Omar 
moforaja
Poruka: 1897
Location: Mostar u srcu
 |
|
|
 04-13-2011 21:42 |
   |
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme 
|
|
| Nije nostalgija direkt ali je ljubav...i to je rijetko danas pa moze u "nostalgiju" |
|
Prije nego sto sam posao za Mostar, krajem juna sam bio u starackom domu. Tu idem cesto i posjecujem starije nase ljude ali i ostale. Ne dijelim ih.
Cuo sam svakakvih prica, dozivljaja, razgovarao sa jednim pilotom iz Vijetnama , bolnicarkom iz 2 sv.rata i ljudima koji su svoj zivotni vijek proveli u aktivnosti... Sada su pali na milost i nemilost ljudi koji treba da vode brigu o njima. Nisu sve ruze i zlato ni ovdje...Ima mrznje, netrpeljivosti, nacizma, neljudskosti i sve sto ne bi trebalo da bude u jednom starackom domu.
Najstarija je jedna zena...Anna ...Cesto sa njom razgovaram..Ima 96 godina..Dobro se drzi koliko ima godina.. Uvijek ima neke teme da sa mnom razgovara...Njima je dosadno, sami su, osoblje neljubazno i drsko ( ne svi ali vecina) pa svaki tren sa mnom joj je kao dukat...
Ovo pricam samo da znate da cemo i mi ili neki od nas zauzeti vremenom mjesto medju njima, ako budemo imali srece da dozivimo toliko godina.
Prica je : LJUBAV...Da li to postoji, da li to ima ili je to samo trenutna zaljubljenost i strast koja prolazi... Procijenite sami nakon price...
Anita i Tage
Dvoje starih svedjana koji su zajedno vec 52 godine.. Njoj je 75 a njemu 78 godina. Nisu "toliko" stari kakvih ima ali su posebni. Stanuju u istoj sobi... To je jedan veliki staracki dom, moderno opremljen , sa medicinskim osobljem, savremenom kuhinjom i svojim taxi vozilima.
Moze se racunati da je to jedan mali hotel sa oko 50 soba i svaka soba ima kupatilo i malu kuhinju ali su jedna do druge.To drzava placa tj. uzima im penziju ali im daju dovoljno da kupe sebi nesto ( slatko, novine, izadju na kafu, odjecu...) a ostalo imaju sve od hrane, pranja vesa, medicine i osoblja, vozanja taxijem i sve sto treba.
Tu ne mogu svi doci jer je prilicno veliki standard i mora se imati malo veca penzija.
Anita je operisala kuk, ima metalnu protezu, slabo srce i astmu... Tage ima dijabetis, slabo srce , KOL pluca ( zacepljenje zbog dugogodisnjeg pusenja) pa prima kisik preko aparata 16-17 sati dnevno, od 7 navece do sutra u podne. Vesela ekipa njih dvoje... On je bio advokat a ona njegova kolegica. Tako su se i upoznali , zaljubili i vjencali i dobili 2 djece.
Zivili su fin zivot dok Tage nije obolio... Posto nema niko o njima da vodi brigu, djeca su sin u Geteborgu a kcer u Stokholmu tako da su sami. Cesto sjedim sa njima...Ona mu guli jabuku jer on ne voli koru.. To je citava cerimonija dok se ta jabuka oguli... Ja bi pojeo kilo jabuka dok ona oguli jednu. To me znalo posjetiti na motanje cata i pripremanje da se zapali cigara.... Uvijek su veseli..Kada dodjem prije podne, Tage ima sondu u nosu koja je zakacena oko usiju i ide preko prsa do poda i dalje do aparata "koji puse" kako on kaze. "Onaj puhalo je veci djuturum od mene" ..ima obicaj Tage reci za aparat ..Stvarno puse i ispuhuje ko da je trcao kilometar...To je aparat velicine usisivaca koji uzima zrak iz sobe , cisti ga i salje kisik preko sonde do nosa. Ukoliko padne kisik u krvi ispod 90 % , tada se mora uzimati kisik vjestackim putem preko aparata. To je do kraja zivota...
Anita je vesela starica i voli popiti kafu sa mnom...Ne smije puno ali popije samo da bi ja sjedio sa njima.. To je ujedno i fino razgovarati sa veselim ljudima a ujedno i zalosno jer znam da jedva cekaju da im neko dodje da razgovaraju pa "mite" na svaki nacin samo da posjetilac ostane sto duze i da sto cesce dolazi. Tuzno i zalosno ali istinito...
Svaki covjek ima dvije licnosti u sebi... Jedna koja bi volio da bude i druga sto jeste. Ta koja bi volio uzima puno i para i vremena a i zivaca jer se mora dokazati na neki nacin drugima da je "hadzija".. To kosta na svaki nacin.. Druga , ona stvarna, moze biti normalna,jednostavna a moze biti jadna , bijedna i depresivna sto sve zavisi od osobe.
U sustini, mi smo kao list na vjetru i ne odredjujemo sve u nasim zivotima. Ko kaze da vlada svojim zivotom i da on sve odredjuje...laze ko cuko.
Sjedio sam cesto sa Anitom I Tagetom... Pricali su mi o nekim slucajevima na Sudu o stvarima koje ljudi rade mada znaju da grijese, o svemu sto su propustili u zivotu jer su trcali za parama i karijerom o svemu sto su pogresno uradili i o stvarima sto su dobro uradili...Pricali smo o svemu i meni bi trebalo 100 stranica da napisem o tome malo vise. Svi mi imamo "aferima" u nasim zivotima.
Jednom mi je Anita rekla..."Znas li kome ne mozes da lazes ?"... malo sam razmisljao..:"Sebi?"..rekoh.
Nasmijala se..."Tako je. Imali smo veliku kucu,prodali smo je davno. U spavacoj sobi sam imala biro za sminkanje od jabukovog drveta. Pored biroa je bila jedna fina stolica, restaurirana, iz 1815 godine... Kostala je ko necije auto.. Na birou je bilo ogromno okruglo ogledalo sa ramom boje zlata i nekoliko sijalica. Cesto sam sjedila i skidala sminku jer smo negdje izlazili...Kada sam skinula sminku i vidjela moje izborano lice...rekla sam sama sebi" Anita...svima mozes lagati samo ne mozes ovoj zeni u ogledalu"... nasmijala se slatko.. Gledala sam svoje lice, tuzne oci iako sam imala divan brak, bore kojih je bilo sve vise, kosa koju moram farbati da pokrijem sijede vlasi i sve sto starost donosi... Kada ostanes sam sa sobom, tek tada saznas koliko si sretan ili nesretan ili oboje...
Malo je napravila pauzu... Tage je "glodjao jabuku" i slusao nas... Gledao nas je ogromnim ocima kao neko dijete..
Evo ovaj moj muz...nastavila je Anita, bio je veliki advokat i dominirao je sudnicom i prostorima kao vladar..Imao je jak i dominatan glas, pogled, drzanje kao da ima drsku od lopate umjesto kicme... Malo koji spor nije dobio..Bio je popularan i bogat a i sposoban. Vidi ga sada.? Pokazala je na Tageta... Sjedio je Tage kao djete na tuti, mogao si raditi sa njim sta si htio..Sve mu je bilo svejedno i sve prihvata... Gledajuci tako jednog dominantnog, jakog i sposobnog covjeka kako sada izgleda ...je zalosno. Mi se moramo upitati kako cemo mi jadno izgledati ako...ako ...ostarimo. To "AKO" je veliko pitanje jer vecina nas nece docekati neku veliku starost ...Vec sada imamo kamaru bolescina a i dalje se zajebavamo sa zdravljem.
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 5, zadnji put od strane Ricina dana 08-28-2011 u 11:24.
|
|
| 08-27-2011 22:39 |
 |
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Iz pocetka sam hodao i obilazio nekoliko staraca ali sam svaki put svratio do Anite i Tageta.. Uvijek je imala nekih kolaca, neki sok i svaki put neka prica koja je toliko zanimljiva da bi znao ostati i sat-dva kod njih a da ne primjetim da je toliko proslo. Tage nije puno pricao ali je pustio da Anita preuzme oratorsku ulogu ovaj put. Ponekad je znao Tage da isprica kakva je odijela imao na Sudu, kako bi birao kravate i cipele ali nije nikad zaboravio da je tu bila Anita koja je davala zadnji komentar da li sve to pase zajedno na njemu prije nego ode na Sud. To nije govorio na taj nacin da je Anita njega kontrolisala i naredjivala mu sta ce obuci niti na taj nacin da bi sebe htio pokazati kao papucara niti covjeka bez ukusa. To je govorio na taj nacin da se primjeti kako su njih dvoje bili tako usaglaseni i istrenirani da razmisljaju kao jedno. Jako rijetko za dvoje ambicioznih i dominantnih ljudi .
Znao je Tage, u rijetkim trenutcima raspolozenja, ustati i prohodati onako kako je imao obicaj u sudnici. Jednom sam ga zamolio da mi malo docara stanje u sudnici kada se obracao sudijama, svjedocima, tuziocu i ostalima. To je bilo isto kao da gledam jedan pozorisni komad...Mogao sam u trenutku zamisliti kako je to u stvarnosti bilo kada je bio 20-30 godina mladji i kako je dominirao sudnicom i situacijom. Vidilo se da ne folira i da je stvarno bio velika licnost.
Sjetio sam se filma "Titanic" ali novije verzije kada traze olupinu u moru i onaj lancic koji vrijedi puno para. Nisu znali da je ta Rouz ziva pa kad se ona javila, poslali su helikopter po nju. Ona je opisivala u detalj kakav je brod bio i kako se ponasalo na brodu.
Shvatio sam jednu stvar... Sto kaze Djoka balasevic "neki novi klinci"..uvijek dolaze i zamjenjuju nas "stare" klince. Zivot ide dalje i dolaze novi ljudi koji donose nova vremena.
Posmatrao sam dvoje staraca kako pricaju o starim vremenima. Nisu oni spominjali neki aman raskos i bogatstvo, mada su bili bogati, nego su spominjali kako se lijepo zivjelo prije a kako usrano zivimo sada i pored svih mogucih aparata,kompjutera i tehnike, opet nemamo vremena za uzivanje i za nas same..Prije, kada nije bilo svega toga, uvijek se nalaziilo vremena za izlaske, druzenja i feste a sada, kada imamo sve...nemamo vremena...Cudno zar ne ?
Svaki put kada sam ih posjetio, dozivio sam nesto sto me je ocaravalo kao da sam malo dijete..Bila je Anita uvijek prijatna, cekala me sa "Nes" kafom ili sa "zelenim cajem" jer je zeleni caj dobar za tijelo i probavu,tako kazu Kinezi.
Uvijek je bio tu po koji kolac ili keks i obavezna prica ili neki dozivljaj. Svaki put sam odlazio sa nestrpljenjem kada cu opet doci. To me posjetilo na onu seriju iz 80-tih "Dinastija " i familija Karington. Nisam mogao docekati kada ce nastavak a po propisu, svaki nastavak se zavrsava dramaticno i zagonetno tako da mu  jedes dok ne dodje sljedeci nastavak.
Tako je i sa Anitom i Tagetom, mada Tage nije puno pricao samo je uletio po koju rijec i veselo odobravao sve sto je Anita govorila meni. Vidilo se da saradjuju kao jedno bice i da su zajedno dugo vremena. Cesto sam se pitao koliko danasnjih brakova, veza ima sanse da bude ovako kao njih dvoje ?.. Ne bi imao srca da dam vise od 10 % sanse poznavajuci danasnje stanje i kulturu i razmimoilazenje u misljenjima i tvrdoglavost u vezama.
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 6, zadnji put od strane Ricina dana 08-28-2011 u 11:27.
|
|
| 08-27-2011 23:32 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Puno toga se vrzma covjeku po glavi kada vidi nesto ovako.. Sve te "specijalne" situacije koje za trenutak zaustave nas zivot i smanje brzinu na skoro nulu, uticu na nas kratko. To je isto poslije sahrane , posjete nekome ko je bolestan i umire, posjete prijateljima koji su izgubili svog najdrazeg i slicnim situacijama koje nas NATJERAJU da normalno razmisljamo da zivot nije samo trka za parama, kupovina dobrih auta, gonjanje zena po barovima, alkohol i sex i sva ova "dobra" koja sada imamo nego da postoji i ona crna strana medalje...bolest, smrt, siromastvo....
Gledam njih dvoje...sjede kao da imaju cijeli zivot pred sobom i svo vrijeme svijeta... Drze se za ruke..Ona nesto gleda na njegovim rukama a on nesto pokazuje...To traje kao vjecnost jer njima se vise nigdje ne zuri.. Nama " vaznima " se zuri jer mi imamo toliko toga da uradimo i da dominiramo ostalima u toku dana. Da prosipamo tonu lazi i bljuvotina koje ce oni svariti a mi cemo se gaditi sami sebi ostatak dana. Ja cu primiti isto te "bljuvotine" od drugih, diviti se kako necija macka zna trcati za klupkom vunice , neciji pas zna pruziti sapu kao pozdrav nakon stotinu puta vjezbe i sto je upamtio da ce dobiti favorit keks ukoliko pruzi sapu i sva slicna sranja koja mi svjesno ili nesvjesno radimo svaki dan.
Znamo li stati ?? Znamo li sjesti opusteno za trenutak i naprdivati sa svojim starim prijateljima bez nekih napornih tema ?? Da li moramo sebe uvijek pripremati za nesto sto planiramo i obavjestavati okolinu da ce se "to uskoro desiti" pa da oni budu ushiceni, odusevljeni i da mi budemo ponovo dominantni po ko zna koji put jer je "trnovit put do zvijezda" i covjek mora konstatno biti u toku ako misli biti na vrhu. Treba samo viditi slavne zvijezde sta sve rade da ostanu na vrhu... Strah od boga sta rade...
Zato sam posmatrao Anitu i Tageta... Pokusao sam uporediti tadasnju brzinu zivota, raskos , posjete poznatima, balove i feste i sadasnji momenat kada su svi ti sa kojima su se oni druzili isto stari ili vec umrli... Svi polako padaju u zaborav vremenom... Dolaze neki novi klinci koji sami sebi prave put i postaju nove zvjezde...
"Znas li sta je ljubav ?"...upita me Anita jednom...
Zatece me sa pitanjem jer ni sam ne znam kako da to opisem ili okarakterisem ispravno... Gledao sam u njene plavo-zelene simpaticne oci kada me je to pitala... U njenom pogledu sam vidio neku mirnocu, stalozenost i pomirenost sa ovom situacijom koja je sada. To je isto kada letis avionom 800-1000 km/sat i onda polako slijeces na pistu sa 300 km/sat i na kraju piste polagano stajes...Skroz stanes kada te iznesu sa nogama naprijed u vjecnost.
Nisam odgovorio na pitanje jer nisam znao pravi odgovor.
"Ljubav se ne moze definisati .. To mozes samo dozivjeti i niko ti ne moze opisati sta je to , niti ti mozes nekome objasniti sta je ljubav ako je dozivis..."..rece Anita.
Oni su trenutno na pisti i "rulaju" polako naprijed do zaustavljanja. I to ce doci samo je pitanje vremena... Niko, ama bas niko, nije to izbjegao pa nece ni njih dvoje, ni ja niti vi koji ovo citate.
Zivot Anite i Tageta je vjerovatno bio bogat i zabavan... Pricali su da su putovali svukuda, cak jednom i put oko svijeta sa avionom..Rezervises sva mjesta koja hoces da posjetis i odredis koliko ostajes u kojem gradu... Nije tesko jer to agencije urade za cas.
Pokazivali su mi slike djece,mjesta koje su posjetili...Vidio sam slike Pariza , Londona, Rima.... Svukuda ih je stiglo. Pametni ljudi...Imali su mogucnost i zasto ne bi to uradili.
Prije puta za Mostar, polovinom jula ove godine, svratio sam da vidim sta rade moja "stara " raja. Vecina je bila tu samo nema Anite i Tageta.
"Gdje su Anita i Tage?"..pitao sam jednu medicinsku sestru... "Vani su, imaju piknik na travi...Fino je vrijeme. Tage je dobro bolestan pa hoce da iskoriste svaki tren"..rece medicinska sestra.
"Dobro bolestan? Sta mislis sa tim? Pa i prije je bio bolestan. Je li nesto gore sada?" upitao sam ...
Malo je zastala, ali posto se dugo znamo , rece : "Ne bi smejla prva da ti kazem...Mozda ce ti oni reci..Tage ima kancer pluca i najvise jos 4-5 mjeseci zivota "..Skamenio sam se poslije njenih rijeci...
Izasao sam vani i potrazio njih dvoje... Sjedili su na nekoj deci , tu je bila korpa, hrana, pice...sve kao pravi piknik...
"Eto vas ko na plazi"..rekoh dok sam prilazio. Uhvatio sam njihov iskreni osmjeh na licima kada su me ugledali... "Hajde, sjedi..."..rekose kao u glas.. "Neka, necu da smetam..."..malo sam se neckao..
"Ne smetas...Bas nam je drago da si dosao"...rece Anita i pomaknu se da mi napravi mjesto. Sjeo sam...pricali smo o svemu i svacemu.. Nisam htio nacimati temu o bolestima..
"Izasli smo na piknik da malo vidimo sunca dok ga jos ima..." rece Tage.. Vrijeme je bilo idealno...sunce, toplo sa malo vjetra... Gledao sam njih dvoje.. Dodavali su jedno drugome salamu, hljeb, sok,margarin...kao da su znali sta kome treba u kojem trenutku. kada posmatras sa strane, izgleda kao da su vjezbali godinama taj ritual...
"Zaboravili smo paradajiz "...rece Tage u jednom momentu. Jedva sam cekao priliku da se izvucem i odmah sam je iskoristio... "Odoh ja u prodavnicu...Koji cete ?"..rekoh ustajuci.
"Nemoj se muciti..Ne treba."..rece Anita.
Bio sam uporan...Popustili su na kraju...
"Pa..kupi nam manje i zrelije...10-tak komada..Je li nam dosta za nas troje?"..upita Tage.
"Jeste...Odoh ja. Treba li jos nesto?"..upitah. Odmahnuli su glavom... Otisao sam u prodavnicu i kupio paradajiz...Vidio sam da fali papirnih salveta pa sam i to kupio.. Vratio sam se brzo.. Anita je vec nama napravila sendvice..Davali su pare ali ja nisam htio uzeti...Nije bilo skupo..
Pricali smo malo...Uopsteno ... Iz korpe je izvadila bocu sa sokom... Kada sam vidio koja je boca, bilo mi je tesko.pogledao sam u Tageta a on u mene. Nismo nista rekli.. Anita je prokuzila da se mi gledamo pa je prekinula sutnju...
"Ti si bio po bolnicama, radio kao prevodilac...Je li ?"...upita me Anita.
"Jesam.."..odgovorih.. "Onda znas za sta sluzi ovaj sok "Noni" , je li tako?"..postavila je pitanje..
"Pa...znam."..odgovorio sam kratko. "To moze piti i onaj ko je zdrav"..nastavio sam.
"Tako je. Ali preporucuju onima koji imaju kancer...Je li tako?"..ponovo upita Anita. Teska pitanja a jos tezi odgovori...
"Tage je dobio dijagnozu..Kancer pluca..Ima jos koji mjesec,tako kazu"..nastavi Anita.
Pogledao sam u Tageta... samo je slegnuo ramenima i malo se nasmijao...
"Zao mi je Tage, stvarno mi je zao"..rekao sam mu iskreno... Klimnuo je glavom u znak zahvalnosti. Pricali smo o drugim temama samo nismo vise o bolestima.
"Tage je imao zelju da sjednemo vani i da napravimo piknik kao sto smo znali pored jezera u gradu. Jesi li ikad pravio male izlete sa korpom i termoskom kod jezera ?"..upita Tage mene.
"Jesam...To je pravi dozivljaj..."..odgovorih Tagetu.
Jos smo malo pricali, razgovarali smo o mom putu za Mostar , o Mostaru, o BiH o ratu...o svemu sto je vezano za mene a ne njih.
Bilo je vrijeme da idem i ja sam se pozdravio sa njima. Pozelili su mi sretan put...
Nekoliko dana prije puta nisam isao u posjetu..Pripremao sam se za put.
Kada sam se vratio iz Mostara, odmorio sam se par dana i otisao da obidjem moju raju...
U sobi Anite i Tageta je jedna starica...Njih nema..
"Gdje su njih dvoje?"..upitah sestru koja je radila na recepciji.
"Dosao je sin po njih i odveo ih kod sebe.On ima veliku kucu kod Geteborga a oni vole vodu ... Puno su te pozdravili i rekli ako imas vremena da ih posjetis. Bilo bi im drago..
Mozda je tako i bolje...zadnje trenutke da prozive na miru sa svojom djecom...Ni Stokholm nije puno daleko od Geteborga...Mogu sresti i kcerku...
Zao mi je Tageta ali sta je tu je...
Sta je ljubav i da li postoji ??
Moze li biti ista ljepse od odnosa Anite i Tageta?? Ta njihova ljubav dokazuje da se moze zivjeti u harmoniji i skladu ako se hoce.. Dopunjavaju jedno drugo, misle na skoro isti nacin, dodaju jedno drugome hranu,ona mu guli jabuku jer on ne voli koru, piju isti caj, drze se za ruke , piknik na travi,....i masa drugih malih stvari sto cine zivot velikim i podnosljivim.. Ljubomoran sam jer ja to nisam dozivio ali mi je drago da ima i takvih koji ljubav i svog partnera stavljaju na prvo mjesto... Hvala im za svaki tren koji su mi podarili, hvala im za svaki savjet i primjer koji su mi dali kako treba da se voli...Hvala im puno.
Ricina
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 8, zadnji put od strane Ricina dana 08-31-2011 u 21:07.
|
|
| 08-28-2011 11:43 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
| Nisu ni orasi sto su nekad bili... |
|
Evo sjedim na balkonu...Malo je "frigidno" ali sam se obukao... 10 septembar 2011 pokazuje +10,6 na termometru.. Malo puse , oblacno je ali nije strasno. Moj balkon je malo uvucen pa ima nakvu zastitu koliko-toliko. Mukla tisina,,,Samo se cuje njihanje grana obliznjih drveca koji zaklanjaju svjetiljke na parkingu za trenutak..
Cesto sebe uhvatim da razmisljam o cemu covjek misli samo kad je sam.. Obicno mislim sta treba da sutra uradim, sta treba inace da uradim, kupim, popravim,oprem.... Ali sve to radim mehanicki jer "moram"..a ne sto hocu. Uhvatio sam sebe da sam se prije vise smijao, salio, zajebavao narod i narod mene... Kada sam se prije gledao u ogledalu, bio sam malo mladji ali ipak stariji, vidio sam sjaj i zar u ocima, zivost , volju za zivotom i osmjeh na licu koji mi toliko sada nedostaje.
Ko god ovo cita i kaze "nisam ja takav...Ostao sam isti"..., oprostite na rijecima...LAZES SEBI PA ONDA MENI.
Nismo isti i jos uvijek se mijenjamo.. Dokle ? I koliko ?
Zasto bas danas-nocas...sada je 1.05 poponoca, pisem ovo i razmisljam o zivotu ? Dobro pitanje... Na danasnji dan , prije 65 godina , se rodio moj brat Bekir... Da ga ne ubise sa Gimnazije u Krpicevoj 20.04.1993, sada bi sa mnom sjedio negdje i slavio rodjendan bar sa jednom pivom...mozda na Rondou.
Ovako sjedim sam u gluho doba noci, ne mogu spavati, ne mogu ni lokati sam i kao nesto, ko fol, ja kontam o zivotu ?
U globalu, smatram da je cijeli zivot jedna farsa i sranje.. Od citavog zivota, mozemo izdvojiti samo jedan mali dio skupljen na jednom mjestu i nazvati ga "sretni dio mog zivota". Napraviti kao neki album.
Ne znam sta bi sve dao da sada mogu pojesti vruce kifle u Dugalica na Luckom, krasti karpuze na Tepi, ici u Nihe u "Polo" , biti u Starom gradu, kupati se na Neretvi i kladiti se kome ce se dignuti u vodi, udarati "pure" u vodi, gurati slauf do Skakala pa jope nazad do Starog ili malo dalje... Sresti staru raju , naprdivati, lagati, kupovati Mercedese od milion maraka koje nikad necemo kupiti, otvarati kafice, kockarnice,piljare i sta se sve moze otvoriti bez marke...
Izlazio sam na randes na Korzo...Raje kamara...Skupim nesto para da imam pa sa curom u Abrasevica ..tamo je najjeftinije ali ipak gledam kako da popijem sto manje a da ispanem frajer.. Gledam Macu i Pavu...dva tabijata dobre duse, Kemu Dedovica koji je dane i godine ostavio u Abrasevicu , gledam raju kako znojni izlaze poslije igranja... Opet gore na spratu, Hap je udarao po prstima one koji nisu dobro svirali...
Prolazio sam prije mjesec dana Mostarom...Nista toga nema..Samo zgrade nove i stare , rusevine i vile i sve ono sto gradom cini samo gradom ali gradom bez duse... Jebes zgrade kad nema duse.. Ljudi smrknuti, poneko se zajebava, smijeh se zlatom placa , a djecija igra, radost i gonjanje krpenjace lopte se placa dijamantima... Niceg vise nema ili se mozda samo meni cini.. Mozda sam se ja promijenio ili je drugaciji vakat ? Ko zna ali nije vise moj Mostar isti a ni ja bogami sa njim...
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Ricina dana 09-10-2011 u 21:14.
|
|
| 09-10-2011 01:21 |
|
Provler2
moforaja
Poruka: 3154
Location: usa
|
|
|
| 09-10-2011 08:00 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Imam jednog komsiju koji je strastveni lovac. Stanuju u kuci blizu mene. To je podrucje privatnih vila.. Fino naselje.. Zivi sa zenom i sinom.. Per ili Pelle kako ga svi zovu, je simpatican 40+ , skoro 50.. a njegova zena Ann-Kristin zvana Anki je dusa od zene... Tiha, mirna i ljubazna. Imaju sina od 15 godina...Teo se zove. Jedna prosjecna porodica..Oboje zaposleni, dobra primanje, dva auta... Nisu bogati a nisu ni siuromasni.
Pelle je strastveni lovac... Svake godine se skupe i idu u lov 7-8 dana obicno u oktobru.
Pokazivao mi je "arsenal" imao je 4-5 dobrih pusaka...od karabina-snajpera do sacmarice i nakve specijalne puske. Tu je naravno i ruksak, odjelo, durbin, cizme, kapa, rukavice, sarena kabanica ( da se medjusobno ne poubijaju) i jos svasta nesto...kamara nozeva, cuturica, pribora za jelo, kuhalo na spirit i jos da ne nabrajam. Sve je to skupljao godinama... Prilicno skup hobi...
Lovac ne moze svako da bude preko noci... Treba prvo poceti sa ljekarskim pregledom , pa onda naci neko lovacko drustvo koje ce ga primiti da bude "pripravnik" godinu dana, polaze ispit, uci sve o sumi, hrani, zivotinjama, nacinu lova i sve sto je potrebno.
Nakon probnog perioda, polazes lovacki ispit i onda mozes nabaviti oruzje i loviti... I pored toga, posmatraju te kako to radis i ispravljaju ako grijesis.
Kupili su zajedno , Pelle i kolege, jednu staru kamp kucicu i preuredili je za lov. Nije bila nesto ljepota za pogledati . Izbacili su sve iz kucice i ubacili pec na drva... Provukli su sulunar i ubacili jedan sto sa stolicama. Svako je imao krevet na rasklapanje i vrecu za spavanje...Tu je obavezni pribor...serpe, lonci, tanjiri, lovacki nozevi,sjekira za drva i sve sto je potrebno. Kada se spremaju za lov, kupe konzerve, kamaru pive , malo alkohola , dvopeka , nesto povrca-salate i jos nakvih stvari. Sve spakuju i sa dva auta na put...
Pelle je bio stari lovac...Imao je 15-tak godina iskustva i bio je cijenjen... Smiren, mudar, pametan i nije bio panicar. Pelle je radio na hirurgiji i to je bio veliki plus jer se ponekad desi da se ozlijedi lovac ili da se greskom opali metak i rani kolega... Zato je njegovo znanje bilo veoma korisno.
Moj jedan drugi prijatelj je mislio biti lovac pa me pitao kako to ide. Ja sam mu rekao da cu pitati mog komse Pelleta pa cu mu javiti. Otisao sam do Pelleta...Nije bio kuci.."Doce kasnije, reci cu mu da si ga trazio"..rece mi Anki sa osmjehom.
Sjedio sam kuci, kad zvono se oglasi na vratima... Bio je to Pelle... Nesto je pomagao kolegi pa nije bio kuci. Sjeli smo...Iznio sam malo meze i po pivu... naprdivali smo kao i obicno o svim temama...
"Nego , Anki rece da si me trazio?"...rece nakon 10-15 minuta...
"Jesam...Imam pitanje za tebe".... odgovorih.
"Imam jednog prijatelja koji hoce da bude lovac. Rekao sam mu da cu tebe pitati"... odgovorih ... Pelle me je pogledao, klimnuo glavom i poceo da prica... Poceo je od pocetka sta sve treba lovac da zna, koja literatura, kursevi, kurs prve pomoci, kurs o oruzju, kretanju kroz terene i sume , signalizaciju i svasta nesto. Sve sam to zapisivao koliko sam ga fatao i slusao pomno. pricao je vise od sat vremena... Polako smo mezili i pili... "Stukli" smo 6-7 piva i bilo nam je super...
Nazvao je Anki i rekao da ce malo ostati duze nego planirano. Nije bilo problema jer je Anki znala da se fino druzimo i da nam je fino a osim toga, sutra je bila nedjelja i nije se radilo.
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
|
|
| 09-30-2011 22:42 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Naprdivali smo o lovu, dogadjajima u sumi, kisi, snijegu, i svemu sto je vezano za lov... Pelle mi je objasnjavao kako je to uzitak i zadovoljstvo sjediti sa rajom , loviti po danu a ponekad i nocu a navece sjediti uz vatru i rostiljati , ako se nesto ulovi, piti hladnu pivu i smijati se... To nisam nikad probao ali mislim da je dogadjaj. Podsjeca me na izvidjace sa Balinovca i logorovanja u Kleku.
"Odmaknes se malo do onih torokusa i lajes na njih dok mozes"...smijao se Pelle misleci na zene koje su ostavili kuci... "Nema : ostavi to samo,lezis i nista ne pomazes u kuci , idi kupi nesto, izvedi cuku nece on sam izaci vidis da se uzvrtio, usisaj malo kucu, pomozi mi da pravim rucak i ostala zvoncanja vikendom"...rece smijuci se od srca. Mi sjedimo, nista ne radimo, ne gledamo gdje cemo sjesti, hocemo li se isprljati, lozi se vatra, tu je ponekad i gitara, ima i CD-radio na baterije i sve sto nam treba...
Zastali smo malo...cugnuli malo pive i zamezili... "Kako je kod vas u BiH ? Ima li sada lovaca ?"... upita me nakon krace sutnje...
"Bilo je nekad, prije rata... Sada je sve puno mina i narod se mrzi tako da nije pametno ici u lov"..odgovorih...
Vrtio je glavom...Nije mogao da shvati... "To je jedini uzitak koji mozemo da sebi priustimo u nekim srednjim i kasnim godinama"..rece ne vjerujuci mojim rijecima.
Malo smo opet napravili pauzu u razgovoru...Gledao je u svoju casu i nesto mislio. I ja sam bio odlutao sa mislima..
"Ljudi su gori od zivotinja"..oglasi se Pelle .. "Kako?"..upitah.
"Pa... prosle godine smo isli u lov na jelene....Bilo nas je 5 u grupi... Naoruzani do zuba sa svim mogucim naoruzanjem... Sve smo pripremili za 7-8 dana...Tu je bila prikolica , nasa vjerna druga, hrana, pice,voda....sve. Otisli smo na jedno od nasih stalnih mjesta...Sreli smo i druge lovce.. Vrijeme je bilo fantasticno..Malo hladno ali vedro i fino. Sve je bilo kako jedan lovac moze samo traziti. Dosli smo predvece... Parkirali prikolicu i podigli je na noge da se ne ljulja... Parkirali smo auta i prebacili iz auta sta je trebalo za kamp kucicu. Ovaj put smo poveli i malu prikolicu sa poklopcem za lovinu. Jedno auto je vuklo kamp kucicu a drugo prikolicu . Tu je bila i vatra brzo, pa malo gitare, pa meso sto smo ponijeli da rostiljamo, piva... Sve po taman.. Planirali smo krenuti ujutro ranije...oko 5. Kada smo se najeli, popili koju pivu, namjestili smo da spavamo, poredali se ko sardine u prikolici i zaspali. Namjestio sam sat u 4 ujutro da nas budi ... Mislim da sam taman zaspao kad onaj prokletnik od sata poce zvoniti za budjenje.. Pristavio sam vodu za kafu i probudio ekipu... Malo smo spavali ali tako je to u lovu... Nismo pricali dok smo pili kafu... Polako smo se obukli , stavili obavezne jakne sa refleksima da se vidimo , pregledali oruzje i municiju i polako krenuli prema sumi.. Zora je tek svicala... Bila je magla i prohladno... Nista se u sumi nije culo...Ni jedna ptica , nikakav pokret pa ni sustanje jednog lista na drvetu... Nasli smo finu sirinu i tu zalegli... Bilo je 5-6 metara izmedju svakog od nas... Nista se nije desavalo 2-3 sata... Malo smo pricali, zajebavali se i razmisljali da odemo na drugo mjesto. Nije nam se zurilo...Bio je to prvi dan i imali smo 6-7 dana ispred nas... Ovaj put smo poveli i jednu zatvorenu malu prikolicu za ulov. Prosle godine smo stavljali u kamp kucicu ali kada se krv osusi , ostanu fleke a i miris zivotinje ostane u kucici. Tu mi spavamo i nije bas prijatno. Zato je ove godine jedno auto vuklo kamp kucicu a drugo malu prikolicu sa poklopcem. Sve smo planirali do detalja...
Taman smo mislili da se kupimo kad smo ugledali neko kretanje u daljini... Jedna srna je isla sa srndacem prema nama i trazila hranu... Umirili smo se i pripremili.. Nismo imali obicaj ubijati mlade srndace jer su premali mada su neki i to radili. Mislio sam da je i jelen tu ali nije bio... Lezali smo i cekali...Srna je polako isla a srndac je veselo skakutao za njom.. Po prvi put od kako sam lovac , sam pomislio da je to isto kada majka ide sa svojim malim djetetom a neko hoce da ih ubije. Oni to ne znaju i ne misle da ima zlih na ovome svijetu koji zele da ih povrijedi.. Polako su se priblizavali , a ja sam kao omadjijan gledao u njih... Drzao sam pusku ali nisam nisanio. Uzeo sam durbin..:Bilo je oko 100 m od nas... Vidio sam divne oci srne. Bila je tako pitoma i prelijepa... Srndac je bio presladak..Malen, nejak i pun igre. veselo je trckarao oko majke...
Priblizili su se na oko 50-60 m... Pomislio sam da kazem ekipi da ih pusti da idu... Cekao sam predugo... Odjeknuo je jedan pucanj sa moje lijeve strane.. Srna se zateturala a srndac pao. Bili su u liniji pa je jedan metak bio dovoljan za oboje...
Muk...tisina...Niko od nas se ne pomjera... Srna je ustala, ranjena u zadnju nogu i pokusala da ode do sume. Ne pucaj, povikao sam... Niko nije pucao.. Srna se odmakla 20-30 m i posmatrala nas... Nije otisla. Ustali smo i posli prema srndacu... I srna se vracala. Stali smo 10-tak metara od srndaca... Bio je pogodjen u prednji dio , drhtao je cijelim tijelom i bilo je puno krvi...Lezao je na desnoj strani... Srna je dosla, stala ispred srndaca i gledala u nas. Nikad, nikad nisam vidio tuznije oci...Bile su kao oci moje majke, moje zene i bilo koje zene kada joj ranite dijete... Stajala je i teturala jer je bila ranjena. Krv je isla iz rane i tekla niz nogu... Nije bilo nikakvog pokreta, nikakvog zvuka ni rijeci. Cinilo mi se da je i vjetar stao, lisce prestalo sumiti...sve je stalo. Mi , veliki i jaki, smo imali puske i municiju, siti i beskrupulozni, pomamljeni , zeljni tudje krvi i bola... Stajali smo kao monstrumi , kao zlocinci najveceg ranga , ne kao zvijer jer zvijeri znaju biti milosrdne ali ne i covjek...
Ponovio sam...Ne pucaj !!!
Niko nije mrdao... Posmatrali smo jedno nejako stvorenje koje je stalo ispred svog mladunceta i dalo nam jasnu poruku da razmislimo : AKO CETE UBITI MOJE DIJETE , MORATE MENE PRVO UBITI ..
Ta nepisana poruka je bila pred nama , potvrdjena srninim gestom i odlukom da stane ispred mladunceta pa ako cemo ubiti njega onda cemo morati prvo nju da ubijemo... Stajala je i gledala nas svojim odlucnim , jakim a istovremeno tuznim i molecljivim ocima... Gledao sam srndaca koji se i dalje tresao sto od hladnoce sto od boli i ranjavanja...
Na ledjima sam imao uvijek torbicu prve pomoci. Skinuo sam oruzje i dodao prvom do mene.
Gledao sam u srnu...Nije mogla vise stajati jer je izgubila previse krvi. Pala je pored mladunceta... Skinuo sam torbicu prve pomoci i rekao : Pomozite mi...brzo.
Prisao sam srni...rana je bila, srecom, prostrijelna i nije ostetila vitalne organe. Previo sam srnu i prisao srndacu... Bio je pogodjen u prednji dio prsa i tesko je disao. Bio je tesko ranjen... Previo sam ga i uzeo u narucje.. Rekao sam kolegama da uzmu srnu i da je ponesu... uradili su bez rijeci. Stavili smo ih u prikolicu sa poklopcem.Nisam zatvorio poklopac do kraja da imaju bar malo zraka. U prikolici smo imali staru cebad pa sam ih pokrio oboje. Ja i jedan kolega smo sjeli u auto i odvezli u bolnicu za zivotinje. Kada smo stigli, gledali su nas sa cudjenjem...Lovci dosli sa ranjenom zivotinjom... Pomogli su da prebacimo srndaca i srnu na stol i odvukli ih u operacionu salu. To je jedna velika bolnica i veoma dobro opremljena. Sjedili smo u cekaonici... Mislio sam stalno na one oci srne i odlucni potez da stane ispred cijevi koje je mogu sigurno ubiti.. Testirala nas je da li smo gori od zivotinja, da li smo monstrumi ili ipak imamo osjecaje..Ugledao sam hirurga kako ide prema nama...
"Srna je dobro i nema problema...Srndac je tesko ranjen..:Borimo se za zivot. Dolazim za pola sata- sat sa novim vijestima..Operacija je u toku..."..rece doktor i ode..
Nisam mogao suze zaustaviti...Sjetio sam se mog sina kada je svaki put plakao i pitao je li to "Bambi" sto sam donio ? Mi ocistimo sve i donesemo samo meso poslije podjele... Svaki put sam ga ubjedjivao da je to nesto drugo samo ne Bambi sa onim finim okicama. Shvatio sam kako moj sin razmislja i koje sam ja cudoviste i monstrum kada mogu ubiti ono mladunce..
Sjedili smo nas dvojica bez rijeci..Uzeli smo po kafu i nismo pricali.. Proslo je oko sat vremena...Dosao je onaj isti hirurg..:: Srndac je bolje ali kriticno jos uvijek. Vidicemo nocas kako ce biti. Ako prezivi ovu noc , dobro je. Imace problema sa hodanjem ali ce , nadam se, prezivjeti. Dodjite sutra."..rece hirurg i ode...
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 2, zadnji put od strane Ricina dana 10-01-2011 u 12:41.
|
|
| 10-01-2011 11:13 |
|
Ricina
raja
Poruka: 1932
Location: Predaleko od Mostara
pokretac teme
|
|
Na putu nazad, nismo progovorili ni jednu rijec. Bili smo tuzni obojica. Kada smo stigli do kamp kucice, svi su sjedili oko vatre. Upitnim pogledima su nas pitali sta je novo?
Ispricao sam ukratko... Niko nije imao vise volje da lovi... Napravili smo rucak...malo sjedili i svi smo mislili isto samo je neko trebao da to kaze na glas..
Gledali smo se bez rijeci.. "Sta cemo?"..upitao sam nakon duge sutnje.. Gledao sam po mojoj raji i cekao odgovor..Niko nije htio nista reci ali je evidentno da nema vise elana i volje za lov...
Prvi je progovorio Lasse..."Mozda je bolje da se spakujemo pa kuci..."... Opet ona kobna tisina...Svi su klimnuli u znak odobravanja prijedloga... Popili smo kafu, ugasili vatru, pocistili mjesto, prikacili kamp kucicu , sve spakovali i krenuli kuci.
Kada smo stigli u grad, parkirali smo kamp kucicu, vratili prikolicu jer je bila iznajmljena, razvezli raju do kuca, pozdravili se i svak svojoj kuci.
Kada me je Anki ugledala praznih ruka i to nakon par dana, problijedila je u licu..."Da nije sta bilo?"...bilo je prvo sto je rekla..
Ispricao sam joj sve...Plakala je ..Htjela je otici u bolnicu da vidi srnu i srndaca... Otisli smo popodne...Sreli smo onog istog hirurga..
"Dobro je...Malisa je bolje i prezivjece. Srna je u redu... Danas dolaze po njih iz drustva za zastitu zivotinja. Oni ce preuzeti dalje brigu".. rece kratko hirurg.
Nakon par koraka, okrenuo se doktor i upita :"Hocete li da vidite pacijente?"...
Jedva smo docekali... Posli smo za njim... Usli smo u jednu prostoriju gdje su njih dvoje lezali... Dobro su izgledali.. Srna me je pogledala onim istim pogledom kao i u sumi.. Suze su same posle... "Oprosti mi"...rekao sam nesvjesno i refleksno mada sam znao da ne razumije.. Anki je cvilila i plakala... Milovala je srndaca i gledala u mene.."Vidi kako je jadan i mali. Kako mozete pucati u ovakvo nesto?"..postavila mi je pitanje na koje nisam znao odgovor...
Proslo je nekoliko dana...Zvao sam drustvo za zastitu zivotinja.. "Dobro su...Majka je dobro a malisa je bolje"..bio je odgovor. Dani su isli...Nakom mjesec dana sam opet pozvao drustvo za zastitu da pitam kako su.
"Pustili smo ih u sumu...Dobro su mada malisa malo hramlje...Bice dobro.."..
Pelle je napravio malu pauzu...
E tako je dragi komsija...Od lani ne lovim srne, zeceve i te zivotinje... samo veprove i vukove.. Oni su zli kao i ja..
"Cesto sanjam one oci , komsija.. Cesto pomislim kako ono jadno ranjeno stvorenje sa majcinskim instiktom i hrabroscu , bez ijedne sekunde razmisljanja i straha, stalo pred nas 5 "LJUDI" naoruzanih do zuba. Znala je da ne moze zastititi svoje mladunce ali nije mogla ni ostati ziva i kajati se ostatak zivota. Razmisljao sam, ja bih kao otac isto uradio...stao bi pa ubijte mene prvo ako cete ubiti i moje dijete..."...
Pogledao sam u Pelleta...brisao je suze..Suze istine i osjecaja a ne suze lazi i pretvaranja.. Vjerovao sam mu jer bih i ja stao ispred mog ranjenog sina i rekao da mene prvo ubiju ako ce i njega ubiti.. Ne bih mogao zivjeti kao kukavica koji je ostavio svoje dijete ...
Ipak, mi LJUDI smo najveci krvoloci i zlocinci na ovoj zemaljskoj kugli... Zivotinje se ne ubijaju iz dosade, zbog para, zbog razlicitih religioznih shvatanja nego samo da prezive...zbog malo hrane.
Mi, tkz najinteligentniji dio zivih bica na zemlji, smo totalno razliciti od obicnih zivotinja. Mi se cak , po mom misljenju, ne mozemo svrstati u zivotinje , jer mi ubijamo i zbog drugih razloga iako znamo da nije u redu. Radimo toliko gluposti , zala, sijemo mrznju, pakost, bolesti ....sasvim bez potrebe. Zasto? Vjecno pitanje na koje niko a i svako istovremeno ima i nema odgovor... Ako bi trebalo istrijebiti jednu vrstu na zemlji, onda su to ljudi...Zivotinje zive u nekoj harmoniji i skladu a mi im samo smetamo.
Jos malo smo sjedili, kad je mobilni zazvonio .. Cuo sam glas Anki sa druge strane...
"Znas li da je ponoc? Sto si zaglavio do sada ? Znam da vam je fino ali i meni trebas..."..rece Anki.
Pozdravili smo se i zahvalio sam se Pelletu na savjetima.. "Ako sta treba, daj mu moj broj telefona pa cu mu pomoci sta treba"..rece Pelle pruzajuci mi ruku u znak pozdrava...
Kada je otisao, sjeo sam na sofu i razmisljao... Mogu samo predpostavlti kakav je to osjecaj kada gledas "Bambi" u oci i ispadas monstrum i najveca zvijer drzeci pusku uperenu u te njezne, mile i nevine okice. To mora da je strasno....
Vas Ricina
___________________________________________________________________
"Cega se pametan stidi , tim se budala ponosi" .. Ramadan Asovic
broj ispravljanja poruke: 2, zadnji put od strane Ricina dana 10-02-2011 u 15:45.
|
|
| 10-01-2011 14:45 |
|
|
|
  |
|
