MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
"LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 1. dio |
|
"LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 1. dio
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfic, a objavljen je u junu 1997. godine.
"Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama;
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina."
(Aleksa Santic)
Mostar (i svijet) pjeva o "lijepoj Emini" sve od vremena kada je nas slavni pjesnik Aleksa Santic prvi put objavio svoju cuvenu pjesmu "Emina" (1902.). U nekim sjecanjima, u sjetama i raspolozenjima, Mostar - Aleksa - Emina zvuci kao trolist koji svakom njegovom dijelu daje, na svoj nacin, nezaboravno mjesto. Svakako, najprije je to slucaj u zivotu i sjecanjima samih Mostaraca.
Imao sam srecu da jos u djetinjstvu, izbliza upoznam "lijepu Eminu" u njenom vlastitom porodicnom krugu i domu na Carini. Emina je kci poznatog i uglednog Mostarca, imama i alima Sefica {Po imamu Seficu koji je tu ucio djecu, zvao se i "Sefica mejtef" izgradjen u pseudomaurskom stilu odmah uz kulu "Hercegusu" kraj Starog mosta (Muzej poslije Drugog svjetskog rata).}, koju je pjesnik Aleksa Santic, iz svog komsiluka, iz najranijeg djetinjstva upoznao. Udala se dosta rano za uglednog mostarskog veletrgovca Avdagu Koludera i s njim dozivjela duboku starost.
Moja prva sjecanja na Koluderovu kucu i Eminu - to znaci moj boravak u domu Avdage Koludera - idu tamo negdje do 1916. godine. Prema kazivanju moje nene Umije (Umija Cisic, rodj. Hadziosmanovic), Cisici su u nekom srodstvu sa Koluderima, prema tome i sa halom Koluderkom, majkom Avdage Koludera. Po tom osnovu, mi (Cisici) smo se redovno slazili sa Koluderima. Moja majka Fata (Fatima Osmanage Cisica) godisnje je barem jedanput-dvaput odlazila u goste Koluderima. Sa mnom i mojom sestrom Djulsom bivali smo kod njih nekada i po nekoliko dana u gostima. Takav je to tada bio patrijarhalni obicaj medju rodbinom i dobrim prijateljima u tradiciji Mostara. Nije bilo presudno da porodice budu u raznim gradovima pa da se sastaju tako na duze vrijeme. Hala Koluderka i njezina nevjesta Emina su isto tako godisnje dolazile po nekoliko dana nama u goste. Hala bi ostala vise dana, a Emina bi se obicno isti dan vracala kuci. Nije mogla ostaviti duze vremena samu "tesku kucu" (Avdaga, njen djever Arif, dosta male djece, posluga).
Avdaga Koluder je tada stanovao u svojoj novoj kuci u Donjoj ulici na Carini (sadasnja Ulica heroja Lace Zahirovica), odmah pri izlasku te ulice na Carinski most. {Svjedok sam gradjenja tog mosta u posljednjim godinama Prvog svjetskog rata. Gradili su ga u najvecoj mjeri ratni zarobljenici sa frontova - Talijani i Rusi.} Kuca je bila ugledna gradjevina na sprat, sa brojnim sobama i odajama, velikim prostorima za ostavu, dvije avlije. Glavni ulaz je bio iz susjedne cikme, a sporedni kroz garazu sa Donje ulice. Koluderi su jos tada imali osobni automobil i garazu. Arif, djever Eminin, bio je izuceni sofer. A i sin Alija je bio vozac sa polozenim ispitom.
Kuca Avdagina je vec tada bila zapazena po tom sto je, kao jedna od malo mostarskih porodica, imala instalisano elektricno osvjetljenje, vodovod i telefon. {Mostar je relativno rano dobio elektricno osvjetljenje (1912.). Tada su zasjala svjetla po gradskim ulicama, ali se ono kasnije u kuce uvodilo dosta sporije. Bilo je skupo, za mnoge cak vrlo skupo. Elektrifikacija gradskih domova razvukla se skoro 30 godina. Sjecam se dobro da smo mi u nasem stanu palili petrolej sve dok se 1919. godine, iz Tikvinova sokaka nismo preselili na Semovac, u kucu brace Laze i Rade Golubovica, koja je vec imala uvedeno elektricno osvjetljenje. U to vrijeme je jos barem 80% mostarskih porodica u kucama svjetlilo petrolejem.
Slicna je situacija bila i sa vodovodnim instalacijama. Voda se donosila u domacinstva sa javnih cesama po gradskim ulicama, a neka domacinstva i mahale uz Neretvu i Radobolju (Luka, Zahum i sl.) jos uvijek su koristili tekucu vodu iz rijecnih korita. Telefon je dosao najkasnije u nase domove u gradu. Dugo se to smatralo obicnim luksuzom, a ne nasusnom potrebom privrede i kulturne sredine.} To je za nas kao djecu bilo veliko i rijetko. Tako opremljene kuce u to vrijeme, u Mostaru, imale su samo nekolike porodice - Ribica, Efica, Pesko, Sain, Dokic, Sjeran itd. Avdaga i Emina su imali brojnu porodicu u zajednickom domacinstvu.
Prije svega tu je bila majka Avdagina (hala Koluderka, kako smo je zvali), zatim Arif, brat Avdagin, sin Alija (1903.), kceri - Serifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), Ramiza, Dutka. Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. Kada se ubroji jos zenska i muska posluga, onda se mora uvaziti da je Emina s pravom govorila o "teskoj kuci".
Kod Koluderovih je uvijek bilo veselo i ugodno, posebno za nas, za djecu. Veliki prostori za igranje u avlijama, dosta raznih i rijetkih igracaka za musku i zensku djecu, automobil u garazi kao posebna atrakcija. Ima nesto jos cjenjenije sto je odusevljavalo. Prvi radio-aparat uopste u Mostaru (a vjerujem i u Hercegovini) nasao se u kuci Koluderovih. Donio ga Alija po povratku sa ucenja u Njemackoj. To je bila senzacija za to vrijeme. To je i istorijska cinjenica koja ce ostati zapisana u istoriji Mostara. To je bio mali radio aparatic, sa slusalicama, koje je u dijelovima donio Alija i sastavio u Mostaru. U kucu Koluderovih je grnuo narod kao na kakvo prostenje, da vidi to "cudo", da se uvjeri u to sto se prica, kao da "s nebesa neko nevidjen govori". Od strane Koluderovih, bila je to prijateljska paznja prema poznanicima i prijateljima. Kod posjetilaca je bilo dosta neke nevjerice, neki su govorili da je to neka "sejtanska ujdurma" i sl.
Nije cudo sto je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamcenje na Sefica Eminu kao "lijepu Eminu". Avdaginica (kako su je svi zvali u komsiluku) je bila zaista lijepa zena. Ona nasa klasicna ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, jos vise je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po cemu nije pokazivala, a jos manje naglasavala, svoju ljepotu i uz to jos bogatstvo svog muza i porodice. Svoju svekrvu je s paznjom i postovanjem susretala u svakoj prilici. Svekrva je bila patrom i glava porodice. Svim svojim ponasanjem i izrazom, Avdaga je davao na znanje da se sa takvim polozajem i odnosom prema njegovoj majci potpuno slaze. Uostalom takav odnos prema njoj se mogao osjetiti kod svih ukucana.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-02-2007 22:55 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
"LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 2. dio |
|
"LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 2. dio
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfic, a objavljen je u junu 1997. godine.
Emina je ipak bila stub porodice. Bila je vrlo vrijedna i uredna u domacinstvu. Djecu je voljela i pazila koliko je vise mogla. Prilikom naseg boravka kod njih u gostima i mi smo bili kao njena djeca. Pazila nas je i vise nego svoju djecu. Uvijek neki pokloni - bombone, voce itd.
Svako jutro, pred njegov odlazak od kuce, od Avdage smo dobili pristojan baksis, "da imamo".
U blizini njihove kuce, na tadasnjoj Srednjoj ulici, bio je mali ducan nekog komsije Skore, koji je prodavao bombone, razne slatkise i druge interesantne stvarcice za djecu. U njegovoj radnji su najvise djeca ostavljala svoje ustede. Naravno, i mi sa ostalom djecom. Emina bi se smisljeno umijesala u tu nasu jutarnju praksu: "Ja sam vam Skoro, dajte meni te pare, a ja cu vam dati za to sta hocete - kajmaka, prsuta, redzela, pekmeza, voca, sta hocete". Tako bi nastupila Emina i vrlo cesto nas brzo razoruzala. Sa zadovoljstvom bi joj dali nase baksise, a ona bi odmah ispunila svoje obecanje. Dala bi nam svega sto smo trazili, vrlo cesto (zimi) i suhih smokava, oraha itd., bez obzira sto smo prije toga bili dobro doruckovali. Novac koji je od nas, djece, pokupila, "izmamila", malo kasnije, po mogucnosti da mi to ne vidimo, dala bi mojoj majci, da ima za druge vaznije potrebe. Tu je bio i novac koji je ona od svoje djece takodjer bila izmamila. To mi se duboko urezalo u sjecanje.
Ja sam vjecito sipcio uz Aliju, ako je on bio kod kuce i nesto radio, a posebno ako je cistio ili popravljao automobil u garazi. Naravno, trudio sam se da mu svojim zapitkivanjem ne bi previse dosadio. Ni to nikada nisam zaboravio. {Biografija Alije Koludera je vrlo interesantna. I u najranijoj dobi zivota djelovao je ozbiljno i tako se ponasao. Bio je zaljubljen u tehniku, automehaniku, radiotehniku. Neposredno poslije Prvog svjetskog rata otisao je (na ocev racun) na studije u Njemacku i zavrsio neki program radiotehnike. Sa povratkom kuci, poslije zavrsenog skolovanja, donio je u Mostar prvi radio-aparat. Nastavio je da se bavi tehnikom. Izmedju dva velika rata dobar dio vremena proveo je u Beogradu. Kupio je kino i sam ga vodio kao vlasnik. Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata, vratio se u Mostar i cijelo vrijeme rata tu zivio. Ilegalno je radio za Narodnooslobodilacki pokret i bio clan gradskog NOO. Bio je dobar i plemenit covjek i svesrdno je pomagao porodice partizanskih boraca. Poslije rata preselio se u Sarajevo i radio u sluzbi sarajevske Radiotelevizije. Bio je cijenjen strucnjak u svojoj specijalnosti. U Sarajevu je iznenada umro. Sahranjen je na Gradskom groblju "Bare". Tom prilikom, umjesto rutinskog nekrologa, mostarski pjesnik i novinar Alija Kebo napisao je u listu "Sloboda" veoma topao clanak pod nazivom "Tihi covjek sa Carine".}
Serifa je bila nesto starija od mene i njene druge sestre Zibke. Zibka i najmladja sestra Dutka bile su "na mater", vrlo lijepe i ljupke. Sasvim drukcija je bila Ramiza, nisu medjusobno licile. Bez obzira na razlike u godinama medju nama, znali smo organizovati igru i dugo i veselo se zabavljati. Skoro redovno bi u avliju dosla i neka djeca iz susjedstva, pa igri ne bi bilo kraja. Sreca pa smo se mi mogli separisati u drugu avliju. Nasa igra ne bi mnogo smetala odraslim ukucanima. Avdaga je bio vrlo poslovan covjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, secer, riza, brasno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najvise na postanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao gradjanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i postovan. Bio je vedar duh i volio salu na "mostarski nacin". {Sta to zapravo znaci, neka to ilustruje ova kratka prica: Kada sam poodrastao, u jednoj prilici Avdaga mi je ispricao jednu saljivu zgodu sa njegovih brojnih putovanja po Evropi. Predstavnici Trgovacke komore BiH (1912.) pozvani su od svojih kolega Ceske trgovacke komore da dodju u goste u Prag. Medju clanovima te delegacije, iz Mostara su bili (pored ostalih) Avdaga Koluder i hadzija Ribica (veletrgovac metalnom robom i poznati Mostarac). Kada je salonski voz sa gostima ulazio u prasku zeljeznicku stanicu, domacini su goste pozdravili urnebesnim - "Na Zdar". Posto hadzija nije razumio sta to Cesi vicu, upitao je Avdagu da mu objasni. "Eno vicu - Bazdar", objasnio mu je Avdaga. Na to se hadzija sav promolio kroz prozor i glasno, dostojanstveno zavikao "Bazdar". Mostarski originalni i nepresusni humor!} Avdaga je kod kuce vrlo malo boravio, samo oko rucka i kada u vecer dodje na konak. To je bilo obicno kasnije u vecer, tako da ga mi nismo nikada cekali za veceru. On je kasnije, kada dodje, sam vecerao.
Dani u gostima kod Koluderovih brzo su prolazili. Za nas bi osvanulo tuzno jutro onog dana kada smo saznali da se pred vecer vracamo kuci. I kod kuce medju djecom mi smo imali u komsiluku vrlo dobrih drugova, ali nas je atmosfera u domu Koluderovih sasvim osvajala i jednostavno posebno veselila. Bilo je slucajeva kada je Emina uspjela zaustaviti majku jos koji dan, a nekada to nije moglo. Rastanak je uvijek bio pomalo tuzan. Tjesila nas je jedino nada da cemo uskoro opet doci.
U koliko sam bivao stariji i odrasliji, zatim posao u gimnaziju, moje licno gostovanje je bivalo sve rjedje i krace; ne idem vise s majkom "u zena". Sve rjedje sam se vidjao sa Eminom i njenim kcerima, samo nekim vecim praznicima ili posebnim svecanostima. Alija je vec bio otisao iz Mostara. Prijateljstvo i izvjestan rodbinski odnos nikada nije prestao, ali slazenje je postepeno iscezavalo.
Tamo negdje dvadesetih godina, u domu Koluderovih je nastala krupna promjena. Jedan veliki berzanski posao koji je Avdaga zakljucio na berzi nije se posrecio, zapravo neuspjeh na berzi materijalno ga je upropastio i poslovno za duze vrijeme unazadio. Po gradu se pricalo da je na postanskoj berzi bio zakljucio veliku kupovinu (vagonske kolicine) kafe, a da je, na nesrecu, brzo poslije toga jako pala cijena kafe u medjunarodnim razmjenama. Na toj transakciji Avdaga je izgubio prakticki cijeli svoj imetak. Likvidacija nastalih obaveza protegla se dugo, ali su se posljedice tog trgovackog neuspjeha odmah pokazale... Morali su napustiti svoj dotadasnji dom na Donjoj ulici i preseliti se u neke adaptirane prostorije u Hendeku blizu Starog mosta. Tu su ranije bile Avdagine poslovne prostorije sa nekim magacinskim prostorima. Zivot se dosta promijenio. Nije to vise bilo ono "zlatbo doba" kao nekada. Posjecivao sam ja dom Koluderovih i u Hendeku, ali uvijek na kratko. Istina, vec sam bio i odrastao i poprimio druge navike i obaveze.
Gdje sam i kada posljednji put susreo Eminu, ne mogu se tacno sjetiti. Cini mi se da je to bilo jednog ljeta tridesetih godina, kada sam sa mojim daidzom, Mujagom Cisicem isao na praznik, na cestitanje Avdagi i njegovima. Sjecam se, dugo smo prepricavali nase ranije uspomene iz nezaboravne proslosti.
Emina je umrla u Mostaru 1960. godine, u starosti preko 80 godina. Avdaga je pozivio jos oko 15 godina i umro u svojoj 94. godini. Ja sam tada vec zivio u Sarajevu.
Vrijeme je postepeno ugasilo tu cijelu generaciju Koluderovih. Posljednji je umro njihov najmladji sin Besim (1996.), profesor gimnazije. Ostali su jos unuci iza njihovih sinova i kceri i zive u Sarajevu i Mostaru. Tuzno i istinito.
“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta basta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijece,
Pjesma o Emini nikad umrijet nece.”
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-06-2007 03:29 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
12-06-2007 04:18 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
12-06-2007 04:21 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
Ponovo, hvala puno na prelijepom i krajnje podrzavajucem i ohrabrujucem postu.
Posebno mi je drago da ti se tema svidja i nadam se da ce biti i dalje zanimljiva.
Nista ne brini za nejavljanja, najvaznije je da je tema citana, sto se da primijetiti i po svakodnevnom rastu brojeva pregleda, a to je najbolji znak da sav dosadasnji trud nije bio uzaludan i daje mi dodatnu volju da nastavim sa sto redovnijim postiranjem novih tekstova. Vec sutra ce biti novi tekst, a potrudit cu se da ubuduce pripremim i postiram po jedan tekst svako 2-3 dana.
Jos jednom hvala puno za citanje i podrsku, kao i svima koji redovno navracaju na ovu temu i time pokazuju da ipak vlada vece interesovanje za istoriju naseg grada, jer to pokaziva mnogo, posto je vec davno neki mudrac rekao u smislu, da ko nema svoju istoriju ne moze imati ni buducnost. HVALA!
___________________________________________________________________ "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
12-07-2007 04:42 |
|
Muntahta
moforaja
Poruka: 8353
Location: Tamo gdje je moja dusa.
|
|
|
12-07-2007 06:43 |
|
DEN
samo sto nisam
Poruka: 1171
|
|
RE: "LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 1. dio |
|
[quote]
"LIJEPA EMINA" IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjecanja) - 1. dio
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfic, a objavljen je u junu 1997. godine.
"Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama;
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina."
(Aleksa Santic)
Mostar (i svijet) pjeva o "lijepoj Emini" sve od vremena kada je nas slavni pjesnik Aleksa Santic prvi put objavio svoju cuvenu pjesmu "Emina" (1902.). U nekim sjecanjima, u sjetama i raspolozenjima, Mostar - Aleksa - Emina zvuci kao trolist koji svakom njegovom dijelu daje, na svoj nacin, nezaboravno mjesto. Svakako, najprije je to slucaj u zivotu i sjecanjima samih Mostaraca.
Imao sam srecu da jos u djetinjstvu, izbliza upoznam "lijepu Eminu" u njenom vlastitom porodicnom krugu i domu na Carini. Emina je kci poznatog i uglednog Mostarca, imama i alima Sefica {Po imamu Seficu koji je tu ucio djecu, zvao se i "Sefica mejtef" izgradjen u pseudomaurskom stilu odmah uz kulu "Hercegusu" kraj Starog mosta (Muzej poslije Drugog svjetskog rata).}, koju je pjesnik Aleksa Santic, iz svog komsiluka, iz najranijeg djetinjstva upoznao. Udala se dosta rano za uglednog mostarskog veletrgovca Avdagu Koludera i s njim dozivjela duboku starost.
Moja prva sjecanja na Koluderovu kucu i Eminu - to znaci moj boravak u domu Avdage Koludera - idu tamo negdje do 1916. godine. Prema kazivanju moje nene Umije (Umija Cisic, rodj. Hadziosmanovic), Cisici su u nekom srodstvu sa Koluderima, prema tome i sa halom Koluderkom, majkom Avdage Koludera. Po tom osnovu, mi (Cisici) smo se redovno slazili sa Koluderima. Moja majka Fata (Fatima Osmanage Cisica) godisnje je barem jedanput-dvaput odlazila u goste Koluderima. Sa mnom i mojom sestrom Djulsom bivali smo kod njih nekada i po nekoliko dana u gostima. Takav je to tada bio patrijarhalni obicaj medju rodbinom i dobrim prijateljima u tradiciji Mostara. Nije bilo presudno da porodice budu u raznim gradovima pa da se sastaju tako na duze vrijeme. Hala Koluderka i njezina nevjesta Emina su isto tako godisnje dolazile po nekoliko dana nama u goste. Hala bi ostala vise dana, a Emina bi se obicno isti dan vracala kuci. Nije mogla ostaviti duze vremena samu "tesku kucu" (Avdaga, njen djever Arif, dosta male djece, posluga).
Avdaga Koluder je tada stanovao u svojoj novoj kuci u Donjoj ulici na Carini (sadasnja Ulica heroja Lace Zahirovica), odmah pri izlasku te ulice na Carinski most. {Svjedok sam gradjenja tog mosta u posljednjim godinama Prvog svjetskog rata. Gradili su ga u najvecoj mjeri ratni zarobljenici sa frontova - Talijani i Rusi.} Kuca je bila ugledna gradjevina na sprat, sa brojnim sobama i odajama, velikim prostorima za ostavu, dvije avlije. Glavni ulaz je bio iz susjedne cikme, a sporedni kroz garazu sa Donje ulice. Koluderi su jos tada imali osobni automobil i garazu. Arif, djever Eminin, bio je izuceni sofer. A i sin Alija je bio vozac sa polozenim ispitom.
Kuca Avdagina je vec tada bila zapazena po tom sto je, kao jedna od malo mostarskih porodica, imala instalisano elektricno osvjetljenje, vodovod i telefon. {Mostar je relativno rano dobio elektricno osvjetljenje (1912.). Tada su zasjala svjetla po gradskim ulicama, ali se ono kasnije u kuce uvodilo dosta sporije. Bilo je skupo, za mnoge cak vrlo skupo. Elektrifikacija gradskih domova razvukla se skoro 30 godina. Sjecam se dobro da smo mi u nasem stanu palili petrolej sve dok se 1919. godine, iz Tikvinova sokaka nismo preselili na Semovac, u kucu brace Laze i Rade Golubovica, koja je vec imala uvedeno elektricno osvjetljenje. U to vrijeme je jos barem 80% mostarskih porodica u kucama svjetlilo petrolejem.
Slicna je situacija bila i sa vodovodnim instalacijama. Voda se donosila u domacinstva sa javnih cesama po gradskim ulicama, a neka domacinstva i mahale uz Neretvu i Radobolju (Luka, Zahum i sl.) jos uvijek su koristili tekucu vodu iz rijecnih korita. Telefon je dosao najkasnije u nase domove u gradu. Dugo se to smatralo obicnim luksuzom, a ne nasusnom potrebom privrede i kulturne sredine.} To je za nas kao djecu bilo veliko i rijetko. Tako opremljene kuce u to vrijeme, u Mostaru, imale su samo nekolike porodice - Ribica, Efica, Pesko, Sain, Dokic, Sjeran itd. Avdaga i Emina su imali brojnu porodicu u zajednickom domacinstvu.
Prije svega tu je bila majka Avdagina (hala Koluderka, kako smo je zvali), zatim Arif, brat Avdagin, sin Alija (1903.), kceri - Serifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), Ramiza, Dutka. Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. Kada se ubroji jos zenska i muska posluga, onda se mora uvaziti da je Emina s pravom govorila o "teskoj kuci".
Kod Koluderovih je uvijek bilo veselo i ugodno, posebno za nas, za djecu. Veliki prostori za igranje u avlijama, dosta raznih i rijetkih igracaka za musku i zensku djecu, automobil u garazi kao posebna atrakcija. Ima nesto jos cjenjenije sto je odusevljavalo. Prvi radio-aparat uopste u Mostaru (a vjerujem i u Hercegovini) nasao se u kuci Koluderovih. Donio ga Alija po povratku sa ucenja u Njemackoj. To je bila senzacija za to vrijeme. To je i istorijska cinjenica koja ce ostati zapisana u istoriji Mostara. To je bio mali radio aparatic, sa slusalicama, koje je u dijelovima donio Alija i sastavio u Mostaru. U kucu Koluderovih je grnuo narod kao na kakvo prostenje, da vidi to "cudo", da se uvjeri u to sto se prica, kao da "s nebesa neko nevidjen govori". Od strane Koluderovih, bila je to prijateljska paznja prema poznanicima i prijateljima. Kod posjetilaca je bilo dosta neke nevjerice, neki su govorili da je to neka "sejtanska ujdurma" i sl.
Nije cudo sto je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamcenje na Sefica Eminu kao "lijepu Eminu". Avdaginica (kako su je svi zvali u komsiluku) je bila zaista lijepa zena. Koliko je bila lijepa, jos vise je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po cemu nije pokazivala, a jos manje naglasavala, svoju ljepotu i uz to jos bogatstvo svog muza i porodice. Svoju svekrvu je s paznjom i postovanjem susretala u svakoj prilici. Svekrva je bila patrom i glava porodice. Svim svojim ponasanjem i izrazom, Avdaga je davao na znanje da se sa takvim polozajem i odnosom prema njegovoj majci potpuno slaze. Uostalom takav odnos prema njoj se mogao osjetiti kod svih ukucana.
Emina je umrla 1960.god. Moj otac, tad djecacic na Carini, pricao mi nedavno kako se sjeca Emine. Zacudih se tome. Cuj Emine, Santiceve, se moj tata sjeca...Rekao mi je da je i tad u dubokoj starosti bila vrlo vrlo lijepa zena, po crtama lica i tada je bila ljepotica.
Mosher, hvala ti na ovim tekstovima!
___________________________________________________________________ NERETVA KROZ VENE TECE
|
|
12-07-2007 07:48 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
12-08-2007 01:32 |
|
|
|
|
|