Register Kalendar Lista Forumasa Administratori i Moderatori Pretraga Foruma Pitanja i Odgovori Forum
Moforaja » NAUKA I DRUŠTVO » KULTURA » Likovni umjetnici Mostara i Hercegovine 1 Votes - Average Rating: 4.001 Votes - Average Rating: 4.001 Votes - Average Rating: 4.001 Votes - Average Rating: 4.00 » Vozdra Gost [Sezame otvori se|Registruj se]
Zadnja Poruka | Prva Neprocitana Poruka Print Page | Preporuci Prijatelju | Dodaj Temu u Favorites
Stranica (10): « prva ... « prethodna 2 3 4 [5] 6 7 8 sljedeca » ... zadnja » Postavi novu temu Odgovori
Autor
Odgovor/Poruka « Prethodna Tema | Slijedeca Tema »
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

Simboli Razlicitih Civilizacija Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    SIMBOLI RAZLICITIH CIVILIZACIJA


    NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Bratislav Ljubisic, a objavljen je u oktobru 1998. godine.



    Povodom najnovijih izlozbi slika Mostarke Tamare Djedovic u Galeriji VMA i Centru za dekontaminaciju umjetnosti u Beogradu



Slikarstvo i slikovno u istoriji oduvek su privlacili paznju kako teoreticara, tako i filozofa, knjizevnika... Jer komunikacija koja se uspostavlja koriscenjem elemenata slike ima svojstvo direktnog delovanja na posmatraca i najcesce je vise od ilustracije. Mogucnost da se simboli ukrstaju na razlicite nacine i tako dobiju priliku da se njihovo znacenje i polje oznacavanja prosiri, daje slikarstvu car novog i iznenadnog. Nema tu preinacavanja, ima dopunjavanja. Nema takozvanog "praznog hoda", ima potrage za dubljim i odredjenim smislom.

Tamara Djedovic je slikar koji se pomenutim itekako koristi i tome pronalazi neobicnu mogucnost igre. Njene slike su ispunjene pokatkad do zasicenja bojom i detaljima kojim se uspostavlja veza sa zamisljenim, ali i dozivljenim. Ima unosenja emocija, nastojanja da se obuhvati vremenski raspon od nekoliko vekova - cesto i milenijuma - da se simboli razlicitih civilizacija i religija dovedu u dodir, neku vrstu celine koja odise istrazivackim. U pitanju je slikarski temperament koji ne zazire od najrazlicitijih kontrastiranja da bi se dobila ukupnost slike. I tek ona kao celina deluje na posmatraca; slika biva neka vrsta pojma.

Postoji i nacin na koji Tamara Djedovic transponuje svoje ideje, "opkoljava" smisao slikanog. Hoce li to biti slika na staklu, sa mogucnoscu da se sagleda sa obe strane, ili je to slika na papiru, ostaje nevazno. Vazan je gest kojim slika odise: pastuoznost i zestoki kolorit cine ovo delo pomalo zagonetnim.

Posmatracu je ostavljeno da odgonetava i da gradi svoju pricu od elemenata koji su na slici. I tek onda se uspostavlja komunikacija sa autorom i njegovim idejama. Moze se pokadsto uciniti da je emocija prejaka, da sentiment nosi prevagu nad likovnim i da se pojavljuje naracija. Ali, to je ipak, sve u drugom planu. Ono sto je najbitnije svakako je, ponavljam, slika. Slika sa svim svojim mocima da prodre u onostrano i da se nametne jedinicnim znacenjem.

Mozda ova izlozba dolazi u trenutku kada je Tamara Djedovic opsednuta dozivljenim raspadom sopstvene istorije i tako tesko razdvaja "objektivno" od "licnog, subjektivnog". No, to je deo potrebne misaonosti koje ima.

Umetnik ne sme da zaboravlja, ali je prinudjen da to sve bude dovedeno u sklad koji logika i pravila umetnosti namecu. Toga u ovom slikarstvu ima. To je jedan zestok obracun sa nametnutim i napor da se dosegne nesto novo, drugacije i humanije. I tu svakako ne sme da bude zaboravljanja.

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

03-31-2008 03:14 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

MIRKO KUJACIC – 1. dio Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    MIRKO KUJACIC – 1. dio


    *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Zdravka Gurovic Jeremic, a objavljen je u junu 2001. godine.



Ime Mirka Kujacica vezano je za pojam izrazito angazovanog slikara, buntovnika s paletom. Uobicajeno je da se njegovo stvaralastvo dovodi u vezu samo sa pojavom socijalne umjetosti s one strane Save i Dunava - za cuvenu cokulu. Pri tom se zaboravlja vrijeme stidljivo nagovjestenog zenitizma, zatim tradicionalno realistickog perioda, analitickog kubizma i snaznog ekspresionizma. Mozda ce ova prva retrospektivna izlozba povodom 65-godisnjice umjetnickog rada, kada ce se na jednom mjestu naci 160 Kujacicevih djela prikupljenih i pozajmljenih od mnogih galerija i iz privatnih zbirki, otkriti Kujacica slikara u novom nepoznatom svjetlu.

”Cast mi je predstaviti gospodina Mirka Kujacica specimen clana boemskog narastaja i slikarskog podmlatka. On je u Parizu, na Monparnasu, pored kavanskog zivota, studirao i slikarstvo, a lutao je sa sanjarskom i pomalo pustolovnom dusom cak i do druge hemisfere. Prijatelj divljih elemenata, mora i hridina, do danas je ostao u sustini, gotovo i neprijatelj civilizacije, pa ipak je svojim kistom ilustrovao takve duhovne krize i rascjepe, koji granice sa razularenoscu vizija Van Goga, ili da uzmem blizi termin s bolecivom osjecajnoscu Ignjata Joba... Samo sto ga nikad nije napustala zelja za promjenom, pustolovinama, a isto tako ni za casom vina, ugodnim razgovorom, lakom pjesmom i obrokom ribe koju je obicno sam lovio. U skromnosti svojega zivota znao je da se snalazi najjednostavnije, skoro k’o kakav indijski fakir”.

Bile su to rijeci neponovljivog pjesnika i Kujacicevog sabrata boema Tina Ujevica povodom otvaranja Mirkove izlozbe u Sarajevu 1931. godine - rijeci koje najbolje svode bilans jednog ”velikog pijanog zivota”, svega sto sobom svojom umjetnoscu zivljenja nosi Mirko Kujacic.

Njegova umjetnost uspijeva da obuhvati taj donkihotovski, nepokorni i neumorni zivot i da ga pretvori u plasticni izraz. Stoga impresionira toliki broj borbi, pobuna i revolta koji se radjaju na stafelaju jednog umjetnika koji vascijelim zivotom ne prestaje da potvrdjuje tu osobinu. Njegovo slikarstvo otkriva potisnutu silovitost neobicne vrste. Otuda pitanje: ko je u stvari Mirko Kujacic? Sljedbenik Delakroa, El Greka, Sutina, poklonik anticne skulpture, znatizeljnik zanesen ljepotom stecaka ili objesenjak kome se dopada da pokaze na platnenoj podlozi poderanu cokulu, da sokira publiku i uvijek bude u sredistu likovnih previranja? Ili je to slikar koji kontinuirano u citavom rasponu svog djela omedjenog vremenom dovoljnim za jedan ljudski vijek razvija i usavrsava jedan stil s "predilekcijom za monumentalnost i epski izraz”, za figurativno i skuceni registar oporih boja?

Ustvari, u pitanju je stvaralac s jedne strane rijesen da svoju snagu iskoristi u drustveno­politickom angazmanu, i s druge strane odlucan da tu snagu usmjeri ka trazenju sopstvenog izraza vidjene stvarnosti. Mirku Kujacicu pri tome je uspjelo da stvori slikarstvo koje manifestuje koherentnost obje tendencije - slikarstvo sinteze protesta.

Poceo je smjelo, zadihano s parolama protiv drustvenih nepravdi, protiv “l'art d'aparanse”, protiv ucmalih, oficijelnih izlozbi, protiv svih jama i ljudskih gubilista. Cudno je u tome da ovaj dugi zivot u akciji nije ostavio bogat duhovni testament - sveobuhvatno djelo. Njegova stalna angazovanost, stvaralacka i ljudska radoznalost, buntovnost i avantura, udaljavali su ga od slikanja pa u dugim razdobljima nije ni doticao kicicu. Tek sada, uprkos bremenu godina on se dokazuje djelima koja nose svjezinu mladosti i patinu golemog slikarskog i zivotnog iskustva.

Kujacicev slikarski opus mozemo uz opasnost koje nosi svaki pokusaj da se cjelovito umjetnicko djelo sapne strogim vremenskim, polarizovati na dva perioda: od 1929.-1935. godine i od 1960. do osamdesetih. Prvi je anticipacija, a drugi rekapitulacija Kujacicevog ekspresionizma. U prvom se naziru korijeni koji ce afirmisati karakteristike njegovog slikarstva: temperamentan sirok potez, insistiranje na boji, odusevljenje figurom i izrazena individualnost. Drugi period, to je doba zrelosti, nastavljanja i usavrsavanja. To je u sustini jedan kontinuum u idejnom i formalnom obliku. Otuda je ocigledna veza ”Crnogorca” iz 1932. godine i ”Obraza gorstaka” tridesetak godina kasnije. Ono vrijeme izmedju je slikarstvo niske temperature, faza prelaza, trazenja i stilskih lutanja.

Ekspresionizam oblika Kujacic zadrzava dok slika cemerni zivot ribara i mornara, divlju jacinu i posnost crnogorskog stijenja, dok ozivljava narodnu mitologiju, dok brazda reljefne povrsine lica gorstaka i dok islikava masovke pod snaznim dojmovima omladinskog bunta u zapadnoj Evropi krajem sezdesetih. Njegova neobuzdana snaga ekstaticnih vizija bez tog ekspresionizma bi iscilila. Tim prije sto je to slikar bujne i jake maste i sto njegova osebujnost izbija u znaku unutrasnjeg vrenja i nemira i njegove bucne, robusne, raspusne i plahovite prirode koja kao cudnim ”ralom ili motorom urezuje po platnu bojom” sve sto osjeca. On napada platno sirokim i zustrim potezima cetkice, dramaticno sukobljavajuci goruce i prigusene tonove. Plav, crven i zut, opor i sirov ton izrazava tako u boji onaj gorstacki element njegove prirode tako jasno prepoznatljiv u njegovom potezu. U velikoj hitnji inspiracije stvara ritmove oblika koji ponekad djeluju nedovrseno, ponekad idu do granica apstraktnog, do pretjerane redukcije i uopstenosti, ali u kojem zadrzava asocijaciju na odredjeni motiv. Realno kod Kujacica nije nikada iskljuceno, vec samo mnogostruko preobrazeno.

Pocinjuci ekspresionizmom i zavrsavajuci dramaticnim ekspresionizmom, njegov izraz bio je cas smirena improvizacija, cas razbuktana dramatika, cas odmjerena geometrijska cjelina. Tematski Kujacic je epican, najcvrscim korijenjem vezan za rodno tlo.

”Kao izrazajnost njegovo slikarstvo proslo je Zenit, pripada istoriji i muzejima... o njemu treba pisati zbog duhovnog zdravlja i vitalnosti i krepkosti umjetnika i izvjesnih novih specificnih vrijednosti”.

Godina 1960. moze se smatrati godinom preokreta u Kujacicevom slikarstvu, kada nastaje prekid sa trazenjima i eksperimentirna i kada se uoblicava pocetak posebno estetske cjeline.

Kujacic je ponovo, po treci put kod Lota pred njegovu smrt 1962. godine kao posljednji jugoslovenski slikar koji kod njega boravi. U pismu Katarini Ambrozic od 8.10.1974. godine Kujacic objasnjava svoj ponovni odlazak. ”Pokazalo se da to nije samo iz sentimentalnosti prema 'svom nekada', nego da mi je bilo nuzno da se otresem teske zaparlozenosti u nekom neslikarskom realizmu”.

Djela iz tog perioda: ”Figura u plavom” (1960.), ”Figura sa Lotovim potezima” (1960.) i serija aktova iz iste godine najavljuju novo shvatanje.

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

04-02-2008 04:39 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

MIRKO KUJACIC – 2. dio Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    MIRKO KUJACIC – 2. dio


    *NAPOMNEA: Tekst koji slijedi napisala je Zdravka Gurovic Jeremic, a objavljen je u junu 2001. godine.



Kujacic stvara aktove sa blagom geometrijskom stilizacijom, razradjujuci Lotov princip dezagregacije forme bojom i svodjenje koloristickog registra na dvije-tri primarne boje. U kompoziciji slike figura je stavljena u prvi plan rasclanjena na koloristicke planove unutar definisanog oblika koji jos zadrzava prirodnu formu. Paleta je suzena na toplije tonove: oker, ruzicasto, zuto, crveno. Modelovanje oblika vrsi se izborom boje za svaki plan posebno. Smisljenim rasporedom koloristickih partija nagovjestava se pokret i odredjuje volumen. Trecu dimenziju sugerise geometrijski sematizovanim paravanima.

Za Kujacicevo slikarstvo sedme decenije vazi nacelo koje je formulisalo da kod dvodimenzionalnog prostiranja boje ulogu valera preuzima obojeni crtez, a linija prerasta u konturu da bi definisala odredjenu formu ili prostor. To nacelo vazi i za Kujaciceve kasnije figurativne cikluse kada maksimalno koristi istobojni crtez u svojim slikama a potiskuje koloristicke vrijednosti iz ovog perioda.

Mostarski period ili kubisticka faza u maniru Zaka Vilona koju Seremet naziva ”letvama” oznacava nov, suptilniji i apstraktniji nacin izrazavanja - jedan svijetliji impresionisticki kubizam. Realni motivi pejzaza Mostara, Pocitelja, Bune javljaju se kao okosnica unutar koje umjetnik rasporedjuje kolicine boja. Vrlo precizan crtez, graficki tacan, definise formu, ritmuje planove i konstruise ambijent. Jedinstvo slike je sada vise u jedinstvu tonova, valera, kompozicionalno organizovani u vidu trougla.

U tom novom prosedeu dominiraju plasticni cinioci violetno-zeleni tonalitet, akvarelni nanos, a ne gust impast i geometrizacija predmeta i masa. Sve skupa to istice osjecanje ravnoteze, cvrstine i cistote koju odaju ove slike.

Nakon prve izlozbe sa ovom tematikom u Sarajevu 1963. godine pojavila se kritika koja precizno objasnjava karakter promjene. Vrsni znalac Kujacicevog slikarstva Rade Prelevic tim povodom u casopisu ”Most” istice: ”Slikajuci predjele Mostara, Bune i Pocitelja on nije vise izgledao onako robustan i patetican nego prije nekakav lirski sanjar koji nas podsjeca na simbolisticke pjesnicke slike... Odsustvo ljudske figure, staticnost pejzaza, ledeni mir izrazen nijansama bjelicastih i modricastih boja davali su osnovni ton slikarstvu Mirka Kujacica, ali uza sve to te slike su nagovjestavale jedno novo nadahnuce”.

Transponovanje prirode i objekata u nove geometrijske odnose najefikasnije je i najdosljednije u djelu ”Bukovi na Buni” iz 1964. godine, a nije manje impresionantna ni slika ”Oro” iz 1963. godine koje potvrdjuju Kujacicev prefinjeni osjecaj za boje i njene mogucnosti.

Motivi iz hercegovackog podneblja koliko god da su zanimljivi u samom pocetku zbog raznovrsnosti u likovnom izrazavanju, toliko kasnije pate od izvjesnog koloristickog, kompozicionog i motivskog ponavljanja. Najcesce se samo mijenja ugao slikarevog posmatranja ”Pocitelj” (1964.), ”Pocitelj s ade” (1961.), ”Pocitelj sa Kule” (1962.), ”Biscevica cosak” (1962.).

Na novim platnima ”Hercegovino, bastino plemenita” (1976./77. godine) Kujacic je pokusao da ozivi istorijsku tradiciju i nasljedje, da ujedini srednjovjekovne vrijednosti i slikarsku materiju, u kreativnom smislu, da pomiri lirizam i arheolosku strast sa slobodom stvaranja.

Monumentalni bogumilski spomenici - stecci sa kojima se susretao u svom devetogodisnjem konzervatorskom radu postali su tema novog ciklusa. Naivni, plosni, stilizovani motivi, njihova simbolika i jednostavnost, zanimljivost sadrzaja i ljepota klesarskog zanata na ovim sakralnim spomenicima bili su podsticaj za stvaranje novih, veoma neobicnih djela u kojima preovladava plava boja. Kujacic uvodi akcenat samo jedne dominantne intonacije plave boje slicno tendenciji fovista od 1907. godine. Potezima plave u plavoj razlicitog intenziteta modeluje oblik na nov nacin, stvara valerske gradacije jedne boje. Tako iz veoma dekorativne plohe stecaka na slici izranjaju stilizovane figure plesacica, konjanika te razni scenski i geometrijski motivi. Sasvim rijetko, kao na slici ”Turnir” iz 1970. godine, iz te tonske jednolicnosti bljesne akcenat crvene boje. Djela iz ovog ciklusa ”Konjanik” 1966. godine, ”Dobri Radivoje” iz 1967. godine a posebno ”Plesacica” nose i jednu ekspresionisticku notu, cak jako izrazenu crnu konturu.

Kujacicevo slikarstvo je dublje i bitnije vezano za Hercegovinu. Bjelina, ogoljeli pusti predio, svijet krsa sa plavo-zelenom Neretvom i zarkim mediteranskim suncem, kao nesto zavicajno posebno ga privlaci i uzbudjuje. Ciklusu ”Zamaha” prethode dvije kompozicije ”Maj I” (1968.) i ”Maj II” (1968./69.). 1968. godine nastaje i drugi ciklus ”Goloruki” koji proistice iz zamaha i koji simbolise grupe deformisanih muskih i zenskih aktova u grcevitom pokretu.

Deformacija stilizovane golotinje, produzena figuracija, ruzicasti inkarnat snaznim potezom cetke postaje neka materija jedinstva, boje i volumena. Kujacic je potisnuo koloristicke vrijednosti i sveo paletu na jednu dominantnu violetnu harmoniju. Ovakva monohromija stvorila je mogucnost da se oblik modeluje na nov nacin. Ulogu valera preuzeo je obojeni crtez. Razliciti potezi jedne boje u istoj boji, violetne u violetnoj, definisu antropomorfne oblike i imaju karakter modelacije. Violetna boja stoga ima znacenje i linije i tona i povrsine, sto sve doprinosi da se intenzitet boje istakne i postigne utisak valerske raznovrsnosti. Kompozicije ”Golorukih” donose novost u formi triptiha i poliptiha. Zbog toga u njegovom slikarstvu ima elemenata apstrakcije, nedovrsenosti sto dolazi dobrim dijelom kao rezultat zestokog postupka i slikarevog temperamenta koji nastoji da savlada platno u jednom dahu.

Radovi iz ovih ciklusa figurativnih kompozicija pokazuju zrelost Kujacicevog stvaranja, znanje i sigurnost u izvodjenju ljudske figure. Oni predstavljaju poseban trenutak u njegovom slikarstvu kada dolazi do sinteze njegovog stvarnog angazovanja i slikarskog transponovanja akcije. Unutrasnja borbenost dobija i spoljni slikarski gest kojim se ona ostvaruje. ”Da su preglednije komponovani - pise Pavle Vasic - predstavljali bi jednu novu mogucnost za monumentalno - herojski stil u nasem zidnom slikarstvu”.

”Ovo vrijeme ‘Golorukih’, ‘Zamaha’, ‘Obraza gorstaka’ mogli bismo nazvati drugom mladoscu umjetnikovom: u njemu je on svoj predratni ekspresionizam doveo do bijelog usijanja”, primjecuje u predgovoru kataloga Umjetnicke galerije BiH Azra Begic.

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

04-04-2008 06:37 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

Boem I Veliki Majstor Liskaluka Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    BOEM I VELIKI MAJSTOR LISKALUKA


    *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je novinar S. Djuderija, a objavljen je 20. jula 2006. godine.



    Meha Sefic sa slikama opet pred svojim Mostarcima; Pjevao u Zagrebu u barovima s Ivom Robicem; Dzemal Bijedic ga nagovorio da se bavi slikarstvom


Meha Sefic, cija se izlozba otvara veceras u Mostaru, veliku slikarsku karijeru poceo je na nagovor Dzemala Bijedica. I to kada se u svoj Mostar vratio iz Zagreba gdje je, sto je malo poznato, sa cuvenim Ivom Robicem godinama pjevao u vidjenijim barovima. Zavrsio je cak dvije akademije umjetnosti, u Zagrebu i Beogradu.

U Mostaru je zivio boemskim zivotom. Mostar ce vjecno biti obiljezen Mehinom dobrom dusom. I danas se prepricavaju price, pjesme, liskaluci, aksamluci pored Neretve...

Alija Kebo, mostarski knjizevnik, bio je veliki prijatelj rahmetli Sefica.
- Meha je bio zaljubljenik u Mostar i umjetnost. Zivio je s narodom, bio je veliki boem i autor mnogih legendarnih liskaluka. Mislim da je on najveci mostarski umjetnik, neprikosnoveni slikar hercegovackih motiva - kazao je Kebo.

Sefic je rodjen u Mostaru 1919. godine, gdje je i umro 1988. godine.

    Pravio ramove


- Sjecam se da je Meha imao atelje blizu moje kuce, cesto bih odlazio kod njega jer sam se jos kao dijete zaljubio u slikarstvo - kazao nam je slikar Alica Jakirovic i dodao da je pravio i ramove za Mehina umjetnicka djela.

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

04-14-2008 05:12 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

MOSTAR U OCIMA SVOJIH SLIKARA – 1. dio Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    MOSTAR U OCIMA SVOJIH SLIKARA – 1. dio


    *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je dr. Nikola Kovac, a objavljen je u martu 2006. godine.



Za neke gradove, kao i neke pejzaze, prvenstveno nas vezuje skup iracionalnih spona koje prebivaju u nasem afektivnom pamcenju, spontanom uzbudjenju ili neobjasnjivim izvorima zadovoljstva. Ta stanja duha se ne daju odrediti kao sto ni slikar ne moze objasniti potrebu da se ponovo vraca istom motivu. Slikar ne moze razluciti sta stvarno vidi od onoga sto pripisuje predmetu svog posmatranja a sta ucitava u banalni tekst percepcije. U tome i jest tajna likovne transpozicije i stvaranja po mjeri estetskih imperativa, s onu stranu oponasanja ili objektivnog ”snimka”.

Na slican nacin i putnik u gradu koji voli pronalazi prizore koji izviru iz vremena kada su za nas bili samo dio svakodnevne topografije, prepoznatljiva sintaksa zavicaja ili rutinski itinerer. Tek kasnije te svakodnevne slike se pretvaraju u intimnu mitologiju, u emotivni sindrom u kome je nemoguce razluciti mastu od stvarnosti, unutrasnju hroniku bica od hronologije vanjskog svijeta. Slike iz djetinjstva i mladosti, kao i prva uzbudjenja, ostaju trajno obiljezje bica, arhetipski izvor svih kasnijih saznanja i estetskih uvjerenja. Te prve slike vidimo kao oblike, kao mase, kao vizure; kad ih, kasnije, prizivamo u sjecanje, one gube preciznost kontura, gube proporcije i lice na vizionarske predstave. Ali nepostojanost tih slika i njihov vizuelni iluzionizam cuva i neke neizbrisive utiske – mirise, svjetlosti, boje, koji upotpunjavaju i ucvrscuju nas unutrasnji pejzaz i nase osjecanje pripadnosti gradu, pokrajini, zavicaju.

Mostarski slikari su obiljezeni tim intimnim pejzazom, tim arhetipskim slikama koje zrace kao neiscrpno vrelo oblika, boja, atmosfere. U njima su sadrzana uzbudjenja i potresi duse, tradicijske predstave i simboli vjere, jezik i njegove metaforicke igre. Slikar, dakle, nosi to slikarsko bogatstvo kao dio vlastitog bica; on mu se neprestano obraca jer u njemu pronalazi sebe projiciranog u vremenu, odredjenog u prostoru.

Duhovna veza sa tim praslikama ispoljava se kao naglaseno osjecanje za likovnu formu, za koherentan odnos koloristickih masa, za lirsku atmosferu kompozicije. Koncept slike, dakle, podudara se sa izvodjackim postupkom, sa individualnim izborom tehnike. U raznovrsnim slikarskim registrima prepoznajemo jedinstven duhovni obrazac, jedinstven imaginarni prostor sa razlicitim oblicima individualnog stila i rukopisa. Slikari, jednostavno, prepoznaju svoje duhovno podneblje kao sto slobodno biraju nacin njegovog predstavljanja; tj. ne odricu se zajednickog inspiracijskog vrela cak i kad tokove svoje stvaralacke energije usmjeravaju u razlicitim pravcima.

Zavicajna pripadnost mostarskih slikara i lokalno obiljezje njihovih djela samo je formalna i tematska karakteristika tog likovnog kruga i ne podrazumijeva vrijednosne kvalifikacije i sudove. To, jednostavno, znaci da medju likovnim motivima nema hijerarhijskih razlika, da motiv ne prejudicira vrijednost njegovog likovnog predstavljanja, da je za slikara podjednako relevantan i lik prosjaka kao i lik cara. Slikar svoje imaginarno bogatstvo crpi iz natalozenog iskustva prvobitnih slika, iz prizora koji su zauvijek fiksirani u njegovoj masti i koji ne prestaju da opsjedaju njegovu svijest. Kad H. Tikvesa crta prizore i likove sa usca Neretve ili iz porusenog Stoca, onda je nebitno gdje on zivi – u Beogradu, Sarajevu ili u rodnim Surmancima: njegov likovni bagaz cine zavicajni pejzazi koji ga ne napustaju ni u snu ni na javi; kao sto je on dio tog pejzaza, tako je pejzaz nerazdvojni dio njegovog umjetnickog identiteta. Kad M. Kujacic slika zavicajni kamenjar i oskudne seoske crkve, to je konstanta njegovog likovnog bica, bilo da zivi u Parizu ili Mostaru. Kad M. Sefic crta mostarsku carsiju, cvjetne aleje ili drvorede, to je izraz njegove intimne mitologije velicanja ljepote i trijumfa svjetlosti. Kad K. A. de Rivera slika prizore sa svoje terase, onda u prozracnosti njegovih akvarela i igri svjetlosti osjecamo miris zavicajnog podneblja i pitome prizore juga, ne pitajuci se za porijeklo slikara i detalje iz njegove biografije. Kad A. Ramic slika Stari most ili Pocitelj, suoceni smo sa prodornim slikarevim pogledom koji ispod povrsine vanjskog svijeta traga za duhovnim sustinama materije, za arheologijom sjecanja i suncanim pejzazima Hercegovine. Kad M. Soldo svoje apstraktne kompozicije predstavlja kao kompleksan vid culnih senzacija i slojevitog iskustva, svijet koji pred nama ozivljava nije lisen topline zavicajnog podneblja i ljepote kojom zrace prirodni oblici. Jednom rijecju, prvobitni motivi za svakog slikara su konstanta njegovog umjetnickog stvaranja; sve ostalo je u funkciji slikarevog slobodnog izbora stila, postupka, rukopisa.

Svi Mostarci i svi putnici koji u Mostar svracaju znaju kako je neuhvatljiva bogata i blagotvorna svjetlost koja obasjava baste, krovove, kaldrmu. Svi znaju kako se mijenjaju boje Neretve, cak u toku jednog dana; niko od putopisaca te pojave nije propustio da registruje, da im se divi, da u njima vidi cudo grada izlozenog mirisima Mediterana i vjetrovima sa kontinenta. Mediteran otvara prostore svjetlosti i u talasima nanosi mirise mora; kontinent razbija oblake saljuci buru i sjeverac, privlaci kisne oluje u svoje visine, a kad u tome ne uspije tada se nad Mostarom otvaraju nebesa i prolamaju oblaci. Nakon tih proloma, na nebu ponovo zavlada svjetlost, osvjezena, obojena kao snoplje zraka koji bljeskaju u ogledalima Neretve. Grad tada izgleda kao nestvarna gradjevina koja lebdi u svjetlosti, odrzavana nevidljivim koncima sna.

Mostarski slikari su tu svjetlost i te boje upijali pogledima citavog zivota: svjetlost i boja su za one najdarovitije bili izazov i upozorenje da se lijepe stvari dogadjaju samo jednom, da prolaznost stvari treba uhvatiti u trenutku, prije nego definitivno isceznu. Brzim isprekidanim pokretima, akvarelistickom tehnikom neponovljivih poteza kistom. To su slikari koji svakodnevno osvajaju ljepotu, bore se da se taj privilegovani trenutak ne pretvori u banalni prizor i meteoroloske podatke. Slikar, naime, traga za onim sustinama koje dugo i pasivno pocivaju u mraku predmeta ili u bogatom pejzazu i podneblju juznih krajeva, u mitologiji bilja. Carobnim potezom slikar izdvaja ljepotu iz njenog fizickog i materijalnog kruga, iz materije koja se mijenja, raste i buja; ljepota je na granici Orfejevog pogleda upucenog Euridiki –zagonetna i neuhvatljiva. Slikari i pjesnici stavljaju na kocku citav zivot da crtezom, bojom i rijecju oblikuju svoju viziju obasjanu ljepotom.

(Nastavlja se)

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

06-18-2008 04:43 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

MOSTAR U OCIMA SVOJIH SLIKARA – 2. dio Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    MOSTAR U OCIMA SVOJIH SLIKARA – 2. dio


    *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je dr. Nikola Kovac, a objavljen je u martu 2006. godine.



Na platnima hercegovackih slikara zivi grad Mostar, preobrazen bezbrojnim pogledima, prelomljen kroz prizmu vizionara-pjesnika, slikara, neimara, osvijetljen svjetloscu i bojama nebeskog i zemaljskog porijekla. Kao sto Kami tvrdi da mediteranski grad Tipazu, u Alziru, u proljece naseljavaju bogovi, tako bi se i za Mostar moglo reci da se u nekim periodima godine pretvara u mitsko naselje u kome ozivljavaju sva cuda i sve ljepote prirodnog i ljudskog djela – personificirani likovi vode, svjetlosti, vjetrova i oblaka. Mostar fascinira ukupnoscu svoje panorame i izrazitoscu svojih arhitektonskih detalja, skladnom vezom prirodnih oblika i urbanih cjelina, zivopisnim izgledom svojih mahala i promisljenim rasporedom gradskih arterija. Jednom rijecju, Mostar se predstavlja kao dovrsena likovna kompozicija ciju pozadinu i okvir cine nebo i okolna brda. Slikarev zadatak je da izabere stajnu tacku i da vlastitom svjetloscu osvijetli segment te kozmicki zaokruzene kompozicije.

Hercegovacki pejzaz je lisen agresivne monumentalnosti i tragova elementarnih potresa, ali sadrzi ideju velicine, spoj kozmickog i zemaljskog kao ozivljeno lice mitoloskih svjetova. Sve je istovremeno i zivot i njegov mineralni prah, trajnost materijalnih oblika i njihova duhovna sustina. Sunce i behar, kamenjar i rijecni tokovi, vjetrovi i mirisi – sve odjednom ozivljava i traje uprkos smjeni godisnjih doba. Pejzaz je ovde iskonska slika svijeta koju ne narusavaju ni pokreti prirode ni hod istorije, ni proizvoljna naoblacenja u kozmosu ni covjekove osvajacke ambicije.

Slikar je unutar tog svijeta trajnih i kontrastiranih svojstava i velicina; on nije puki posmatrac i svjedok, nego aktivni sudionik likovne metaforizacije svijeta. M. Kujacic gradi svoju ”crkvicu” od istog materijala od koga je sacinjen i kamenjar; on u amorfnoj masi traga za oblikom i njegovom duhovnom tezinom. N. Pivac sazima svoju viziju pejzaza u geometrizovane oblike izlomljenih ploha dramske i lirske intonacije. M. Soldo obuhvata raznorodne sadrzaje iskustva kao koloristicku igru poremecenih dimenzija, sukobljenih volumena, ispunjene praznine svijeta. M. Sefic reducira prostor na njegove unutrasnje tacke, na znakove prepoznavanja: sve ostalo se odrzava snagom sugerisane svjetlosti u kojoj crtezi lebde kao imaginarna konstrukcija neuhvatljivih kontura. Svi ovi slikari suoceni su sa istim likovnim problemom: kako pronaci protutezu tvorackom cinu prirode? Kako predstaviti mnogooblicnu i slojevitu strukturu svijeta pokretom slikareve ruke? Kako u materiji utisnuti tragove duhovnog postojanja?

Hercegovacko podneblje, okrenuto licem Mediteranu ali i sibano vjetrovima sa kontinenta, nije staticno ni ukoceno kao nepromjenljivi model za oponasanje, kao prepoznatljiv topografski okvir: to je prostor otvoren prema nebu, neograniceni horizont sirokih vizura i promjenljivih optickih efekata. To je prostor na koji vise djeluju kozmicke sile nego sto ga odredjuje materijalna supstanca njegovih gabarita. Svjetlost se stalno mijenja, nebo je uvijek promjenljivo (osim kad je zategnuto kao beskrajni azur), rijeka nema nikad istu boju. Priroda je u punom zamahu stvaranja i razaranja, s nepredvidljivim obrtima i metamorfozama.

Bez obzira da li slikaju pejzaze i prizore grada, ili se njihova fantazija raspline u lirsku apstrakciju i nefigurativne plohe, mostarski slikari na svojim kompozicijama ozivljavaju duh istog podneblja, zajednicku svjetlost grada razapetog izmedju smaragda Neretve i nebeskog azura; svuda svjetlucaju ogledala Neretve, svuda se bujna i mirisna vegetacija spaja s arhitektonskim oblicima zivopisnih mahala ili rusevinama koje prkose vremenu. Realisticke ili nadrealne, figurativne ili apstraktne, deskriptivne ili asocijativne, kompozicije Juse Niksica ili Bobe Samardzica, Mirka Kujacica ili Mladena Solde, Nade Pivac ili Vlade Puljica, Mustafe Peze ili Kresimira Ledica, Zlatka Melchera ili Mirsada Begovica, da nabrojim samo neke, zahvataju iste horizonte i nose obiljezja istog inspirativnog elana; sve su nastale u znaku glorifikacije svjetlosti, kao metaforicka sinteza nestalne i prolazne ljepote kojoj je slikar dao snagu trajanja i oblicje ljepote.

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

06-21-2008 02:36 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
MosHer MosHer is a Male
brato




Poruka: 653
Location: U. S. of A.
pokretac teme Thread Started by MosHer

Put Novog Zivota Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

    PUT NOVOG ZIVOTA


    *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Ines Kajic, a objavljen je u aprilu 2006. godine.



    Je li Fata slucajno ”zamandalila” vrata?


Je li glasnija muzika na radiju ili udar cekica po bakru? Spustajuci se niz Kujundziluk prema Starom gradu u Mostaru to je prvo pitanje koje se namece kako se priblizavate radnji Ismeta Kurta.

Neravnomjerni udarci o stari komad zeljeza, ako dobro slusate, govore da umjetnik nije potpuno razradio ideju svog novog bakrenog rada, nego da je to pripremna faza.

U posljednje vrijeme vrata su njegov najvidjeniji motiv, otkriva nam umjetnik, dok upravo zavrsava svoj posljednji bareljef i dodaje kako smisao i ljubav prema starinama nije niti moze izblijedjeti. Iz te simpatije crpe se ideje i nastaju djela u kojima dominiraju vrata starih mostarskih kuca.

”Vrata su nepresusna simbolika zivota!” – istice Ismet pronalazeci tako odgovore na pitanja koja zivot salje u najneobicnijim formama...

Ismet Kurt nije akademski slikar, on je svjetski strucnjak za proizvodnju aluminija, ali talenat s kojim se covjek rodi neiscrpan je izvor i pokretac onda kada se najmanje nadamo, reci ce Ismet, povezujuci na taj nacin dogadjaje iz proslosti sa svojim radom.

Licna tragedija Ismeta Kurta 1993. godine u kojoj je izgubio pola svoje porodice, kako sam kaze, poklopila se sa ozbiljnim pocetkom radova koji nastaju u bakru.

Vec na prvi, laicki pogled, to su vrhunska umjetnicka djela u kojima se ozivljava stari duh Mostara i melanholicni spori zivot na kaldrmi.

”Ne mogu se oteti dojmu da sadasnja brzina zivota utice na mnogo stvari u nasim zivotima. Vecinu vremena provodim u ateljeu, regenerisem se, predajem se poslu i makar u sebi cuvam zrnca proslosti, a onda kroz umjetnicki izraz dopirem do sadasnjosti” – stav je od kojeg ne odstupa Ismet.

Sve je pocelo davne 1974. godine, prica Isma, jer u Mostaru svako ima nadimak, kada je prolazio pored ateljea akademskog slikara Sahzudina Zubcevica koji je pred vratima izlozio upravo zavrseni rad u bakru, a na njemu stara kuca i kapidzik.

”Bi li ja ovo mogao uraditi”? – upitao sam suprugu Bibku, jer moja velika ljubav prema umjetnosti zavrsavala se tih godina na nekolicini manjih radova, nikad izlozenih. Strah od kritike bio je veci. – pojasnjava Kurt sa smijeskom.

”Prolaznici, ljubitelji dobrog bakrenog rada najcesce ne znaju kako se zove tehnika u kojoj radim pa dok promatraju izlozene radove cesto imam mali cas pa im kazem da bareljef predstavlja niski reljef kod koga se izbocine ne izdizu mnogo iznad podloge, u sto spadaju metalne kovanice, grbovi, stecci… i nikada mi nije tesko tako objasnjavati sta to ja zapravo radim.” – slikovito opisuje umjetnik jedan svoj radni dan.

Staro zeljezo, bakar i drvo, uvezani u ove tri komponente stvaraju jedinstvenu cjelinu koja svojom autenticnoscu ostavlja nadaleko prepoznatljiv trag ovog mostarskog umjetnika.

Tako njegove radove opisuju poznavaoci, komentarisuci da brojne domove krasi njegov bareljef te sa ponosom preporucuju da je nezaobilazan posjet Mostaru svakako radnja u kojoj zeljezo dobiva svoje nalicje.

Stara sevdalinka ”Mostarski ducani” omiljena je Kurtu pa on, na nesvakidasnji nacin, pokusava napraviti paralelu: objasnjava kako ni Fata iz ove pjesme nije bas slucajno usla u magazu sama… jer uvijek nam se u zivotu zatvaraju jedna, a otvaraju druga vrata.

”Kad spoznamo da se pred nama konstantno zatvaraju, a potom otvaraju nova vrata, lakse je prihvatiti sve promjene koje nam dolaze u susret.” – kaze Ismet Kurt, koji sa zacudjujucom hrabroscu govori kako je smogao snagu da prevazidje gubitak najmilijih i da je njegovo stvaranje u bakru bio put za pocetak novog zivota.

Stari dio Mostara prepun je malih ducana i radnji iz kojih na osebujan nacin proizlaze razne zivotne i umjetnicke price. Zaviriti u neke od njih zadovoljstva su koja grad na Neretvi krije sa teznjom da budu otkrivena…

___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

06-24-2008 05:31 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
denani denani is a Male
moforaja




Poruka: 8019

Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

preneseno sa interneta...

33.gif 33.gif 33.gif




    Ismet na svom radnom mjestu .....




      "Jasin" jedan od radova Ismeta Kurta

      ___________________________________________________________________
      33.gif 33.gif 33.gif

      06-24-2008 09:05 denani is offline Posalji Email za denani Pregledaj poruke od denani Dodaj denani u listu prijatelja
      MosHer MosHer is a Male
      brato




      Poruka: 653
      Location: U. S. of A.
      pokretac teme Thread Started by MosHer

      Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

      Denani 10.gif 10.gif 10.gif 33.gif

      ___________________________________________________________________
      "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

      07-21-2008 04:58 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
      MosHer MosHer is a Male
      brato




      Poruka: 653
      Location: U. S. of A.
      pokretac teme Thread Started by MosHer

      Tresnje “konkurisu” Sipcima Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

        TRESNJE “KONKURISU” SIPCIMA


        *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je govor Nine Prlica sa otvaranja izlozbe akademskog graficara Zorana Zelenike u Francuskom kulturnom centru u Mostaru, 20. januara 2006. godine.



      Dobra vecer dragi prijatelji i dobro dosli u Francuski kulturni centar u Mostaru. Prije svega bih se htio zahvaliti svom prijatelju Zoranu jer mi je ukazao veliku cast i postovanje da upravo ja otvorim ovu izlozbu.

      Kao sto vec znate vecerasnja izlozba ima neke tematske veze s tresnjama.

      Tresnje su oduvijek mamile covjeka svojim slatkim plodovima, jer kako drugacije objasniti ponasanje djece koja bi se nesmotreno verala po visokom drvecu u zelji da dohvate taj izvor slasti, bez obzira na opasnosti koje su ih vrebale.

      Djeca su i inace kao sto znate najbolji kriticari jer su dovoljno neiskvarena da bi mogla iskreno reci sve kako u biti i jeste. Tresnje su ocjenjivala tako sto su ih u enormnim kolicinama trpali u sebe i na taj nacin nedvosmisleno davali do znanja da je njihov plod nesto carobno.

      One nisu posebno skupe i vecina nas si ih moze priustiti vec ubrane, ali ipak najvecu vrijednost tresnje imaju upravo onda kada ih beremo direktno sa grane.

      Malo tko se od nas kao dijete nije zaputio u tudji vrt na branje, osim naravno ako nije imao svoj vlastiti vrt u kojem bi izrastao u jednog od izjelica.

      Najsladji i najljepsi plodovi bi se redovito nalazili na samome vrhu stabla pa je bila prava vjestina domoci ih se.

      Tako su cak i oni najvjestiji ponekad zavrsavali na tlu zbog zelje da dosegnu to blago okupano suncem.

      U narodu tako postoji predaja kako je tresnja svoj naziv dobila upravo zbog toga jer se cesto znalo desavati da netko padne sa njenog stabla.

      Uslijed tog pada bi se dogodila treesnja tijela u sudaru sa zemljom.

      Tako su upravo zbog te treesnje ljudi to stablo prozvali treesnjom.

      S vremenom se izmijenio naglasak i treesnja se sada zove tresnja.

      Osobno se veceras, u ovom prostoru, osjecam kao dijete na tresnjinom stablu, a sve ove slike su kao plodovi koje je Zoran marljivo i s puno ljubavi uzgajao kako bi nam omogucio da, iako nije sezona tresanja, ipak mozemo uzivati u njima i crpiti sok iz njih svojim pogledima.

      Ali moram jasno naglasiti ne i dodirima, ili u nekom ekstremnijem slucaju branju ovih plodova sa zida, sto bi zapravo vise licilo na kidanje tresnjinih grana. Kako sam razumio iz razgovora sa Zoranom u danima prije ove izlozbe, njemu vise gotovo uopce nije vazno na kakvoj podlozi ce stvarati svoje radove, jer njegov cilj nisu slike na platnu ili papiru vec slike po ljudima, tj. njihovim mislima, osjecajima i dusama.

      Sve sto je ovde izlozeno veceras je samo podloga s koje se zeljelo prenijeti niz ideja na publiku te na taj nacin ostaviti neki znacajniji pecat, ili barem mali trag koji bi vi nosili sa zadovoljstvom.

      U duhu takve stvaralacke filozofije, a buduci da je tijelo prebivaliste duse, pokusao sam simbolicki na svom tijelu prikazati kako bi izgledale te unutarnje slike. Jer dusa je svakako vrhunska podloga na kojoj bi sigurno svaki umjetnik pozelio da stvara.

      Siguran sam da ce nakon ove izlozbe moja kao i vase duse biti bogatije za neku od Zoranovih slika.

      Zainteresirani ce kasnije moci bolje promotriti ovu sliku na mome tijelu, a ja cu sada nastaviti sa svojim govorom.

      Iskoristio bi ovu priliku da se jos jednom zahvalim autoru ove izlozbe iz razloga zbog kojeg smatram da su upravo tresnje nepravedno zapostavljen motiv kako u lokalnoj tako i cjelokupnoj umjetnosti.

      Naime Hercegovina je tko zna zasto, prvenstveno poznata po slikama napuklih sipaka, sto je ustvari jedan mracan cin prirodne destrukcije i razdora.

      Iako taj prizor u pojedincu moze pobuditi raznolika osjecanja i tumacenja, mene osobno sipci asociraju na napuknutost naseg drustva u cjelini kao i napuknutost samih jedinki ciji se zdrav razum prosipa u obliku crvenih zrna ostajuci potpuno nezasticen, neiskoristen, prepusten na milost i nemilost grubog vanjskog svijeta.

      Bas zbog toga osjecam snazno tu nepravdu radi zapostavljanja tresanja.

      Tresanja koje tako ocito simboliziraju ljubav svojim spajanjem preko peteljke koja zadrzava plodove na okupu i dopusta im da skupa rastu i nadogradjuju se. Upravo kao sto bi se i svaki covjek trebao nadogradjivati u usporednom rastu s drugim covjekom.

      Tresnja nam na jedan veoma jasan i jednostavan nacin poucno pokazuje smisao svega.

      Nadam se kako ce se ovom izlozbom barem djelomicno uspostaviti ravnoteza voca na umjetnickoj sceni.

      Za kraj rekao bih jos samo jedno … tresnja je zivot!!!

      ___________________________________________________________________
      "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

      07-30-2008 00:59 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
      MosHer MosHer is a Male
      brato




      Poruka: 653
      Location: U. S. of A.
      pokretac teme Thread Started by MosHer

      Sazete Forme Florijana Mickovica Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

        SAZETE FORME FLORIJANA MICKOVICA


        *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je dr. Nikola Kovac, a objavljen je u aprilu 2006. godine.



      Oblici Florijana Mickovica proizlaze iz jedinstvenog likovnog koncepta prostora i volumena: prostor je u funkciji volumena i nema drugih referentnih tacaka osim kontura skulptorske mase. Skulptura se zatvara ili otvara, produbljuje ili siri, sazima ili umnozava, ali uvijek iznova definise vlastiti prostor i njegove dinamicke promjene. Forma tako zivi umnozavajuci mogucnosti vlastitih preobrazbi. Te preobrazbe nisu automatske multiplikacije osnovnog objekta ili puka varijacija istog obrasca; one nastavljaju i produzavaju one procese iz kojih i nastaju prirodni oblici. Mickovic se oslanja na te prirodne impulse nastanka i rasta, dajuci im cvrstinu i koherentnost umjetnickog djela.

      Bilo da vaja figuru, grupu ili apstraktnu formu, Mickovic traga za unutrasnjom pokretackom snagom koja se pretvara u dovrsen izraz ljepote: forme su napregnute, dovedene do krajnje granice punoce, do tacke rasprskavanja.

      Portreti se ne odlikuju dotjeranim pojedinostima i izbrusenom povrsinom – oni su ispunjeni zivotnom energijom koja buja iz unutrasnjeg mraka i trazi svoj optimalni izraz i svoje mjesto u prostoru. Taj vitalizam forme i njeno radjanje iz amorfne mase nose obiljezje i bioloskih procesa i snagu kozmickih metamorfoza.

      Mickovic ne oponasa ni prirodne ni arhitektonske oblike: njegov pogled ide preko granica percepcije, s onu stranu vizuelnih datosti svijeta; on ponire u sfere koje prethode nastanku forme, koje u sebi cuvaju pokretacku snagu i oblikotvornu moc. Stoga za njegove skulpture nema korelativa u realnom svijetu; one su rezultat refleksije i spontanog osjecaja za oblik. Mickovicev koncept je obuhvatan, tj. ne zadrzava se na detaljima, niti tezi ka dekorativnim efektima i mimetickoj vjerodostojnosti – on trazi nesto drugo: u portretu snagu kojom zraci lik; u biblijskim motivima spiritualnost; u grupnim figurama odnos velicina unutar rasclanjenog volumena. Za njega je svaki kameni ili drveni blok citav jedan kozmos: u toj masi treba otkriti skrivene forme, bezbrojne mogucnosti variranja prostornih odnosa, sklad raznovrsnih vizura monolitnog gabarita. Mickovic, dakle, traga za zivim izvorom oblika povezanih unutrasnjom snagom organskog svijeta; to su stilizovani prirodni oblici drveta, zasjecene forme, procijepi, duktusi koji sluze kao morfoloski supstrat, kao materijalna gradja za siri fiktivni zamah. Ovde su prirodne datosti i likovna intervencija, biomorfna struktura i estetska funkcija povezane kao organska cjelina stvaralackog cina i njihov umjetnicki rezultat.

      U traganju za formom, za njenim izvorima i organskim preobrazajima, Mickovic prati oblikotvorne procese same prirode, ispod povrsine vidljivog, u mraku materije; kao da osluskuje te ”glasove tisine” i nastavlja da im daje oblik i konsistenciju dok ih ne dovede do stepena materijalne dovrsenosti i likovne punoce. U tom smislu, oblikujuci figure oslobodjene konvencionalnih svojstava materijalnosti, Mickovic rasclanjuje semantiku izvornog govora svijeta, buduci da skulpturu shvata kao prvobitno pismo svijeta, sistem znakova pomocu kojih se oglasavaju tajne svijeta. Tako shvacena skulptura ne moze sadrzavati ni dekorativnu ni didakticku funkciju, tj. ona nije ni ukrasni dodatak arhitekturi ni poucna stilizacija ideoloskih nacela. Ona je sistem znakova koji imaju smisla i kad ne sadrze odredjeno znacenje.

      Metaforicki sazeta i zgusnuta ili, pak, lirski intonirana kao razudjena muzicka dionica, skulptura Florijana Mickovica objedinjuje nacela likovne izrazajnosti i poetske zaokruzenosti motiva, ostrih kontrasta (Crna, 1998., Jedra, 2001., Gljiva, 2004.) i iznijansiranog reljefnog sklada (Akt, 1965., 1988., Figurina, 1974., Torzo, 1989.). U oba slucaja, u pozadini tog svijeta figura koji izlazi iz mraka materije, osjecamo zivotvorni puls prirode koja radja oblike i daje im snagu trajanja. Mickovic, naime, nije ni u cem artificijelan, akademski vezan za dekorativnost, za perfekciju detalja. Sve je povezano; figure, grupe, oblici djeluju kao nerazdvojni dio jedinstvenog kozmosa, kao tvorevine koje crpe zivot iz vlastite osnove, koje se odrzavaju ”snagom vlastitog stila”.

      Imajuci u vidu pokretace vajareve inspiracije, njegovu stvaralacku opcinjenost organskim procesima unutar materije, kao i nacin likovnog oblikovanja u drvetu i kamenu, Mickovic kao da postavlja pitanje: da li je skulptura samo spontana reakcija oponasanja prirodnih oblika i njihovog konvencionalnog rasporeda u vec datom prostoru ili, pak, proces sukcesivnog transformisanja i preobrazaja kumuliranog vizuelnog iskustva, oslobadjanje oblika iz oklopa materije? Mickovic, svakako, prihvata metamorfozu i kao koncept i kao postupak; on polazi od odredjene ideje o materiji i tezi ka njenom prociscenom obliku, ka njenoj duhovnoj supstanci. Skulptura je za vajara zavrsena kad uspostavi podudarnost (ili bar ravnotezu) izmedju ideje i znaka, izmedju sustine i njenog oblika. Stoga se Mickoviceva skulptura, u svojim najboljim ostvarenjima, uzdize iznad dekorativnog atrizma (u kome je skulptura bila u funkciji arhitekture), ali i pateticnog angazmana (u kome je skulptura u sluzbi ideologije – profane ili sakralne).

      U tom duhu nastale su figure grupe (Grupa, 1981., 1982., 1998.), portreti H. Hume (1975.), I. Krndelja (1977.), K.A. de Rivere (2004.), oblici (Jedra, 2001., Krugovi, 2003.).

      Grupa je likovni topos Mickoviceve skulpture. Sa dalekim asocijacijama na skulpture Branka Ruzica i dobre uzore zagrebacke skole, Mickovic kondenzuje svoje bogato likovno iskustvo i ekspresivnu moc svojih monolita da bi docarao gibanje mase i energiju koja je pokrece.

      Portreti su, takodje, izraz unutrasnje energije i snazne personalnosti modela, ostvareni gotovo u jednom dahu, bez suvisnih detalja ali sa naglasenim karakternim svojstvima lika (Balzak, 1962., Hercegovac, 1965., I. Krndelj, 1977.).

      Oblici, nastali na stvaralackoj liniji Nikole Njirica, Sime Vulasa, Boska Kucanskog, vuku svoju inspiraciju iz folklornih predstava (ali bez lokalnog obiljezja i boje) da bi se uzdigli do univerzalnog znacenja savrsenih linija zgusnute ili rasclanjene strukture (Ladja, 1998., Ptica, 1998., Procijep, 1998., Ptica, 2001.). Oblici u kamenu najcesce su homogeni, zatvoreni volumeni u kojima je materija podredjena ideji, a tezina oslobodjena fizickog balasta i prilagodjena estetskim imperativima oblikovanja (Zalet, 2003., Susret, 2004.). Slijedeci logiku biomorfnog svijeta, oblici u drvetu najcesce su rasclanjeni, (Cvijet, 2000., Ranjena ptica, 2000., Gljiva, 2004., Trolist, 2004.); kao da prirodni pokreti cvjetanja, rasta, leta diktiraju likovni raspored volumena, njihovu razudjenu arhitekturu i nacin tretiranja materije.

      Raznovrsne tematske krugove Florijana Mickovica povezuje jedinstvena ideja traganja za likovnom i duhovnom sustinom materije, za onim izvornim oblikom skrivenim ispod povrsine vidljivog, ispod natalozenih vizuelnih predrasuda. Skulptor vidi bolje i njegov pogled prodire dublje: on odstranjuje visak materijala i skida slojeve na kojima se zaustavlja nas povrsni pogled; forma kojoj omogucava da se rodi pociva u njegovoj imaginaciji, daleko od pogleda kojim percipiramo banalnu realnost svijeta. Pred nama izrasta nevidjen svijet, sazdan od poznatih elemenata, ali nov i nepoznat. Svijet zasticen vlastitom ljepotom. Kao da priroda otvara svoja njedra cudesnih oblika i ljepote. Kad ne bismo znali kakav rad maste i ruku prethodi radjanju oblika, povjerovali bismo da skulpture Florijana Mickovica nastaju kao spontani izraz prirodnog stvaranja, kao produzetak velikih ciklickih pokreta i promjena u utrobi materije. Jednom rijecju, stvaralastvo Florijana Mickovica formulise nacela poetike unutrasnjih prostora zivota i docarava hroniku trajanja njegovih vitalnih i estetskih konstanti.

      ___________________________________________________________________
      "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

      08-02-2008 23:49 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
      Azra Obad Azra Obad is a Female
      puterica




      Poruka: 85

      RE: Dijalog S Prirodom Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

          citat od MosHer:

          DIJALOG S PRIRODOM


          *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Dusan Djokic u novembru 1982. godine, a ponovo je objavljen u martu 2000. godine.



          Povodom devetogodisnjice smrti slikara Sahzudina Zubcevica


        (Slikar Sahzudin Zubcevic rodjen je u Rasovcu - Dzivar, kod Trebinja, 3.5.1915. godine, umro u Mostaru 5.10.1991. godine. U Mostaru je zivio od 1918. godine.


      Divno procitati ovaj teks, pogotovo sto mi je rahmetli Sahzudin Zubcevic daidza tj. mamin daidza!
      Uvijek mi je bila drago otici kod Daidze (tako smo ga zvali) u posjetu!
      To mi je bilo ko avantura! Udjes u kucu, sve mirise na temperu, svukud kistovi, boje, slike, skice, skulpture... A uvijek je bio tih i smiren, a zracio neki autoritet!

      Dragi Daidza, neka Ti je laka mostarska zemlja!

      ___________________________________________________________________
      "Pazi kako hodaš, gaziš moje snove!
      To nije moda, to samo ti tako zoveš!"

      08-03-2008 16:06 Azra Obad is offline Posalji email za Azra Obad Pregledaj poruke od Azra Obad Dodaj Azra Obad u listu prijatelja
      Kant Kant is a Male
      bice nesto od mene


      Poruka: 440
      Location: sacu_U_Mostar

      Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

      MosHer, evo ja ovako s neba pa u rebra, vidim poznavalac si gradiva, pa me interesuje jedna stvar, naime, imam sliku starog mosta u ulju staru mozda oko 50ak godina, koliko mogu da prepoznam prezime slikara je Ramic -govorili ti to nesto i ko je on, naravno ako ti se cini poznat.
      Pozdrav

      ___________________________________________________________________
      Kant, Emanuel Kant !

      09-12-2008 10:40 Kant is offline Posalji Email za Kant Pregledaj poruke od Kant Dodaj Kant u listu prijatelja
      Kant Kant is a Male
      bice nesto od mene


      Poruka: 440
      Location: sacu_U_Mostar

      Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

      OK, nasao sam tipa "Afan Ramic"

      ___________________________________________________________________
      Kant, Emanuel Kant !

      09-12-2008 11:01 Kant is offline Posalji Email za Kant Pregledaj poruke od Kant Dodaj Kant u listu prijatelja
      djemila djemila is a Female
      Naj-Moder 2008




      Poruka: 11452
      Location: Mostar

      RE: Dijalog S Prirodom Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

          citat od Azra Obad:

            citat od MosHer:

            DIJALOG S PRIRODOM


            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Dusan Djokic u novembru 1982. godine, a ponovo je objavljen u martu 2000. godine.



            Povodom devetogodisnjice smrti slikara Sahzudina Zubcevica


          (Slikar Sahzudin Zubcevic rodjen je u Rasovcu - Dzivar, kod Trebinja, 3.5.1915. godine, umro u Mostaru 5.10.1991. godine. U Mostaru je zivio od 1918. godine.


        Divno procitati ovaj teks, pogotovo sto mi je rahmetli Sahzudin Zubcevic daidza tj. mamin daidza!
        Uvijek mi je bila drago otici kod Daidze (tako smo ga zvali) u posjetu!
        To mi je bilo ko avantura! Udjes u kucu, sve mirise na temperu, svukud kistovi, boje, slike, skice, skulpture... A uvijek je bio tih i smiren, a zracio neki autoritet!

        Dragi Daidza, neka Ti je laka mostarska zemlja!


      Autoritet je zaista i bio i to tihi..

      Sve najljepse osobine krasile su ovog velikog COVJEKA 33.gif

      Sahzudin je bio moj nastavnik likovnog, covjek kojeg su svi voljeli i cas kojem smo se svi radovali,
      a radovali smo se Sahzudinu 33.gif

      Rahmet mu dushi 32.gif

      ___________________________________________________________________
      Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

      09-12-2008 11:24 djemila is offline Pregledaj poruke od djemila Dodaj djemila u listu prijatelja
      djemila djemila is a Female
      Naj-Moder 2008




      Poruka: 11452
      Location: Mostar

      Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

          citat od Kant:

        MosHer, evo ja ovako s neba pa u rebra, vidim poznavalac si gradiva, pa me interesuje jedna stvar, naime, imam sliku starog mosta u ulju staru mozda oko 50ak godina, koliko mogu da prepoznam prezime slikara je Ramic -govorili ti to nesto i ko je on, naravno ako ti se cini poznat.
        Pozdrav


      Onda imas skupocjenu sliku 10.gif

      ___________________________________________________________________
      Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...

      09-12-2008 11:24 djemila is offline Pregledaj poruke od djemila Dodaj djemila u listu prijatelja
      Kant Kant is a Male
      bice nesto od mene


      Poruka: 440
      Location: sacu_U_Mostar

      Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

          citat od djemila:

            citat od Kant:

          MosHer, evo ja ovako s neba pa u rebra, vidim poznavalac si gradiva, pa me interesuje jedna stvar, naime, imam sliku starog mosta u ulju staru mozda oko 50ak godina, koliko mogu da prepoznam prezime slikara je Ramic -govorili ti to nesto i ko je on, naravno ako ti se cini poznat.
          Pozdrav


        Onda imas skupocjenu sliku 10.gif


      Hosh' kupit'? 29.gif

      ___________________________________________________________________
      Kant, Emanuel Kant !

      09-12-2008 11:41 Kant is offline Posalji Email za Kant Pregledaj poruke od Kant Dodaj Kant u listu prijatelja
      MosHer MosHer is a Male
      brato




      Poruka: 653
      Location: U. S. of A.
      pokretac teme Thread Started by MosHer

      RE: Dijalog S Prirodom Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

          citat od djemila:

            citat od Azra Obad:

              citat od MosHer:

              DIJALOG S PRIRODOM


              *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Dusan Djokic u novembru 1982. godine, a ponovo je objavljen u martu 2000. godine.



              Povodom devetogodisnjice smrti slikara Sahzudina Zubcevica


            (Slikar Sahzudin Zubcevic rodjen je u Rasovcu - Dzivar, kod Trebinja, 3.5.1915. godine, umro u Mostaru 5.10.1991. godine. U Mostaru je zivio od 1918. godine.


          Divno procitati ovaj teks, pogotovo sto mi je rahmetli Sahzudin Zubcevic daidza tj. mamin daidza!
          Uvijek mi je bila drago otici kod Daidze (tako smo ga zvali) u posjetu!
          To mi je bilo ko avantura! Udjes u kucu, sve mirise na temperu, svukud kistovi, boje, slike, skice, skulpture... A uvijek je bio tih i smiren, a zracio neki autoritet!

          Dragi Daidza, neka Ti je laka mostarska zemlja!


        Autoritet je zaista i bio i to tihi..

        Sve najljepse osobine krasile su ovog velikog COVJEKA 33.gif

        Sahzudin je bio moj nastavnik likovnog, covjek kojeg su svi voljeli i cas kojem smo se svi radovali,
        a radovali smo se Sahzudinu 33.gif

        Rahmet mu dushi 32.gif


      Azra, HVALA PUNO, sto si se javila i napisala ovaj predivni post 33.gif a poslije svega napisanog, od tebe i od Djemile 33.gif sta se jos bolje i ljepse moze nadodati?! 33.gif

      ___________________________________________________________________
      "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

      10-28-2008 04:27 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
      MosHer MosHer is a Male
      brato




      Poruka: 653
      Location: U. S. of A.
      pokretac teme Thread Started by MosHer

      Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

          citat od djemila:

            citat od Kant:

          MosHer, evo ja ovako s neba pa u rebra, vidim poznavalac si gradiva, pa me interesuje jedna stvar, naime, imam sliku starog mosta u ulju staru mozda oko 50ak godina, koliko mogu da prepoznam prezime slikara je Ramic -govorili ti to nesto i ko je on, naravno ako ti se cini poznat.
          Pozdrav


        Onda imas skupocjenu sliku 10.gif


      Kant, slazem se sa Djemilom, da sigurno imas posebno vrijednu sliku 10.gif a sto se tice Afana Ramica, pokusat cu da u skorijoj buducnosti postiram neki posebniji tekst i o njemu, posebno se nadam da ce u tom tekstu biti govora i slici koju posjedujes 10.gif

      @ Djemila 33.gif 33.gif

      ___________________________________________________________________
      "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

      10-28-2008 04:32 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
      MosHer MosHer is a Male
      brato




      Poruka: 653
      Location: U. S. of A.
      pokretac teme Thread Started by MosHer

      Monografska Izlozba Marina Topica Odgovori i Citiraj         Odgovori Prijavi Moderatoru Idi na vrh Stranice

        MONOGRAFSKA IZLOZBA MARINA TOPICA


        *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Inga Dragoje Mikulic, a objavljen je u junu 2006. godine.



      On je trenutak, minuta koja traje ali nikada da bi zavrsila sat ili dan, nego da bi ponovo skocila i pojavila se slicna ili nakon tri, pet ili deset godina. Nemoguce ga je dozivljavati samo kao slikara jer bi to definitivno bio falsifikat njegove biografije, u kojoj bi minorizirali sto on jest: opservator drustvenih prilika, oko duhovito-kritickog sadrzaja, povremeni politicki akter, insider u arhitekturi, emotivac sa gardom.

      Sve to moguce je pronaci u njegovu slikarskom okviru koji se od osamdesetih godina formirao i punio uz duze i krace stanke. Za sebe kaze da je regionalni slikar jer je veliki dio njegova rada posvecen lokalnom pejzazu Bune i Blagaja, Neretve, Ilica i pitomim kompozicijama mrtvih priroda sa obaveznim isheklanim stolnjacima nasih baka. Hvala mu na toj memoriji, kao i za ”Mostarske platane” i ”Bascu na Rondou” koja se sada zalijeva trzisnom utakmicom kreditnih kartica.

      Ali nije mu vjerovati, makar ne u potpunosti, jer da je rodjen npr. u Osijeku sada bismo gledali vodu Drave i ravni slavonski krajolik. Ne bjezeci od cinjenice da smo svi dijelom ono iz cega smo potekli i sto nas okruzuje, vjerujem da je dio Marinove istine u slikarstvu kao psiholoskoj potrebi, samom postupku slikanja koji mu posebno u njegovim vjestim hiperrealistickim fazama donosi mnostvo koncentracije, posvecenosti samo jednom problemu, potrebnu ustrajnost i fokusiranje na bitno. A to fokusiranje na neki nacin pocinje mnogo prije usvajanja hiperrealisticke tehnike, otprilike kada njegovi mnogobrojni pejzazi prestaju doslovno motivski, kada se pogled suzava i javljaju se samo detalji, kao u primjeru onoga tipicno Marinovog imenovanja ”Sipci u Cele” uspjele kompozicije linijske mreze ogoljenog granja, osusenih i raspuknutih nepravilno okruglastih formi u svjetlini atmosfere. Tada pocinje ono sto njegovoj prirodi itekako odgovara, a to je istrazivanje tehnike u okviru suzenog motiva odnosno pocetak rada na ciklusu imenovanom ”Voda”. Sve je izbrisano, most i kanjon rijeke, pitomina i snaga vode; slika se pretvara u raster prirodno bojenog oblutka i pijeska, hipnoticki nas veze i metaforicki uci koliko se moramo mijenjati da bismo ostali isti, jer ni jednog trenutka ne stojimo u istoj vodi. Jednom apsolutno usvojen, taj se motiv uvlaci u nadrealne kompozicije srednjevjekovnih gradova, krizarskih brodova nizozemskog krajolika sa kamenim krstacama, i osobno mi najdrazu kompilaciju Dalijevog Krista Juana de la Cruza. Kombiniranjem naizgled nesrodnih motiva Marin ulazi u nezahvalno podrucje slicnosti i razlika nazora i svjetova, ali on je definitivno osoba sa hrabroscu za takva poimanja i smislom za istovremeno koristenje scensko-barokne uzbudljivosti i ledenog odmaka foto aparata. Vjerujem da je to upravo razdoblje u kojem je dosegao svoju duhovnu i likovnu zrelost, i mjesto u kojem bi njegova lucidna priroda trebala pronaci svoj mir.

      Ali, ako… a kod Marina je to moguce. Vec slika svoju majku u njenom mikrokozmosu, ispred kuce u kojoj ga je odgojila, sa otvorenim prozorima i musketinima, cekera punih jabuka i karakteristicnoj pozi. Vec slika Rondo reminisceniju proslog vremena, sa ljudima koji su dnevnom ritualu cinili duh tog mjesta i onima koji vise nisu sa nama, a cije osmrtnice na platanima nadopunjuju taj isti duh. On to jednostavno mora napraviti, oslusnuti dah proslosti, zaustaviti ga, omirisati genius loci i prenijeti nama.

      ___________________________________________________________________
      "Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

      10-28-2008 05:03 MosHer is offline Posalji Email za MosHer Homepage of MosHer Pregledaj poruke od MosHer Dodaj MosHer u listu prijatelja
      Stranica (10): « prva ... « prethodna 2 3 4 [5] 6 7 8 sljedeca » ... zadnja » nove poruke | aktuelne teme | forum
      Postavi novu temu Odgovori
      Go to:
      preveo sa engleskog: T&T   contact: admin@moforaja.com