Husinica 
avenija kruzno
Poruka: 125
Location: Mostar
 |
|
|
 06-18-2003 22:11 |
    |
Husinica
avenija kruzno
Poruka: 125
Location: Mostar
|
|
|
| 06-18-2003 22:43 |
|
Husinica
avenija kruzno
Poruka: 125
Location: Mostar
|
|
|
| 06-18-2003 22:46 |
|
Husinica
avenija kruzno
Poruka: 125
Location: Mostar
|
|
| Jedan Sobin rad i njegov tekstic o (drugom) poznatom radu |
|
(O RADU "BEZ NASLOVA")
The war -- perhaps this goes without saying -- really affected my life. I had so many problems after it; the only important thing for me to do was find peace, and my own identity. I felt crucified between my past and my future, between art and politics, between being human and animal, between peace and war. I attempted to address this confusion in my work "Untitled" (Sarajevo-Montecarlo, 1998): during the war in 1995 I received a present from an anonymous brigade photographer -- a photograph of me dressed for duty as a soldier in the Bosnian army, standing in a trench on the hilltop called Zuc, one of most dangerous front lines surrounding Sarajevo. I didn't even remember the photo being made, and when I got home I put it deep in drawer, thinking I'd show it one day to my grandchildren if I should stay alive& Three years after the war ended I happened to be in the south of France, enjoying a few days on the sunny medditeran coast. I felt I was there for a reason: to finally connect two ends of a long broken line. One end of that line is visible in the photo of me in Sarajevo during the war; the other is seen in the photo from Montecarlo after the war. Looking at one and then the other in a blink of an eye gives an impression of the non-existence of the time and distance, and of the absurdity of going from one situation to another. The gap between these two photographs is the untold story of the film that never was exposed or the book which never got written, as well as everything that makes my life as it is today. These photos are documents of me, in two entirely different worlds.
O radu "Heroji" - vidi fotku
artist: Neboj¨a ¦eric-¦oba
title: Heros, 1999
medium: Installation: various materials (photographs, bottles, sewing-machine etc.)
size: variable dimensions
collection: artist's property
Descriptive Text: photograph: Courtesy Soros Center of Contemporary Art, Sarajevo
|
|
| 06-18-2003 22:50 |
|
Husinica
avenija kruzno
Poruka: 125
Location: Mostar
|
|
Da sad bas ne bi ispao previsok prag ocekivanja, te da se ne bih lazno predstavljala,
moram pojasniti da ja nisam likovna umjetnica ni kunsthistoricar, tako da nisam bas jako, jako kompetentna u oblasti toj...
S druge strane, veliki sam ljubitelj i trudim se pratiti suvremenu umjetnost.
I bavim se umjetnoscu, samo jednom drugom. (o tome mozda drugom prilikom).
Inace, moja je teorija da ljudi lako mogu zavoljeti umjetnost, cak i onu koja se smatra "tesko citljivom" , samo ako im se - prvo - da prilika da ju promatraju, a drugo, radovi i cijele izlozbe se prezentiraju na adekvatan nacin, priblize ppublici.
Obrati paznju da medju tzv. nasim ljudima cesto postoje predrasude o modernoj umjetnosti (kako je to nesto glupo i nerazumljivo), a one nisu izgradjene ni na kakvim primjerima, jer masa ljudi koja ima takvo misljenje zapravo nikad nije ni vidjela neko suvremeno djelo.
Kad bi to imali priliku (kao ti, koji si imao srece, zavidim ti na Kassel, a malo i na Beyusu   ) i kad bi uspjeli biti neoptereceni stavom "to je nesto prekomplicirano za mene" sigurno bi mnogi uzivali; jer moderan umjetnost cesto ocekuje od gledaoca da se postavlja cisto, kao dijete.
Znas li da je grupa umjetnika u Sarjavu 80-tih napravila izlozbu pod nazivom Jugoslovenska dokumenta?
Ali, mozda ce se u bliskoj buducnosti stvari promijeniti. U Sarajevu nastaje fenomenalan muzej savremene umjetnosti. Nadati se da ce nasoj djeci Beyus ili M. Pistoletto ili A. Kapoor biti bliski i razumljivi umjetnici, jer ce uvijek moci gledati njihova djela.
Evo malko linkova o tom STVARNO NEVJEROJATNOM projektu.
http://www.geocities.com/arsaevi/
http://www.artcontext.vrsac.com/pdf/artcontext01.pdf
|
|
| 06-21-2003 22:54 |
|
Husinica
avenija kruzno
Poruka: 125
Location: Mostar
|
|
| razgovor s Katarzynom Kozyrom |
|
Razgovor s Katarzynom Kozyrom, Leonidom Kovac i Hannom Wróblewskom
Kontroverzno tijelo
Katarzyna Kozyra, Umjetnicki paviljon, 29. ozujka 22. travnja 2001., Zagreb
Natasa Ilic
U Zagrebu su izlozeni gotovo svi radovi po kojima je Katarzyna Kozyra poznata medunarodnoj umjetnickoj javnosti, osim vaseg diplomskog rada koji je svojedobno izazvao prilican skandal, a koji Galerija Zachta odbija posudivati jer je djelo krhko i svaki ga transport unistava. Piramida zivotinja izgleda kao bezazlena skulptura sastavljena od prepariranih zivotinja konja, psa, macke i pijetla no prati je video koji prikazuje proces ubijanja zivotinje. Cini se da je taj rad i poznat upravo po skandalu koji je izazvao. Kako ste vi dozivjeli dogadaje koje je izazvao?
Kozyra: Uspjesno sam diplomirala jer nitko od profesora u komisiji nije pogledao letak prilozen uz rad. Rad se sastoji od videa i skulpture, ali smo odlucili ne izloziti video, vec samo letak na kome je pisalo s kakvim sam se mentalnim problemima suocavala da bih ga izvela, kakve sam unutarnje bitke vodila kad sam ga izvodila, o kakvom se tu problemu zaista radi. No profesori su vidjeli tek dobro izvedenu skulpturu i nisu razmisljali o procesu. Nakon nekoliko dana netko je ipak procitao letak i rekao profesorima cemu su dali prolaznu ocjenu. Uskoro je upravo iz Drustva poljskih umjetnika potekla inicijativa da se udrugu za zastitu zivotinja obavijesti da su u ime umjetnosti ubijane zivotinje. Reakcija je bila nevjerojatna, i sama sam se cudila kakvo sam cudoviste.
Nakon toga dvije godine nisam radila nista. Moja je situacija bila posve nejasna, nisam znala hocu li se dalje baviti umjetnoscu ili ne. Niposto nisam ocekivala takav napad, a moje prvo suocenje s publikom bilo je zaista dramaticno. Podrsku sam imala samo od svog profesora, a ljudi sa scene uglavnom nisu tocno znali sto bi o cijeloj stvari mislili. Nisu bili sigurni je li to umjetnost ili nije.
I fotoinstalacija Olympia iz 1996. godine izazvala je veliku pozornost. Tim radom rekonstruirate paradigmatsko djelo europskog modernizma, Manetovu Olimpiju, pri cemu ste model vi. Kao sto je drzak pogled obnazene Manetove Olympije na gradansku publiku kasnog 19. stoljeca djelovao izazivanjem odbojnosti i gadenja, poziranje i razodijevanje bolesnog zenskog tijela izlozenog medicinskim tretmanima kemoterapije i radioterapije uznemiruje suvremenu publiku. No polemike koje je taj rad izazvao vezane su i uz njegovu sudbinu u vlasnistvu poljskog privatnog kolekcionara koji djelo odbija posudivati.
Wróblewska: Taj je rad kupio privatni kolekcionar koji je zelio bas tu fotografiju, a ne cjelinu fotoinstalacije koja se sastoji od video dokumentacije sto objasnjava kontekst bolesti i nastanka rada te triju fotografija: na jednoj umjetnica rekonstruira Manetovu Olympiju, na drugoj pozira u bolnickom okruzenju, dok na trecoj pozira starica. Kolekcionar koji je djelo kupio kontroverzna je osoba, jedan od najvecih poljskih kapitalista, jedini koji promovira suvremenu umjetnost. On pokusava stvoriti trziste suvremene umjetnosti, a Poljska u tom segmentu dijeli sudbinu ostalih postkomunistickih zemalja. Zelio je kupiti rad, ali kao da se ne radi o fotoinstalaciji koja ukljucuje tri razlicite fotografije i video, vec o nezavisnim fotografijama izmedu kojih moze birati. Kako je nesto kasnije taj kolekcionar financijski potpomogao izvedbu Zenske kupelji, Katarzyna mu je odlucila prodati fotografiju. Medutim, on je vjerovao kako ce je moci reproducirati koliko hoce te je bio jako ljut sto nije dobio originalne filmove. Zbog toga odbija posudivati rad. U poljskom zakonu o autorskim pravima navodi se da, ako vlasnik umjetniku stvara probleme, umjetnik ima pravo naciniti kopiju. Iako je za ovu priliku napravljena nova fotografija, na komercijalnom trzistu Katarzyna nema prava na nju.
Kamera kao uljez
Sto vas je motiviralo da napravite videoinstalacije Zenska kupelj i Muska kupelj?
Kozyra: Tek sam u Budimpesti, gdje postoji tradicija odlaska u kupelji, shvatila koliko nisam navikla na slike starijih zenskih tijela. Mozda za ljude u Madzarskoj, Finskoj ili Japanu, gdje je mentalitet drugaciji, taj prizor nije toliko neuobicajen, ali mene je potpuno fascinirao. I zbog svoje bolesti bila sam zainteresirana za sve sto nije tjelesno savrseno. U staroj turskoj kupelji vidjela sam zene koje se krecu i opusteno obavljaju uobicajene radnje. Ponasaju se kao zene na klasicnim slikama, ali nisu tjelesno savrsene kao sto zene na slikama jesu. Prizori su slikarski, ali tijela im ne odgovaraju. Ne znam jesam li mislila da su ta tijela lijepa, ali bila su mi svakako iznimno zanimljiva. Kad sam vidjela taj spektakl, osjetila sam neodoljivu potrebu da ga pokazem, da ga podijelim s drugima. Moj je problem sto sam odmah vidjela gotove slike.
Odlucila sam potajno snimiti video, no bilo me strasno strah. Nije bas zabavno kada odlucis napraviti nesto sto mnogi ljudi mozda nece smatrati ispravnim. No kada sam dobila ideju za rad, nisam mislila je li to u redu ili nije. Samo sam htjela pokazati performance koji me fascinirao. Ali sasvim je nesto drugo kada doista moras uzeti kameru i ponasati se poput spijuna, biti uljez. A nakon sto sam rad pokazala, govorili su mi kako to nije umjetnost, kako je to lako, to svatko moze napraviti. To su uglavnom govorili muskarci koji su stali u obranu jadnih zena koje sam tako mucki snimala& Onda sam odlucila istu stvar napraviti i jadnim muskarcima. Taj sam se put puno vise bojala nego kad sam snimala zene. Tri sam puta odlazila u Budimpestu da to izvedem. Prijatelji koji su stvar trebali snimiti tjedan su dana svakodnevno odlazili u kupelj, ali od straha nisu snimili ni jedan kadar. Uspjeli smo tek iz treceg pokusaja, kada sam shvatila da to moram uciniti sama, a da to mogu samo prerusena u muskarca. Upozoravali su me da se muskarci ponasaju drugacije od zena, da gledaju jedan drugoga, promatraju i procjenjuju& No naposljetku sam se osjecala kao onaj lik iz bajke s kapom na glavi koja ga cini nevidljivim.
Osim fascinacije koju izazivaju uvecani prizori golih tijela na obje video-instalacije kupelji, kao kustosica izlozbe, kako tumacite te radove?
Kovac: Ti radovi na vrlo zanimljiv nacin problematiziraju temu identiteta. Katarzyna Kozyra zauzela je svojevrsnu cross-gender poziciju te neprestano mijenja poziciju vlastitog identiteta. Za gledatelje u Muskoj kupelji ona je muskarac i obraca im se kao muskarac, no istodobno se zenama obraca kao zena, jer uz rad postoji i video zapis koji pokazuje cijeli proces prerusavanja. Dakle, radi se o problematiziranju identiteta kao ne-fiksne kategorije, kao necega sto je u neprestanoj mijeni. Upravo je najzanimljiviji taj nacin na koji se umjetnica obraca publici. Postav radova uvjetovan je prostornom dispozicijom Umjetnickog paviljona, koja je gotovo idealna za postav Kozyrinog rada, dopusta simetriju koja omogucava izravnu usporedbu zenske i muske kupelji, promisljanje pozicije umjetnicke izjave i procesa stvaranja radova. Muska kupelj se izlaze u arhitekturi koja simulira arhitekturu kupelji u Budimpesti, a na nju podsjeca i arhitektura Umjetnickog paviljona. No vec zbog velicine radova jasno je da oni ne bi mogli biti izlozeni u Muzeju suvremene umjetnosti.
Katarzyna Kozyra istaknuta je poljska umjetnica mlade generacije ciji radovi zadiru u prostore tabua kao sto su starost, bolest, zadane pozicije spolnog i rodnog identiteta. Kontroverznim izvedbenim procesima koje njezini radovi cesto dokumentiraju umjetnica je izazvala brojne polemike u lokalnoj i medunarodnoj javnosti. Osobito je zapazeno njeno izlaganje videoinstalacije Muska kupelj na proslom venecijanskom Biennalu. Izlozbom u Umjetnickom paviljonu umjetnica se prvi put predstavlja hrvatskoj publici fotografskim radom Olympia iz 1996. te videoinstalcijama Zenska kupelj (1997.), Muska kupelj (1999.) i Ritual proljeca (2000.).
|
|
| 06-24-2003 11:22 |
|
|
|
  |
|
