kažu, najviše umire - od tuge. Od te boljke najviše stradaju oni što osuðuju ta nakazna èudovišta što se zovu - rat i nacionalizam.
Zato æe se i hronièareva nova knjiga poezije zvati: Mostarci u teglama koja æe biti neka vrsta Poslanice svima koji vole ovaj grad, ali onaj naš, drugarski, bratski, komšijski, zajednièki.
Za moto te knjige posuðuje stihove akademskog slikara i pjesnika Ismeta Ramljaka velikog i dokazanog prijatelja Mostara koji - veli:
Pjesma se nikad nije odmicala
Od moje duše radosne il’ tužne
Uvijek je bdila i vidala mi rane
Davala mi snove i impulse nužne
Kad bijah u samoæi, na vjetru, u kiši
Bila mi drugar, sestra i mati,
Hranila me slovom, napajala rimom,
Brižno, radino da nije znala stati.
Ja nju nisam molio da pjesnik postanem,
Veæ samo da imam kome nešto reæi...
I, evo govorim, pa kome krivo i mrsko, kome milo i drago...
___________________________________________________________________
|
