Nisu bas toliko ugodni kad se treba nostrificirati strana diploma. Em sto pljackaju ljude kad se nostrificira diploma, em sto traze hiljadu nekakvih dokumenata i navodno jos nekim ljudima traze i da polazu neke ispite. Sve u svemu, zasto komplikovati oko toga ako su to nasi ljudi, vratili se na svoje, povratnici, a ovi mamlazi ih docekuju na taj nacin? Umjesto da im olaksaju i omoguce nasoj dijaspori sve olaksice kako bi se vratili, kako bi mladi i ambiciozni ljudi poceli se vracati na svoje, oni otezavaju i tjeraju nase ljude! To je meni nekako vise ono ona primitivna domaca politika "sta ce meni dijasporac ovdje uzimati hljeb". A nije svijestan da pola stanovnistva BiH zivi u dijaspori i da pola stanovnistva u ovoj zemlji prezivljava na racun rodbine iz dijaspore. Samo ljeti koliko para dijaspora potrosi, kao sto ovi lokalni potrose za 10 godina. Nisu svijesni da je to jedna inekcija za zdraviju ekonomiju u ovoj zemlji. Koliko samo ima ljudi iz dijaspore koji bi se zeljeli vratiti i otvoriti neku firmu, a ovi mamlazi otezavaju stvari iz primitivnog razloga "uzet ce mi hljeb". A nije svijestan da ce mu taj dijasporac dati hljeb sto se kreirati nova radna mjesta. Ali nas primitivizam i papanluk. Da je srece, Sjeverni logor bi sad bio pun stambenih zgrada i firma ulozenih od stranih investitora i nasih ljudi iz dijaspore...ali ne, jedni koce sa "one" strane a drugi nesposobni. Ova zemlja se vec suocava sa problemom nataliteta/mortaliteta. Mladi ambiciozni ljudi odlaze iz zemlje, a starci ostaju, a ovi mladi koji su ostali slabo da imaju vise od 1 ili 2 djece. A kako ce i imati kad drzava ne radi na tome da podrzi mlade u tome, kao sto mnoge druge zemlje na svijetu to rade. Kazes ova zemlja se ne zna brinuti ni za svoje ljude unutar zemlje. Pa naravno da ne zna kad u ovoj zemlji sve manje i manje ima ambicioznog kadra koji znaju upraviti sa ovom zemljom. Dakle, nije problem sto nema posla...nema kadra ili sposobnih ljudi u ovoj zemlji! Pogledaj malo zemlje Hrvatske i Srbije kakav lobi imaju na zapadu. Ali to je sve zato sto ti ljudi unutar Hrvatske i Srbije nisu zaboravili te ljude i naravno koriste ih, i naravno imaju i te kakve koristi od njih.
Realni, jes' ti na ovo mislio  ?
Dolazi nam raja Ide ljeto. Dolaze godisnji odmori. Dolazi nam raja. Dolaze nam oni koji su svoje sudbine odnijeli daleko, preko velike vode i oni koji su ih posijali po “nizozemstvima” oznojene i kašljucave Evrope. Dolaze nam naši. Da vide kako živimo mi koji smo ostali bez sudbine i još više da nam pokažu kako se živi kad se ta stvar, sudbina, èvsto drži u svojim rukama. Da nam udahnu malo sudbine, otkidane mjesecima i godinama, od vlastitih usta. Kako god bilo, dolazi nam raja i bit ce veselo, dok se grad cvrlji na julskom èelopeku. Dolazi raja. Nakon groznièavih priprema i pakovanja kofera. Odavno su rezervisani jeftini letovi, odabrani najbolji mostarski zubari i optièari, raspitalo se za gala restorane i najbolja mjesta za veèernje izlaske i obilno gašenje uskipjjele nostalgije. Oni koji dolaze autima, glanjcaju svoje mjezimce, ugradjuju im dodatnu ful opremu i sa interneta skidaju najpogodnije itinerere, sa najzanimljivijim odmorištima. Da bi se nama, koji još vozamo „golfove – dvojke“, pozalili na užasne puteve i džombe na njima, èim predju granice zemlje zvane “nostalgija”. Mi, što ne znamo šta je nostalgija, jer smo stalno u njoj, sa iskrenim suosjeæanjem æemo gledati njihove najnovije “meèke, volvoe, sabove, tojote…” i još iskrenije im, u sebi, slagati na kamaru, zaboravljenu fukareštinu, smotanluk, pederluk, lopovluk,seljakluk….i ostale “…štine “ i “….anluke “. Onda æemo, uz – “fala, nisi treb’o” – zagledati u “nokie, ifone,blekberije, konzole i džojstike, PC-e, DVD-e, NKVD-e, XPC – e…” i ostale poklone prevaziðene tehnologije, kojih se raja elegantno riješila, nabavljajuæi sebi najnovija èuda elektronike , napadno ih pokazujuæi na javnim mjestima i nesebièno se trudeèi da nam objasne njihove fantastiène moguænosti. Mi æemo se, naravno, iskreno diviti tim spravama i još iskrenije se prisjeæati kako je babo – toga i toga – birvaktile, zvao na telefon : “halo ! …ovo sam ja…. Jesi li to ti…?’ držeæi telefonsku slušalicu ispred usta a mikrofon na uhu. I to æemo, kao usput, isprièati. Èisto radi usporedbe tehnoloških moguænosti nekad i danas. Helenejse...u julu æe Mostar opet biti kosmopolitski grad. Mali Babilon. Uobièajene podjele, sa kojima raja bez sudbine živi godinama, istopit æe se poput asfalta na “korzu”. Raja sa sudbinom iscrtat æe hiljade nevidljivih linija; Linija i crta koje , magiènom snagom cifara, spajaju razdvojeno i razdvajaju spojeno. Ranom zorom, kafiæi, kafanèuge, terase, bašte, avlije, vrtovi, balkoni, parkovi...zašarenit æe se spektrom duginih boja. Istih onih kojima smo se, nekada, dok smo svi bili jedna raja, sa sudbinom, smijali i rugali. Smijali se, drincajuæi, u hladovini, na zidovima i zidiæima, gledajuæi u živopisne boje i krojeve odjeæe bjelosvjetskih metuzalema, dok jedva izlaze iz luksuznih turistièkih autobusa. I èekajuæi da dobro pripeèe, da se trkne kuæi na japrak ili pirjan od raštike i sidje na Neretvu ili ode na bazen. Oko podne, šareni val æe, poput plime, preplaviti grad. Zapljusnut ce æevabdžinice, buregdžinice, ašèinice, tavernice i ostale “ice”. Raja bez sudbine, po staroj navici i dalje sjedi u hladovini, pod košæelama i lipama, na zidovima i zidiæima – gleda, sluša, lajka, žuga i u sebi jebe svoju nesudbinu. Ako priðe neko sa sudbinom, obradovani, upita : “ ooo, ðe si brato ?..kad si to doš’o ? ...jesi li još tamo ?.. (ne sjeæajuæi se ni gdje je to “tamo”)..pa, šta ima ?.. kad ideš ?.. ee, baš mi je drago ! .. ( ne znajuæi ni sam šta mu je drago : što ga vidi ili što zna kad ide ?)... haj’ pa vidimo se .. ! ’’ “ Mamma,vad är detta ?” – pita naše dijasporèe mamu, rasnu plavušu, upiruæi prstiæem u pravcu Karadžozbegove džamije. Babo, koji se tromo vuèe iza njih, u ugodnom razgovoru sa starim jaranom, prilazi djetetu i polutiho mu kaže : ’’ Svene, jebem ti mater, jesam ti rek’o da –‘han talar vårt språk’ – dodajuæi glasnije : ‘det är džamija’. I pogledujuæi znatiželjno u svoga jarana. U Mehinoj ašèinici, dok babo i majka razvaljuju vruæe «’’desetke s lukom’’,štrkljasti desetogodišnjak, lijep i uredan, kose podijeljene oštrim razdjeljkom, u ljetnoj bijeloj košuljici i sa, za nijansu drukèijom bojom ljetne kravatice, nije ni okusio svoji ’’pet bez luka’’. U ruci drži džojstik i bulji u mali ekran na stolu. - “Papa, ich kan nicht durch denVerzehr fûhren“ , kaže mali ocu. - “Eee, bogami, moraš , sine, war es bezahlt. Vurstehst – du ? Ima još puno toga. Ovo je samo skica moguæeg okvira za besbroj slika. Dobro nam došli – raja . Šta ima ? Jeste li još tamo ? Kad idete ? Haj’ pa vidimo se !!
___________________________________________________________________
Èovjek koji može pobijediti druge - jak je; èovjek koji pobijedi sebe - svemoæan je.
|
ali kulje o kakvoj nostalgiji pricas kad toga vise nema...da li stvarno mislis da sve ono sto ste vi imali i lijepi trenuci koje ste proveli u svom rodnom gradu postoje igdje vise osim u vasem sjecanju i u vasim srcima...nema toga vise...i moje starce puca nostalgija za proslim mostarom ali nema fajde od toga...nece im to hljeb na sto stavit...