Register Kalendar Lista Forumasa Administratori i Moderatori Pretraga Foruma Pitanja i Odgovori Forum
Moforaja » NAUKA I DRUŠTVO » ISTORIJA / POVIJEST » Dervish Korkut i komunisticki zlocini » Vozdra Gost [Sezame otvori se|Registruj se]
Zadnja Poruka | Prva Neprocitana Poruka Print Page | Preporuci Prijatelju | Dodaj Temu u Favorites
Postavi novu temu Odgovori
Autor
Odgovor/Poruka « Prethodna Tema | Slijedeca Tema »
semirizsvemira semirizsvemira is a Male
raja


Poruka: 1706

Dervish Korkut i komunisticki zlocini Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

https://www.radiosarajevo.ba/metromahala...o-hagadu/203642

Oni koji su čitali o sarajevskoj Hagadi i njenom dramatičnom spašavanju, kada su njemačke trupe i ustaška vlast okupirale Sarajevo 1941. godine, znaju za ime Derviša M. Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja u tom multietničkom gradu predratne Jugoslavije. 
Piše: Ivan Ninić u časopisu MOST useljenika iz bivše Jugoslavije u Izrael 
Ante Pavelić je izjavio da njegova nova država mora biti očišćena od Jevreja i Srba. "Ni kamen na kamenu neće ostati od onoga što je njima pripadalo", izjavio je šef Nezavisne Države Hrvatske. U takvoj atmosferi straha i trepeta jedan musliman je našao za shodno da spasi jevrejsku knjigu neprocjenjive kulturološke vrijednosti koja se sudbinski našla u okupiranom bosanskom gradu. 
Korkutovo spašavanje Hagade
O sarajevskoj Hagadi i njenom spašavanju dosta je pisano. Cecil Rot, Eugen Verber, Muhamed Karamehmedović, Svetozar Radojčić, Avram Pinto, Almaz Dautbegović, Ljubinka Petrić, Kemal Bakaršić i drugi, utvrdili su značaj ovog srednjovjekovnog jevrejskog kodeksa i ispričali priču o njenom spašavanju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ali nedavno, u decembarskom broju New Yorkera, poznatog američkog časopisa, Geraldine Brooks je u iscrpnom tekstu, pod naslovom Book of Exodus, dvostruko spašavanje u ratnom Sarajevu unijela novo svijetlo u tamnu sudbinu Derviša Korkuta i njegove porodice.
Derviš Korkut, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, bio je poznati orijentalista. Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima (Sarajevski Jevreji u godini 1848, Antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini) i Albancima. Bio je gospodin, antifašista, intelektualac. 
Njegov brat Besim, arabista, preveo je Kur'an na bosanski jezik.
Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine upao je u Zemaljski muzej general Johan Fortner i od direktor, Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda sarajevska Hagada. Ta knjiga je trebalo biti značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gdje je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. Tu zamisao Adolfa Hitlera provodio je Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnov nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja). U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao na primjer sifilistička umjetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi sarajevska Hagada bila značajan trofej.
U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je riješio da, uz saglasnost Joze Petrovića, spasi sarajevsku Hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htio da Hagada izbjegne sličnu sudbinu.
Među istraživačima događaja oko skrivanja Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut eventualno skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, Hagada je sačuvana zahvaljujući kustosovoj i direktorovoj odlučnosti i hrabrosti. 
Odluke su bile zajedničke, ali akcija isključivo Korkutova. Kada je general Fortner tražio direktora Petrovića da mu preda čuvenu knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir. General nije došao u posjed Hagade, ali je za svoje postupke u toku rata osuđen i 1947. godine obješen.
Dobar dio podataka o Korkutu i njegovoj familiji Geraldini Brooks je saopćila supruga kustosovog nećaka Hatima Korkut. Ona danas živi u Arlingtonu u Sjedinjenim Državama. Službenicima Ministarstva za vanjske poslova predaje bosanski jezik. Cijela familija je ponosna na Derviša, njegovo enciklopedijsko obrazovanje i njegovu hrabrost. Objavio je dvije knjige o historiji i ahitekturi Travnika i o svojim sjećanjima (1974). Poticao je iz turske porodice koja se u Bosnu doselila u 16. vijeku.
Hatima Korkut je ispričala da je Derviševa žena Servet imala tek 16 godina kada se udala 1940. godine. Njena albanska porodica iz Kosovske Mitrovice protivila se da se uda za mnogo starijeg čovjeka, ali ona je to ipak učinila. Geraldina Brooks ju je posjetila. Servet je tvrdila da je Derviš donio Hagadu kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa na Treskavicu gdje je kod jednog hodže u džamiji sakrio Hagadu, među Kur'anima. Nakon rata je hodža donio Hagadu Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej. Servet nije znala da imenuje hodžu. Od Dervišove žene je Brooks saznala da njihov sin Munib živi u Parizu, gdje radi kao inženjer. Posjetila ga je da bi doznala još neke detalje o porodici Korkut i spašavanju Hagade. Došla je do jednog potpuno novog i neočekivanog otkrića. 
Korkutovo spašavanje jevrejske djevojčice
U aprilu 1942. godine Derviš je još jednom došao ranije kući iz Muzeja. Poveo je sa sobom jednu djevojku srednjoškolskog uzrasta. Rekao je ženi da je Jevrejka, da se zove Mira Papo i da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Ona i Mira su se sprijateljile, bile su vršnjakinje. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Kako je prije rata bila u Hašomer Hacairu, kada su se stekli uvjeti, ona se pridružila partizanima.
Robijanje u Zenici
Nakon rata Mira se vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. U junu 1946. na ulici je sretne jedna žena i poče moliti da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatora. Mira nije prepoznala u ženi Derviševu suprugu Servet, kod koje se krila za vrijeme rata nekoliko godina ranije. Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vrijeme rata, nije htio da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to nije bilo dovoljno za novi režim pa ga je osudio na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Zenici. Mira je uvjeravala Servet da će svjedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen vjerenik, budući muž, odgovorio od toga. Rekao je da ona, kao vojno lice, nikako ne smije da se pojavi kao svjedok na politički motiviranom suđenju. Optuženik je i onako unaprijed osuđen i ona mu ne može pomoći.
Bakotić je umro dvije godine nakon toga. Mira je ostala sa dva maloljetna sina, Danielom i Davorom. Nakon demobilizacije, imala je težak period života. Iako ubjeđeni ateista, vremenom se sjetila svojih jevrejskih korijena, slavila je Hanuku i druge praznike. Davor se upoznao s jednim Izraelcem i rezultat prijateljstva je bio da se 1969. odselio u Izrael i nastanio u Kibucu. Majka mu se tri godine kasnije pridružila. 1978. preselili su se u Jerusalem.
Tokom alije bosanskih Jevreja 1992. godine, Mira je naišla na neke novine u kojima je pisano o Dervišu Korkutu, čovjeku koji joj je spasio život. Iz članka je doznala da Korkut nije ubijen, kako je ona mislila, već je godinama robijao u Zenici i umro prirodnom smrću nakon izlaska iz zatvora 1969. godine. Davor je iz tog članka prvi put čuo za ime Derviš Korkut. 

Proglašen pravednikom
Mira Papo odlučila je da napiše svoju životnu priču, kako ju je kustos Zemaljskog muzeja spasio za vrijeme rata i kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Predala je svoju izjavu pod naslovom Kako me je Derviš efendi Korkut spasio od sigurne smrti. Mira je preminula 1998., godinu dana prije nego što je Korkut proglašen za pravednika među narodima Jad vašema. 
Da je njen muž proglašen za pravednika, Servet Korkut je doznala dok je boravila u Parizu kod svog sina Muniba. Izraelska ambasada dala joj je certifikat o počasti i medalju. Dobila je i izvjesnu mjesečnu pomoć koja se dodjeljuje pravednicima. Servet je ispričala Geraldini da je Mira jednom pozvala u Pariz telefonom u namjeri da joj objasni svoj postupak. Albanka ju je umirivala, rekavši da ne vjeruje da bi njeno svjedočenje izmijenilo tok sudskog procesa. Bilo je onih koji su svjedočili u korist Derviša, ali to ništa nije pomoglo. Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je odležao šest.
Servet, tada žena narodnog neprijatelja, ostala je bez posla i stana. Otišla je kod svojih u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i kćerkom Abidom.
U to vrijeme u Kosovskoj Mitrovici vladao je meningitis. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Munib se sjeća kako je s majkom odlazio u Zenicu jednom nedjeljno da posjete Derviša. Put je trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta.
Derviš je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. Njemu i Serveti rodila se ćerka Lamija 1955. godine. Imala je četrnaest godina kada joj je umro otac. Pamti kako su ljudi govorili o njemu s poštovanjem, da je mnogima pomagao, savjetovao ih. Međutim, nikada nije pomenuo Miru Papo i kako je spasio sigurne smrti, kao što ni Mira nije njega pominjala svojoj djeci. 
Za vrijeme bombardiranja Sarajeva, Lamija je uspjela napustiti grad u konvoju s Jevrejima. Odselila se u Prištinu kod porodice svoga muža Albanca, elektroinženjera. U martu 1999. za vrijeme NATO bombardiranja, Servet je bila u posjeti svojoj kćerci. Lamija i njen muž su danima pokušavali telefonski da se povežu sa rođacima u Parizu i Švedskoj, da im preko veze pribave vizu za neku zemlju. Sve je bilo uzaludno. Uz tešku muku su se dokopali Makedonije, gdje su odsjeli kod rođaka u Kumanovu. Opet su pokušavali telefonski da mole rođake i prijatelje da im pribave dokumenta. U jednom trenutku je Munib došao na ideju da se obrate Jevrejskoj zajednici u Skoplju. Rekao je Lamiji da tamo kaže da je njihov otac jedan od pravednika među narodima, jer je spasio Jevrejku. Nasreću, imala je fotokopiju certifikata od Jad vašema i pokazala ga nadležnima. Skopska Jevrejska zajednica bila je ponosna što može da pomogne u nevolji kćerki jednog pravednika. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv. Poslije onog balkanskog užasa mediteransko blještavo sunce učinilo im se nestvarnim.
Druga generacija nastavlja priču
Derviš Korkut, musliman, spasio je Jevrejku Miru, a Lamija, njegova kćerka, muslimanka, bila je presretna kada ih je na aerodromu Ben Gurion dočekao Mirin sin Davor Baković.
Sarajevska Hagada je čudesna knjiga, izuzetak među Hagadama. Ona ne priča samo o Izlasku, Exodusu. Ima i svoj liturgijski dio. Dakle, pored izuzetne estetske vrijednosti ilustracija, posjeduje i moralnu pouku. Tajna njenog puta iz Španije do Sarajeva treba tek da se istraži. Ali ona očigledno ima magični utjecaj na današnja zbivanja u našim balkansko-bliskoistočnim prostorima.
Geraldine Brooks, autorica teksta u New Yorkeru, o sudbini sarajevske Hagade i Dervišu Korkutu, poznata je publicistkinja i autorica historijskih romana. U januaru 2008. godine objavila je knjigu People of the Book, romansiranu historiju sarajevske Hagade u izdanju američke kuće Viking. 

___________________________________________________________________
"Da li je Kur`an od vječnosti za to ne pitam. Da je on knjiga nad knjigama vjerujem iz muslimanske dužnosti!"
(Johann Wolfgang Goethe)

11-15-2017 23:25 semirizsvemira is offline Pregledaj poruke od semirizsvemira Dodaj semirizsvemira u listu prijatelja
nove poruke | aktuelne teme | forum
Postavi novu temu Odgovori
Go to:
preveo sa engleskog: T&T   contact: admin@moforaja.com