Midhat Hujdur Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji roðen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovaèku kompaniju “Hidrogradnja”.
19. decembra 1991. kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašaliæ. Prelaskom Pašaliæa na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja æe nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.
Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilaèkog rata Armije RBiH.
DJETINJSTVO
Midhat Hujdur, sin Husnije i Bahrije, odrastao je u mostarskoj mahali Luka.
“Roditelji su se davno razveli, pa je majka živjela u Sarajevu. Umrla je mlada u 47, kao i otac koji je umro u 52. godini.” (JASMIN HUJDUR, brat)
Veæi dio svog života Midhat Hujdur živio je sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila zajedno sa dvojicom braæe Mirsadom i Jasminom. Imao je još i polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu.
Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.
“Igrali smo lopte, hvatali golubove, kupali se u Neretvi…” (ESO KOSIÆ, saborac i komšija)
“Bio je pravi drug, hrabar, previše pošten, u duši dobar èovjek, koji se nièega nije bojao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još kao dijete nametao se kao voða.” (NINO SEFIÆ, saborac i drug iz djetinjstva)
SRETNI OTAC I DOBAR KOMŠIJA
Sa suprugom Ramizom Midhat Hujdur imao je tri kæerke: Elvinu, Editu i Enitu. Bio je brižan otac i suprug. Èak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubimicama.
“Bio je èovjek od akcije i izuzetan komšija. Èesto je pomagao svojim komšijama i nikada nije gledao da li æe najviše povuæi.” (ESO KOSIÆ, saborac i komšija)
Na Limanu Hadžiæa u Luci bilo je nekada smetljište na kojem je Midhat Hujdur sa dvojicom drugova napravio igralište.
“Imao je zdrave ideje. Tako smo i napravili to igralište. Tu smo proveli dosta lijepih trenutaka, igrali lopte. Sjeæam ga se iz tog vremena kad je danima dolazio i sam radio. Trebalo je to sve poravnati…” (ESO KOSIÆ, saborac i komšija)
TIHA OKUPACIJA MOSTARA
Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine zapoèela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvoðeni Matom Bobanom i Darijom Kordiæem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.
Iako su probosanske politièke snage uzaludno pokušavale pronaæi mirno rješenje sukoba, rat se veæ nadvio nad Mostarom.
POÈETAK SUKOBA SA REZERVISTIMA JNA
S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguæa opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa veæ ‘bogatim’ ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.
“Kada su rezervisti poèeli divljati po ulicama i pucati, kada niste mogli ulicom proæi od njih, narod je poèeo shvatati da æe nešto biti.” (RAMIZA HUJDUR, supruga )
“U tom periodu Midhat Hujdur je hodao od kuæe do kuæe, pokušavajuæi animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da æe doæi do rata. Mi koji smo veæ tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukèije. Vidjeli smo da æe poèeti rat i da æe nam se desiti ono što se i desilo.” (ESO KOSIÆ, saborac i komšija)
POÈETAK AGRESIJE NA MOSTAR
“Ispred golorukog naroda uz minamalna vojnotehnièka sredstva kroz samoorganizaciju na èelo probosanskih snaga u Mostaru staje Midhat Hujdur. Najprije kao komandir èete, a potom i komandant mostarskog bataljona TO.” (Sulejman Budakoviæ Tetak, komandant 4. korpusa ARBiH)
Dok su u Sarajevu trajali mirovni protesti ispred Parlamenta Republike BiH, eksplozija cisterne napunjene eksplozivom 3. aprila 1992. godine, kod Sjevernog logora tadašnja JNA najavila je otvoreni sukob patriotskih i velikosrpskih snaga na podruèju Mostara. Eksplozija cisterne bila je povod generalu JNA Momèilu Perišiæu da zapoène bjesomuèno razaranje Mostara. Istovremeno tzv. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban formira dobro naoružano Hrvatsko vijeæe odbrane i preuzima komandu odbrane Mostara – u poèetku blago osporavajuæi legitimitet organa Republike Bosne i Hercegovine. U situaciji kad su snage JNA okupirale jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeæi Mostar s juga, te pravcem Stolac – Èapljina – Metkoviæ ovladati istoènom obalom Neretve.
Legendarni mostarski novinar Mišo Mariæ u Dnevniku bosanskohercegovaèke državne televizije u svom izvještaju iz Mostara povodom mostarskih demonstracija za mir 5. aprila 1992. godine izvijestio je:
“ZA SVIH OVIH DRAGIH I DUGIH GODINA KOLIKO VAŠ REPORTER ŽIVI U MOSTARU ÈUO JE DA MOSTARCI I HERCEGOVCI, KOJI ISPRED MOSTARA I SVOJE HERCEGOVINE, I SVOGA VELEŽA NE DAJU NIKOME – SKANDIRAJU OVO JE BOSNA…”
Ipak, veæ 10. maja 1992. godine snage JNA uz artiljerijsku podršku osvajaju kompletnu lijevu stranu Mostara.
SUKOB SA HVO
Nakon osloboðenja istoène obale grada, u veæ razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjaèkih izbjeglica, zapoèinju problemi s Hrvatskim vijeæem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.
“S Hrvatima smo poèeli pošteno od srca, ali su se odjednom okrenuli protiv nas. Neki naši prijatelji su govorili da nas èeka rat i s njima. To su neki fini ljudi koji su odavde otišli, ali su nam rekli da ne znamo šta nas èeka ovdje u Mostaru. I zaista je bilo teško. Napali su nas s obje strane, a oružja nije bilo. Sve što smo imali, to smo mi sami zarobili.” (NINO SEFIÆ, borac)
U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na èelu sa Midhatom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.
“Midhat Hujdur volio je slušati savjete profesionalnih oficira. U svim djelovanjima uèestvovao je kao u igri i volio je to. Bio je èovjek trenutka. Isto kao da ga je istorija predodredila da se rodi u tom periodu kada æe trebati svom narodu…” (ESO KOSIÆ, saborac)
OBAVJEŠTAJNE IGRE
Hujku su mnogi nagovarali da se prikloni konceptu Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, ali su njegov patriotizam i hrabrost presudili.
“Naše lokalno politièko rukovodstvo pokušalo je imputirati da je Arif Pašaliæ pripadnik KOS-a. Ja sam bio svjedok kad je jedne prilike Hujka došao u Konak i Pašaliæu rekao: ‘Babuša, ja imam zadatak da te uklonim, ali ja to neæu. Ja sam tvoj, ti si moj komandant. Naše politièko rukovodstvo htjelo nas je izdati i pod plaštom sigurnosti u gradu izmjestiti u Zenicu.’ Veæ su bili pripremljeni autobusi za civile zbog granatiranja u gradu. Ja i Šerif Špago smo tada otišli kod Pašaliæa i pitali šta se dešava. Rekli smo da narod treba da ide prema Zenici – a on je odgovorio: ‘Ako ode narod, ode i vojska. Niko ne smije mrdati nikuda.’” (MUSTAFA ISOVIÆ)
“Ja sam kao komandant bataljona u svojoj zoni imao prve èarke sa HVO policijom jer su došli iz napuštenih stanova da istjeruju muhadžire iz Nevesinja i drugih okupiranih podruèja sa prièom da oni trebaju iæi u Zenicu. HVO je pokušavao da nas podredi, da utièu na kadrovsku politiku i da nam postave svoje obavještajce… Uvijek bi ovdje bilo problema da mi stavimo oznake ili èisto hrvatske ili muslimanske, i tu je Hujka dobro balansirao. On je inaèe bio èlan SDA od osnivanja i dobro je balansirao, jer nas je tadašnje rukovodstvo SDA vodilo u drugom pravcu. Kasnije su ti pobjegli iz Mostara…” (SEMIR DRLJEVIÆ LOVAC)
ODBRANA IDEJE CJELOVITE BOSNE I HERCEGOVINE
9. maja 1993. godine zapoèeo je otvoreni rat koji æe trajati do 23. februara 1994. godine.
Mostar æe sve do 18. marta 1994. proživljavati sudbinu Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika – i sve to u samo jednom svome kvartu.
Dok HVO preko Hrvatske krugovalne postaje poziva Bošnjake na predaju iz improviziranog studija, na istoènoj obali oglašava se glas rodoljubivog Mostara: “OVDJE SLOBODNI RADIO MOSTAR. GRAÐANI, USPROTIVITE SE, OVO JE JOŠ JEDNA AGRESIJA NA NAŠ MOSTAR.”
Sabijeni u istoènom dijelu Mostara na uskom prostoru starog grada, okruženi sa svih strana, mostarski ratnici su neviðenom hrabrošæu vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantiæevoj i na Bulevaru.
“9. maja napad HVO-a na istoèni dio grada krenuo je svom silinom. U ranim jutarnjim satima napadnuta je komanda 4. korpusa u zgradi “Vranice”, komanda 1. mostarske brigade, ali i sve ostale jedinice na podruèju Šantiæeve, Mahale, Cernice. Armijske jedinice su uspješno zaustavile napade i stabilizirale linije odbrane. Èak su u kontranapadu došli do Rondoa, ali su se spletom okolnosti povukli na linije na Bulevaru gdje su ostali do kraja rata.” (ŠERIF ŠPAGO)
“To je trebo biti ‘blic krig’ koji se protegnuo do mirovnog sporazuma godinu dana kasnije… Sad, kad se sjetim 9. maja 1993, ne može mozak da shvati da se to sve dešavalo u jednom danu. Sada, kad raspravljamo šta se sve desilo u tom jednom danu, normalno bi bilo da je za sve to trebala najmanje sedmica, ali kad se vide podaci, zaista je to bio jedan jedini dan. Spasio nas je naš moral. Nismo imali gdje. S nama su bile naše familije, žene, djeca, roditelji, ali nažalost puno je ljudi poginulo…” (SEMIR DRLJEVIÆ LOVAC)
“Razlika izmeðu Armije i HVO-a je u tome što je naša komponenta bila sastavljena od roðenih rodoljuba, pristaša države BiH i ljudi koji su htjeli da saèuvaju svoj identitet na ovom prostoru. HVO je bio komponenta okupatorskog stila, koja je htjela promijeniti istoriju, da sve bude hrvatsko…” (EDO KOSIÆ)
Sam Midhat Hujdur Hujka èesto je govorio svom vozaèu i pratiocu Rifatu Franjiæu, sinu partizanskog narodnog heroja iz vremena Narodnooslobodilaèke borbe naroda Jugoslavije: “Rifa, ne bude li jedinstvenog Mostara zapalit æu se na Musali…”
MOSTARSKI GETO
U toku 1993. godine izmeðu linija srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga koje su napadale pripadnike Armije RBiH bilo je od 800 metara do jednog kilometra.
“Mi ništa nismo imali. Bili smo sabijeni na nekoliko kvadratnih metara. Mi smo bili poktretne mete za ove grabljivce i fašiste s brda koji su mogli na tako uskom prostoru gaðati pojedinaèno svakog èovjeka po svojoj slobodnoj volji.” (SEID ef. SMAJKIÆ, muftija mostarski)
“Municije smo imali ukupno koliko su protivnici trošili na svadbama.” (SEMIR DRLJEVIÆ LOVAC)
U istoènom dijelu grada nije bilo struje. Vladala je glad. Meðunarodne mirovne snage snabdijevale su Mostar humanitarnim paketima koje su bacali iz zraka. Nije bilo krova da nije bio srušen. Tenkovski projektili su direktno ispaljivali granate na kuæe po istoènoj strani.
“Mi nismo imali sredstava, ali smo imali sreæe. Kada je HVO na Bulevaru koristeæi zatvorenike napunio 50 metara kanalizacione cijevi eksplozivom – sve do naših linija, eksplodirao je samo dio ceste izbivši šahtove na našoj strani. Kada smo ušli u kanalizaciju, dobili smo eksploziv koji nismo imali. Od toga smo kasnije svašta pravili… Imali smo dobru ekipu inžinjera. Koristili smo sve do èega smo došli. Punili smo eksplozivom kante od masla… Bili smo kao ona grupa TNT iz romana Alana Forda.” (SEMIR DRLJEVIÆ LOVAC)
DEBLOKADA MOSTARA
“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmjetšteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sliènih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine.” (MUSTAFA ISOVIÆ)
“Mostar se nalazio u vrlo teškoj situaciji. Prema jugu se ne može, na sjeveru JNA, na pravcu prema Sarajevu u rejonu Bijelog Polja i Vrapèiæa nalaze se HVO brigade. Grad je bio u potpunoj blokadi, a s njim i sve izbjeglice koje su došle iz Gacka, Nevesinja, Trebinja, Ljubinja, Èapljine i drugih mjesta. Jedino rješenje bilo je da se izvrši deblokada i da se spojimo s jedinicama 6. korpusa. Glavni problem bio je nedostatak municije…” (SULEJMAN BUDAKOVIÆ TETAK)
Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim kolièinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.
Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant IV korpusa Arif Pašaliæ nareðuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoèu da pripreme plan deblokade, odnosno oslobaðanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija poène u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine.
“Bio je to dan kad su Mostarci trebali odluèiti da opstanu ili nestanu u ovim krajevima.” (ESO KOSIÆ)
Akcija je poèela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobaðaju Raštane, Vrapèice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.
POGIBIJA SIMBOLA MOSTARSKOG OTPORA
Sjeverni logor je bio utvrðenje koje je bilo jako teško osloboditi. Zbog rijeke Neretve koja je bila prirodna prepreka, snage HVO-a nisu imale moguænost da se povuku, pružajuæi žestok otpor.
Umjesto da kao komandant brigade akciju deblokade posmatra sa komandnog mjesta, Midhat Hujdur zajedno sa Esadom Humom preskaèe ogradu i ulazi u Sjeverni logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO–a u logoru dok su oko njih padale granate.
Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.
Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.
Midhat Hujdur, kao da je predosjeæao svoj odlazak. Nekoliko dana prije pogibije govorio je mostarskom muftiji Smajkiæu da želi biti pokopan u mostarskim “Šehitlucima”.
Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim trima kæerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kæerke. Noæ prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san. Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola; djeca skakuæu… “Pitam Folu: ‘Jesi li mi vidio Mitu?’ A on me zagrli…” (RAMIZA HUJDUR, supruga)
2. jula 1993. godine u prostorijama mostarskog pozorišta Mostarci su klanjali dženazu svom komandantu, nakon èega je ukopan u mostarskim “Šehitlucima”.
EPILOG
Šta se dešavalo u Mostaru u dva rata koja su mostarski patrioti i ‘raja iz mahala’ vodili protiv hrvatske i srbijanske vojske i njihovih pomagaèa, najbolje ilustruje èinjenica da je nakon rata, u Parizu na Dan pobjede protiv fašizma, Bosnu i Hercegovinu na paradi antifašista, pod zastavom s ljiljanima, predstavljao saborac Midhata Hujdura Hujke i njegov naslijednik na mjestu komandanta Prve mostarske brigade – Semir Drljeviæ Lovac.
|
