|
Velež izgubio u Metkoviæu
M.U.
Petak, 20. sijeènja 2012. 23:37
Bljesak.info
Nogometaši Veleža u prvom nastupu u 2012. godini poraženi su danas u Metkoviæu. U prijateljskoj utakmici Velež je s 2:0 izgubio od hrvatsko treæeligaša, Neretve.
Strijelci za domaæe bili su Milinkoviæ i Bubalo. Zbog lakših ozljeda za Velež nisu nastupili Merziæ i Škaljiæ, dok je današnja utakmica bila probna za Predraga Kaluðeroviæa, inaèe napadaèa Bokelja iz Kotora.
Velež: Bandoviæ (od 71. Bobiæ), Jazvin, Ceriæ (od 61. Mahiniæ), Kajtaz (od 67. Kalajdžiæ), Lakièeviæ (od 67.Mehremiæ), Kodro, Jugo (od 71. Æemaloviæ), Mariæ (od 54. Serdareviæ), Rovèanin (od 54. Kaluðeroviæ), Brkoviæ (od 67. Downey), Okiæ (od 54. Hajdareviæ)
|
|
01-21-2012 23:28 |
|
zalik13
moforaja
Poruka: 4619
Location: Rio de Zalik
|
|
|
02-05-2012 19:22 |
|
chaba
moforaja
Poruka: 2558
Location: EU
|
|
Sjeæate li se Veleža
Autor marko tomaš
SJEÆANJA
Sjeæanje je velika kartonska kutija puna nesortiranih fofografija. Nema jasne kronologije. A svaka fotografija prikazuje samo jedan trenutak vremena išèupan iz konteksta. Ako uzmemo staru fotografiju na kojoj vidimo svoju obitelj na nekom izletu ona æe u nama pokrenuti gomilu asocijacija s pomoæu kojih možemo sklopiti cjelovitu prièu i rastegnuti je i na ono vrijeme koje na fotografiji nije uhvaæeno.
Lopta, jezero i stari stojadin sjetit æe nas na nabijanje lopte po livadi, plivanje i vožnju u zagušljivom autu. Vožnja æe nas sjetiti na muèninu. Muènina na majèinu zabrinutost. I tako to ide u nedogled.
Isto tako i stare fotografije grada u kojem živimo osvjetlit æe u našem sjeæanju neke stare prièe i dogaðaje kojima smo svjedoèili kad su nam svijet i naš grad izgledali beskrajno veliki samo zato što smo bili fizièki sitni i bez sjeæanja, iskustva s kojim bismo usporeðivali ono što vidimo. Kad si dijete jedino veliko što imaš su oèi. U djeèjim oèima svijet oko tebe kao da je zumiran nekakvim savršenim zumom. Zbog toga je, bez obzira na fotografije, snimke, prièe svjedoka, naše sjeæanje vrlo nepouzdano. Postoji velika moguænost da su stvari kako ih se sjeæamo predimenzionirane upravo zbog oèiju kojima smo gledali svijet. Možda je to sluèaj i sa stvarima kojih se želim prisjetiti u ovom tekstu.
Katkad u sjeæanju tražimo utjehu. Ponekad želimo nekoga fascinirati nekom prièom. Vrlo èesto kopanjem po sjeæanju sami sebi tražimo mjesto u današnjem vremenu, pokušavamo si obezbjediti kontinuitet postojanja u prostoru, staviti vlastito postojanje u neki kontekst, od života napraviti sustav, dati mu smisao. Najveæe nasilje koje netko može uèiniti nad nama je nasilje nad našom memorijom. Stvarnost koju živimo proteklih dvadesetak godina obiluje, izmeðu ostalih, upravo tom vrstom nasilja. Uzeli su medije, zaposjeli obrazovne ustanove, odgovorna mjesta u izvršnoj vlasti, zauzeli su svaki segment kontrole nad životom graðana i s tih pozicija bjesomuèno ruše, brišu, prekopavaju, relativiziraju, revizioniraju i što sve ne, a sve na krhkoj poljani naše osobne memorije. Najperfidnije od svega je što to ponajviše èine oni koji se zaklinju u baštinu, tradiciju, povijesni kontinuitet. Oni èine istu stvar kao i oni koji nas ubjeðuju da brišuæi našu memoriju samo žele osloboditi prostor za današnjost i buduænost, jer to èega se sjeæamo je, zapravo, samo smetnja opæem napretku. Zbog toga je opasno pristati uz kolektivno mišljenje. U gomili ima svega osim osim nas samih. Ponekad, kad pogledam oko sebe, kao da vidim scenu iz nekog futuristièkog stripa gdje na središnjem trgu grada buduænosti stoji velika mehanièka hobotnica koja se gomilom zglobnih pipaka spojila na mozgove ljudi i tamo radi generalni reset memorije.
SEJINO BICIKLO
Postojao je nekad, ne biste vjerovali, u Mostaru nogometni klub kojem se, nekim èudom, znalo dogoditi da dogura i do èetvrt finala danas zaboravljenog europskog natjecanja. U tom i takvom Mostaru imao sam drugare koji su sanjali da imaju biciklo. Postizali su sjajne rezultate u nastavnim i vannastavnim školskim aktivnostima, a sve kako bi od roditelja iskamèili obeæani BMX, Pony ili Rogov petobrzinac. Svi ti wanna be BMX banditi bili su spremni prodati dušu vragu ne bi li dobili priliku svojim biciklom juriti gradskim trotorarima ili po parkinzima imitirati biciklistièke vratolomije viðene u amerièkim filmovima, koji su baš tih godina poèeli otkrivati novu ciljanu konzumeristièku grupu: djecu.
Nisam ni ja bio drugaèiji od drugih. I ja sam imao biciklo koje sam obožavao. Njega sam, svake druge nedjelje, viðao na stadionu pod Bijelim Brijegom. Biciklo koje sam ja obožavao, doduše, nisu prozvodili Rog niti Partizan. To moje biciklo proizvodio je Sead Kajtaz, tadašnji desnokrilni napadaè Veleža. Dribling, kojim je Kajtaz lomio protivnièke bekove, mostarska je publika nazivala biciklom. Nezgoda s tim likom je bila ta da bekovi nisu mogli predvidjeti trenutak u kojem æe, nakon valjanja i preskakanje lopte izmeðu dvije poluraširene noge, ovaj centrirati. Naime, to desno krilo imalo je posebnu moæ nezamislivu za danjašnje nabijaèe lopte po BH ledinama: èovjek je jednako dobro centrirao desnom i lijevom nogom te ga bekovi nisu mogli hvatati koncentrirajuæi se samo na njegovu "jaèu" desnu nogu.
Igrao je u njegovoj generaciji, na drugoj strani veležovog napada, još jedan lik puno poznatiji i omiljeniji i van kruga Veležovih pristalica, Semir Tuce u kojeg su mostarski klinci gledali kao u božanstvo. Dragan Markovina mi prièao kako se sjeæa da kad bi vidjeli Tucu kako prolazi Avenijom odmah bi ostavljali igru i pratili ga ulicom uz buèno navijanje sve do granice do koje su im roditelji dozvoljavali da se maknu od zgrade. No, meni je tada, a i danas, Sead Kajtaz bio i ostao najbolji Veležov igraè kojeg sam gledao u životu, a samo u toj generaciji, koje se ja sjeæam, igrali su, pored Kajtaza i Tuce, Dada Matijeviæ, Taramba Skoèajiæ, Mili Haidžabdiæ, rahmetli Æeæa Bijediæ, Predrag Juriæ, Meho Kodro je dobijao svoje prve seniorske minute itd. Moja fascinacija crvenim dresom s brojem 7, koju i danas imam i koja me dovela i do obožavanja Kennya Dalglisha i, kasnije, Erica Cantone, roðena je pod Bijelim Brijegom zbog Seje Kajtaza.
ROÐENJE FASCINACIJE
Kao i do svake druge fascinacije u životu i do ove moje je došlo pukom sluèajnošæu. Naime, rahmetli daidža i njegova ekipa uvijek su išli na sjeverni dio stajanja. Buduæi su me oni vodili na utakmice možete i sami pretpostaviti da sam i ja visio na sjevernom dijelu ograde na stajanju. U prvoj utakmici koju sam gledao uživo Velež je u prvom poluvremenu napadao na sjeverni gol. Najbliži igraè ogradi, na kojoj sam visio poput gimnastièara na preèki pri poèetku vježbe, bio je onaj u crvenom Veležovom dresu s brojem 7 na leðima. Tako je, naime, došlo do te moje nogometne fascinacije koja i danas èini da u nekom timu prvo obraæam pažnju na igraèe koji na leðima nose broj 7.
1987. godine Velež je bio jesenji prvak Jugoslavije, a najboljim igraèima godine zajednièki su proglašeni Tuce i Kajtaz, neprežaljeni krilni tandem kakav za svog života sigurno više neæu vidjeti. Do prije nekoliko godina imao sam crveni šal na kojem su se veæ izlizali likovi ove dvojice igraèa. Šal se izgubio u nekom od mojih preseljenja, ali u glavi i dan danas pamtim sliku iz Sportskog pregleda Televizije Beograd: Sejo Kajtaz stoji negdje u Starom gradu i daje izjavu, a iza leða mu se èuju dobacivanja i pozivi na piæe. Sjeæam se Sejinog osmijeha i mog èvrstog uvjerenja kako æemo na proljeæe konaèno podiæi pehar namijenjen prvaku jugoslavenske lige. To se, na moju veliku žalost, nikad nije dogodilo. Ponekad mislim da je razlog tome ono piæe na koje je Sejo otišao nakon intervjua, a i arogancija, ta jedna od rijetkih preživjelih odlika mostarskog duha, sigurno nikad nije pomogla mostarskom klubu u pohodima na titulu prvaka. Kad si mali, provincijski, nebitan klub jedino te skromnost, disciplina i potpuna posveæenost mogu odvesti do vrha. No, nama jedino ostaje da se dièimo uvjerljivim pobjedama nad, tada, velikim klubovima i najljepšim nogometom koji se tih godina igrao u bivšoj državi.
PREDIVNI GUBITNICI
Dakle, kao pravi Balkanci, kurèimo se izgubljenim ratovima. Jeste da smo ih izgubili, ali èinili smo to nekako šmekerski, bili smo "predivni gubitnici" i, èesto, moralni pobjednici. Moralni pobjednici!? Kako to samo glupavo i besmisleno zvuèi. A ja bih dao sve na svijetu da je neka od Veležovih legendi samo jednom podignula pehar namijenjen prvaku bivše države èisto da me, kad odem u Split, Zagreb, Beograd ili Sarajevo, ne mogu razvlaèiti na sve moguæe naèine kad prièamo o nogometu. Purgeri mi guraju pod nos titulu iz 1982., a ja se branim Veležovom pobjedom od 9 prema 2 nad istom generacijom Dinama koja je, kasnije, osvojila tu njihovu kultnu titulu. Dalmatinci mi trljaju sol na rane sedamdesetim godinama, a ja se branim time kako im je Velež stvorio najomiljenijeg igraèa u povijesti kluba, Baku Sliškoviæa. Oni se, naime, dièe stvarima opipljivim i danas, godinama urezanim u trofeje èije replike stoje u njihovim trofejnim salama, a ja se branim sjeæanjem. Branim se i èuvenom mostarskom arogancijom: jebem ti titulu koju su osvajali i Vojvodina, Željo i Sarajevo. Sve je to plod komunistièkih politièkih direktiva èija je žrtva, naravno, uvijek bio Velež. Za svoje busanje u prsa svi imaju jasne razloge, a ja samo nedokazive zavjere i politièke spletke. Kako god okrenemo, ako æemo pravo, ja sam donji. Ja sam budalasti navijaè jednog malog kluba koji se nikad, zapravo, nije uspio ugurati meðu velike, iako im je, tu i tamo, znao biti ozbiljna smetnja, pa i rezultatski ih poniziti.
RAZLOG ZBOG KOJEG PIŠEM
Pišem ovo kako bih optužio brižne èuvare tradicije i povijesnih kontinuiteta za prevaru moje, a i memorije mnogih ljubitelja nogometa u ovoj zemlji. Pišem kako bih optužio graditelje buduænosti za rušenje te iste memorije. Pišem, naprosto, zbog toga da bih podsjetio ljude da taj isti Velež, koji me radovao i rastuživao u djetinjstvu i izgradio veliki dio moje osobe, ove godine navršava 90 obljetnicu svog osnutka.
Veæ par mjeseci èekam da se netko sjeti ove obljetnice, ali nema na Veležovim niti na stranicama grada Mostara ni pomena tom nadolazeæem jubileju, nema ga ni u sportskim rubrikama niti na stranicama nogometno - fudbalske asocijacije BiH. Velež je, izgleda, sasvim nebitan ovom gradu i državi, a i, što je najtužnije, onima koji u današnjem Veležu rade.
Pišem, dakle, zbog nasilja nad sjeæanjem koje nikako ne prestaje ponajviše zbog nas samih isto kao što upravo zbog nas, ovakvih kakvi jesmo, Velež nikad nije bio prvak bivše države. Najmanje su tu, zapravo, krivi drugi.
Sjeæa li se itko Veleža? To bi pitanje, najprije, trebalo postaviti lažnim èuvarima tradicije, istim onima koji èine sve da mi taj klub ogade za vijeke vjekova. Ljute me jer mi diraju relikviju iz djetinjstva i od nje prave poligon za sitne pljaèke, prevare i politièka prepucavanja. Poštenije bi bilo da Velež igra neku zonsku ligu držeæi do digniteta ne samo kluba veæ i svih nas koji taj isti klub pratimo i volimo cijeli život. Ponajviše zbog toga i zazivam amaterizaciju sporta u BiH.
Pišem ovo, jer se i èuvari tradicije i graditelji buduænosti upiru da prekinu sve veze koje imamo s vlastitom prošlošæu. Zbog toga više ne idem na Veležove utakmice niti pratim domaæi nogomet.
Draže mi je, naime, živjeti s èežnjom za Sejinim biciklom i mojim vlastitim sjeæanjima. Draže mi je živjeti sa sjeæanjem na golove rahmetli Æeæe Bijediæa kojima smo osvojili Kup. Više me nasmijava patlidžan kojim je Baka pogoðen na svom prvom nastupu u dresu Hajduka pod Bijelim brijegom nego svi sitcomi ovog svijeta. Draži mi je gol Mehe Kodre protiv Borussije Dortmund nego da ovaj, "njihov", Velež - koji oèito ove godine, ako se njih pita, ne slavi 90. roðendan - sutra postane prvak ove tužne zemlje. Draža mi je, što æu, ona prezrena petokraka nego tekbiranje dijela današnjih Veležovih navijaèa, kojima je ona mehanièka hobotnica uspjela resetirati memoriju isto kao što je nekim drugim, doduše bivšim, Veležovim navijaèima abecedu od 30 slova svela samo na klempavo U.
ÈESTITKA
A, jebiga, da nije fotografija i starih snimki, da ne sreæem Seju Kajtaza i Baku u gradu, ni sam ne bih vjerovao da su Mostar i Velež, onakvi kakvih se sjeæam, ikad postojali. Naime, ako je to još ikome bitno, Radnièko športsko društvo Velež osnovano je 26.06.1922. godine u Mostaru. Unaprijed mu želim sretan roðendan, gdje god da jeste, sve se nadajuæi da postoje još neki ljudi koji ga pamte i traže.
http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=13519%3Asjeate-li-se-velea&catid=47%3Asport&Itemid=147
|
|
06-06-2012 14:54 |
|
green
Super Moderator
Poruka: 7086
Location: BiH
|
|
SRETAN ROÐENDAN VELEŽU, SRETAN ROÐENDAN, ROÐENIMA!
Velež danas proslavlja svoj 90.roðendan
Na današnji dan 1922.godine na poljani u Sjevernom logoru u Mostaru okupili su se incijatori osnivanja buduæeg Veleža.
Na današnji dan 1922.godine na poljani u Sjevernom logoru u Mostaru na igralištu tadašnjeg RŠK Omladinac okupili su se incijatori osnivanja buduæeg Radnièkog športskog društva iz Mostara. Ideja je potekla od Gojka Vukoviæa, èlana tadašnjeg CK KPJ.
Prvu Upravu novooformljenog kluba èinili su Anðelko Vlaho, Ranko Slijepèeviæ, Borivoje Janjoš, Ljubomir Basta, Rudolf Beltram, Mihajlo Cvetkoviæ, Milan Paviæ i Bogdan Tepšiæ. Prvi kapiten bio je Lazar Radiæ.
Osim što se pojavila ideja o formiranju radnièkog športskog kluba, takoðer se pojavila i dilema o njegovom imenu. Radnièki, Napredak, Sloga, Jedinstvo, Borac, Hercegovac, Iskra, Zvijezda bili su samo neki od prijedloga, ali je odluka pala da klub ponese neko orginalno ime, ime koje neæe radnièku ideju odati pred policijom, i ime koje æe u punom znaèenju oznaèavati nešto što pripada Mostaru i Hercegovini. Ime koje æe od strane Mostaraca biti prihvaæeno i voljeno.
„Kako se zove planina povrh Mostara?“, bilo je pitanje jednog od èlanova osnivaèke Skupštine.
„Velež!“, jasan je bio Anðelko Vlaho.
„Zašto ga onda ne bismo nazvali Velež?“ upitao je èlan èiji identitet danas nije poznat, ali se pretpostavlja da se radilo o prvom kapitenu Lazaru Radiæu.
„Slažemo se!“, bio je odgovor ostalih èlanova Skupštine.
Tako je nastao Velež. Sve ostalo je historija. http://www.scsport.ba/v2/tekst.php?ID=39361
|
|
06-26-2012 12:10 |
|
zalik13
moforaja
Poruka: 4619
Location: Rio de Zalik
|
|
90 GODINA VELEŽA Oprosti im, Starèe... |
|
http://www.studio88.ba/clanak/oprosti-im-starce
U gradu na Neretvi jedan Starac danas slavi roðendan, devedeseti… Zanimaju se danas zato za njega mnogi, èestitaju mu, slave s njim… Zapravo, zanimljiv je taj Starac oduvijek bio Mostarcima. Neizmjerno ga vole, zbog onoga što on jeste – simbol grada u kome žive ili su živjeli. Ali, Starac danas, na svoj roðendan, ipak djeluje tužno, s nekom sjetom u oèima…
Svjestan je on ljubavi svoje raje, i tužan upravo zbog toga – što 90. roðendan slavi skromno, samo uz èestitke…
Nije njegova krivica što je danas u Mostaru obièan dan, radni, pomalo sparan. Ipak je to Starac, kome treba pomoæ, koji ne može sam mnogo uèiniti. Trebali su se za proslavu njegovog roðendana pobrinuti ljudi kojima je povjeren – koji danas odluèuju u njegovo, a èini se i ime svih njegovih Roðenih.
Sveèana akademija, arhivska izložba, koncert, projekcije dokumentaraca (a bilo ih je o Starcu s Neretve mnogo) ili, ne daj Bože, revijalna utakmica s nekim velikanom iz svijeta fudbala – samo su neke od moguænosti koje su se Starcu mogle pokloniti za 90. roðendan. Ali nisu.
Zašto nisu - ne znamo. Znamo da za takvo nešto opravdanja nema.
Prièaju veæ nekoliko godina ljudi koji o Starcu brinu o njegovoj stabilizaciji. Žele ga, kao, održati u životu. No, do danas je sve ostalo na prièi – i zato je Starac 90. roðendan doèekao bez ikakve titule, bez izleta u, recimo, Evropu…
Nema izgovora za ono što mu èine. Ne više. Prošlo je vrijeme kada je to što je Starac u ratu protjeran sa svog ognjišta bio razlog njegove nemoæi, prošlo je vrijeme kada se za pomoæ Starcu nije imalo novca… Uostalom, to što je Starac i preživio posljednjih dvadeset godina, zasluga je njegove raje. Raje s tribina, i raje koja s tribina nikad nije ni otišla. Od Zalika do Tekije, od Avenije do Panjevine, od Amerike i Kanade do Australije, od vrha Skandinavije do rta Dobre Nade…
Ne žali se raja zbog toga. Oni æe nastaviti sa svojim Starcem, kakav god njegov put bio. Nastavit æe obilaziti sela i zaseoke po BiH, nastavit æe kupovati autobuse, nastavit æe jer ga vole… I jer prestati neæe nikada…
A onima koji o Starcu danas brinu neka je na èast, na obraz. Oprosti im, Jole… Oprosti im, Sule… Oprosti im, Starèe… Ne znaju šta rade…
|
|
06-26-2012 13:32 |
|
zalik13
moforaja
Poruka: 4619
Location: Rio de Zalik
|
|
|
07-04-2012 19:47 |
|
pasha
Super Moderator
Poruka: 9503
Location: uh jebo te
|
|
|
11-30-2012 00:01 |
|
|
|
|
|