citat od djemila:


- Rahimic Nijaz-Raha,
Nakon izvrsene agresije na BiH i Mostar ,Nijaz sa svojim drugovima ,medju prvim staje u odbranu BiH i Mostara kao i Starog mosta.gine 11-5-1993 god u hteli "Ruza" gdje su se vodile zestoke borbe "prsa u prsa", i gdje je zaustavljen dusmanin u proboju prema Starom mostu.Mostar gubi jos jednog skakaca i druga.


Brato moj , brato

Djemila
Bratu rahmet dusi i vjecni dzennet, El-Fatiha

___________________________________________________________________
lose,lose MSP

mono drama Emira Hadzihafizbegovica:

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti,
moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana
moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek
samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan.
Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke,
sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor,
na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove
crkve od Teocaka do Golaca niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi
ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se,
sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim daidzama i
Prijedorskim avlijama
Mi ovdje u Bosni jedemo Norveskkku ribu sumnjivog datuma,
a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda ,
gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova,
hej ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha,
a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane
i sorvane nasih nena, prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu,
prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz muslimanskih
kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali
moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica
Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango
Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske
sehare, a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko
dostojanstvo, a mi se glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode
moj, neka prodaje fukara, neka prodaje,
jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti
koliko mi mozemo roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke
krvi sto se slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik
ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu,
ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa,
majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom
Bosanskom, da halaliti vise nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi,
mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako hocemo,
dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema
ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.

citat od Hogar:


citat od djemila:


- Rahimic Nijaz-Raha,
Nakon izvrsene agresije na BiH i Mostar ,Nijaz sa svojim drugovima ,medju prvim staje u odbranu BiH i Mostara kao i Starog mosta.gine 11-5-1993 god u hteli "Ruza" gdje su se vodile zestoke borbe "prsa u prsa", i gdje je zaustavljen dusmanin u proboju prema Starom mostu.Mostar gubi jos jednog skakaca i druga.


Brato moj , brato


Djemila
Bratu rahmet dusi i vjecni dzennet, El-Fatiha

Djemka

citat od cheri:


Potpisujem
Uostalom, kako mogu oprostiti nekom ko i ne smatra da je ucinio zlocin, samim tim mozda bi isto napravio ponovo. Oprastam u zivotu onom ko je nesto napravio, pa se svim srcem kaje i pati. Ovi oprost i ne traze, ne znam onda kako bih im ga mogla i dati.
Mogla sam napisati da oprastam, tako bih se osjecala i superiornom u odnosu na njih, ali ne bi bilo iskreno, tako da samo mogu reci da ne mogu ni oprostiti ni zaboraviti.

P.s.Nisam opterecena time, niti zivim lose radi toga.

Cheri

___________________________________________________________________

citat od cheri:


citat od Hogar:


citat od djemila:


- Rahimic Nijaz-Raha,
Nakon izvrsene agresije na BiH i Mostar ,Nijaz sa svojim drugovima ,medju prvim staje u odbranu BiH i Mostara kao i Starog mosta.gine 11-5-1993 god u hteli "Ruza" gdje su se vodile zestoke borbe "prsa u prsa", i gdje je zaustavljen dusmanin u proboju prema Starom mostu.Mostar gubi jos jednog skakaca i druga.


Brato moj , brato


Djemila
Bratu rahmet dusi i vjecni dzennet, El-Fatiha


Djemka

PA KAKO ZABORAVITI

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

citat od zalik13:

mono drama Emira Hadzihafizbegovica:

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti,
moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana
moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek
samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan.
Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke,
sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor,
na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove
crkve od Teocaka do Golaca niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi
ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se,
sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim daidzama i
Prijedorskim avlijama
Mi ovdje u Bosni jedemo Norveskkku ribu sumnjivog datuma,
a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda ,
gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova,
hej ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha,
a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane
i sorvane nasih nena, prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu,
prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz muslimanskih
kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali
moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica
Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango
Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske
sehare, a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko
dostojanstvo, a mi se glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode
moj, neka prodaje fukara, neka prodaje,
jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti
koliko mi mozemo roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke
krvi sto se slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik
ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu,
ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa,
majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom
Bosanskom, da halaliti vise nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi,
mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako hocemo,
dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema
ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.

Bio sam, vidio sam, cuo sam. Pocivajte u miru moja dobra raja, mostarska zemlja vam sigurno nije teska. Mi osudjeni na zivot molimo se Onome kome se molimo da ne zaboravimo. Halaliti mozemo kao sto smo vjekovima i radili ali se toplo nadam da ovaj put necemo i zaboravti po starom dobrom obicaju. Nesto me crne slutnje salijecu da cemo od naseg neizljecivog merhametluka napraviti istu pogresku ali sta je tu je. Pocivajte u miru, maj je dosao, sada ce i ljeto. eto i nas ptica selica da vas obidjemo.

ALEJA MOSTARSKIH HEROJA

Izudin Sahovic - Stari Most 16.-30.IX 1995. god.

Mostarski Sehitluci....
Ako groblje moze biti lijepo, onda je to ovo, u svojoj plemenitosti, najljepse od svih vidjenih.
Aleja mostarskih heroja. Draga, poznata lica, uglavnom djecacka, naprasno zaustavljenih, kako pjesnik rece: «u koraku i snu», da bi otisli u legendu i da bi i sami postali legendom. Zato je i njihova smrt smislena i nikako slucajna.
Svaki mezar, druga potresna prica, vezana istom niti u velicanstveni roman uspomena koje nikada ne blijede.
U istom stroju leze, legendarni komadant Hujka i «njegova raja», koja ga je pratila sve do smrti, pa i u samu smrt. Jedan do drugog - Hujka koji je poput antickog vojskovodje jurisao na celu svojih junaka - Farisa, Popaja, Svabe, Mirceta, Juse, Ifeta....Zajedno su otisli u vjecnost.
Ali, legende ne umiru. Omanji rastom, kako mu je priroda namijenila, Hujka je postao gorostasom pokreta otpora mmuslimanskog naroda Mostara i naroda biH. Rodjen da umre kao heroj, Hujka, kako su ga zvala mostarska raja, to jednostavno nije mogao izbjeci. To mu je namijenila sudbina.
Mithad Hujdur - Hujka posmrtno je odlikovan Ordenom narodnog heroja i prvi je zvanicno proglasen Herojem Republike Bosne i Hercegovine.
Mostarski Sehitluci....Bedem heroja koje ni smrt pobijediti ne moze.
Mezari....Mirza Humo, svojim djelom velik kao mostarski Hum, sto mu je i prezime predodredilo, upisao se u besmrtnike. Mastovitost njegovog specijalnog, gotovo individualnog, rata kojem je Humo, ma koliko to apsurdno zvucalo, udahnuo svojevrstan sarm - najbolje pamte neprijatelji.
Mezari Sehitluka.... Hara Karamehmedovic. Plavi djecak, dobrih plavih ociju. Neustrasiv specijalac, pripadnik specijalne jedinice «Hujka», nije imao izbora - morao se pridruziti legendi Sehitluka. Sve je ovdje, na ovom svetilistu - posebno, kao sto su bili posebni zivoti i smrt ovih mladih lavova. I sve neodoljivo podsjeca na grcke tragedije.
Izdvajali su se svojom nenametljivom hrabroscu, tiho i s osmjehom odlazili u najstrasnije akcije, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Nevjerovatna je transformacija ovih «momaka iz kafica», za koje se vjerovalo da su «bonvivani» i da nizasto drugo nisu sposobni.
Blagi izgledom, mnogi nedovoljno razvijeni, bili su strah i trepet neprijatelju. Impresionirala je jednostavnost i odlucnost sa kojom s kojom su ratovali, u apsolutno neravnopravnom ratu.
Nista ih nije moglo uplasiti. Bili su toliko sigurni u pobjedu da se rat u njihovom drustvu cinio bezazlenom igrom. Zaista, bila je privilegija poznavati ih. Zato su posebni i zato je ovo mjesto, gdje su zastali, posebno.... Mirise na njihovu blizinu, odise snagom nesalomljivog otpora, budi osjecaj sigurnosti....
Mostar je prebogat grad u spoznaji da ih je imao.
MOSTAR IM DUGUJE SLOBODU.
Zato se ovde, na Sehitlucima, ne place. Ovde se ponosi. Ako se suza nekome i ukrade, to nije zbog zala, to oko zaiskri od uzbudjenja pri susretu s njima. Od ponosa sto su sinovi Mostara....


Mostarski Sehitluci 1995.

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

http://www.moforaja.com/thread.php?threadid=18060&sid=&threadview=0&hilight=&hilightuser=&page=1

___________________________________________________________________
NERETVA KROZ VENE TECE

Iz casopisa Most
Mehmed Sator
LEGENDA KOJA SVIJETLI
Posljednja Hujkina zelja

Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slicni jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spustanju mraka, tamo oko 21 sat, dzenaze poginulim. Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dzenaza. Obicno izmedju rusevina u bivsoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorista. Svaku vecer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo mozda do unazad cetiri-pet sati pricali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih rusevina.

26. juna. Podne je. Velika vrucina, zrak prorijedjen, otezano disanje ili kako neko rece - disemo na skrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat nece da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanicna vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali nista ne pomaze. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdzbe ili ponosa, dostojanstveno setaju Glavnom, Fejicevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.

Drzeci se zaklona, oko podne, krecem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Sahovic. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam cuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telcevoj ulici kada me Cico upoznaje sa cuvenim komandantom. Iz neke znatizelje pridruzujem im se do Glavne ulice. Najedanput ce Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkicu: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi cemo je dobiti, ali predosjecam da ce se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Sehitluckom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog sirokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuce iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, zivjeces ti nama, jos sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.

Pet dana kasnije zapoce velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Sok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovase Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u Sehidskom parku. Sa njim jos deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dzenazu Hujki. Svi su zeljeli da odaju posljednju pocast legendarnom Midhatu.



Duboko potresen kasno sam se vratio kuci. Vukla me je silna zelja, valjda inspiracija, da nesto napisem o vrlom Hujki. U jednom dahu nastali su ovi stihovi:

Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka mnogo,
kao borac i vodja jedinice "Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu, ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za Hujku,
pored njegovih skuti.
Sutradan odoh kod muftije. Primi me od srca. Upita me sta me je nagnalo da dodjem. Ispricah posljednji susret sa Hujkom. Rekoh mu da je Cici i meni Hujka saopstio svoju posljednju - zelju. Muftija klimnu glavom i uzdahnu. Prekidoh nastalu pauzu:

Dragi muftija, ja sam kao sto Vam je poznato sudija, nisam pjesnik, istina, nesto pisem - vise za "svoju dusu". Nakon dzenaze o Hujki sam napisao ovu pjesmu, pa sam, da bi sebe provjerio, dosao kod Vas da provjerim da negdje nisam pogrijesio. Muftija, opet, klimnu glavom i pokaza rukom da to sto sam napisao procitam, sto i ucinih.

"Duse mi, kao da si bio ovdje u danasnji dan kada me je posjetio rahmetli Hujka. Duse mi, kao da si i ti sjedio ovdje. Cuvaj to sto si napisao. Mozda ce jednog dana vise vrijediti, nego sto vrijedi danas."

Ubrzo se i rastadosmo.

Spustajuci se niz stepenice na Sehitlucima, nisam ni slutio da ce se Sehitluci tijelima najboljih Mostaraca, za svega 5-6 mjeseci toliko popuniti. Citava jedna besmrtna mladost. Nezaboravna su imena Hujke, Arifa, Mirze, Harisa, Sece, Tesle, Lendre, Nake... neka im je veliki rahmet.

___________________________________________________________________

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

citat od dolaf:

Iz casopisa Most
Mehmed Sator
LEGENDA KOJA SVIJETLI
Posljednja Hujkina zelja

Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slicni jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spustanju mraka, tamo oko 21 sat, dzenaze poginulim. Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dzenaza. Obicno izmedju rusevina u bivsoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorista. Svaku vecer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo mozda do unazad cetiri-pet sati pricali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih rusevina.

26. juna. Podne je. Velika vrucina, zrak prorijedjen, otezano disanje ili kako neko rece - disemo na skrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat nece da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanicna vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali nista ne pomaze. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdzbe ili ponosa, dostojanstveno setaju Glavnom, Fejicevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.

Drzeci se zaklona, oko podne, krecem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Sahovic. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam cuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telcevoj ulici kada me Cico upoznaje sa cuvenim komandantom. Iz neke znatizelje pridruzujem im se do Glavne ulice. Najedanput ce Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkicu: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi cemo je dobiti, ali predosjecam da ce se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Sehitluckom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog sirokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuce iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, zivjeces ti nama, jos sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.

Pet dana kasnije zapoce velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Sok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovase Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u Sehidskom parku. Sa njim jos deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dzenazu Hujki. Svi su zeljeli da odaju posljednju pocast legendarnom Midhatu.



Duboko potresen kasno sam se vratio kuci. Vukla me je silna zelja, valjda inspiracija, da nesto napisem o vrlom Hujki. U jednom dahu nastali su ovi stihovi:

Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka mnogo,
kao borac i vodja jedinice "Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu, ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za Hujku,
pored njegovih skuti.
Sutradan odoh kod muftije. Primi me od srca. Upita me sta me je nagnalo da dodjem. Ispricah posljednji susret sa Hujkom. Rekoh mu da je Cici i meni Hujka saopstio svoju posljednju - zelju. Muftija klimnu glavom i uzdahnu. Prekidoh nastalu pauzu:

Dragi muftija, ja sam kao sto Vam je poznato sudija, nisam pjesnik, istina, nesto pisem - vise za "svoju dusu". Nakon dzenaze o Hujki sam napisao ovu pjesmu, pa sam, da bi sebe provjerio, dosao kod Vas da provjerim da negdje nisam pogrijesio. Muftija, opet, klimnu glavom i pokaza rukom da to sto sam napisao procitam, sto i ucinih.

"Duse mi, kao da si bio ovdje u danasnji dan kada me je posjetio rahmetli Hujka. Duse mi, kao da si i ti sjedio ovdje. Cuvaj to sto si napisao. Mozda ce jednog dana vise vrijediti, nego sto vrijedi danas."

Ubrzo se i rastadosmo.

Spustajuci se niz stepenice na Sehitlucima, nisam ni slutio da ce se Sehitluci tijelima najboljih Mostaraca, za svega 5-6 mjeseci toliko popuniti. Citava jedna besmrtna mladost. Nezaboravna su imena Hujke, Arifa, Mirze, Harisa, Sece, Tesle, Lendre, Nake... neka im je veliki rahmet.





___________________________________________________________________

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

Custovic Hamdija - Custa

Ni dan danas neznamo gdje su mu kost, nek mu je rahmet dushi

Nikada niti oprostiti niti zaboraviti.. Niti jednima ni drugima ...

NIKADA!!!

___________________________________________________________________

Sehidima,



EL-FATIHA

___________________________________________________________________
" KORILI MI VRIJEME ILI NE,
SUDBINA TECE KAKO NAM JE ZAPISANA ! "

citat od zalik13:

mono drama Emira Hadzihafizbegovica:

Moj Boze, ponekad se pitam, zar je bas tako moralo biti,
moj Boze, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog isana
moralo da se vadi Valjevskim, Uzickim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Boze, ponekad se pitam, zar je muslimanski covjek
samo sto sevdah cuti, morao biti zaklan.
Pa sto to mi nismo isli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke,
sto to mi nismo postavili haubice na Zabljak, na Durmitor,
na Zlatibor i ubijali njihovu djecu.
Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Nase su dzamije popaljene, mihrabi poruseni, mezarja uzorana, njihove
crkve od Teocaka do Golaca niko ne dira.
Nase su majke i sestre silovane, a njihove se suncaju po Adi
ciganliji i ljetuju po Budvi.
Nasi su muhadzeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se,
sram ih bilo setaju po Modrici, Dobojskim daidzama i
Prijedorskim avlijama
Mi ovdje u Bosni jedemo Norveskkku ribu sumnjivog datuma,
a oni beru nase alkatmere i ruze i sjede ispod grozda ,
gdje smo mi, samo mi Bajrame docekivali.
Boze moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova,
hej ljudi moji gazde, gazde Bosanske cekaju u redu za tanjir graha,
a njihova fukara po buvljim pijacama Zajecara prodaje almasli grane
i sorvane nasih nena, prodaje fukara znoj i krv tezaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Pozarevcu,
prodaje fukara vilenove goblene, vilenove goblene iz muslimanskih
kuca, vezene u nocima kad jos nije bila spaljena iluzija o uvali
moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica
Huskica odgledala jos jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango
Prodaje fukara, a mi se glodjemo, prodaje fukara pune muslimanske
sehare, a mi se glodjemo, prodaje srpska fukara muslimansko
dostojanstvo, a mi se glodjemo, jebem ja nas, ali neka , neka narode
moj, neka prodaje fukara, neka prodaje,
jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti
koliko mi mozemo roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke
krvi sto se slivaju niz Soukbunar, Djidjikovac, Mejtas i Vratnik
ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rodjene na Kosevskom brdu,
ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa,
majku im jebem, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, vise ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mesica i sakatom djecom
Bosanskom, da halaliti vise nikada neces.
Tko halali, dabogda ga rodjena djeca proklela, jer mi,
mi Muslimani ovaj rat nismo zeljeli, ali ako hocemo,
dobit cemo ga, jer u Bosni rjesenja nema
ili Dzehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.

1995, cetnicka granata bacena s Povelezja, ubila je djete , Elmara Custovica.
A, imao je osam godina, posljednja bacena u julu, .....

___________________________________________________________________
" KORILI MI VRIJEME ILI NE,
SUDBINA TECE KAKO NAM JE ZAPISANA ! "

citat od dolaf:

Mostari(skakaci sa Starog mosta) koji su dali svoj zivot za slobodu Mostara:
- Demirovic Muhamed-Bakreni,
Prilikom agresije hvo i hv na Mostar, u ranim jutarnji satima12-5-1993god mucki je ubijen Muhamed Demirovic Bakreni, na vratima svoje avlije,toga dana Mostar gubi divnog Mostarca i hrabrog skakaca.

- Fink Jadranko-Acko,
Bio je veliki zaljubjlenik skokova,izuzetno je pazio Stari most,cak ga je i prao.nijedan skakac mu nije poklanjao vise paznje. 30-7-1993 god gine od dusmana nadomak Starog mosta .
Jadrankovom pogibijomMostar gubi jedno divno stvorenje,izvarednog skakaca koji ce ostati u sjecanjima mnogih Mostaraca,i onih koji su ga poznavali.

- Humackic Nedzad-Fasa,
Nedzad medju prvim dize glas , protivi se okupaciji i staje u odbranu svoga grada.
nazalost,11-5-1993 god poginuo je u blizini Starog mosta,u svojoj trideset i cetvrtoj godini.

- Ajanic Senad -Seno,
Senad je medju prvim stao u odbranu svoga grada,nazalost 30-6-1993 u proboju na Bijelo Polje daje svoj mladi zivot za slobodu grada Mostara.

- Bogojevic Sandi,
Sandi medju prvim staje na branik Mostara,da bi 12-6-1992 poginuo u Dreznici.
Sandijevom pogibijom Mostar gubi jednog vrsnog skakaca ,druga i prijatelja.

- Brkovic Edin-Edo,
Edin stoji gordo na braniku domovine,a 26-6-1994 god gine u Jablanici,u svojoj 28-oj godini zivota,Mostar gubi jos jednog hrabrog skakaca.

-Galuza Zoran -Zoka,
Zoran je skakao sve do 1991 god,kada je izvrsena agresija na BiHi Mostar.Medju prvim staje na branik Mostara i Starog mosta ,gdje i gine na Starom mostu sa kojega je toliko puta skocio.

- Humo Mirza,
odmah po izbijanju ratnih sukoba stupio je u odbranu svoga voljenog grada.poginuo je 11-7-1993 god u Cernici.Odlikovan je najvecim ratnim priznanjem "Zlatni LJiljan"i Ordenom"Zlatni macevi".

- Jakirovic Edin-Dino,
Edin sa svojom rajom staje u odbranu BiH i grada Mostara, 11-9-1993 god poginuo je nadomak poznate "Zeme" u 34-oj god zivota.Mostar gubi jos jednog hrabrog skakaca,prijatelja i druga.

- Karic Fadil,
Kada je izvrsena agresija na BiH i Mostar,Fadil medju prvim staje u odbranu svoga grada i Starog mosta,6-5- 1992god gine na Starom mostu.Bio je prvi skakac koji je poginuo u odbrani grada .Mostar ,kao i kao klub skakaca "Mostari"ostaju bez vrsnog skakaca i prijatelja.

- Kerovic Medzid,
Kada je izvrsena agresijana Bih i Mostar Medzid sa svojom rajom i hrabrim skakacima staje u odbranu grada i hrabro se bori.nazalost, 10-11-1994 god gine u Podvelezju,njegovom smrcu Mostar gubi jos jednog vrsnog skakaca.

- Rahimic Nijaz-Raha,
Nakon izvrsene agresije na BiH i Mostar ,Nijaz sa svojim drugovima ,medju prvim staje u odbranu BiH i Mostara kao i Starog mosta.gine 11-5-1993 god u hteli "Ruza" gdje su se vodile zestoke borbe "prsa u prsa", i gdje je zaustavljen dusmanin u proboju prema Starom mostu.Mostar gubi jos jednog skakaca i druga.

- Smajilhodzic Miralem-Bimbo,
Medju prvim staje na branik BiH i garada Mostara.18-7 1993 hrabro gine u svojoj 37-oj godini zivota.

A majke skakaca radjale i odgajale svoje hrabre sinove koji su prkosili Zelenookoj i dusmanu,skakali u njene hladne virove.Srce mostarsko je hrabro i veliko, uvijek blistalo pa i u ratnim danima ,kucalo jace u grudima.kad je Stari pao ,skakaci su skakali sa njegovih zidina.
zapisano osta:
"ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

Za sve skakace neka je rahmet veliki i pokoj dusa.
Amin!
preneseno iz knjige "Mostarski Ikari"!

da se nikad ne zaboravi....

___________________________________________________________________
"A onda, kad im to nije uspjelo poèeli su prièati sve glasnije i glasnije da Bosne nema.Pa koga ste onda pokušali osvojiti??"

"Skloni obuæu kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je æilimom zastrta."

'ruka osiljena,drska.Stari most obori-bruka,
najljepsa munara bio,opet bice-nasa odluka.

Nek im je rahmet dusi....

Svi oni koji su bili tu i koji vole Mostar, koji nemaju ružnoga za nositi na duši, mogu oprostiti, ALI NESMIJU ZABORAVITI, ja sam prošao preko bulevara kad se najvise pucalo, bio sam djete, i ne samo ja nego veliki broj zena i djece, i prosao sam sve ovo sto se desavalo ovih ludih godina u Mostaru, i ja obecavam nikada zaboraviti neæu... Zbog Mostara, zbog ljudi koji nas odbraniše, zbog ljudi koji su bili po logorima, zbog djece koja su izgubila svoje prerane zivote, zbog MOSTARA...
Heroji naši neka vam je rahmet i pokoj duši i HVALA VAM ...

___________________________________________________________________
Gle, ko bi rek'o, ja sjedim sasvim sam ko zatocenik svoje sugestije, svjestan da bez nje ja propadam i nestajem brzinom svjetlosti....

___________________________________________________________________

Pogledaj i poslusaj !!!

http://www.youtube.com/watch?v=1q6pS5MOIRk

___________________________________________________________________
= Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kada smo drugaèije budni? =