MosHer 
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme 
 |
|
Tarcuki....Mazreku Ferdinand zvani Ferdi moje dobre komsije..i oni imaju dvojicu nasljednika..Drago mi je zbog Valentina, Ferdijevog sina, a mog skolskog kolege, koji je angazovan u poznatom nogomentom klubu Hrvatske...
Poznati filigrani...
Super tema 
Majo  Tarcuki i Mazreku su na poseban nacin i moje dobre komsije, iako nisu zivili u komsiluku, ali su decenijama i generacijama imali, i jos uvijek imaju svoje, radnje i radionice u komsiluku. I meni je posebno drago za uspjeh Valentina, Ferdijevog sina, a kao sto si i sama rekla, zaista su svi dobre komsije i posebno vrijedni ljudi.
Hvala ti puno za citanje i posebno mi je drago da ti se tema svidja, a nadam se da ce tako i ostati i ubuduce 
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
 02-03-2008 19:47 |
     |
Kutljaca 
Kuharica ipo
Poruka: 6617
Location: V.I.P
|
|
Tarcuki....Mazreku Ferdinand zvani Ferdi moje dobre komsije..i oni imaju dvojicu nasljednika..Drago mi je zbog Valentina, Ferdijevog sina, a mog skolskog kolege, koji je angazovan u poznatom nogomentom klubu Hrvatske...
Poznati filigrani...
Super tema
Majo Tarcuki i Mazreku su na poseban nacin i moje dobre komsije, iako nisu zivili u komsiluku, ali su decenijama i generacijama imali, i jos uvijek imaju svoje, radnje i radionice u komsiluku. I meni je posebno drago za uspjeh Valentina, Ferdijevog sina, a kao sto si i sama rekla, zaista su svi dobre komsije i posebno vrijedni ljudi.
Hvala ti puno za citanje i posebno mi je drago da ti se tema svidja, a nadam se da ce tako i ostati i ubuduce
Naravno! Nadam se da ce Valentino vidjeti ovu temu, ako nista kad ga sretnem reci cu mu..
Drago mi je da je svoj talenat iskoristio u pravom smjeru i da je dobio sansu..
dobar glas daleko se cuje...
Samo nastavi, ovom forumu je potrebno to sto radis..pogotovo nama mladjima koji i nismo bas toliko bogati informacijama o mostarluku, nismo imali priliku da upoznamo sve te legende, al mozemo bar znati ponesto o njima, bar to zasluzuju..
___________________________________________________________________
simply the best
|
|
| 02-03-2008 20:06 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
Tarcuki....Mazreku Ferdinand zvani Ferdi moje dobre komsije..i oni imaju dvojicu nasljednika..Drago mi je zbog Valentina, Ferdijevog sina, a mog skolskog kolege, koji je angazovan u poznatom nogomentom klubu Hrvatske...
Poznati filigrani...
Super tema
Majo Tarcuki i Mazreku su na poseban nacin i moje dobre komsije, iako nisu zivili u komsiluku, ali su decenijama i generacijama imali, i jos uvijek imaju svoje, radnje i radionice u komsiluku. I meni je posebno drago za uspjeh Valentina, Ferdijevog sina, a kao sto si i sama rekla, zaista su svi dobre komsije i posebno vrijedni ljudi.
Hvala ti puno za citanje i posebno mi je drago da ti se tema svidja, a nadam se da ce tako i ostati i ubuduce
Naravno! Nadam se da ce Valentino vidjeti ovu temu, ako nista kad ga sretnem reci cu mu..
Drago mi je da je svoj talenat iskoristio u pravom smjeru i da je dobio sansu..
dobar glas daleko se cuje...
Samo nastavi, ovom forumu je potrebno to sto radis..pogotovo nama mladjima koji i nismo bas toliko bogati informacijama o mostarluku, nismo imali priliku da upoznamo sve te legende, al mozemo bar znati ponesto o njima, bar to zasluzuju..
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-03-2008 20:12 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
| Francuski Konzularni Agenti U Mostaru |
|
FRANCUSKI KONZULARNI AGENTI U MOSTARU
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Semsudin Serdarevic, a objavljen je u junu 2001. godine.
Francuski diplomata Leopold Moro porijeklom Poljak sa izvornim prezimenom Morawiecki, preuzeo je duznost zamjenika vicekonzula u Mostaru 26. decembra 1865. godine. Izvjestaje iz centra Hercegovine slao je Ministarstvu inostranih poslova svoje zemlje u Versaju, Bordou i Parizu. U njima je do u detalje opisivao sve vaznije dogadjaje a posebno se zanimao za boravak raznih emisara u ovoj pokrajini i njihovu ulogu. Sa istom paznjom pratio je i izvjestavao o popisima stanovnistva, nacionalnoj i vjerskoj strukturi, vrstama zanata, privredi, uvozu i izvozu, komunikacijama i vrstama transporta, vrstama skola, strukturi ucenika, popisu stoke itd. Prakticno pod njegovu lupu stavljena je sva struktura politicke vlasti, privrednih tokova, obrazovnog sistema i tradicije pojedinih etnickih grupacija. U ulozi zamjenika vicekonzula radio je do kraja maja 1873. godine kada predaje duznost Evaristu de Sent – Mariju. U Mostaru je proveo cetiri i po godine. Leopold Moro je od 1850. godine u Beogradu gdje uci srpski i turski jezik a vec 1853. godine nalazi se u sluzbi Francuske konzularne agencije u Sarajevu kao tumac za srpskohrvatski i orijentalne jezike.
Pord maternjeg odnosno poljskog jezika Moro je poznavao francuski, srpskohrvatski, turski, ruski, orijentalne jezike, engleski, talijanski, njemacki i grcki jezik. Prirodno je da poliglota ovog kalibra ima siroko obrazovanje sto mu itekako koristi u diplomatiji. Zbog kraceg odmora Leopolda Moroa je oko tri mjeseca, tacnije do 11.09.1870. godine mijenjao Jean-Baptiste-Evariste-Charles-Pricot de Saint-Marie. Zamjena se desila iste godine jos jedanput posto je Moro morao biti u Sarajevu, medjutim to je potrajalo daleko duze nego sto je predvidjeno odnosno sve do maja 1873. godine. Sen-Maria zamjenjuje Jerom Swietochowski rodjeni Poljak, poznavalac francuskog, turskog i srpskohrvatskog jezika. Karijeru je zapoceo 1863. godine kao tumac u Francuskom generalnom konzulatu u Sarajevu. Evarista de Sent Marie je kao plod dugotrajnih i studioznih ispitivanja ostavio dragocjeno djelo o Hercegovini pod nazivom “Hercegovina, geografija, istorijska i statisticka studija” (“Herzegovine, etude, geographique, historique et statistique”) objavljeno u Parizu 1875. godine.
Dekretom od 21. avgusta 1875. godine francuski konzul u Sarajevu ponovo je za vicekonzula u Mostaru imenovao Auguste Dozona (1822.-1890.), diplomatu, prevodioca i lingvistu koji je diplomatsku karijeru zapoceo 1855. godine u Beogradu. Dosao je u burno doba, kada je u Hercegovini izbio ustanak i prijetio da se prosiri na sire podrucje cime je skrenuo ne samo turske nego i velikih evropskih sila. Ustanak je otvorio tzv. “istocno pitanje”. U svrhu smirivanja stanja iz Sarajeva je u Hercegovinu poslana jedna komisija ali ona nije uspjela nista konkretno uciniti. Kasnije su po istom pitanju pokusali nesto uraditi izaslanici valije Hasan-pase i Konstan efendije, medjutim nisu mogli cak ni da stupe u kontakt sa ustanickim vodjama. Ustanici su zahtijevali od sultana da licno posalje svog komesara na pregovore. Na to je Porta pokusala silom slomiti ustanike ali ni ta mjera nije urodila plodom.
Austrougarska i Rusija su kao najzainteresovanije velike sile nastojale da uticu na ustanike putem diplomatije.
Austrougarski poslanik u Carigradu Herbert prenosi poruku sultanu da je stav njegove vlade nemijesanje u poslove Turske. Konzuli iz Sarajeva i Dalmacije salju izvjestaje u Bec da se ustanak siri i prijeti da se pretvori u opsti rat.
Broj izbjeglica iz Hercegovine u Dalmaciju popeo se na 30 000 i troskovi za njihovo izdrzavanje sve vise su pogadjali austrougarsku kasu. Postojala je opasnost da se Srbija i Crna Gora zbog vitalnih interesa ukljuce u rat tako da se i Rusija sve vise osjecala odgovornom za rijesavanje pitanja na Balkanu. I upravo iz Rusije dolazi do incijative za diplomatsko posredovanje upuceno austrougarskom caru i kralju preko konzula Novikova u Bec. Predlozeno je da Rusija, Austro-Ugarska i Njemacka clanice Trocarskog saveza preduzmu akciju u cilju smirivanja stanja u Hercegovini. Vlada u Petrogradu je smatrala da trebaju kolektivno nastupiti kako bi Porta prekinula vojne akcije sa ciljem da se objave reforme a da zauzvrat ove tri sile garantuju njihovo sprovodjenje.
Diplomate Andrasi (Austrija), Novikov (Rusija) i Svajnic (Njemacka) potpisali su trojni ugovor na osnovu koga je izradjena zajednicka instrukcija. Formirana je komisija za pacifikaciju u koju su usli pregovaraci Rusije, Austro-Ugarske, Njemacke, Engleske, Francuske, Italije s jedne i Turske s druge strane. Ispred Turske imenovan je Server pasa kao opunomocenik za Hercegovinu a njegov zadatak je bio da saradjuje sa clanovima komisije za pacifikaciju. Te 1875. godine Mostar je bio centar diplomatske aktivnosti Rusije, Turske i svih velikih evropskih sila.
Ocito da se i ovaj put potvrdila izuzetno vazna uloga Mostara za politicke tokove na granici Evrope i Azije. Komisija je postavila uslov da Crna Gora i Srbija ostanu neutralne a da Austro-Ugarska sprijeci dalji ulazak revolucionarnog elementa iz Italije koji je ubacivan u ustanicko podrucje. Njemacka je zahtijevala da se ne vrsi nikakva presija na Tursku dok je prilikom susreta sa srpskim knezom Milanom car Vilhelm upozorio da se Srbija prema ustanku u Bosni i Hercegovini mora drzati neutralno. Za predstavnika Rusije imenovan je konzul u Skadru Jastrebov, Italiju je zastupao konzul u Galcu Durando, Francusku konzul Dozon, Njemacku baron Lihtenberg konzul u Dubrovniku, Englesku bivsi konzul u Sarajevu Holms i Austro-Ugarsku generalni konzul Vasic u Skadru.
Svi clanovi Komisije za pacifikaciju bili su konzuli pa se zbog toga ova akcija zove Konzularna mirovna misija. Zadatak im je bio da ustanicima objasne kako oni ne mogu racunati na bilo kakvu pomoc od strane tri sile Austro-Ugarske, Rusije i Njemacke i da im preporuce da s Portinim komesarem rasprave svoje zalbe.
Vasic i Jastrebov su preko Bara dosli u Dubrovnik, a odatle su zajedno sa Lihtenbergom preko Metkovica krenuli za Mostar. U Metkovicu im se pridruzio Server-pasa tako da su u glavni grad Hercegovine stigli 4. septembra 1875. godine. Do 6. septembra svi konzuli su stigli u Mostar tako da je misija mogla poceti. Dogovoreno je da se konzuli podijele u dvije grupe. Vasic, Lihtenberg i Durando posli su 10. septembra preko Metkovica, Rasna, Popova polja, Zavale, Trebinjske sume, Trebinja, Bilece i Stoca a u Mostar su se vratili 23. septembra.
Drugu grupu sacinjavali su konzuli Jastrebov, Holms i Dozon i oni su krenuli ka Nevesinju, da bi se preko Stoca vratili u Mostar dan ranije u odnosu na prvu grupu. Glavni cilj konzula je bio da cuju zahtijeve ustanika kako bi posredovali u pregovorima sa Server-pasom. Zahvaljujuci biskupu Kraljevicu, ustanici Rasna i Gabele formulisali su svoje zahtijeve i u vidu spomenice predali je konzulima. Vasiceva grupa vratila se sa Zubaca neobavljena posla jer nisu bili u kontaktu sa vodjama ustanika te nisu ni mogli cuti njihove zahtijeve. Time je propao pokusaj konzularne misije za pacifikaciju da posreduju u pregovorima vodja ustanka i Server-pase. Jedino sto su se konzuli slozili bilo je da Turska mora prihvatiti tri uslova a to su priznanje diplomatske intervencije, primirje i pregovori ustanika sa Portinim komesarom u Dubrovniku.
Konzularnu agenciju Francuske u Mostaru je od Ogista Dozona preuzeo Gaston Vjet (1846.-1900.). Duznost je poceo obavljati od 5.07.1878. godine upravo u vrijeme uvodjenja austrougarske uprave u BiH. Po zavrsetku skolovanja proveo je nekoliko godina u sluzbi u konzulatima u Skadru i Suecu da bi od 1873. godine bio dragoman kancelist u Francuskom konzulatu u Sarajevu. Za vicekonzula u Mostaru unaprijedjen je 21.12.1878. godine. Njegovi izvjestaji pruzaju dragocjene podatke o vremenu pocetka nove vlasti u BiH odnosno u Mostaru.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-05-2008 06:12 |
|
DEN
samo sto nisam
Poruka: 1171
|
|
MosHer
Vidim a i da se naslutiti iz tvojih a i drugih tekstova da si strasno dobar poznavalac naseg Mostara....
Moram priznati da sam cak malo ljubomoran na tvoje znanje a bogami ljut na moje neznanje.
Ja sam mislio da sve znam ali kad citam sve ove tekstove mogu procijeniti da je moje znanje o Mostaru malo. 
Mislio sam da je dovoljno znati o Greti i Eni, Enci Varenom , Vasi Kisi, Mujagi Komadini... Lobrii, Laci, Misi, dr Papi i inim drugima, ispricati poneki vic, spomenuti nase liske, pobiti se za Veleza ...... i reci ... pravi sam Mostarac.
Sve je to tacno ali je ipak Mostar nesto vise.
Kroz ove tekstove i tekstove drugih mozda shvatimo sta je Mostar (onakav kakav ga svako voli) i bez nas i sa nama ovakvima on ce opstati.
............100% ubijedjen.............
Odlicno receno
Mosher ima i svoj website, pa Mosher, ako ti nije tesko javi denaniju i meni, moze i na pp
Hvala za veliki trud na forumu!
___________________________________________________________________
NERETVA KROZ VENE TECE
|
|
| 02-05-2008 16:22 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
MosHer
Vidim a i da se naslutiti iz tvojih a i drugih tekstova da si strasno dobar poznavalac naseg Mostara....
Moram priznati da sam cak malo ljubomoran na tvoje znanje a bogami ljut na moje neznanje.
Ja sam mislio da sve znam ali kad citam sve ove tekstove mogu procijeniti da je moje znanje o Mostaru malo.
Mislio sam da je dovoljno znati o Greti i Eni, Enci Varenom , Vasi Kisi, Mujagi Komadini... Lobrii, Laci, Misi, dr Papi i inim drugima, ispricati poneki vic, spomenuti nase liske, pobiti se za Veleza ...... i reci ... pravi sam Mostarac.
Sve je to tacno ali je ipak Mostar nesto vise.
Kroz ove tekstove i tekstove drugih mozda shvatimo sta je Mostar (onakav kakav ga svako voli) i bez nas i sa nama ovakvima on ce opstati.
............100% ubijedjen.............
Denani
HVALA TI za ovaj predivni post.
Nemoj, molim te, biti ljut na sebe.... prije 5-6 godina i ja sam se isto tako osjecao, kada sam poceo da prikupljam sve ove tekstove i zapise na koje sam mogao da naidjem i tada sam uvidio da o istoriji Mostara skoro nista i ne znam.
Vjerovao ili ne, ovo razmisljanje koje si napisao: "Mislio sam da je dovoljno znati o Greti i Eni, Enci Varenom , Vasi Kisi, Mujagi Komadini... Lobrii, Laci, Misi, dr Papi i inim drugima, ispricati poneki vic, spomenuti nase liske, pobiti se za Veleza ...... i reci ... pravi sam Mostarac.
Sve je to tacno ali je ipak Mostar nesto vise. " to je identicno razmisljanje koje sam imao sve dok nisam poceo pronalaziti i citati sve ove istorijske tekstova. Poslije toga bio sam  ....jednostavno mi nije bilo jasno, kako je bilo moguce da godinama prije nisam nikada ni cuo, bar samo i jedan djelic od svih postojecih informacija i podataka.
Nadam se da ce ova tema pomoci svima koji zele da saznaju sto je vise moguce o istoriji Mostara.
I ja sam 100% ubijedjen da ce Mostar opstati, sa nama ili bez nas... opstajao je vec vijekovima prije nas, opstajao je i sa nama, a opstace i bez nas, jer ima toliko snaznu i opsirnu istoriju. "Ko nema istorije, nema ni buducnosti!"
Jos jednom, HVALA PUNO za predivne postove, citanje, podrsku... i nadam se da ce ti se i svi buduci tekstovi podjednako svidjati i biti vrijedni citanja.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-06-2008 04:30 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
MosHer
Vidim a i da se naslutiti iz tvojih a i drugih tekstova da si strasno dobar poznavalac naseg Mostara....
Moram priznati da sam cak malo ljubomoran na tvoje znanje a bogami ljut na moje neznanje.
Ja sam mislio da sve znam ali kad citam sve ove tekstove mogu procijeniti da je moje znanje o Mostaru malo.
Mislio sam da je dovoljno znati o Greti i Eni, Enci Varenom , Vasi Kisi, Mujagi Komadini... Lobrii, Laci, Misi, dr Papi i inim drugima, ispricati poneki vic, spomenuti nase liske, pobiti se za Veleza ...... i reci ... pravi sam Mostarac.
Sve je to tacno ali je ipak Mostar nesto vise.
Kroz ove tekstove i tekstove drugih mozda shvatimo sta je Mostar (onakav kakav ga svako voli) i bez nas i sa nama ovakvima on ce opstati.
............100% ubijedjen.............
Odlicno receno
Mosher ima i svoj website, pa Mosher, ako ti nije tesko javi denaniju i meni, moze i na pp
Hvala za veliki trud na forumu!
DEN, nije mi nimalo tesko, poslacu i tebi i denaniju pp sa linkom za website koji spominjes.
HVALA PUNO za redovno citanje, interesovanje, kao i sve predivne postove podrske.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-06-2008 04:36 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
| Razgovori U Francuskom Klubu |
|
RAZGOVORI U FRANCUSKOM KLUBU
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfic u Sarajevu 22. aprila 2001. godine.
Jos poneki detalj koji podsjeca na “Konzulska vremena” i nekadasnji Mostar
Uvijek sa velikom emocijom citam redove o proslim, patrijarhalnim vremenima, u koja sam i ja – barem djelimicno – utkan, jer sam davno jos dobar niz godina proveo u rodnom Mostaru. Casopis “Most” je u dva broja, 136(47) i 137(48), donio vrlo interesantan osvrt, istina kratak, na “Konzulska vremena” u Mostaru. Autor clanka Serdarevic Semsudin navodi niz detalja vezanih za periode ruskih i francuskih konzulata i tadasnjih konzula (Giljferding, Moreau itd.).
Kroz istoriju, Srbi (i bosanskohercegovacki) su imali zive, tijesne, prijateljske veze sa carskom Rusijom, narocito u nekim periodima i nekim poslovima – zastita pred mocnim susjedima, crkveni poslovi, skole i obrazovanje, ustanci itd. To se u clanku spominje.
“Iz postovanja prema svemu sto su ruski konzuli u Mostaru cinili za pravoslavni zivalj, uvrijezio se jedan zanimljiv obicaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelusinama ili onom iznad Stare pravoslavne crkve, obicaj je bio da povorka stane ispred Vladicinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon cega povorka nastavi ka groblju.”
Jedno vrijeme, skoro svakodnevno, bio sam svjedok te pobozne zahvalnosti i prakse pravoslavnih Mostara. U osnovnu skolu (Ruzdiju), u prvi razred, posao sam u jesen 1916./17. godine. Ruzdija se tada nalazila u zgradi iznad Vladicine rezidencije na Suhodolini. Iz mog razreda, sa prvog sprata, se kroz prozore sve vidjelo preko Suhodolinskog potoka. Vidjeli smo svako zaustavljanje sprovoda, obavljanje molitve i potom odlazak.
Posto su sprovodi redovno obavljani poslije podneva, ucesnike u sprovodu je zestoko peklo zapadno popodnevno sunce pri usponu uz Suhodolinu. Tako je bilo sve od kraja aprila, pa cijelo ljeto. Vrlo cesto je na tim sprovodima cinodejstvovao pop Kojo, osobito ako se radilo o siromasnim, sirotinjskim sprovodima (mala para!). U Mostaru se pricalo da u takvim prilikama (zestoki ljetnji zvizdani) pop Kojo mjesto “opojenija” “rusi sve svece” i pjeva “Bas danas, po ovakvom zvizdanu, si izabro svoju sahranu…” Pop Kojo je bio poznat svim Mostarcima, ne samo pravoslavcima, kao drag covjek, otvoren, liberalan, seret svoje vrste. I ako mozda to nije istinito (misli se o ranije spomenutom pjevanju), dobro je izmisljeno, i danas se pamti. Nama, ucenicima, je tada objasnjeno da se sprovod tu zaustavlja da oda priznanje i zahvalnost ruskim konzulima. Iznad samog potoka, tu gdje se sprovod zaustavljao, nalazila se jedna omanja zgrada, navodno tu je bila rezidencija ruskog konzula.
Danas tu vise nema konzulata, nema ni popa Koje, a ni Mostar u mnogo cemu nije onaj kao nekada. Tuzno.
U nastavku clanka autor Sedarevic pominje akcije na skolovanju hercegovackih Srba u XIX vijeku u Rusiji.
“Prvu grupu ucenika iz Hercegovine su sacinjavali Nikola Bilic, Serafim Govedarica i Jovan Piceta. Grupa predvodjena Cokorilom (Prokopije) krenula je iz Sarajeva 3. maja 1857. godine… U periodu izmedju 1857. i 1869. godine u ruskim skolama obrazovanje je sticalo 11 ucenika i studenata, a to su… (autor ih citira po redu, imenom)”. Deseti je Luka Ivanisevic.
Posto sam imao srecu da upoznam Luku Ivanisevica (nekoliko godina prije njegove smrti), zelja mi je da ga uz duzno postovanje na ovom mjestu predstavim mladjim generacijama Mostaraca. On to svojim zivotom i radom zasluzuje.
Luka Ivanisevic je Mostarac, rodjen u gazdinskoj porodici u mahali Brankovac. Poslije zavrsene srednje skole, odlucio se da studije medicine zavrsi u Rusiji. U tom ga je svesrdno pomagao njegov otac. Imao je srecu da bude izabran medju 11 vec spomenutih ucenika i studenata odredjenih za skolovanje u Rusiji.
Zavrsio je medicinu u Petrogradu, ozenio se u Rusiji (Tanja?) i vratio se na rad u zemlju. Necu redati pojedinosti iz njegove biografije, ali znam da je iz Mostara, kao ljekar otisao u Pariz i tamo u ljekarskoj sluzbi proveo neprekidno punih 30 godina. Prosao vrlo bogatu ljekarsku praksu. Za vrijeme boravka u Parizu druzio se sa mnogim poznatim Francuzima. Bio je dobar poznanik i prijatelj i sa cuvenim knjizevnikom Viktorom Hugo-om. Poslije penzionisanja vratio se u svoj Mostar. Radio je jos nekoliko godina i umro izmedju dva svjetska rata. Sahranjen je na Novom pravoslavnom groblju.
Kada se dr. Ivanisevic vratio u Mostar (1925.), ja sam bio ucenik sestog razreda gimnazije. Francuski jezik mi smo tada pocinjali u gimnaziji u drugom razredu. Imali smo vrlo dobre nastavnike (profesor Dzamonja i Ana Jelaciceva). Od Ane smo saznali da se otvorio francuski Klub u gradu, da je moguce svaki dan posjecivati Klub, razgovarati francuskim jezikom, koristiti biblioteku i citaonicu. Predsjednik Kluba je bio dr. Luka Ivanisevic, ljekar sa dugim stazom i boravkom u Parizu, koji se nedavno vratio u Mostar. Klub je bio smjesten u “Zorkinoj skoli” na Glavnoj ulici (blizu Radnickog doma).
Bili smo jako zainteresovani da se upisemo u clanstvo Kluba. Clanarina je bila mala, mogli su se upisati i siromasniji ucenici. I sada se sjecam kako zeljno smo prvi put posjetili Klub i kako smo poslije toga bili ponosni (pomalo i uobrazeni). Domacin Kluba je bio general (Zaleski?), ruski emigrant, koji je odlicno znao francuski jezik. Bio je vrlo jednostavan i pristupacan covjek. Klub smo posjecivali 2-3 puta sedmicno. Obaveza je bila da se u Klubu razgovara samo na francuskom jeziku.
U Klubu smo se upoznali sa predsjednikom dr. Ivanisevicem. Mostarci su ga nadimkom zvali “Glavan”. Zasto, ni danas ne znam. Vrlo impresivna pojava, stari gospodin, sa spicastom bradom, uvijek elegantno odjeven. U kontaktu sa nama jednostavan, elokventan, pristupacan. Tada je mogao imati oko 75 godina. Svake sedmice smo imali s njim dugu sjedeljku i razgovarali o svemu i svacemu. Zapitkivali smo ga o zivotu u Parizu. Govorio je kao nas pravi Mostarac. Bili smo veseli u njegovom drustvu, zadovoljni njegovim pricanjima i informacijama izgovorenim na biranom francuskom jeziku. Iz tih razgovora i njegovih prica dosta toga sam zapamtio.
Najprije o njegovom odlasku iz Mostara na studije u Rusiju. U to vrijeme (polovica XIX stoljeca) odlazak u Petrograd ili Moskvu bilo je toliko daleko i rijetko, kao da se danas odlazi na Mjesec! Pri odlasku, otac ga je ispratio na stanicu. Starac, smiren, ozbiljan, bez ikakvih vidnih promjena na licu i drzanju. Pred sami polazak, otac ga je poljubio, ocinski, odlazi daleko i vratice se Bog zna kada i ako. I sin se dobro drzao. Na kraju, otac mu je kratko i razborito rekao: “Sine, cuvaj zdravlje i budi posten”. Samo to i toliko. Pisem o ovom opsirnije – radi mladih generacija koje o tom znaju malo ili skoro nista. Nije svejedno da li se nesto zna o tom kako su se ljudi tada drzali i rastajali, mozda cak i zauvijek, kakve i koje moralne vrijednosti su cijenjene.
Dr. Ivanisevic je bio medju Mostarcima vrlo postovan, vrstan ljekar, obrazovan i kulturan covjek i gradjanin.
Jednom prilikom nam je pricao i neke pojedinosti iz njegovog porodicnog zivota. Tanja, njegova supruga, Ruskinja, govorila je odlicno francuski, pa i nas jezik, ali uvijek sa naglasenim ruskim akcentom i izgovorom, sa stalnim umeksavanjem rijeci. Bio je govor o tom kako Tanja izgovara rijec “tebe” – kao “tjebe”, skoro kao “cebe”. “Bog te ne ubio kod nas se cebetom pokriva, to je pokrivac.” Smijali smo se slatko, i ona se tome smijala, ali svoj izgovor nije mogla popraviti.
Od dr. Ivanisevica smo mnogo naucili. Zapamtio sam i dosta finesa, nekih se i danas sjecam. Od njega smo naucili da se u francuskom jeziku, u zargonu, “hramati, sepati” kaze “planter le chou”. Doslovce prevedeno, bukvalno, to bi znacilo “saditi kupus”.
U cjelini, i bez pretjerivanja, mnogo smo naucili za neke dvije-tri godine u Francuskom Klubu i na sjedeljkama sa dr. Lukom Ivanisevicem. Bio sam u prilici da na studijama i kasnije razgovaram sa strancima na francuskom jeziku. Nisu vjerovali da je to moje znanje jezika poneseno sa gimnazije.
Ko je poznavao doktora Ivanisevica iz Mostara, nece ga lako zaboraviti iako je vrijeme odmaklo.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-07-2008 06:32 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je akademik Asim Peco, a objavljen je u septembru 2000. godine.
Nas narod kaze:
Vrijeme gradi niz Kotare kule.
Vrijeme gradi, vrijeme razgradjuje.
Koliko istorijske istine ima u ove dvije recenice! Drugacije receno, sve je prolazno. Ali, opet, istorijska je istina da negdje vremenu, njegovom neumitnom hodu, cesto pripomazu i ljudi. Ima vremena u kojima zli ljudi, bolje receno – neljudi, mnogo ucine da se vremenski hod ubrza. Oni potpomazu da se kule razgradjuju. Kad nam vrijeme “oburda” kulu, nije zal za njom kao kad je njen kraj djelo ruku necovjeka, kada neljudi dodju do izrazaja, pa je uniste. O ovom posljednjem, o nedjelu zlih ljudi, cesto se govori u posljednje vrijeme. I to narocito na nasim prostorima, na prostorima Hercegovine. O jednom takvom neljudskom djelu, imali smo prilike da procitamo u “Mostu” br. 127(38.). Tu nam je gospodja Azemina Ljutovic-Kurtovic ispricala istorijat Ljutovica kule u Hodbini. I, ispricala ga je na zavidnoj visini. U toj njezinoj prici sve je doslo do izrazaja: i pismenost, i ljubav prema porodici, od Ahmetage kao stuba porodice, do rano preminule Emire, koje se i ja sjecam kao ucenice Mostarske gimnazije – i ljubav za Hodbinu.
U ovoj prici o “bivsoj kuli” dosao je do punog izrazaja smisao autorkin za uocavanje detalja i da ih, u stilu velikih pisaca, nama nareda i saopsti. Mi mozemo samo zazeljeti da nam gospodja Azemina Ljutovic-Kurtovic, iz svoje, nesumnjivo, bogate riznice sjecanja i pamcenja, jos ponesto saopsti na ovaj nacin. Doci ce bolja vremena, doci ce generacije koje ce imati vremena da se bave i naukom i istorijom, pa i istorijom umjetnosti, koje, kratko receno, nece brinuti nase svakodnevne brige. A njima ce, bez sumnje, dobro doci svaki detalj o nasoj sadasnjosti, svaki detalj koji ce im pruziti nesto novo, nesto iz naseg vremena. Pogotovo iz vremena koja su prethodila nasem.
I upravo zbog toga, ponukan clankom gospodje Azemine Ljutovic-Kurtovic, ja ovde iznosim jednu svoju zelju: popisimo sve kule po Hercegovini, popisimo sve znacajnije objekte po Hercegovini. Generacije koje dolaze iza nas mogu nam biti zahvalne. A ima se o cemu pisati (ja ovde navodim neke kule po sjecanju, a i neke vaznije kuce).
U mome Ortijesu ima, ili je bila, kula koja je do posljednjeg rata bila vlasnistvo porodice N. Crnogorca. Ko je pravio tu kulu, kakva je njena istorija, na moju veliku zalost, ja ne znam. Svakako o njoj se ne bi mogle pricati price kao o Ljutovica kuli, ali vrijedno je zabiljeziti ono sto jos u sjecanju mojih Ortijesana postoji.
Na Buni je bila, i do ovih vremena, zvala se Cemalovica kula. Mozda jos postoji neko od Cemalovica ko se sjeca te kule, i zivota u njoj.
Na Buni je vrijedno zabiljeziti i Badzakovinu. To su bile, koliko se sjecam, lijepe kuce koje su imale i vodu. Koliko su one povezane za Ali-pasu Rizvanbegovica, ne znam. Ali vrijedno bi bilo da se i to zabiljezi.
Po mome sjecanju, na Bivoljem Brdu – u Dubravama, postojala je kula, ili nesto kao kula, vlasnistvo porodice Ciber. Ja znam da je moj rahmetli babo, cija je sestra bila udata za jednoga Cibera, cesto pricao o toj kuli i iznosio svoja predivna sjecanja o njoj.
Vrijedno bi bilo zabiljeziti o Velagicima iz Blagaja. To je bila poznata porodica, sa svojim kucama na vrelu Bune. Svakako da postoji jos neko ko se sjeca i “rahatluka” u Velagica kucama. Cini mi se da je osnovna osobina svih Velagica bilo postenje i ponos.
U Stocu je bilo jos tragova od Ali-pase Rizvanbegovica. Tu su bili njegovi “dvori”. Zasto da i to ne sacuvamo od zaborava. Sa Rizvanbegovicima bi vrijedno bilo zabiljeziti i o porodici Mehmedbasica, a i jednih i drugih, nadam se, jos ima u cijem je sjecanju zivot iz predratnih dana. Ja sam jednom boravio u Begovini. Te kuce treba sacuvati, ako nije moguce drugacije, onda opisati ih i ostaviti potomcima.
U Gabeli, Visicima, zivjeli su Muradbegovici. Vrijedno bi bilo da se i o njima sto zabiljezi. A njihovo prezime mnogo govori.
Fazlagica kula sama svojim imenom mnogo govori.
I, tako, ima, mozda, jos koja kula cije bitisanje bi bilo korisno zabiljeziti, sacuvati od zaborava. U Bacevicima postoje “Celarevi dvori”. Istina, davno su bili poruseni, ali, mozda, postoji jos neki trag od njih, makar u sjecanjima. Ako nekad neko uzme za magistarski rad, da ne kazem – doktorski rad – iz istorije umjetnosti ovu temu, nase sjecanje bi mu mnogo pomoglo.
Ja znam da opisi ovih kula ne mogu biti onakvi kao sto je opis Ljutovica kule, ali mogu nam pruziti osnovne podatke o svome trajanju. Pa i to ce biti dosta. A ja se i ovom prilikom zahvaljujem gospodji Azemini Ljutovic-Kurtovic sto mi je, pisuci o svojoj kuli, mada je nikad nisam vidio, a nedaleko od nje sam zivio, povratila sjecanje i na Simu Lucica, sa kojim sam isao u osnovnu skolu, i na Hodbinu, i na hercegovacke kule.
Sacuvajmo i od “zuba vremena”, i od neljudi, ono sto se jos moze sacuvati. Istorija ce za to biti zahvalna.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-09-2008 03:36 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
| DVORSKE SPLETKE U HERCEGOVINI – Proslost iskicena legendama – 1. dio |
|
DVORSKE SPLETKE U HERCEGOVINI – Proslost iskicena legendama – 1. dio
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Nasuf Fazlagic u Donjem Vakufu 1990. godine.
Gradovi-tvrdjave u mnogo cemu podsjecaju na ljude. Oni imaju mladost, uspon i pad. Na kraju oronu, ostare, propadaju i pretvaraju se u gomile kamenja. Ovakva sudbina stigla je vecinu utvrdjenih gradova. Oni sto su preostali izgubili su strateski znacaj i davno su napusteni. Zidine nekih gradova i danas strse iznad provalija, odolijevajuci zubu vremena kao svjedoci necega sto je nestalo. O mnogima od njih ispletene su i sacinjene price i legende, koje su cesto neuvjerljive-oprecne istoriji, ali su, ipak, odigrale veliku ulogu, sacuvale i otrgle od zaborava po neku istinu o malo poznatim detaljima ljudske proslosti. Takav je i Kljucki Grad u Hercegovini.
Putujuci magistralom od Dubrovnika preko Trebinja i Bilece, stize se preko Kobilje glave i Kamenog brda u Gatacku komunu. Tu se lijevo od puta ukazuje duguljasta, uska uvala kao prva stepenica prostrane gatacke visoravni, omedjena sa sjevera planinom Babom i njenim obroncima Rudim brdom, prevojem Sedlom, visom Videzom i Vrhovima. Juznu stranu uvale zatvaraju dijelovi Kamenog brda i prostrana kraska povrs. Uz sjeverni rub uvale priljubilo se nekoliko mirnih, kamenitim stijenama zaklonjenih, seoceta: Stepen, Cernica, Kljuc i Zagradci. Odmah tu u blizini na obroncima Babe iznad Kljuca visoko u nebo strse osute i provaljene zidine Kljuckog Grada.
Nije poznato kako je Kljuc dobio ime. Postoji prica da mu je ime vezano za izvor iza grada, Vilinu pecinu iz koje voda prosto kljuca uz tutnjavu za vrijeme plima kako mjestani nazivaju poplave i povodanj u Gatackom polju. Pored ovoga u kljuckoj uvali postoji vise izvora koji se narocito bude i “kljucaju” za vrijeme kisnih dana i topljenja snijega. Veliki dio gatackih voda tece u obliku ponornice podzemnim putem ispod planine Babe i prevoja Sedla koji kao prirodne prepreke rastavljaju Donje gatacko polje od Kljuckog polja na rastojanju od 4 km, da bi se kroz Vilinu pecinu i druge kraske otvore i supljine u periodu plime srucile u Kljucko polje. Ovakva pojava je i u kraskim predjelima prava rijetkost i zanimljiv prirodni fenomen. U takvim prilikama zazubore i zaklokocu izvori na sve strane, a zedni ponori nemilice gutaju mutne vode…
Narod o Kljuckom Gradu kaze da su ga zidali Grci i da su u davna vremena pobjegli usred ljeta po smrznutom snijegu prema moru, te da je to bila zla godina puna leda i snijega. Kasnije je gradom vladao kralj po imenu Sandalj, a iza njega herceg Stjepan od koga su ga preoteli Turci. Narod je tu nesto pomijesao i ono sto kazu da su ga zidali Grci moze imati vezu sa pominjanjem Gacka u Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, gdje se spominju kraljevi Radoslav, njegov otac Dobroslav i Grci. Istina je, medjutim, nesto drugacija. Kljucki Grad potice sa kraja XIV vijeka. Prvi njegov graditelj i gospodar bio je Sandalj Hranic i vrlo je vjerovatno da ga je zidao na ostacima prijasnjeg grada. U sirem smislu je grad bio svojina vlastelinske plemicke porodice Kosaca koji su se kao oblasni gospodari smjenjivali u nekoliko generacija. Praotac im je bio Vuk od koga su sinovi Vlatko Vukovic i Hranja (Hrana). Vlatko je poznat kao Tvrtkov vojvoda. Zaustavio je turski prodor u humsku zemlju pobijedivsi 1388. godine kod Bilece turskog vojskovodju Sahin-pasu. Ucesnik je Kosovske bitke 1389. godine na strani srpskog kneza Lazara Hrebljanovica, gdje je predvodio odred Bosanaca i Humljana. Vratio se ziv iz bitke. Hranini sinovi su Sandalj Hranic (1370.-1435.), Vuk Hranic i Vukac Hranic. Vukcev sin je Stjepan Vukcic Kosaca, poznatiji pod imenom herceg Stjepan (1405.-1466.). Posljednja dvojica, Sandalj i Stjepan, gospodarili su prostranom teritorijom koja je prelazila granice danasnje Hercegovine; imali su svoje kancelarije i dobro organizovan dvor, vojsku i druge sluzbe. Cuveni Sandaljev savjetnik i diplomata bio je Pribislav Pohvalic, koji ga je nadzivio i tu funkciju vrsio i za hercega Stjepana. Nesto kasnije se kao Hercegove diplomate spominju Pribislav Vukotic i Gost Radin. Sandalj Hranic je imao snage i sredstava da podigne ovaj grad (Kljuc), jer je kao oblasni gospodar raspolagao ogromnim prihodima od carina, trgovine i posjeda. Imao je kucu u Dubrovniku i raspolagao sa velikim svotama zlatnog novca. On je u svom gradu 1410. godine izdao ispravu koja objasnjava prodaju grada Ostrovice u Dalmaciji Mlecanima. Da je Kljuc bio Sandaljev grad i njegovo povremeno sjediste potvrdjuju i drugi dokumenti, a posebno natpis na stecku Radonje Ratkovica koji se donedavno nalazio pod ovim gradom.
Prva Sandaljeva zena bila je Katarina braticna Hrvoja Vukcica Hrvatinica, bosanskog vojvode i hercega, a druga Jelena kci kneza Lazara Hrebljanovica – Jela, inace udovica Djurdja Stratimirovica-Balsica. U narodu je dugo ostalo uvrijezeno misljenje da je Sandalj bio naprasit, lose naravi, a u vjerskom pogledu “nevjernik” vjerovatno pripadnik Crkve bosanske sa bogumilskim shvatanjima i da mu je Jela bila susta suprotnost. Voljela je knjigu i bila bogobojazljiva, te je stoga mnogo ispastala.
Kljucka tvrdjava na kamenitim stijenama svjedoci o losim odnosima u plemickom drustvu Bosne i Hercegovine, medjusobnim obracunima i partikularizmu u bosanskoj drzavi, a posebno medju oblasnim gospodarima kakav je bio Sandalj. Napravili su je da bi u njoj bili sigurniji, da bi ih zastitila od drugih njima slicnih. Ima misljenja da je Kljucki Grad imao funkciju cuvara drumova koji su ovuda vodili.
U Sandaljevo doba u selu Cernici kod Kljuca postojala je carinarnica, trg i dubrovacka kolonija. Cesto su kod Sandalja u Kljuc navracali dubrovacki poslanici. Sandalj je na svome dvoru u Kljucu imao muziku i glumce. Cernica se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica. Postoji misljenje da je Cernica jos u rimsko doba bila trgovacko naselje iako ovde nema rimskih tragova osim jedne skracenice na liticama Sarica grada.
Citavo zdanje Kljuckog Grada je uglavnom gradjeno od kamena, pijeska kreca i drveta. Malter u zidinama djeluje kao okamenjen. Kljucani tvrde da se u okolini jos poznaju tragovi Sandaljevih “klacina”. Citava okolina Kljuca predstavlja oporu i surovu prirodu.
Kljucki Grad kao cjelina ima dva dijela. Za donji grad se ponekad kaze i Potkljuc. Donji grad je bio pristupacniji, teze ga je bilo braniti, posebno sa zapadne strane, a unutar njega su bile kamenite kuce pod plocom kao kakvo zasticeno predgradje. Ovde su pri gradnji koristene tri debele prirodne stijene – litice smjera istok-zapad, kako ih ovde zovu “linje” visoke prosjecno do 12 metara. Graditelj je ove stijene kao gotove stjenovite zidove koristio, i mjestimicno gdje je bilo potrebno povezao sa pravim zidinama, zatvorivsi ih sa istocne i zapadne strane i tako dobio cjelinu. Povrsina citavog kompleksa iznosi 3120 m kvadratnih. U gornjem dijelu je prvobitno postojala kula na kojoj su stajali topovi i koja je dominirala gradom. Unutar grada je postojala, kasnije dozidjivana, turska kula-tamnica koja je nekada bila stan vojvode Sandalja. U Kljucu je Sandalj umorio vlastelina Radica Sankovica, a vjerovatno i mnoge druge “neposlusne”. Jos i danas se u gradu raspoznaju ostaci cisterne za vodu 3x4 m. Izmedju donjeg i gornjeg dijela grada postojao je tajni prolaz.
Srednjovjekovnim feudalcima, pa i Sandalju i njegovim nasljednicima zabave i igara kao da nikada nije bilo dosta. Legenda kaze da su Sandalj i njegovi nasljednici povremeno u doba povodnja zatvarali neke ponore u Cernicko-kljuckoj uvali i pretvarali ih u jezero. Ono je sluzilo za voznju camcima od Stepena do Zagradaca. Posebno obuceni momci upravljali su i veslali camcima napunjenim feudalnom gospodom. Kad bi se svega izdovoljili otvarali su ponore i jezera je nestajalo. Imena nekih lokaliteta u Gatackoj komuni ukazuju da su Sandalj i njegov nasljednik Stjepan Vukcic imali i svoje kuce za odmor van Kljuca. O ovome svjedoci lokalitet u selu Miholjacama kojeg zovu “Sandaljev sto”, gdje je vjerovatno Sandalj imao svoju izlaznu kucu i tu povremeno stolovao. Kod gatackog sela Fojnice postoji izvor kojega zovu “Hercegovo vrelo” i pored njega isklesana dobro ucuvana kamena stolica najvjerovatnije, kako narod tvrdi, pravljena za hercega Stjepana, sto je jos jedna potvrda da su oni znali uzivati u prirodi, lovu, zdravoj vodi.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-11-2008 07:08 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
| 02-12-2008 06:30 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
| DVORSKE SPLETKE U HERCEGOVINI – Proslost iskicena legendama – 2. dio |
|
DVORSKE SPLETKE U HERCEGOVINI – Proslost iskicena legendama – 2. dio
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Nasuf Fazlagic u Donjem Vakufu 1990. godine.
Na jednoj zaravnjenoj stijeni naspram grada (Kljuca) istocnije stotinjak metara sacuvana je kamena pokretna monolitna stolica u obliku teske fotelje ukrasena ornamentima sa sjedalom duzine 70, sirine 53 i visine oko 40 centimetara. Ovu zaravan u Kljucu zovu “Stoca” od stolica, ili stolac, odnosno stolno mjesto – stolovanje. Tu se nekad sudilo u prisustvu oblasnih gospodara i njihovih savjetnika, te se radi o sudackoj stolici, dok mjestani tvrde da je to mjesto Sandalju sluzilo za dnevni odmor i razgovore sa ljudima od povjerenja, te bi po tom shvatanju moglo imati dvostruku funkciju. Tesko je vjerovati prici da je Sandalj neke osudjenike bacao odavde sa “stoca” u provaliju.
U Sandaljevo vrijeme je pred gradskim vratima bila crkvica koju je Sandalj napravio za svoju zenu Jelu. Kasnije su je Turci pretvorili u dzamiju za potrebe vojne posade. Ona i danas tamo stoji. Pretpostavlja se da je i crkvu u gatackom selu Srdjevicima podigla Sandaljeva zena Jelena.
Na sirem prostoru oko Kljuca ima dosta spomenika iz predturskog perioda. Na vise mjesta postoje razvaline crkava pod nazivom “crkvine” i nekoliko manjih skupina (nekropola) stecaka. Po glavicama u polju izmedju Kljuca i Cernice crkvenih razvalina ima na sedam mjesta. Neki lokaliteti oko Kljuca nose imena koja ukazuju da su ovde zivjele poznate licnosti srednjovjekovne bosanske drzave. Na to podsjecaju lokaliteti: “Kraljev put”, “Banica” (Banicin put) i “Lijepa Plana”. Svi oznacavaju imena srednjovjekovnih karavanskih puteva koji se i danas tako zovu. Prvi je vodio od Kljuca prema jugu, drugi prema zapadu i treci prema istoku. Mozda je i ime sela Stepena izvedeno od turske rijeci tepa (brezuljak), kao sto su izvedena imena od dvoboj Doboj, od stolice stoce, od Markov val Makov vao, od suplji val suplji vao, od pocinje vala pocivala, od golih stijena linje, od vis Videz i sl.
Interesantna je mala nekropola stecaka smjestena na brdu Cucenici istocno od grada. Tu su tri povelika kamena nadgrobna stecka oblika sanduka sa odvojenim postoljem i tri ploce bez postolja kao i jedan veliki sljemenjak dug 154, sirok 85 i visok 120 cm. Na sjevernoj bocnoj strani su motivi dvojice konjanika koji dijele megdan kopljima i samo sto se nisu sudarili. Istocna strana sljemenjaka sadrzi natpis:
“Ovde lezi Radonja Ratkovic
pogiboh pod gradom
pod Kljucem za svoga
gospodara vojvodu Sandalja.”
Sandalj je bio poznat kao proslavljeni vitez. On je zajedno sa Hrvojem Vukcicem 1412. godine ucestvovao na evropskom plemickom saboru u Budimu gdje se istakao i proslavio na viteskom turniru, a zatim se u utvrdjenom Budimu sastao sa carem Sigismundom. Za ovu nekropolu mjestani kazu, radi lakseg izgovora, “Doboj” od dvoboj na kome je poginuo Sandaljev zatocnik. Mozda je Kljuc jedini grad cije je ime upisano na stecku. Ovaj stecak se nalazi pred Vojnim muzejom na Kalemegdanu u Beogradu, odnosno u vrtu iza zgrade gdje je prevezen poslije Drugog svjetskog rata.
Sandaljev sinovac Stjepan naslijedio je ogromne posjede koje mu je stric pribavio, pa i sam Kljucki Grad. Stjepan je kasnije 1448. godine otcijepio Hum od Bosne proglasivsi se hercegom od Svetoga Save i doprinjeo razbijanju jedinstva bosanske drzave. Ovaj dio nekadasnje bosanske drzave po Hercegu je dobio ime Hercegovina. On je sa porodicom prebivao u Kljucu o cemu takodje postoje istorijski dokumenti. Kljucki Grad su Turci zauzeli 1468. godine od Hercegovog sina Vlatka Hercegovica poslije oceve smrti.
O padu Kljuca pod Turke postoji legenda iz koje se vidi da je Herceg imao tri sina Vladislava, Vlatka i Stjepana. Kad je Stjepan bio za zenidbu isprosi mu otac djevojku u Latina. Cim su je doveli u Kljuc otac je nasamo pozvao sina i saopstio mu: “Sine, Latini su nas prevarili! Djevojka je slijepa.” Mladi Stjepan se iznenadio i povikao: “Meni ne treba”. To je otac jedva docekao, jer je djevojka bila zdrava i prava ljepotica. Ubrzo se saznalo da je Herceg uzeo snahu sebi i bruka je pukla. Sin nije mogao izdrzati sramotu. Skupio je 300 najvjernijih drugova i prebjegao Turcima u Skoplje. Tu se navodno poturcio. To je izveo Sultanov sejh Aksemsudin i Mahmut-pasa Hrvat. Posto je bio plemic iz vladarske porodice proizveden je u cin pase. Na turskom dvoru je tada zivjela rodica njegove majke Barbare srpska princeza carica Mara. Stjepan (mladji) je presavsi na islam dobio ime Ahmed. Cuven je u turskoj istoriji pod imenom Ahmed-pasa Hercegovic. On je kasnije postao veliki vezir. Na njegovom dvoru u Carigradu zivjeli su i neki nasi ljudi: Grgur Desisalic i Radic Bogasinovic sa kumom Dubrovcaninom Andrijom Sokorcevicem.
Ovaj Hercegov sin, prema legendi, napada, kao turski komandant na zemlju svoga oca osvajajuci mnoge gradove. Red je dosao i na njegov Kljuc. Turci su se priblizili gradu i logorovali u Pustom polju. Sin pasa je napisao ocu pismo u kome je stajalo: “Oce, bjezi, idem pravo na tebe. Vodim 50.000 vojnika koje niko nije u stanju zadrzati.” Otac je odgovorio: “Ne bojim te se. Grad je tvrd. Pun je hrane, vode i vojske.” Ahmed-pasa je znao da je otac u pravu. Pokusao je da ga prevari i uspio. Predvece je napao Kljuc topovima od istoka, naredivsi svojim vojnicima da nakopaju po dvije zobnice zemlje crnice i da je nose sa sobom. Vojnici su se cudili pasinom naredjenju ali su ga izvrsili. Udarajuci na grad po pomrcini jedne snijezne noci pala je komanda da se pod zidine grada istresu zobnice sa zemljom. Sve je pocrnjelo. Branioci su javili da se nesto cudno dogadja. Herceg i njegovi ljudi su se uznemirili. Konstatovano je da Turci potkopavaju grad i spremaju lagum. Neki su uzviknuli: “sve ce nas u lagum dignuti”. Jos iste noci spremili su se i tajnim izlazom sa zapadne strane, potovarivsi mazge sa blagom koje su prije toga bile naopako potkovane nestali u pravcu Stjepan-Grada iznad Blagaja i izvora Bune kod Mostara udaljenog od Kljuca oko 100 kilometara. Turcima je trebalo vise od 24 sata da doznaju kud je Herceg krenuo. Izgleda da im je bilo daleko vaznije Hercegovo blago nego Herceg koji se blagovremeno sklonio u Stjepan Grad. Ahmed-pasa se poslije nekoliko sedmica priblizio ovo m gradu na takozvano Cobanovo polje gdje je zanocio. Ponovo se posluzio lukavstvom. Puhala je jaka bura. Hladnoca je ulazila u kosti vojnika. Pasa je naredio da svaki vojnik sakupi 10 hrpa suhog granja i drva. Kad je pala noc pala je i naredba: “Pali vatre!” Planule su strane iznad Blagaja. Herceg je sa sinovima i vojvodama posmatrao prizor i na koncu progovorio: “Bjezimo! Ima ih k’o na gori lista. Da je toliko vojnika koliko je vatri goloruki bi nas pobijedili, a sigurno oko svake vatre ima bar po 10 vojnika.” Lukavstvo je i ovog puta uspjelo.
Poslije napustanja Stjepan Grada kod Mostara Herceg se zaputio u Dubrovnik i od Dubrovcana trazio zastitu, ali je nije dobio. Dubrovcani su se plasili da Turci ne traze Hercega i njegovo zlato sto bi moglo dovesti do rata. On je pak ubijedio Dubrovcane da mu uzmu zlato na cuvanje. Na to su oni pristali tek kada je Herceg pismeno potvrdio da kod njih nije nista ostavio. Na potvrdi koju je Herceg potpisao i koju su kasnije Dubrovcani pokazali Turcima, stajalo je: “Herceg dodje, prodje i protjera blago.”
Iza toga su se vremena smirila. Herceg je boravio u Novom, danasnjem Herceg Novom i u medjuvremenu trazio dio svoje ostavstine od Dubrovcana. Oni su odgovorili da nema sta traziti. Prica se da je ovo “ubilo” Hercega, poznatog srebroljubca i pomoglo mu umrijeti, te da se Dubrovnik od tada silno obogatio.
Licnost Ahmed-pase Hercegovica u istoriji nije do kraja razjasnjena, narocito u pogledu toga da li je on kao najmladji Hercegov sin, posto je rodjen 1456. godine mogao tako mlad izvrsiti onu misiju koju mu pripisuju, jer je na dan oceve smrti imao svega 10 godina. O tome kako je i zasto ovaj djecak dospio na sultanov dvor u Carigradu postoje razne legende u koje spada i ona koju je zapisao Evlija Celebija. Ipak, najprihvatljivija je ona legenda po kojoj je Herceg pred kraj iz Novog, da bi ispao korektan prema sultanu, ovome poslao velike darove i sina Stjepana kao taoca, koji se kasnije poturcio. Sultan je na ovaj gest odgovorio podjelom Hercegovine na gornju i donju. Navodno je gornju Hercegovinu dao na privremenu upravu hercegu Stjepanu.
Ahmed-pasa nije osvajac Kljuckog Grada. Postoji misljenje da je Kljuc osvojio Ahmed vojvoda ili Kara Meho, kako jos legenda tvrdi, sa drugovima Hasom i Husom. Dalje se prica da im se vojska obukla u cefine – dugacke bijele carsafe i da su Meha, Hasa i Husa na grad nanijeli “tri konja doratasta, tvrdoglava i lisasta”, te da je Meho prvi zauzeo gradsku kapiju i tu poginuo. Jos uvijek postoji njegov grobni kamen pred dzamijom u Kljucu bez natpisa, ali sa uklesanim lukom i strijelom. Ono sa cefinima bi moglo imati nekog osnova posto je Kljucki Grad pao u decembru po zimi i snijegu, te se moglo desiti da se vojska maskirala u bijelo.
Istina je i to da je Ahmed-pasa Hercegovic po padu Hercegovine sudskim putem od Dubrovcana trazio i dobio dio blaga svoga oca kojeg je Herceg testamentom 21. maja 1466. godine ostavio u nasljedje trojici sinova i zeni Ceciliji i pohranio u Dubrovniku. U toj zaostavstini bilo je zlata, srebra, bisera, skupocjenog posudja, odjece i drugih dragocjenosti.
Oba grada i Kljuc i Stjepan Grad kod Mostara pali su pod Turke poslije Hercegove smrti. Kljuc se u odbrani odlicno drzao. Hercegov sin Vlatko je pred Kljucem zarobio turskog vojvodu Ahmeda koji nije identican sa licnoscu Ahmed-pase Hercegovica.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-13-2008 06:26 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
|
| 02-15-2008 04:40 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme
|
|
| Sevrije, Okjuzoglu = Volici |
|
SEVRIJE, OKJUZOGLU = VOLICI
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedic, a objavljen je u maju 2000. godine.
U Mostaru su nekad zivjeli Volici koji su za turske uprave promijenili svoje prezime u Sevrije (sevrun na turskom znaci: vo) i kasnije u Okjuzoglu (okjuz na turskom jeziku takodje znaci: vo). Oba ova prezimena nastala su od domaceg starog prezimena Volici. U turskim izvorima se ne spominju Volici nego samo Sevrije i Okjuzovici.
Ova je porodica dala vise istaknutih ljudi, a najveci i najzasluzniji izmedju njih, bio je, svakako, hadzi Hasan Sevrija, sin hadzi Velijin, koji je u Donjoj mahali, neposredno uz desnu obalu Neretve, podigao prije 1620. godine dzamiju s visokom kamenom munarom. Bila je poznata pod imenom “Radiseva dzamija” po Radisima koji su u njoj vise godina vrsili imamsku duznost.
Ova dzamija je srusena u ratu 1992. godine.
Za izdrzavanje dzamije i, mozda, mekteba uz nju, legator je zavijestao 100.000 akci, kucu s cilerom i avlijom u Mostaru, kucu, bascu i tri vinograda od 50 motika loze (15.000 trsova) u Rastanima, selu 4 kilometra sjeverno od Mostara.
U vakufnami koja je napisana 1620. godine i ciji se original nalazi i cuva u Samostanu franjevackog provincijalata, detaljno je navedeno sve sto je vakif zavijestao i taksativno odredjene sve sluzbe u njegovom vakufu i dzamiji.
Godine 1889. ovaj vakuf je imao u svome posjedu devet njiva i vinograda u Rastanima, osam livada u Rodocu i sedam grobalja. U grruntovnim knjigama upisane su tri oranice i pet vinograda u gruntovnom ulosku broj 339 i pod osam katastarskih cestica koji su 1931. godine zapremali ukupno 8.500 metara kvadratnih povrsine.
Ovde treba posebno spomenuti da je vakif jos zavijestao dva velika kazana, sto ne nalazimo nesto slicno u legatima drugih mostarskih vakifa. Kazani su, svakako, zavijestani za potrebe stanovnika Donje mahale koji su ih uzimali od ovog vakufa, nosili svojim kucama i u njima kuhali pekmez i slicno. Iz jedne biljeske koja je kasnije napisana, na margini vakufname, mostarski kadija Mustafa ef. je 1630. godine izdao dozvolu da se ovi kazani prodaju u carsiji za 2.000 akci i taj iznos pripoji u vakufskoj glavnici.
Prica se da su vakifove kceri gonile kamen na volovima i preduci vunu bodrile ih, pa su po tome prozvani volici. Do nazad 50-tak godina nalazila se je i cuvala jedna preslica pod minberom u dzamiji i prepricavalo se da je to bila preslica vakifovih kceri.
Drugo predanje, opet kaze da je vakif bio po zanimanju tkalac i imao stanove za tkanje cebadi i cilima. Predaja tvrdi da su mu kceri prele predju za tkaonicu i na taj mu nacin pomogle i omogucile da stekne novac i podigne dzamiju. U znak svog zvanja pohranio je u dzamiju nekoliko vretena koja su kao relikvije u ovoj bogomolji cuvane dugi niz godina.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 02-15-2008 04:43 |
|
|
|
  |
|
