Istorija Bosne i Hercegovine neutralna verzija

Poèetna - Nedjelja, Nov. 18. 2007 - Poèetna

RASE, MITOVI I PORIJEKLO: BOSNA DO 1180. GODINE




POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -




1. RASE, MITOVI I PORIJEKLO: BOSNA DO 1180. GODINE


Nacionalne su historije prokletstvo Balkana. Kao sto svako ko je boravio ili putovao u tom dijelu Evrope dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drzave. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno cisto porijeklo. Pa ipak, vise puta u posljednja dva stoljeca u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmisljene teorije o rasno-etnickom identitetu. Jedan je od razloga za proucavanje rane historije te regije i taj sto nam ona omogucava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, tako sta nije naprosto moguce.


Nigdje to ne vrijedi vise nego u historije Bosne, zemlje koju cesto nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipicnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razlicitih naroda. Zemlja je pretezno brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prasume i bogatih pasnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih vecina nije plovna. Neprohodni masiv sto stoji izmedju dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici sto vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske. Stoga je direktan ucinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljackama. Medjutim , indirektan ucinak, sto se tice akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veci. Brdovita podrucja obicno su sluzila kao utociste ljudima koji bi u ravnici inace bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su prezivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tice, najezde Slavena u 6. i 7. stoljecu uspostavile su jezicni identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svako ko ima oci u glavi moze lako zapaziti znakove rasne raznolikosti.


Zbog jezicnih i kulturnih razloga, i zbog vise od tisucu godina zajednicke historije, danasnje se stanovnistvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku historiju Bosne. Ipak, u historiji covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.


Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnje Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne) i govorila indoevropskim jezikom srodnim danasnjem albanskom.' Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci "ovca", delme. To je pleme nastanjivalo dio zapadne Bosne, a arheoloski nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza.2 Medu ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli sireci svoju vlast u unutrasnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je mijesano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom karju Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, cija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konacno ugusena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod cvrstom vlascu Rimljana, a malo-pomalo je izgradena mreza puteva i rimskih naselja.3 Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od danasnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija sto su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluzile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istocnoj Bosni.4 Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala danasnju sjeveroistocnu Hrvatsku i juznu Madjarsku. Krscanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (danasnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha danasnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena rusevina u kojoj su pronadeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza krscanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.5


Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo prosirila Bosnom u rimsko doba. Bijase to jedini zajednicki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvise iz danasnje Italije, ali i iz Afrike, Spanjolske, Galije, Njemacke, Grcke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Vecina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljezena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podrucju Jajca na sjeverozapadu Bosne.6 Od sredine drugog stoljeca poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakteristican je znak njihove vaznosti to sto u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga sto se govorio u tom kraju, rijec koja znaci "starac", batrin, potjece od latinske rijeci veteranus. Rimske legije uvelike su novacile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeca ilirske su zemlje bile izvor zive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je dosao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim izvjestaja: "sarolikim coporom vojnika", kako je napisao jedan rimski historicar, "divljacke vanjstine, jezovitog nacina govora i posve neotesanih u razgovoru".7


I drugi rimski i grcki izvori zauzimaju slican superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urodenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjestaja o njihovoj drustvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nacinu zivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grckog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je medu Ilirima bilo uobicajeno tetoviranje. Njegovo je svjedocanstvo potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni.8 Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obicaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ocuvalo sve do ovoga stoljeca medu katolicima u srednjoj Bosni i medju muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeca engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proucila taj obicaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke -jednostavne geometrijske likove kruznice, kriza i polumjeseca sto ocito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. "Zene nose", zapisala je izmedju ostaloga, "kudikamo slozenije uzorke nego muskarci. Podlaktice i nadlaktice cesto su im pokrivene kojekakvim sarama... One koje su medu njima bile pristupacnije rekle su mi da se tetoviraju 'zato sto je takav nas obicaj', 'zato sto smo katolici', 'zato sto je to lijepo', i tvrdite da bi i moje ruke bile ljepse tetovirane".9 Ovaj je obicaj zacudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteze sve tamo do ilirskih plemena. To je, na zalost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se doduse da su ilirskog porijekla i neki drugi ocito neslavenski obicaji sto su se ocuvali u Bosni, na primjer polifonijska narodna muzika, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grckih autora.10


Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono sto znamo o historiji balkanskih najezda i naseljavanja, mozemo mirne duse ustvrditi da su neki Iliri prezivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim sto je postalo slavensko stanovnistvo. Ali romanticne teorije nekih juznoslavenskih ideologa iz 19. stoljeca koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati "zapravo" Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vise o tadasnjoj juznoslavenskoj politici nego o staroj historiji Balkana."11


Ponekad se cini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim narastajima za nekakvu slicnu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedece osvajace Balkana, germanska plemena Gota, koja su pocela harati Balkanom u trecem stoljecu, nanijela teske poraze rimskoj vojsci potkraj cetvrtog stoljeca i osvojila tvrdavu Singidunum (danasnji Beograd) potkraj petog stoljeca, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo sto su ga osnovali uskoro zatim u danasnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na pocetku sestog stoljeca istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedju Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su jos ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim stanovnistvom.12


Premda su Goti bili istovremeno kolonisti i pljackasi, cini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine rijeci za koju bi se moglo ustvrditi da potjece iz gotskog jezika.


Pa ipak se poslije razvila cudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bosnjaka. U korijenu toga mita lezi srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljucen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum, "Knjiga o Gotima", koja pocinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena.13 Ljetopisom se sluzilo nekoliko historicara kasne renesanse u Dubrovniku. Najveci medu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o historiji naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su ucinili bilo sto zanimljivo u kasnom klasicnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljucujuci tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tracane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: "Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednicke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tracana) zajednickim imenom 'Gota'."14 U Orbinijevu djelu to poistovjecivanje s Gotima bijase dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili najdjelatnija i najmocnija rasa u historiji Evrope. Medjutim , u nekim kasnijim verzijama te "gotske" teorije ljudi na zapadu Balkana identifikovali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena.


Iz razumljivih razloga, ta je teorija postala posebno omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bosnjaci trazili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fasisticke drzave i nastojali utvrditi svoj bosnjacki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi.


U novembru 1942. skupina bosnjackih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru "memorandum" u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: "Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bosnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trecem stoljecu kao germansko pleme."15 Medjutim , cini se da je cak i Hitler tesko mogao progutati tu njihovu teoriju. Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i mozda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmedju Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci danasnjih Oseta na Kavkazu) takoder su se pojavili ondje u cetvrtom i petom stoljecu. U sestom stoljecu dosle su na Balkan dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici; cini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmocniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjestine. Te su mongolske urodjenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku sedmog stoljeca bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Historicari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilicno efemerna pojava u toj regiji, u stvari, vojna sila kojoj je bilo samo do pljacke.


Medjutim, novija istrazivanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore.16 Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredjene skupine avarskih doseljenika zadrzale su se mozda i kroz vise narastaja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao stoje Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu.17 Isto je tako moguce da je i sama rijec ban, koja se od najranijeg doba upotrebljava kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.18


Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj sestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi nego i kolonisti i poljoprivrednici osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski.)19


Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se bili naselili u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluzio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadasnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angazirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i dosli su na Balkan u isto doba.20


Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati?


Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.2


Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena).22 Jedna druga teorija nagada da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat.23 Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.


Vecina naucnika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike.24 Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi: "Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.


Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijescu. Neki hrvatski nacionalisticki teoreticari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedju ta dva naroda. Ta je teorija takoder bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali visi polozaj u nacistickoj rasnoj hijerarhiji od obicnih Slavena. S druge strane, neki juznoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politickih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima.


Medjutim, historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko stanovnistvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmisljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke naroda ciji su preci mozda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.


Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo-pomalo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina).


Hrvati su se naselili otprilike na podrucju koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljucen i veci dio same Bosne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine.25


Lokalno je slavensko stanovnistvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerojatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa, vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. 26


Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir.27


Bizantski su vladari vec u sedmom stoljecu pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta.28
Ali, glavnina je Hrvata pokrstena tek u devetom stoljecu, a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na pocetku desetog stoljeca.29

Ima mnogo tragova poganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni - na primjer, upotreba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena poganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istrazivac zabiljezio pjesmicu o njima koju mu je priopstio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro i Piric.30


Politicka povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeca prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje direktno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti stanovnistvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast.


Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljecu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna - dobrim dijelom i zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima.


Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoevropski feudalizam.31


Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu "velikog zupana") oko sredine devetog stoljeca.


Na pocetku desetog stoljeca Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzava pod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (Izmedju tridesetih i sezdesetih godina desetog stoljeca) veci dio Bosne prigrabila je obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva32


Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: "u pokrstenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik."33


Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama desetog stoljeca ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pola stoljeca.


Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., "zatornikom Bugara", prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom.34 Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevi juzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11. stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.


Kraj 11. stoljeca oznacava prekretnicu u historiji zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, koja je postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske - tako je uspostavljen odnos izmedju te dvije drzave, ponekad odnos direktne zavisnosti, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine.


Ugarska je vlast 1102. godine protegnula i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija.35


U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom.


Bosna se, medjutim, u stvari oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: "Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast."36 Kinam je takoder pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije historije.


Iz zamrsene historije rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci.


Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine 10. i potkraj 11. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila "dio Srbije", zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru.37


Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedju Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi.38 (Medjutim, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao "veliki zupan", a nikad ban.


A, na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180 godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi, ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla.


Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu - u sedmom stoljecu, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopce nema.


Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj historiji opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, historije i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam.


Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.


_______________________________


1 Najbolji savremeni pregled arheoloske, povijesne i filoloske gradje nalazi se u knjizi Wilkes, lllyrians. Vidi takodjer Stipcevic, Iliri; Russu, Illirii;; i Stadtmuller, Forschungen zur albanischen Frühgeschichte.
2 Wilkes, lllyrians, str. 244; Stipcevic, lllyriuns ("Iliri"), str. 137.
3 Vidi Wilkes, lllyrians, str. 205-213.
4 Vidi Wilkes, Dalmulia, str. 266-280; Klaic, Geschichte Bosniens ("Povijest Bosne"), str. 48-49; Jirecek, Die Handelsstrassen; Miller, Essays on the Latin Orient, str. 462.
5 Markolic, "Archaeology", str. 45-46.
6 Altoeldy, Bevölkerung der Provinz Dalmalien, str. 184-188.
7 Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260.
8 Stipcevic, Illyrians, str. 80.
9 Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi takodjer Truhelka, "Die Tatowirung".
10 Vidi Slipcevic. Illyrians, str. 241, u teoriji o politnoj muzici koju je postavio sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman. Klasicni izvori govore samo da su Iliri voljeli glazbu.
11 Povijest upotrebe naziva "Iliri" za Juzne Slavene vrlo je duga, seze cak do humanistickih pisaca 15. stoljeca: vidi Hadzijahic, "Die Anlange der nationalen Entwicklung", str. 171-172.
12 Stadtmüller, Geschichte Südosteuropas, str. 21.
13 O Libellus Gothorum vidi uvod Ferde Sisica u njegov prijevod Ljetopisa popu DiMjanina, i Jirecek, Istorija Srba, sv. l, str. 166-167. Tekst Ljetopisa je stampan u Schwandner, Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 476-509; vidi str. 476-477 o seobi Gota.
14 Orbini, Il Regno de gli Slavi, str. 97. O Orbiniju vidi Radojcic, Srpska istorija Mavra Orbinija, str. 5-11; o "gotskoj teoriji" u njegovu djelu i u djelima drugih dubrovackih pisaca vidi Zlatar, Our Kingdom Come, str. 365-371. Bice da je Orbinijeva teorija djelovala pomalo preuvelicano, cak i u ono doba; ali ona se mora posmatrati u kontekstu drugih teorija iz tog razdoblja koje su pripisivale posebnu snagu i znacenje germansko-skandinavskim rasama. Nizozemski naucnik Grotius tvrdio je da su domorodacke rase Sjeverne Amerike bile skandinavskog porijekla, a flamanski teoreticar Goropius Becanus tvrdio je da se prvobitno u rajskom vrtu govorio njemacki jezik.
15 Redzic, Muslimansko autonomastvo, str. 72. (U memorandumu se isto tako tvrdilo, kao pride, da su 90 posto Bosnjaka plavokosi.) Nesto je slicno za Hrvate tvrdio Ante Pavelic 1941. godine: Dedijer i dr., History of Yugoslavia ("Istorija Jugoslavije"), str. 577.
16 Kovacevic, Istorija Crne Gore, str. 282-288.
17 Markotic, "Archaeology", str. 49. Malo avarsko kraljevstvo odrzalo se u Panoniji (u juznoj Madjarskoj) dok ga nije napokon unistio Karlo Veliki u devedesetim godinama 8. stoljeca.
18 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 200.
19 Malingoudis, Slavoi ste mesaionike Ellada, str. 39.
20 U Konstantinovoj knjizi postoje zapravo dvije razlicite verzije tih dogadjaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str. 49-59.
21 Rostovtseff, Iranians and Greeks, str. 135-146.
22 Kaulfluss, Die Slawenen, str,6-9
23 Gimbutas, Slavs, str.60
24 Fine, Early Medieval Balkans, str.56
25 Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 136; Guldcscu, "Political History", str. 86.
26 Gimbutas, Slavs, str. 140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sudslave, i Byrncs, ur., Communal Families in the Balkans.
27 Gimbutas, Slavs, str. 165-168; Markotic, "Archaeology", str. 52.
28 Dvornik, Byzantine Missions in the Slavs, str. 9-20.
29 Corovic, Historija Bosne, str. 133-134.
30 Hadzijahic, "Sinkretisticki elementi", str. 304-305 (gorski vrhunci), 309-313 (imena bozanstava).
31 Andjelic, "Periodi u kulturnoj historiji", str. 2U2-203.
32 Fine, Earlv Medieval Balkans, str. 159, 262-265, Byzantine Commonwealth, str. 159-160.
33 Constantine Porphyrogenitus, De administrando Imperio, str. 160 ("kai cis to chórion Bosona to Katera kai to Desnék"), Pretpostavlja se da je Desnek danasnji Desnik (iako je Jirecek drzao da je to danasnji Tesanj na rijeci Usori), a Katera je vjerojatno danasnje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi Jiracck, Die Handelstrassen, str. 29-30; Skaric, Sarajevo i njegova okolina, str. 32; Corovic, Historija Bosne, str. 112.
34 Fine, Early Medieval Balkans, str. 201, 278-280; Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 2X7-288.
35 Fine, Early Medieval Balkans, str. 288.
36 Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104 (knj. 3, pog. 7).
37 Andjelic, "Periodi u kulturnoi historiji", str. 204-205.
38 Cirkovic, "Die bosnische Kirche",str.547-548
39 Corovic, Historija Bosne, str.113; D.Mandic, Etnicka povijest Bosne, str.33





Pripremio: Prof. Hamdo Camo







Vezano za temu:

• Historija Bosne i Hercegovine


• Povijest Bosne - Noel Malcolm
• Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
• Rase, mitovi i porijeklo: Bosna do 1180
• Srednjovjekovna bosanska drzava 12-15.st
• Crkva bosanska
• Rat i otomanski poredak 1463-1606



• Islamizacija Bosne
• Srbi i vlasi
• Rat i politika u otomanskoj Bosni
• Ekonomski zivot, kultura i drustvo
• Zidovi i Romi u Bosni
• Otpori i reforme 1815-1878



• BiH pod Austro-Ugarskom 1878-1914
• Rat i kraljevina: Bosna 1914-1941
• BiH u drugom svjetskom ratu 1941-1945
• BiH u Titovoj Jugoslaviji 1945.-1989.
• Bosna i smrt Jugoslavije 1989-1992





© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved

Poèetna - Nedjelja, Nov. 18. 2007 - Poèetna

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRZAVA 1180.-1463.




POVIJEST BOSNE

- NOEL MALCOLM -




2 SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRZAVA 1180.-1463.


Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka cesto je zbrkana i dovodi covjeka u nedoumicu. Ipak, isticu se trojica mocnih vladara:


Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).


Pod drugim od ove trojice Bosna se prosirila i na knezevinu Hum (Hercegovinu), a pod trecim se prosirila jos dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju.


To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moci i nezavisnosti. U razlicnim razdobljima izmedju vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo sluzbeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast medju lokalnim plemickim porodicama. Iako je drustveni i politicki sistem u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije rijec o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemicki posjedi pripali kruni kad plemici ne bi izvrsili svoju vojnu duznost: plemici su bili samostalni zemljoposjednici i cesto su sa svojih pozicija teritorijalne moci diktirali ko ce naslijediti bosansku krunu.1 Tu leze korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.


Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na pocetku 14. stoljeca Srpska je Kraljevina takodje prerasla u mocnu drzavu u vojnom smislu; ipak, zacudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokusali osvojiti Bosnu.2 Ugarski kraljevi imali su pak vise puta priliku ustanoviti kako je tesko domoci se Bosne zbog nepristupacnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlusnosti zemljoposjednicke vlastele.


Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj znacajki njezine srednjovjekovne historije: sizmaticnoj Crkvi bosanskoj. Cini se da se ta crkva otcijepila od Katolicke crkve u trinaestom stoljecu, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokusali obnoviti vlast Rimske crkve u cetrdesetim godinama 14. stoljeca. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljeca natjecala s Rimokatolickom crkvom dok joj svecenici nisu, uoci turske najezde, bili protjerani ili silom preobraceni na katolicanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuzivali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualisticku ili manihejsku. Zbog tih optuzbi, Crkva bosanska obicno se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske.


Medjutim, savremena nauka iznijela je ozbiljne zamjerke na racun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko slozena da cemo se njome posebno pozabaviti u sljedecem poglavlju. Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj historije. "Cak i dan-danas", pisao je historicar William Miller 1921. godine "narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a 'pricati o Kulinu banu' omiljena je uzrecica o nekome ko govori o dalekoj proslosti, kad su sljive u Bosni vjecito stenjale pod teretom plodova a zuta zitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama."3 Dvadeset cetiri godine mira zacijelo je bilo dobro dosla promjena za obicnog Bosnjaka u ono doba. Sacuvani djelici svjedocanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovacki ugovor s Dubrovnikom 1189.(4) godine i poticao dubrovacke trgovce da eksploatisu bogate bosanske rudnike.


Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za zenu, i sa srpskim velikim zupanom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjica, koja ce od Srbije napraviti velesilu u sljedeca dva stoljeca. Ali odnosi sa druge dvije drzave nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jos drzala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom, i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: danasnja Crna Gora), koja se udruzila s Ugarskom iz taktickih politickih razloga.


Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolicka zemlja i podlozna vlasti nadbiskupa dubrovackog.


Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo mijesala u poslove Katolicke crkve u Bosni: njoj je bilo u biti dopusteno da sama imenuje svoga biskupa (cija se dijeceza protezala na sjever, cak i na hrvatsko-ugarske zemlje).


Ugarska je zeljela uspostaviti strozi nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na pocetku devedesetih godina 12. stoljeca zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu.


Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, poceo obasipati papu poslanicama u kojima se tuzio da su Kulin ban, njegova zena i na tisuce njihovih podanika postali heretici.5 Mozda su te prituzbe bile i nacin da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nesto od bosanskog teritorija.


Medjutim, Kulin ban je na kraju neutralisao krizu, tako sto je sazvao skup poglavara Katolicke crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojemu je javno zigosan niz pogresaka. Cini se da su se te pogreske vise odnosile na nemar u vrsenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna zigose optuzbama zbog hereze.6 Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar katolik, umro je sljedece godine.


U iducih pola stoljeca Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga mocnog susjeda Ugarske. Madjari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom.


Pape su u tridesetim godinama 13. stoljeca neprekidno upucivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi.7 To je djelomice bila i reakcija na neobicno nisku razinu bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine receno je za katolickog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje cak ni obred krstenja, i da je, sto nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A mozda se iza svega toga krila i zabrinutost koju su vjesto poticali ugarski vladari, koji su trazili vjersko opravdanje za upad u Bosnu.


Do upada je i doslo potkraj tridesetih godina 13. stoljeca; do 1238. godine Madjari su osvojili juzni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red.


Bosanski ban Ninoslav zadrzao je ipak nesto teritorija; pa kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljacke i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Medjutim, kad su doznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su nacin zaobisli Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve stete.


U drugoj polovici 13. stoljeca cini se da je Bosna bila prilicno izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Madjarskoj; Medjutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlascu), pa je ukinuta gotovo svaka mogucnost bilo koje crkvene vlasti da utjece na Katolicku crkvu u samoj Bosni.9


Ugarska je jos jedanput pokusala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali cini se da je otada pa sve do kraja stoljeca ostavila na miru prvobitnu banovinu Bosnu - nasljednicu drzave Kulina bana.10 Medjutim, nekoliko sjevernih dijelova danasnje Bosne, recimo Soli, ili podrucje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je clanovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistocni dio tih krajeva zdruzen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Macva."


Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedecu vladarsku porodicu u Bosni.


Stjepan Kotromanic naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeca kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i ozenio se kcerkom vladara Macve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, cije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemickom porodicom, Subicima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Cini se da su Subici vladali starom banovinom Bosnom za veceg dijela prvih dvaju desetljeca 14. stoljeca i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanicem.12 Ali negdje na pocetku dvadesetih godina Kotromanic je slavio pobjedu: Subic je bio bosanski ban jos 1318. godine, ali je Kotromanic 1322. dosao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, poceo je prosirivati bosansku drzavu pripojivsi staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podrucja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduce ce ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmedju Dubrovnika i Splita.


Godine 1326. anektirao je veci dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politicku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilicno samostalan pod vlascu lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovnistvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.13


Kotromanic je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku srecu sto je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dusana Silnog, bila zaokupljena planovima da prosiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grcku.


Kotromanic je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro saradjivao s ugarskim kraljem saljuci mu bosanske jedinice u pomoc u njegovim pohodima protiv neposlusnih plemica u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanic prihvacao i podupirao opstojnost sizmaticke Crkve bosanske (sto je bila cinjenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri.


Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se vec bili udomacili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlucno pokusavali prodrijeti u Bosnu.14


Cini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanic presao na katolicku vjeru: u aprilu te godine licno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veci broj skolovanih svecenika koji ce biti "vicni u poucavanju vjere i koji ce znati narodni govor".15 Svi kasniji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit ce takodjer katolici.16


Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikariju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo vece podrucje jugoistacne Evrope i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevackim spisima moglo odnositi, tako reci, na bezbroj grijeha.)


Godine 1385. Vikarija je obuhvacala 35 franjevackih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega cetiri: u Visokom, Lasvi, Sutjesci i Olovu.


Do godine 1463. podici ce se jos 12 samostana u granicama bosanske drzave. Medjutim, nijedan samostan nije smio imati vise od 12 fratara, a prosjecno su u svakom samostanu zapravo bila svega cetvorica. A kako su prva tri od cetiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredisnjem dijelu Bosne, franjevacka teznja da ponovo zadobiju duse za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u vecem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.17


Crkvi bosanskoj, kao sto cemo vidjeti, takodje je nedostajalo pravog teritorijalnog sistema, pa je po svoj prilici veci dio naroda na selu praktikovao tek najnizu formu narodnog krscanstva, uglavnom bez svecenika.


Kad je Stjepan Kotromanic pokopan u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku drzavu nezavisnu, bogatu i mocnu. Ipak, njena je stabilnost jos zavisila o saradnji plemickih porodica koje su imale svoja snazna uporista u razlicitim dijelovima zemlje.


Sinovcu koji je naslijedio Kotromanica, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da odrzi na okupu sve te centrifugalne sile. Istovremeno je ugarski kralj jedva cekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak prisiljen potraziti utociste na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemica ustolicila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine - ocito uz pomoc ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nece imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje vise mnogo briga jer je zaokupljen dogadjajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug.


Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dusana 1355. godine. Jedan od srpskih plemica koji su nastojali prigrabiti sto vise teritorija od ostataka carevine bijase Lazar Hrebljanovic, koji je vodio zamrsenu borbu za vlast s ostalim plemicima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori).


Tvrtko je pruzio Lazaru potrebnu pomoc, pa je bio nagradjen pri kasnijoj razdiobi plijena sirokim pojasom teritorija juzno i jugoistocno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i juzne Dalmacije (ukljucujuci i dio morske obale izmedju Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim sto je poslije postalo Novopazarski sandzak.


U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileseva u kojem su se cuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvaznijih svetaca u historije Srpske pravoslavne crkve.


Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako sto se u Milesevi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srbljima".


* Medjutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilicno pompozne dinasticke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu sto ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj utvrdi na Bobovcu.


Tvrtko je zaista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjica, ali nikad nije ozbiljno pokusao zavladati Srbijom.19


* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Milesevi. Medjutim, nedavna su istrazivanja pokazala da se on nije okrunio u Milesevi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Vidi Andjelic, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Dzaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l.


Njegove politicke i teritorijalne ambicije lezale su na drugoj strani. Najprije je pokusao razviti novu trgovacku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske: nazvao ju je Novi (danasnji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo).


Medjutim, to je naljutilo dubrovacke trgovce, a Bosna je odvise ovisila o Dubrovcanima u ekonomskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se presutno odustalo od nauma da se trgovacki putevi skrenu s Dubrovnika na Novi.


Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio gradjanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doci do bogatijeg plijena. Udruzivsi se s jednom od najmocnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje jedinice u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ocuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletackom vlascu. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa ce nakon Tvrtkove smrti osvojiti veci dio dalmatinske obale.


Medjutim, trenutno je Tvrtko bio na celu znatno prosirenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu--dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i "kraljem Hrvatske i Dalmacije".20


U osamdesetim i na pocetku devedesetih godina 14. stoljeca dolazimo do jos jedne velike prekretnice u historije zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snazne srpske oruzane snage i dozivjele tezak poraz. U osamdesetim godinama Turci su poceli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljackasa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlascu, ali ih je tu docekao i do nogu potukao lokalni plemic Vlatko Vukovic.

Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu "kneza" dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti tursko vrhovnistvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomoc.


Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovica, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389.


Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao kataklizmicki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon cega su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije bas tako dramaticna. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske jedinice vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego cinjenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen nerijesen ishod, a Turci su se nakon toga vracali iz godine u godinu sa sve vecim snagama.21


Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlascu, priznale su osmanlijsko vrhovnistvo.


Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlasca i politicke zbrke. Izvjestaj o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodocasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruza zaista zalosnu sliku: "Prehranjuju se iskljucivo divljaci, ribom iz rijeka, smokvama i medom, cega imaju u izobilju, krecu se u bandama iz sume u sumu i pljackaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu."22


Bosanska drzava nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao sto se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanica, ali su se plemici s jakim regionalnim uporistima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izruceni na milost i nemilost promjenljivim saveznistvima i suparnistvima medju glavnim plemickim porodicama.


Ugarski kralj takodje se ponovo zainteresovao za zbivanja u Bosni, iako je tezak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijeli Turci 1396. godine ogranicio na nekoliko godina mogucnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Medjutim, 1404. godine, kad su plemici protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II.), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U iducih desetak godina on je, uz ugarsku pomoc, ponovo zadobio vlast u Bosni i pripomogao da se poprave odnosi izmedju Ugarske i najmocnijeg bosanskog plemica Hrvoja Vukcica Hrvatinica.**


Tada, 1414. godine, pojavio se novi cinilac koji je poremetio ravnotezu sila, i vojnu i politicku: Turci su proglasili izgnanog Tvrtka II. za zakonitog kralja Bosne i poslali oruzane snage da pljackaju po Bosni. Kad su sljedece godine u Bosnu nahrupile mnogo jace turske jedinice, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Turci i bosanski plemic Hrvoje. Ugarska je vojska dozivjela tezak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Turcima da ce on, a ne Tvrtko II., biti potvrdjen za bosanskog kralja, bilo je jasno da ce ubuduce utjecaj Otomanskog Carstva u Bosni biti ravan utjecaju Ugarske.23


Imajuci na umu konacno tursko osvajanje Bosne, neki su danasnji historicari, posebno srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemicima koji su na taj nacin suradjivali s Turcima.


Ali, njihovi potezi u to doba nisu se ni po cemu razlikovali od poteza prijasnjih sudionika u toj bosanskoj politickoj igri, koji su se obracali Ugarskoj za pomoc; glavna je razlika zacijelo u njihovim glavama bila u tome sto im se cinilo da Turci predstavljaju dalju i mozda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici nece nametati neku svoju neposrednu vladavinu.


Ostoja se odrzao na vlasti jos nekoliko godina i zapravo je prosirio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suocio s istim problemima - suparnistvom plemickih porodica i turskim upletanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je turska potpora pomogla Tvrtku da se jos jednom ustolici kao bosanski kralj.


Na pocetku dvadesetih godina 15. stoljeca Bosna je uzivala jos nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II. opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomoc protiv Turaka, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko podrucje oko Srebrenice u istocnoj Bosni. Na pocetku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemic Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomoc i potporu i od srpskih plemica i od Turaka, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Izmedju 1433. i 1435. godine ugarska i turska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove juzne i srednje Bosne ukljucujuci i Vrhbosnu (oko danasnjeg Sarajeva). Turske su snage, uz pomoc Sandaljeva necaka Stjepana Vukcica Kosace i mocnog gospodara Huma, odbacile Madare. U to vrijeme Turcima je vise bilo stalo do pljacke nego do izravnog pripajanja teritorija. Vecina historicara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom vaznom tvrdavom Hodidjedom, ne samo pala u turske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlascu 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedocanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.24


** Ovaj kratki spomen ne odgovara vaznosti Hrvoja Vukcica Hrvatinica, koji je bio jedna od najvaznijih politickih figura potkraj 14. i na pocetku 15. stoljeca. Vidi prikaz njegova zivota kod Sisica, Vojvoda Hrvoje.


Tvrtko II. zadrzao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obiljezene su daljnjim turskim upadima (ukljucujuci i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukcica, gospodara Huma.


Vukcic je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomasa pa se nekoliko godina vodio gradjanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vukcic i dalje potpomagao srpskog vladara Djuradja Brankovica, koji je, kao polunezavisni turski vazal, jos ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istocnoj Bosni. Vukcic se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja". Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u Milesevi, na njegovu teritoriju.


Rijec "herceg" nastala je od njemacke rijeci Herzog (vojvoda), a od te titule potjece i ime "Hercegovina".25 Stjepan Vukcic uzivao je jos nekoliko godina moci i blagostanja, ali se na pocetku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u gradjanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj porodicni spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatrazio pomoc od Turaka i potaknuo Turke da uz Bosnu ukljuce i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine.


Posljednje godine krscanske Bosne protekle su neminovno u sjeni turske groznje. Obuzet ocajnickom zeljom da osigura pomoc izvana, kralj Stjepan Tomas obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljeca. Rim se posljednjih godina sve vise zanimao za Bosnu, pogotovo posto su franjevci ondje razvili zivu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali, papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u cetrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuzivala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, medju njima i za maniheizam.


U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvjestaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kaze se da se "u mjestima u kojima prebivaju heretici, cim se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri".26


Tada je, 1459. godine, kralj Stjepan Tomas pristao da prijedje na direktne progone krivovjernika. Sazvao je svecenstvo sizmaticne Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katolicanstvo ili da napuste Bosnu.


Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije tisuce njih odlucilo je da se preobrate, a samo su se cetrdesetorica sklonila u Hercegovinu.27


Tako je sam bosanski kralj slomio kicmu Crkvi bosanskoj, svega cetiri godine prije propasti Bosanskog Kraljevstva.


Kad je Stjepan Tomas 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomasevic, na pomolu ocito bijase propast Bosne.


Tomasevic je 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoc. Na pocetku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajuci ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da ce nakon toga zaprijetiti i mletackim posjedima u Dalmaciji.2


*Ali, pomoci niotkuda. Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljece 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrdjava koja je pala (20. maja) bijase stari kraljevski tvrdi grad Bobovac.


Kralj Stjepan Tomasevic izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obliznju tvrdjavu Kljuc. Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obecanje da ce mu postedjeli zivot. Poslije su nastale kojekakve zamrsene price o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slucajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjicara srpskog porijekla, od cijeg se stvarnog opisa ledi krv u zilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrdjavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrdjavu i zapovjedio da se kralj i njegovi pogube.
I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju."29


Usprkos povremenim gradjanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uzivala u stvarnom blagostanju. Kljuc je njenu bogatstvu bio u rudarstvu: u Kresevu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Mozda je jos u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistocno od Gornjeg Vakufa).


Potkraj 13. i na pocetku 14. stoljeca stigli su u Bosnu prvi njemacki rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i poceli eksploatisati njeno rudno bogatstvo.30


Jos je vise Sasa pristiglo u 14. stoljecu jer su Stjepan Kotromanic i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasnistvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopustao da sijeku sume i podizu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih cije se ime cesto spominje u sluzbenim spisima, Hans Sasinovic (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljista i putovao je vise puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.31


Vec 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepsih srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvazniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (cije je latinsko ime glasilo "Argentaria") postala najveci rudarski i trgovacki grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije.


Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila vec vazno trgovacko srediste s uglednom dubrovackom kolonijom. Dubrovcani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina isao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovcani uvozili u Bosnu gotove preradjevine kao sto je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile vise od jedne petine ukupne produkcije srebra u Evropi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priustiti takve tkanine.32


Dubrovacke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim vaznim trgovackim sredistima kao sto je bila Foca. Dubrovacka je kolonija postojala i u Visokom, politickoj prijestolnici banovine Bosne za veceg dijela srednjega vijeka.


Ti vazni gradovi, sa svojim katolickim zajednicama Sasa, Dubrovcana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlacili franjevce kad su poceli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolicki znacaj. Medju ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovackim putevima u Bosni isticali su se jos Jajce, Travnik, Gorazde i Livno. Uz ta glavna sredista bilo je i mnogo manjih utvrdjenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni).33


Medju njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala iskljucivo od tvrdjave i sela, a koju su Turci ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.


Na selu su vecinu naroda sacinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i placali desetinu (bar teoretski) kralju.34


Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj trznici roblja u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u juznu Francusku i Kataloniju.35


U visim bosanskim planinama bilo je cobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje).
Cobane je bilo teze ukljuciti u feudalni poredak.


U bosanskom drustvu je postojala bitna razlika izmedju naroda i plemstva, ali je bilo i razlika izmedju visih i nizih plemica, iako tamosnji plemici nisu bili propisno svrstani u zapadnoevropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moc, naravno, ovisila o kolicini zemlje, ali je rang vise ovisio o sluzbi: oni koji su obavljali najvaznije drzavne sluzbe zvali su se velmoze, a nizi sluzbenici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se jos ocuvala stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, zupan, ta je cast bila negdje izmedju te dvije razine.36


Visi su plemici, kao sto smo vidjeli, imali veliku politicku moc, mogli su postavljati i svrgavati banove i kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, izmedju devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15. stoljeca, okupljali su se na manje-vise sluzbena drzavna "vijeca" da raspravljaju o tome ko ce naslijediti vladara, i o drugim vaznim poslovima unutrasnje i vanjske politike.37


Neki su od najvisih plemica zivjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a dolazili su im u goste, cesto o velikom trosku, iz Dubrovnika i jos daljih mjesta, frulasi, sviraci lutnje, trubaci, zongleri, "pajaci" i drugi zabavljaci.38


Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizovane drzavne kancelarije, u kojima su cesto, poslije cetrdesetih godina 14. stoljeca, radili franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz cirilice se razvila i specificna bosanska vrsta pisma zvana "bosancica".39


U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Na zalost, malo je njihovih djela sacuvano, ali se vjesto klesarenje moze razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrasenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom.40


Dakako da Bosna nije bila vazno srediste Evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi trebalo preuvelicavati ni njenu provincijalnost. Plemicke i vladarske porodice bile su orodjene sa sirim svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grcke.41


Mozda je Bosna bila mrtav rukavac prema zapadnoevropskim mjerilima, ali je to bio mrtav rukavac u koji je dotjecalo nesto i od plime Evropske kulture.***


*** Ovaj prikaz srednjovjekovne bosanske kulture vrlo je kratak. Opsirnije podatke o bogatoj kulturnoj bastini iz tog razdoblja (napose o steccima, rukopisima i pecatima) citatelj moze naci u sljedecim djelima: Andjelic, Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Srednjovjekovni pecati iz Bosne', Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne; Bogicevic, Pismenost u Bosni; Wenzel, Ukrasni motivi na steccima.


_______________________________


© 1999-2006 by Camo, All Rights Reserved

Chuj "neutralna verzija"

Profesore, mogul narucit kod vas kakvu istoriju koja naginje ?

Al ono, da ne bude ocigledno,
nego da bude umotano u celofan ?

Kolko bi to kostalo profesore ?

Shala na stranu, hvala vam na trudu i na ovako obimnom textu

___________________________________________________________________
Ko bi mogo opjevati redom
sve ljepote divnoga Mostara,
zar se èudiš srce što ga ljubim
sa ljubavlju sinovskoga žara?

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Indijanac dana 11-18-2007 u 21:10.

Radobolja, jesil to tek sad otkrio NOEL MALCOLMA
Ima tema na forumu koja ga obradjuje.

___________________________________________________________________
Volim, fudbal, kosarku, tenis, .... al' od svega najvise volim sport.

E,neka je Malcom Noel neutralna verzije pa nek sve ide u ....

Torres, pa ako si misljenja da nije,
de ti svoju "neutralnu verziju"

Ha ja, gdje je zapelo ?

___________________________________________________________________
Ko bi mogo opjevati redom
sve ljepote divnoga Mostara,
zar se èudiš srce što ga ljubim
sa ljubavlju sinovskoga žara?

Nemam ti ja neutralne verzije.

Malcom Noel je jedan interesantan novelista i njegova "Short History of Bosnia" me jako razonodila prije desetak godina.

senade, izdusila ti prednja guma

Vidiš da šuti...
Isprljo ga lanac...

___________________________________________________________________
665 - Skoro zao

Jsi li to istoricar posto Bagoniiiiii?????
Tta radi biciklo na H-istoriji???? zar neide na rubriku:"Sta vozite"

___________________________________________________________________
Jaaa,moja ti sto se ispricasmo

dje si,mujo

___________________________________________________________________
HoneyMNE
*Što ja volim kad me ne znaju...a ne volim kada lažu*

citat od Mujo Pasic:

Jsi li to istoricar posto Bagoniiiiii?????
Tta radi biciklo na H-istoriji???? zar neide na rubriku:"Sta vozite"

Ma jok...
Ovo samo radi Sene...

___________________________________________________________________
665 - Skoro zao

citat od HoneyMNE:

dje si,mujo

dje si Sujo

___________________________________________________________________
Jaaa,moja ti sto se ispricasmo

dje me nadje...

___________________________________________________________________
HoneyMNE
*Što ja volim kad me ne znaju...a ne volim kada lažu*

citat od Indijanac:

Chuj "neutralna verzija"

Profesore, mogul narucit kod vas kakvu istoriju koja naginje ?

Al ono, da ne bude ocigledno,
nego da bude umotano u celofan ?

Kolko bi to kostalo profesore ?

Shala na stranu, hvala vam na trudu i na ovako obimnom textu

Hamo, Pipa i ostala ekipa

___________________________________________________________________
lose,lose MSP

Kada se govori o istoriji BiH nezaobilazno je ime Nade Klaic.

".... Prvo par rijeci o Nadi Klaic, ona se ubraja u sami vrh najutjecajnijih historicara na Balkanskom prostoru.

Unuka Vjekoslava Klaiæa. Godine 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine 1946. doktorirala je tezom Politièko i društveno ureðenje Slavonije za Arpadoviæa. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeæa. Hrvatsku je medijevalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su ukljuèeni elementi gospodarske i društvene povijesti

Njen doprinos modernoj hrvatskoj medievalistici je golem, vrijeme je potvrdilo veæinu njenih postavki.



Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska - ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeæa, bila zemlja Bošnjaka razlièitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historièara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaiæ u svome djelu “SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITIÈKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE” (Zagreb, 1989.), nauèno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaiæ potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaiæ dolazi do sljedeæih konstatacija: ….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišiæevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Meðutim nekritièki izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zakljuèke samo onom historièaru kome nije odveæ stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeæa. ….Posve razumljivo da Æirkoviæu za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeæa kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado uèinio,onda kritièkom historièaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od poèetka bila BOSANSKA...."

___________________________________________________________________
lose,lose MSP

broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Hogar dana 11-19-2007 u 21:12.

Ja bih istoriju BiH podijelio u tri razdoblja:
feudalnu BiH, osmanlijsku vladavinu i novije doba dolaskom Austrougarske pa ovamo.
Tuzna je istorija BiH uvjek su je osvajali neki novi okupatori i eksploatisali. Gubili su ratove i za sobom ostavljali pustos a ko nije imao mogucnosti da se povuce ostajao je u BiH i izgradjivao je da bih u njoj zivio tako su svaki od ovih osvajaca ostavili svoje tragove. Danas je tako stvorena BiH u kojoj zive narodi sa razlicitim porijeklom. Tako u ovo savremeno doba kada treba da idemo dalje mi se vratimo nasim precima i razrijesavamo njihove aferima. Svi mi imamo pretke u BiH koji nam nisu bas mnogo ostavili da biramo a samo mi nije jasan ovaj nas sindrom da sve sto valja zapalimlo i unistimo. Mi smo jedini okupatori BiH koji je ne eksplotise vec je rusi i pali. Mi smo tuzna epoha koja ce biti izbrisana i o njoj nece niko htjeti da pise. Dodo bih mozda i cetvrtu epohu ovu kojoj smo mi zivjeli i nazvo je "crna rupa".

___________________________________________________________________

neki naprave radost gdje god odu, neki kad god odu.

Pasha svaka chast.