https://www.youtube.com/watch?v=deB_u-to-IE

Predoziran kofeinom.
Treba naæi neki drugi otrov.
Poezija je dobar izbor. Udari ti u glavu i ublaži volju za trkom pacova.

Evo malo probaj s prozom, mostarski Slovenac, fino gledanje stvari...


Veliki meštar sviju plagijatora

Piše: Marko Tomaš


POVRATAK

Ponekad hodaš fokusiran na jednu toèku. Samo su èula upaljena. Misli nema. Potisnute su. Piljiš u vrhove svojih tenisica. Oko tebe lebdi sve što želiš zaboraviti. Prati te kao sjena. Jedan je iza ponoæi. Ideš kuæi. Negdje si bio. Nešto se dogodilo. Ali niti znaš gdje si bio niti što se dogodilo.

BIJELO DUGME

Prvi veliki koncert na kojem sam bio u životu dogodio se baš na svetoj travi stadiona Pod Bijelim brijegom. Bijelo dugme je bilo na turneji. S onim jedinim albumom na kojem je pjevao Mladen Vojièiæ Tifa. Ne mogu se sjetiti koliko sam toèno imao godina. Volio sam, a i dan danas volim taj album.

Štogod tko mislio ta je ploèa, možda više od svih drugih ploèa Bijelog dugmeta, savršeno precizno opisivala život u tadašnjoj socijalistièkoj Bosni i Hercegovini. U tom zvuku, u tim pjesmama mogao si nanjušiti blatnjave, razrovane mahale po kojima smo se igrali, mogao si dobiti savršeo preciznu sliku toga kakvi su odnosi meðu susjedima, kakva je priroda ljubavi meðu supružnicima i kako mirišu kuhinje u kojima spremaju obroke.

Naprosto, kad èuješ te pjesme mogao si vidjeti neku nenu kako razmièe zavjesu i prati neki mladi par kako zagrljen zaobilazi lokve koje su ostale iza proljetnog pljuska. Elem, otac mog prijatelja iz djetinjstva odveo nas je Pod Bijeli brijeg i tamo smo dva debela sata skakutali svirajuæi zraènu gitaru i revali prateæi Tifino pjevanje. Davno je to bilo. Ne želim se zapravo ni sjetiti prije koliko godina toèno.

BREGOVIÆ

Zaboli Bergoviæa neka stvar što ja ili bilo tko drugi misli o njemu. Ali ja sam, od kada sam formirao vlastitu svijest, spram njega imao vrlo ambivalentan odnos. Što misliti o èovjeku koji je upropastio rock and roll, ali ga je istovremeno i uèinio opæeprihvaæenim u socijalistièkoj Jugoslaviji?

O velikom meštru Bregoviæu možda najbolje govore prièe nekih drugih ljudi. Jednu je isprièao Branimir Štuliæ, a drugu Emir Kusturica. Štuliæ se u jednom intervjuu prisjetio kako je jednom prigodom isprièao Bregoviæu kako vidi svoju glazbenu buduænost. U toj je viziji Štuliæ bio obuèen u bijelo odijelo, a iza njega je stajao cijeli romski orekstar. U vrijeme kada je Štuliæ dao taj intervju Bregoviæ je veæ nosio bijelo odijelo, a na bini ga je pratio romski orkestar. Ne znam koliko je vjerovati uvijek zluradom Ðoniju, ali skloniji sam vjerovati njegovom ludilu nego u Bregoviæevu originalnost.

Autentièan jeste, ali da je lopov i to je istina. U glazbenom smislu dakako. O tom dijelu njegovog biznismenskog karaktera govori pak druga prièa. Nju je isprièao Emir Kusturica objašnjavajuæi zašto je prekinuo dugogodišnju suradnju s Bregoviæem. Kusturica je zapravo opisao Bregoviæev sustav poslovanja. Elem, Bregoviæ ukrade neèiju pjesmu. Pjesma postane svjetski hit. Autor pjesme ga tuži, ali dok se donese presuda Bregoviæ na pjesmi zaradi, kako je to Kusturica ugrubo rekao, 5 milijuna neèega. Kad presuda bude donesena Bregoviæ bez problema plati autoru naknadu u visini od jednog milijuna neèega. I tako sasvim uspješno posluje prodajuæi tuðe pjesme po bijelom svijetu.

Možeš ga ne voljeti, Bregoviæa dakako, ali ne možeš da ga ne poštuješ. Veliki je majstor. Vjerojatno i najveæi kojeg je bivša država dala. Jebiga, a ja godinama tražim prigodu da ga zbog neèega popljujem. Zato sam prihvatio poziv da odem na njegov koncert pod Bijelim brijegom. Zato, ali i iz drugih razloga. Sentimentalnih. Kopkalo me je kako æe na mene djelovati odlazak na koncert Gorana Bregoviæa Pod Bijeli brijeg tridesetak godina nakon što sam kao djeèak skakutao po tribinama stadiona na kojem sam htio provesti svoj život.

BIJELI BRIJEG

Veæ kada sam prilazio kapiji stadiona poèela me hvatati tjeskoba. U džepu sam imao ulaznicu za fan pit. Radnja se dogaða u petak, 07.08.2015. godine. Ulazi na stadion su bili u potpunom mraku. Reflektor sa stadiona nas je zasljepljivao. Onda sam osjetio to. Zadrhtao sam. Ali nisu to bili trnci užitka. Bila je to nelagoda, to što me obuzelo. Isti sam osjeæaj imao i prije par godina. Tada sam mislio da je to zbog toga što ulazim na koncert Marka Perkoviæa Thompsona. Ali sada mi je bilo jasno. Imam problem s tim stadionom. Iza sebe sam ugledao jednog druga i rekao mu to. Samo je kimnuo glavom i rekao da potpuno razumije. I njega obuzima ista nelagoda.

Ušao sam na stadion. Pogledao prema tribinama i spustio se stazom prema ulazu u fan pit koji se nalazio smješten toèno ispod bine, izmeðu klupa za rezervne igraèe. Travnjak je bio natopljen obzirom da je tog popodneva padala kiša. Èovjeèe, pomislio sam, ovo mi je prvi put da sam kroèio ovako blizu svetog travnjaka. Ja se zapravo nikad nisam spustio s tribine Bijelog brijega do trave na kojoj se u mom djetinjstvu odigravala magija. Nelagoda je narasla. Mrzim što sam toliko osjetljiv na energije prostora.

KONCERT

Bio sam veæ dobro emotivno potresen kada je na binu izašao Zoster. Mario me i poèastio ulaznicom za koncert. Bilo mi je interesantno vidjeti ih na toj bini baš na tom stadionu.

Dopada mi se naèin na koji se taj bend razvija. Nisu nastavili reciklirati uspješnice s poèetka karijere i postali su pošten rock and roll band. Ali reakcija publike bila je mlaka. Netko mi je usput rekao kako je loše jer je je to ipak njihov grad. Nije ovo nièiji grad, pomislio sam. Nema ti ovdje grada. Barem ne onog kojeg bi Zoster predstavljao. Zalivao sam svoje živèano rastrojstvo pivom i èekao da vidim maðionièara i njegovu svitu. Znao sam da æe zabava biti apsolutna, ali me interesirao repertoar koji æe odabrati, interesirali su me aranžmani pjesama Biejlog dugmeta s trubaèkim orkestrom.

Jebote, zabava je garantirana pa èak i ja znam sve njihvoe pjesme naizust. Ima tu jako dobrih pjesama. Ima i onih zbog kojih sam se spreman posvaðati s ljudima. Jebiga. Treba biti pošten pa i to priznati. Bijelo dugme je Jugoslavija. Kakav band takva i država. Raspadnuti i jedno i drugo. Kao i svi Jugoslaveni.

Bregoviæu, sunce ti jebem! Lijepo nisam mogao vjerovati. Koncert je otovorio pjesmom O, bella ciao! Pod Bijelim brijegom. Nasmijao sam se. Zapitao sam se što bi sad navijaèi Zrinjskog rekli. Na stadionu im svira partizanska pjesma, a ljudi je pjevaju uglas, i to ljudi koji nisu navijaèi Veleža. A onda, jebote, onda je grunulo „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo...“

Tek tad sam ostao u nevjerici. Kakav kreten. Odjednom mi se u grlu stvorila knedla. S bine i iz publike je grunulo: "Jugoslavijo na noge, pjevaj nek te èuju..." Pet soma grla je pjevalo. O, majku li vam jebem svima! To sam pomislio.

Nisam mogao vjerovati. Oèi su mi se napunile suzama. Pravi sam plaèljivko, ne mogu protiv svoje prirode. Jebala vas Jugoslavija uzduž i poprijeko, od Vardara pa do Triglava. Veliki meštar svih pizduna je nakon pjesme diplomatski rekao: ovo nije politka, ovo je pjesma o jednoj staroj državi, a mi se samo zabavljamo. Kakav seronja. Zna on dobro da je sve politika. Zna dobro i gdje je došao. Uostalom, on je jedan od najveæih politièara bivše Jugoslavije. Hohštapler, dilinger, što bi rekla moja pokojna baka.

Gotovo. Mislim da sam doživio slom živaca u tom trenutku. Jebala vas Jugoslavija s drugom Bregoviæem na èelu! Zvjerao sam oko sebe. Publika je bila saèinjena od raznih generacija. I svi su se dobro zabavljali. Pjevali su pjesme uglas. A ceremonijal majstor je izgledao kao da ga je obukao Dino Merlin. I, što je najgore, dobro je izgledao. Znaš da je došao pokupiti lovu jednim brzim teroristièkim udarom na niske emocije, znaš da laže, ali mu vjeruješ, vjeruješ tim pjesmama, barem su tako djelovali ljudi koji od kojih su mnogi bili na rubu transa.

POSLJEDICE

"Ko ne poludi nije normalan". Pa kome je to smiješno? Pa takve fore nisu smiješne od 1979. Ja sam ih prezreo kao jednogodišnja beba. Takav slogan za naziv turneje mogu smisliti samo obièni prevaranti koji znaju da je tržište za muda pod bubrege ogromno. Sve se, barem meni, koji sam naoštren i došao na koncert èinilo kao ujdurma starih jugoslavenskih jalijaša i prevaranata koji te tapšu po ramenu dok ti drugom rukom izvlaèe novèanik.

Sve zbog èega je ta država trebala propasti te je noæi bilo tu. Ne znam ako se tko sjeæa benda Jugosloveni èiji je najveæi hit bila pjesma pod nazivom „Jugosloveni“. Bili su to klasièni Bregoviæevi epigoni, a ta pjesma u dvije tri minute sažima sve što nije valjalo u toj zemlji. A onda skužiš da smo mi skloni kurèiti se stvarima kojih se pametan narod stidi. I poslije se ibretimo: što nas snaðe!? A ništa, jebiga, dohakao si sam sebi.

Uglavnom, bio sam tu. Vidio sam velikog meštra. Još uvijek zna svoj posao, zna zabaviti ljude. Ali nije to moj par cipela unatoè tomu što sam mogao osjetiti jak emotivni naboj. Ne možeš nikako izbjeæi poplavu bilo kakve energije. Posljedice Bregoviæevog umjetnièkog djelovanja su nešto sasvim drugo. Moje psihièke tegobe isto tako. Dok su drugi ljudi s koncerta otišli sretni ja sam bio duboko deprimiran. Mi stojimo u mjestu. Kulturološki zaglavljeni u osamdesetim godinama prošlog stoljeæa.

A ja imam problem sa stadionom na kojem sam htio ostaviti kosti. Ispred mene je bila sveta trava. Zato nisam mogao pratiti koncert do kraja. Vidio sam tamo na stajanju djeèaka kojeg na ramenima nosaju neki ljudi kojih više nema. Kad bih se okrenuo prema zapadnoj tribini vidio sam tog istog djeèaka kako skakuæe i pjeva pjesme Bijelog dugmeta. Vidio sam ga posvuda. Vidio sam kako zadivljeno gleda prodor Semira Tuce, kako umire od smijeha na biciklo Seje Kajtaza, kako pada u trans na trzaj glavom Goce Juriæa, kako se hihoæe na lažnjak Tarambe Skoèajiæa, kako se kladi da Baka Sliškoviæ ne može Vuki Petranoviæu zabit slobodnjak, kako je miran kad vidi kapetansku traku na ruci pokojonog Dade Matijeviæa. Sve sam to vidio. A ništa od toga nije postojalo. I sve to mogu zahvaliti Bregoviæu i zbog istih stvari ga poslati u krasni kurac.

Proèitao. Tekst netom. Bregu 74.
Zamisli koliko ploèa je taj prodao?? Zamislio. Pa velim da je Dubovina najbolji igraè Veleža jer je najdalje mogao šutnuti loptu (u aut). Može li ko to zamisliti???

Ne sumnjam Abra da si ga proèitao 74. Ali Marko, kao i ja, je druga generacija, Dugme nas je pogodilo u sazrijevanju, što je ipak bolja varijanta, jer nam se nakon toga ukus raspršio na razne žanrove kvalitetne muzike, na EKV, na Zeppeline, Marleya, šta sve ne. Umjesto Dugmeta jedina alternativa je bila Magazin, a poslije toga se može završiti samo na cajkama i krezubom Marku. Ne kažem da tako nisu završili i neki koji su poèeli s Dugmetom, ali ipak je to bila jedina šansa za kasniji normalan razvoj muzièkog ukusa. Otud ovaj tekst, bez trunke poštovanja starom plagijatoru i biznismenu, ali eto, ipak s nekom nostalgijom prema tom vremenu.

Poštujem.

Moderna devojka ljubi kroz zube.
Ne nosi gaæice ispod mini suknje.
Moderna devojka ne misli o njemu.
Ona poklanja grudi i kosu vetru.

Moderna devojka lenjo stoji na prozoru.
Gleda nehajno niz ulicu, pljucka na noæ.
Moderna devojka nikada
Ne telefonira njemu.

Moderna devojka ne vidi nikog.
Ona nokautira pogledom.
Ona mrvi na dlanovima nežnost.

Moderna devojka sedi èvrsto na zemlji
Na èvrstom i zategnutom dupetu.
Moderna devojka ne prepoznaje mirise suparnica.
Ona ne strahuje od prevare i druge žene.

Moderna devojka ume da ne vidi.
Ume da ne misli, ume da ne èuje.
Modernu devojku poklanjam njemu.

On je takodje moderan muškarac.
A ja sam neka starovremena,
Arhivski uzorak.

Sa usnama sto se smeju veri i nadi,
Sa telom koje bi samo nežnost da mami.
Ja sam devojka koja ne ume da èeka
Ulizujuci se mudro obmani, laži.

Ja sam devojka koja bi da se ljubi,
Koja bi da misli, da se smeje,
Devojka koja traži nekog sebi slicnog
Koji ce umeti da je oseti i vidi,
Bez želje da je od glave do pete promeni.
Ukratko ja sam antimoderna.

Volim da pisem ljubavna pisma.
Jos vise da ih èitam.
Ali nikad ih ne dobijam.
Zato ih sama sebi saljem i izmišljam.
Pa se topim od milja
Kao sladoled na suncu, dok ih èitam.
Mozda sam ja æaknuta.

Ali ja umem da glumim modernu devojku.
I uglavnom svi i misle da sam moderna.
I mogu iz dana u dan da menjam tip, kostim za mimikriju,
i da nateram sebe da budem sreæna.

Ja sam devojka za muškarca uramljenog
U sredinu stare retuširane slike,
Za belosvetsku muškarèinu koji je jak
Kao grom i lekovit kao melem.
I koji nikad ne odašilje otrovne strele,
Veæ igra pikado sa vremenom i
Koji se smeje, smeje, smeje.

Ponoæ je odavno prošla.
Osecam hladan miris zore.
A ja jos èekam da pojavi se
ovaj moj moderni muškarac.
Da pogleda me blago moderno,
Blago podatno.
I da mu se široko osmehnem.

Pored njega, znam, biæu usamljena
Bas kao i ove noæi
Dok slušam o njegovim podvizima,
O uspehu, o neprijateljima, i preprekama,
Uz veliku šansu da i sama postanem moderna
I za ljubav blago, koketno nezainteresovana."

Tatjana Mandiæ

Velika Gospa, dobra izgovor da radim ono sto najbolje umijem i najvise volim. Nista. Da ubijam vrijeme kao muhe.

cKI0d6TMlhM

28JgVyUh3wI

Dani vina i ruza

https://www.youtube.com/watch?v=cpokHlYrprs

AgVUGzrzJ20

LuiquFsvDdY

Odlaskom neznog trubadura nase mladosti, velikog umetnika reci, odlazi uvek i deo nas samih. Zbogom legendo!

_0HAzIBd9Ck

LEDI DŽEJN ELENSBOROU - engleska avanturistkinja (1807 - 1881) Meðu svoje ljubavnike, uvrstila je kralja Ludviga bavarskog, njegovog sina Ota, kralja Grèke, kao i pisca Balzaka. Smirila se kada se udala za jednog beduinskog šeika. Kada je imala 73 godine, u svoj dnevnik je zabeležila: '...prošlo je veæ mesec i 20 dana otkako je Medjuel poslednji put sa mnom spavao. Šta se to dogaða?'

Ljepota! Mofa se urušila, ispraznila se kao Korzo a uz to u podzemlju sam a oko mene zidiæ. Kako se pravi zidiæ? Od primljenih uvreda, od prijekora, vlastitih grešaka, iluzija, tlapnji, od uspomena, ustajalog sentimenta, zadovivenih rana. Dakle, napravite zidiæ a onda pišete kredom i naravno, srcem. Ako ne znate kako zapoèeti napišete jedno veliko - " VO KO PROÈITA" ! (zašto smo ispuštali "L")

Bilo bi možda dovoljno napisati samo te tri rijeèi – Umro je Boki – i pustiti da njihova razorna moæ protutnji virtualnim bespuæem. Ali, od onih koje ste voljeli ne oprašta se tek tako – s tri rijeèi. O njima imate potrebu govoriti, objasniti svima zašto vam je njihova smrt toliko važna. I evo me, ovdje, u ovoj reèenici: slušam Daire i odbijam da Bokijevu smrt olako prepustim bezosjeæajnim ispisivaèima facebook nekrologa.

Kako je sve poèelo?

Boki se Smaku prikljuèio u oktobru 1973. godine. Nekoliko mjeseci ranije Smakovci su pobijedili na požarevaèkoj Gitarijadi. U to vrijeme iza sebe su veæ imali dva snimljena albuma, ali, usprkos moænoj rock-blues osnovi, njhovom zvuku nedostajalo je ono suštinsko – glas koji bi bio visok, rockerski i prepoznatljiv. Zbog toga su èesto organizirali audicije za vokalnog solistu. Na jednoj od njih pobijedio je Boki, prije svega zahvaljujuæi tome što je uspješno i bez greške otpjevao veliki Purpleov hit Child In Time. Navodno je tu pjesmu pjevao bolje od Gillana. Sve što se dogodilo poslije, postalo je legenda.

Smak sam prvi puta èuo u osnovnoj školi. Ne sjeæam se više ni kako ni gdje, ako je to uopæe i važno. Ono što je bitno, jeste da sam uz njihove pjesme odrastao i stario. Zbog Borisa sam, recimo, oduvijek htio da budem rock zvijezda. Njegov glas i duga kosa, naèin na koji je držao mikrofon – sve je to meni, klincu, bilo toliko velièanstveno da sam u jednom periodu svoga života puštao kosu i, buljeæi u ogledalo, svakoga dana vrištao do promuklosti:

Kao pre sada voli me

Kao što boli duše greh

Zato jer nikad ne znam

Kome pripadam, koga volim?

Nije mi manje važno ni to što sam jedne prilike posljednji put ljubio djevojku, dok je èarobni dodir igle i vinila ispuštao tonove od kojih su nam, na rastanku, tekle suze. Boris je pjevao, lomeæi nam srca:

Plaèem sam, ne skrivam bol
oèi su mi krv
zbog tebe jer te nema, znaj
zbog pege tvoje režim ja
a kazeš mi ti

Ti èekaj, sad æu odmah
ti èekaj, sad æu odmah ja
pa gde si bila ti…



Bilo je to u praskozorje rata, u stanu nekog njenog roðaka. Rastajali smo se, omamljeni onim finim osjeæanjem da smo stvoreni jedno za drugo. Imali smo, jebiga, šesnaest godina. Nikada se poslije te noæi nismo ponovo vidjeli, ali bih ovoga èasa dao deset godina života samo da znam sjeæa li se možda te stare Smakove pjesme i da li ju je, kao mene, danas pogodila Bokijeva smrt.

Boki i Arsen

Bokijeva smrt dolazi nam u vrijeme kada se još nismo kako valjla oprostili od Arsena. Nemoguæe bi, osim u èinjenici da su umrli skoro u isto vrijeme, bilo povuæi neku paralelu izmeðu njih. O Bokiju se, siguran sam, neæe pisati onoliko koliko se pisalo o Arsenu. Jer tuga zbog Arsenovog odlaska je bila opæa i na neki naèin ticala se svakog èovjeka od Triglava do Gevgelije – i rudara, i doktora, i sportiste, i glumca, i pjevaèa, i prodavca u nekoj negotinskoj piljari. Smrt Borisa Aranðeloviæa je nekako više lièna i tièe se samo nas koji smo voljeli Smak. Utoliko mi je strašnija i bolnija.

Poèivaj u miru Borise.


( kopirao bez dopuštenja, Bože oprosti! Borisu pokoj duši )

Domaæice, vrati se...

....jebiga, Abra - Mofa ipak radi.....!
....eno forum Mostarskaraja.com zatvorili...!

http://box882.bluehost.com/suspended.page/disabled.cgi/mostarskaraja.com

....propo skroz, ko hodža kroz ponjavu......!
....a ovo tebi za dušu...da malo razbijaš staklo po jazbini...!

ppxdOWgY9q8

___________________________________________________________________
Moj Mostare ko ti lomi grane,
ko zavadi mostarske jarane,
ko to tebi istoriju piše,
ko to želi da te nejma više.

broj ispravljanja poruke: 2, zadnji put od strane Sarajlija ba dana 09-18-2015 u 15:16.

Eto hin izbjeglica nazad......

Ne daj u avliju
Ne daj u pecinu...