| Endelus - put u proslost. |
|
Za Slobianija&comp.
Prvi dio reportaže iz Andaluzije
ENDELUS – POVIJEST KOJA OPOMINJE
Piše: Halim GRABUS
Odrastajuæi sa kazivanjima o Endelusu i išèitavajuæi literaturu o periodu muslimanske vladavine na Iberijskom poluostrvu, u meni je postepeno snažila èvrsta riješenost da jednoga dana posjetim to podruèje i praktièno sprovedem kur'anski imperativ o putovanju predjelima zemaljskim s ciljem izvlaèenja pouka i poruka iz historije naroda koji su živjeli prije nas i nestali sa lica zemljinog. Kur'anski princip jasno kazuje da mi neæemo biti pitani za postupke naroda davnašnjih niti æe oni biti odgovorni za naše vladanje.
Mnogi kažu da je mjesec april izvrsno vrijeme za takvo putovanje buduæi da poslije temperatura vrtoglavo raste. Znali smo da je cijela sedmica prije našega polaska bila posveæena procesijama kojima stanovništvo Andaluzije obilježava Kristovu smrt. Tada u svim veæim gradovima bude gužva i turisti doðu iz svih dijelova svijeta. Putovanje smo zapoèeli iz Ženeve za Madrid. U današnje vrijeme putovati avionom predstavlja jednostavan èin, gotovo banalan, o èemu haman više i ne razmišljamo. Pitam se da li su naši preci mogli povjerovati da æe to jednoga dana biti moguæe? Svakako, ne treba smetnuti sa uma èinjenicu da èovjek istinski leti tek
jedno stoljeæe. Letjeti poput ptice bijaše davnašnji san èovjekov. San koji je star koliko i èovjeèanstvo. Nemoguæe, govorili su jedni. Uprkos svemu drugi su vjerovali da je moguæe. Kada su 1903. godine braæa Wright uspjeli ostvariti svoj prvi let, bijaše to, zapravo, rezultat mnogobrojnih pokušaja, iskustava i nastojanja kroz historiju èovjeèanstva. Jeste li znali da prvo takvo poznato iskustvo datira iz 9. stoljeæa? I to iz muslimanskog Endelusa! Èovjek po imenu Abbas ibn Farnas pokušao ga je sprovesti u praksu. Kazivanje koje slijedi o Ibn Farnasu pronašao sam na internetu. Autor se jednostavno potpisuje sa Ummul-Hajr. Svidjelo mi se i odluèio sam ga prevesti sa francuskog u bosanski jezik.
Abbas ibn Farnas
Ebul-Kasim Abbas ibn Farnas ibn Virdas el-Kurtubi bijaše muslimanski uèenjak iz 9. stoljeæa. Neki kažu da je marokanskog, odnosno berberskog, porijekla. Naime, potomak je jednog od brojnih berberskih vojnika koji su sa Tarik ibn Zijadom na poèetku 8. stoljeæa krenuli u osvajanje novih podruèja. Abbas ibn Farnas roðen je u Rondi, gradiæu na jugu Španije. Iako sa sigurnošæu ne poznajemo taèan datum roðenja izvjesno je da je u njegovo vrijeme vladao peti omejadski emir u Kordobi, Muhammed ibn Abdurrahman. U to vrijeme Kurtuba bijaše centar kulturnih zbivanja i to je razlog zbog kojeg Ibn Farnas odlazi u nju na studije. Iako je studirao razlièite znanosti osobitu pažnju posveæuje hemiji, fizici i astronomiji. Studirao je grèki kako bi mogao èitati, pa èak i prevoditi, filozofska, medicinska i astronomska djela od Aristotela, Platona, Hipokrata i drugih. Išèitavajuæi rukopise saznaje da grèka mitologija još 1500 godina prije Isaa, mir neka je s njim, govori o prvome èovjekovom letu u legendi posveæenoj Ikaru i njegovom ocu Dedalu. Pored toga na osnovu svoje tradicije zna da je poslanik Muhammed, mir neka je s njim, putovao na leðima buraka tokom noænoga putovanja iz Mekke do Kudsa (isra') i odatle do nebeskih sfera (mi'radž). Ta kazivanja u mnogome hrane njegovu maštu i podstièu ga na èvrstu riješenost da poleti. Ibn Farnas se poèinje pripremati za nesvakidašnje iskustvo temeljeæi svoja istraživanja na izuèavanju leta ptica. Nakon toga pravi krila od drveta koja prekriva perjem. Godine 875. kompletno stanovništvo Kurtube pozvano je da prisustvuje njegovom polijetanju. Buduæi da tehnologija u to vrijeme još uvijek nije bila razvila sistem polijetanja, Ibn Farnas polijeæe sa jednoga brežuljka u neposrednoj blizini Kurtube. Tada se desilo pravo èudo. Ibn Farnas leti. Istinski leti. Èudo je potrajalo tek jedan trenutak. Dovoljno u svakom sluèaju da se kaže kako je Ibn Farnas prvi èovjek koji je istinski poletio. Meðutim, zadovoljstvo nije potrajalo dugo. Abbas pada na zemlju zato što nije znao kako sletjeti. U trenutku dok je padao shvatio je da nije posvetio pažnju tom aspektu. Opèinjen èinjenicom da bi mogao poletjeti zaboravio je na slijetanje. Pad ga je haman mogao usmrtiti. Uspio se izvuæi sa ozbiljnom povredom leða. U svakom sluèaju to ga je onemoguæilo da pokuša još jedanput osvariti svoju namjeru. Meðutim, to ga nije sprijeèilo da nastavi istraživati. Napravio je sat, koji se zvao el-miqata, aparat za raèunanje vremena. Pokazivao je interes za kristale i pravljenje stakla. Na plafonu svoje kuæe postavio je planetarij. Slijedeæi precizno raèunanje uspio je odrediti položaj planeta, sunca, mjeseca i zvijezda. Umro je 13 godina nakon svoga leta od posljedice povrede leða. U današnje vrijeme njegovo ime krasi neke od aerodroma u arapsko-muslimanskom svijetu.
Primjer meðureligijske tolerancije
Historija muslimanskog Endelusa predstavlja izrazit primjer meðureligijskog i meðukulturnog uvažavanja, tolerancije i uvažavanja razlièitosti. Od samoga poèetka muslimani su nastojali ispoštovati slobodu domicilnog stanovništva, zaštititi njihovu imovinu, èast, ugled i bogomolje. Ugovor koji su potpisali Abdulaziz ibn Musa ibn Nusajr i Teodomir bijaše primjer takvoga angažmana. Potaknuti kulturnom klimom i tolerantnim odnosom mnogi kršæani i jevreji obnašali su znaèajne funkcije na dvoru muslimanskih vladara. Navedimo samo primjer Gomeza Rebia u doba vladavine El-Hakema er-Rebdija, Gomeza bin Antuna koji bijaše prvi sekretar Abdurrahmana el-Evsata i biskupa Rebi' ibn Zejda (Recesmundus) u vrijeme vladavine Aburrahmana en-Nasira koji bijaše zadužen razlièitim diplomatskim misijama i istaknutim funkcijama.
U Kurtubu smo stigli vozom iz Madrida nakon dva sata vožnje. Lagana kiša poèinje rominjati. Neobiène prilike za ovo doba godine. Uvijek sam zamišljao suncem okupani Endelus. Moderni grad Kordoba do danas je saèuvao karakteristiènu maursku urbanu arhitekturu s brojnim graðevinama saèuvanim iz doba arapske vlasti. Prema podacima iz 2005. godine, grad broji 321.164 stanovnika. Grad su osnovali Kartažani. Rimljani su ga osvojili 152. godine p.n.e., a Vizigoti u 6. stoljeæu. Arapi ga osvajaju 711. godine. Kurtuba bijaše jedno od središta islamske i svjetske kulture toga doba. Dolaskom pod vlast Kastilje 1236. godine, rodni grad Ibn Hazmov nazaduje u odnosu na Toledo i Madrid. Kroz Kurtubu protièe rijeka Guadalquivir (ar. el-Vadi el-Kebir), najduža rijeka u Andaluziji (657 km).
Historièar Razi bilježi da su muslimani nakon što su Tarikove snage osvojile Kordobu 711. godine, dijelili prostor na kojemu se nalazila crkva zajedno sa kršæanima iz Kordobe. Muslimani su u svom dijelu sagradili mesdžid dok je drugi dio bio namijenjen kršæanima. Kada se broj muslimana uveæao Abdurrahman ed-Dahil kupio je od kršæana njihov dio gdje su se nalazili ostaci vizigotske crkve (San Vincent). Godine 756. Abdurrahman I proglašava se halifom i osniva Kordobski halifat. Tako islamski svijet dobiva dvojicu halifa, kao što kršæanski svijet, nešto kasnije, krunisanjem Karla Velikog dobiva dva cara. Treba naglasiti da politièki raskoli u to vrijeme potiskuju vjerske sukobe tako da Kordobski halifat i Bizant potpisuju savez protiv franaèkog kralja Karla Velikog i bagdadskog halife.
U slijedeæa dva i po stoljeæa, Kordobski halifat doživljava razdoblje politièke stabilnosti i znatnog ekonomskog i kulturnog napretka. Vrhunac razvoja Kordobski halifat doživljava u X. stoljeæu, u vrijeme vladavine Abdurrahmana III i El-Hakema II. Grad ukrašavaju osvijetljene ulice, izgraðeni ploènici, lijepi vrtovi, izgraðuju se mostovi i akvadukti koji obezbjeðuju svježu vodu. Židovi uživaju široke slobode tako da dolazi do procvata duhovnog stvaralaštva poznatog kao zlatno stoljeæe židovske književnosti. Iako su muslimani mnogo puta pokazali visok stupanj tolerancije prema sljedbenicima Knjige historija veoma èesto kazuje o njihovom nepravednom odnosu prema muslimanima. Treba išèitavati historiju i crpiti pouke za sadašnjost i buduænost!
Džamija u Kurtubi
Velika Abdurrahmanova džamija, graðena u periodu od 785. godine do 10. stoljeæa, jedan je od najistaknutijih svjedoka muslimanskog prisustva na Iberijskom poluostrvu u periodu od 8. do 15. stoljeæa. Smještena je u neposrednoj blizini rijeke El-Vadil-Kebir. Danas je nazivaju džamijom katedralom (šp. Mezquita od rijeèi mesdžid) nakon što su je Španci u 16. stoljeæu pretvorili u katedralu. Historièari umjetnosti kazuju da je džamija u Kordovi, smještena u samom historijskom jezgru staroga grada, jedan od najljepših primjera muslimanske umjetnosti u Španiji.
Abdurrahman I bijaše inspirisan džamijom u Damasku sa tradicionalnom podjelom na sahn (prostor za uzimanje abdesta) i zullah (prostor za obavljanje namaza). Španski historièari govore o utjecaju hispano-romanske umjetnosti u izgradnji džamije. Slijedeæi praksu svojega prethodnika Abdurrahman II naložio je proširenje dvorišta i prostora za klanjanje. Abdurrahman III za vrijeme svoje vladavine nareðuje izgradnju minareta u tom dvorištu. El-Hakem II i El-Mensur znatno proširuju džamiju ugledajuæi se na praksu svojih prethodnika.
U to vrijeme Kurtuba bijaše glavni grad Endelusa èija je teritorija obuhvatala podruèje do rijeke Douro. Pored vjerskog, džamija je imala društveni, kulturni i politièki aspekat. Danas sa sve èetiri strane džamije izgraðene su male kapelice. Još uvijek se služe mise. Obilazeæi džamiju u sebi ponavljam tekbire i uèim kur'anske ajete pokušavajuæi da zadržim uzdahe. Božija rijeè æe uvijek biti gornja makar se to ne sviðalo nevjernicima! Arkade na 869 visokih monolitnih stubova dijele unutrašnjost džamije na 19 uzdužnih i 33 popreèna broda. Najveæu pažnju turista iz svih dijelova svijeta privlaèi mihrab. Tu se najduže zadržavaju, slikaju i dive umjetnièkom dostignuæu. Allahu svemilosni uzvišen si od onoga što Ti pripisuju!
Kada je kralj Ferdinand III osvojio Kordobu 1236. godine glavna preokupacija mu bijaše postaviti krst koji æe se odmah primijetiti prilikom ulaska u grad. Krst je, naime, trebao više simbolizirati pobjedu kršæanske vjere negoli teritorijalno osvajanje. Historija nam kazuje da je kralj izdao naredbu da svaki kamen bude osvještan posebnom ceremonijom i posveæen Kristu. U XV stoljeæu palmino drveæe iz džamijskog dvorišta bijaše zamijenjeno narandžinim drveæem po kojemu dvorište danas nosi ime. Podsjeæa li vas ovaj sluèaj na jedan dogaðaj iz historije našeg podruèja kada je jedan narod uklanjao kaldrmu sa ulica da ih to ne bi podsjeæalo na njihove viševjekovne vladare!? Hernan Ruiz III napravio je zvonik koji prekriva minaret Aburrahmana III. Džamija u Kordobi ostaje živi svjedok historije. U Kurtubi su roðeni i živjeli poznati uèenjaci: Ibn Hazm, Ibn Rušd, Seneka, Majmonides... Šetajuæi ulicama staroga grada pronalazim spomenike koje je grad Kordoba podigao zaljubljenom pjesniku Ibn Zejdunu i princezi Velidi, zatim Ibn Rušdu i Majmonidesu. Tražeæi mjesto gdje bi mogli ruèati jedan Marokanac nas upuæuje kod Abdulbarija, Španca koji se vratio islamu, kazujuæi nam da on nabavlja meso pripremljeno u skladu sa šerijatskim propisima.
Grad Zehra
Od samom poèetka svoje vladavine Abdurrahman III posvetio je pažnju ujedinjavanju Endelusa, uèvršæivanju nestabilne vlasti i eliminiranju uzroka permanentnih pobuna koje je podsticao Ibn Hafsun sa podruèja Malage. Proglasivši se halifom 929. godine, Abdurrahman III naredio je èitav niz politièkih, ekonomskih i urbanistièkih reformi s ciljem uèvršæivanja nove vlasti. Imenujuæi se halifom prihvatio je institucionalni naziv voðe pravovjernih (emirul-mu'minin) i nadimak pomagaè Allahove vjere (en-Nasir li-din Allah). Izgradnja novoga grada, Medinetuz-Zehre, privatne rezidencije novoga halife i središta administracije Halifatske države koja je do tada bila smještena u Kordobskom dvorcu, bijaše, bez imalo sumnje, jedan od njegovih najambicioznijih planova. Stvarni razlozi izgradnje ovoga znaèajnog urbanistièkog projekta nemaju nikakve veze sa liènim halifinim kapricom, a još manje sa pokušajima da se izgradnja Medinetuz-Zehre dovede u vezu sa romantiènim kazivanjima o Abdurrahmanovoj ljubavi prema jednoj od njegovih miljenica.
Grad Zehra smatra se jednim od glavnih arheoloških nalazišta na evropskom nivou kada je rijeè o srednjovjekovnoj epohi koliko zbog površine (1500 m dužine i 750 m širine) toliko i zbog svoje historijske važnosti. Udaljen je 8 km od Kordobe i smješten na planinskom proplanku sa prelijepim pogledom na ravnicu. Bijaše to politièko središte i administrativni centar Endelusa tokom znaèajnog dijela X stoljeæa i jedan od najboljih materijalnih dokaza muslimanskog prisustva na Iberijskom poluostrvu. U današnje vrijeme istražena je tek desetina ukupne površine grada. Naime, rijeè je centralnom sektoru (Alcazar) koji je podijeljen na dva znaèajna urbana podruèja: javni i administrativni, na istoku, gdje su se nalazile zvaniène državne institucije i drugi privatni, na zapadu, gdje su bili smješteni stanovi najznaèajnijih uglednika u gradu. Srednjovjekovni arapski tekstovi kazuju nam o divljenju onih koji su posjetili grad u vrijeme njegovog procvata.
Meðutim, stvarna slava ovoga grada nije zadugo potrajala. Proteklo je tek sedamdeset godina od momenta njegovog osnivanja do prvih uništenja (1010-1013). Zapravo, može se kazati da njegova dekadencija otpoèinje nakon smrti El-Hakema II (976. godine) i gubljenja funkcije koju je predstavljao za vrijeme vladavine Hišama II. Konaèan kraj podudara se sa borbama za prevlast koje završavaju dezintegracijom hilafeta. Grad bijaše stoljeæima zaboravljen, a njegovi ostaci bijahu poznati pod imenom stara Kurtuba. Ponovno je otkriven 1911. godine tokom prvih arheoloških iskopavanja na tom podruèju.
___________________________________________________________________
Moj Mostare ko ti lomi grane,
ko zavadi mostarske jarane,
ko to tebi istoriju piše,
ko to želi da te nejma više.
|
