ma, moj Hogare, nervoza, još 3 dana sranja na poslu, pa deset dana proljeæa u Mostaru, pa nešto ne mogu doèekat...
a i tebe isprovociraše na drugoj tem

Nije nam lako
Evo i ja cekam jos sutra pa da se malo odmori jadni covjek (5 dana u komadu)

___________________________________________________________________
lose,lose MSP

citat od Sandy:

Ja ispred Titove vile, veze nemam sta smo cekali, bilo je nesto vezano za SDP i Durakovica, cini mi se da su bila raja s posla samnom..........sjecam se kad je puklo narod poceo bjezati, i neko se dere AVIONI HEBO TE , BOMBARDUJU NAS !! Bilo je smijesno dok nismo culi sta se u stvari desilo............vracam se kuci i vidim raju kako iznose iz prodavnica sve sto su mogli potkaciti........jedan donio kuci sve lijeve cipele ...ciganluk pravi...

pocela pisati isti post, sreca provjerih ponovo..hebi ga stari se

samo da dodam i tata je bio sa mnom, meni tada bila komicna situacija, jer kao vjeciti optimist nisam vjerovala da se nesto strasno desilo.

citat od Mo-beba:


citat od nedjo:

Pa recimo,mozda su ti smetali Srbi?


To znaci moj mi otac smeta
Boze ti sacuvaj

priznaj bebo priznaj

ja se ne volim sjeæati tog dana,
mama i tata su bili kuæi, u soliteru, ja došla iz škole, nisam mogla kuæi jer je bilo blokirano sve prema sj. logoru....

kad se sjetim kad smo sutra došli u stan, tog užasa u mojoj sobi nema vanjsikh zidova, u cijelom stanu stvari razbacane.....

od tog dana za mene i moje poèinje strašno ružno vrijeme, puno bola.... ne volim se ni sjeæati svega

..

citat od Magistar:

Ma nešto mi neobièno.
Pukne ti romobil u rukama od detonacije na dva dijela...a tebi ništa.
Ili je do romobila ili do tebe.

___________________________________________________________________
Samo 4 mil. imaju srecu da zive u BiH, ostali nemaju tu srecu . . . ali imaju sve ostalo!

Ne volim se sjecat ,ali samo razara moje tjelo . Sve sam pripremila da napravim baklavu za
Bajram : Kad se kuca pocela tresi ,ostala sam kau ukopana na sred kuhinje ,ne moze se zaboravit sve da hocu,Ne ponovilo se nikom i nikad....

___________________________________________________________________
Drzite srecu kao pticu: sto njeznije i lakse ?Bude li se osjecala slobodnom ostace Ti rado u ruci"

nisi nista novo rekao ovim postom. zlocini su se desavali na svakoj strani. mozda ipak najupecatljiviji koji imaju veze s mostarom su pokolj nesrpskog stanovnistva na Borcima, i logor dretelj za nehrvatski zivalj...

nisi me dobro shvatio; na ovakve natpise treba zestoko i argumentovano odgovoriti.

___________________________________________________________________
..zdrav bolesnom nikad vjerovao nije..

Posebno na lazi sloba

___________________________________________________________________
SAMO

kud baš ovu temu odabra da ovo zalijepiš? ima ih bome puno što o zloèinima govore
iako vidim da ima istine dosta u ovom napisanom, jer mi i rodbine ima kod onih poginulih civila u Bijelom Polju, nije u redu da stoji spisak odgovornih za to bez dokaza nekih, pa bih moolio da se makne ovaj post ili prebaci u zasebnu temu.
hvala

Evo veæ 18 godina ne mogu da se ne sjetim poèetkom aprila one cisterne. iako je prije bilo puno stvari oko nas koje su ukazivale na ludilo koje slijedi, od rata koji je veæ bio u Hr, rezervista, dizanja kafiæa u zrak, nekako mi je taj datum ipak prekretnica, 03.04. 1992., jedino veliko BUM i bukvalno i metaforièko. Dan otkad ništa više nije bilo isto, kada su nam životi krenuli u drugim smjerovima. Nekima je ispalo i bolje,
a za sve one kojima nije jedna


Za sve drage ljude koji su nas u meðuvremenu napustili



Za djecu roðenu na taj dan a prekosutra æe proslaviti punoljetnost, i one mlaðe da budu dovoljno pametni da im se ne ponovi.

citat od chaba:

Evo veæ 18 godina ne mogu da se ne sjetim poèetkom aprila one cisterne. iako je prije bilo puno stvari oko nas koje su ukazivale na ludilo koje slijedi, od rata koji je veæ bio u Hr, rezervista, dizanja kafiæa u zrak, nekako mi je taj datum ipak prekretnica, 03.04. 1992., jedino veliko BUM i bukvalno i metaforièko. Dan otkad ništa više nije bilo isto, kada su nam životi krenuli u drugim smjerovima. Nekima je ispalo i bolje,
a za sve one kojima nije jedna


Za sve drage ljude koji su nas u meðuvremenu napustili



Za djecu roðenu na taj dan a prekosutra æe proslaviti punoljetnost, i one mlaðe da budu dovoljno pametni da im se ne ponovi.

Chaba, svaka cast na ovim rijecima,evo i tebi jedna

___________________________________________________________________

Chaba..

___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

nek`se nezaboravi, treba pisati !
"Ono sto nije zpisano , umrlo bi, ..."rece rah.Mesa Selimovic...

___________________________________________________________________
" KORILI MI VRIJEME ILI NE,
SUDBINA TECE KAKO NAM JE ZAPISANA ! "

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane oko dana 04-03-2010 u 12:48.

Sjeæanje: April u Mostaru 1992.
Kako je Momèilo Perišiæ ubio grad
Piše: Dragan Markovina


Šestog aprila 1941. godine, tako su nas uèile knjige iz povijesti, bombardiranjem Beograda, otpoèeo je napad sila osovine na Jugoslaviju. Taj èin uveo je naše prostore u stravièan sveopæi rat, zloèine protiv èovjeènosti, aktiviranje najnižih ljudskih poriva i na kraju odveo u gotovo potpuno uništenje dotadašnjeg društvenog življenja. Istog datuma 1945. godine partizani su oslobodili Sarajevo, zahvaljujuæi èemu je 6. april proglašen danom grada Sarajeva. Taj strašni rat trebao je zatvoriti ciklus ubijanja na jugoslavenskom prostoru, u što su mnogi od nas, ukljuèivši i mene iskreno vjerovali, ali nas je zlo iznova iznenadilo. Na isti datum, nimalo sluèajno, 1992. godine, nakon proglašenja i priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, napadnuto je Sarajevo, a u sjeni tog napada zlo je zapoèelo svoj ples i u mom Mostaru

Nikad neæu zaboraviti te dane, koliko god se trudio. Nekad ih romantiziram, ubacujem dramaturške momente, lijeèim psihu pišuæi o njima, imam želju da ih obznanim javnosti i podijelim sa ljudima, èesto ih možda i pilam s tim, za mnoge od njih nevažnim i davnim dogaðajima, ali moram. Ne uspijevam se osloboditi tog vremena. Ovaj put izložit æu stvari faktografski i suhoparno.

U grad su, još par mjeseci ranije došli rezervisti JNA, zapušteni, neobrijani, raskopèani i naoružani, sijuæi strah po ulicama i kafanama. Treæeg aprila, bio sam u školi u popodnevnoj smjeni, kad je snažna eksplozija zatresla cijeli grad, prozore na mojoj školi, poravnala sve balkone sa zgrade u Zaliku, preko puta Sjevernog logora, ispred kojeg je Mladen Naletiliæ Tuta ostavio i aktivirao cisternu punu granata, koja je odnijela pola kasarne i usmrtila brojne nedužne regrute, djecu koja nisu imala sreæe. O, da. HVO je bio spreman za rat u svakom pogledu. To je bio moj poslednji susret sa školom, nastava je prekinuta da zauvijek stane, barem u onom uèenièkom sastavu, a grad je od tog dana prestao biti onaj grad u kojem sam roðen. Sljedeæa dva dana proveo sam u bezbrižnom djeèjem uživanju. Kako nije bilo škole, a bilo je lijepo vrijeme, mi djeca igrali smo lopte ispred zgrade, družili se i pravili se da se ništa bitno ne dogaða. Dobro se sjeæam kako sam se cijelo jutro èetvrtoga dodavao loptom s prijateljem Radomirom. Bili su mi dragi on i njegov brat Radovan. Povuèeni momci iz susjednog haustora, koji su odlièno igrali lopte, porodiènim porijeklom iz istoène Hercegovine i žestoki zvezdaši. Istog dana smo demonstrirali protiv rata, šetajuæi gradom, skandirajuæi u ime mira i zajedništva, masovno se okupili na Musali, pjevali Eminu i Suljaginu Fatu, dok nisu poèeli pucati snajperima po nama. Zapravo iznad nas. Jer nismo vodili raèuna o tome da su se snage JNA, nakon eksplozije cisterne povukle iz svih gradskih kasarni na okolna brda i de facto okružili grad.

Petoga kasno naveèer išla je serija Valter brani Sarajevo i toèno u trenutku kada u posljednjoj epizodi Bata Živojinoviæ i Ljubiša Samardžiæ gledaju grad pred sobom govoreæi one poznate rijeèi: „Onda gledaj lafèina, vidiš ga“, sve se zatreslo od eksplozija, nestalo je struje i utonuli smo u mrak da nikad iz njega ne izaðemo. Bilo je pet minuta do ponoæi kad je HVO, oèito znajuæi za plan napada na grad koji je planiran za ponoæ, poèeo pucati po položajima JNA, koja je prema planu u ponoæ zapoèela s granatiranjem grada. Istoènu obalu Neretve zauzeli su rezervisti i trupe JNA, miniravši sve mostove osim Starog i manje više masakrirajuæi sve nesrbe koji su imali tu nesreæu da ostanu s krive strane rijeke.

Iste veèeri svi smo zajedno otišli u sklonište, ali pred zoru 6. aprila potiho su nas, pod okriljem noæi, napustile skoro sve komšije Srbi, osim njih nekoliko i otišli prema Nevesinju, nakrcavši u aute sve što su mogli ponijeti sa sobom. Kasnije sam èuo da su bili obaviješteni od vojske da kad èuju pucnjavu, pred jutro krenu prema Nevesinju. Nikad više više nisam vidio Radomira i Radovana. Boli me to, volio sam te ljude, bilo bi mi drago da znam kako su, kako i gdje žive, što im se u meðuvremenu dogaðalo u životu, makar da jednom zaigramo lopte. Kad god odem u Mostar i otvorim prozor koji je gledao na njihov balkon na drugom spratu, dugo stojim na prozoru i èekam, sve se nadam pojavit æe se netko od njih da se opet siti naprièamo kao nekad. A znam da neæe, stan su kad im je vraæen prodali i zauvijek napustili svoj grad.

Narednih dana i tjedana, do polovice lipnja, bili smo pod svakodnevnim granatiranjem, nakon kojih bi se u meðufazama u radijski eter ukljuèivao general Momèilo Perišiæ, vrlo precizno navodeæi koje æe objekte u koliko sati gaðati, ako mu ne predamo grad. Struje, vode i hrane više nismo, nego jesmo imali, mnogi od nas su ginuli, dan za danom pomalo odlazili i sve je to nekako bacio u sjenu strašni i nesretni hrvatsko-bošnjaèki rat koji je svojom brutalnošæu ubio svaku moguænost da grad preživi i ostane Mostar.

Fokus koji je bio i ostao na tom drugom mostarskom ratu, potjerao je okupaciju i granatiranje Mostara sasvim na margine interesa, ali ja nisam zaboravio taj glas. Mirni, samouvjereni, monotoni glas zloèinca Perišiæa, koji kirurški precizno obznanjuje da æe u 15.05 gaðati bolnicu. Generale, uskoro æe i haška osuda, u kojoj su te opet zaboravili pitati za Mostar, ali što god bude, želim ti da nikad više ne zaspeš mirno.

citat od chaba:

Evo veæ 18 godina ne mogu da se ne sjetim poèetkom aprila one cisterne. iako je prije bilo puno stvari oko nas koje su ukazivale na ludilo koje slijedi, od rata koji je veæ bio u Hr, rezervista, dizanja kafiæa u zrak, nekako mi je taj datum ipak prekretnica, 03.04. 1992., jedino veliko BUM i bukvalno i metaforièko. Dan otkad ništa više nije bilo isto, kada su nam životi krenuli u drugim smjerovima. Nekima je ispalo i bolje,
a za sve one kojima nije jedna


Za sve drage ljude koji su nas u meðuvremenu napustili



Za djecu roðenu na taj dan a prekosutra æe proslaviti punoljetnost, i one mlaðe da budu dovoljno pametni da im se ne ponovi.

Prelijepo receno, svaka cast.

za sve one koji su nas zauvijek napustili

za sve one koji su nekog ili nešto izgubili

'ta cu radit pio kafu na Terazijama

___________________________________________________________________
Jaaa,moja ti sto se ispricasmo

Valjala bi jedna sada i to kad bude sjednica vlade i da samo oni ne znaju da ce gruhnuti.

___________________________________________________________________
nema vise ni tepe