Grasak
SexNepoznat
Poruka: 129
 |
|
|
 08-16-2003 08:35 |
    |
Kise
Gost
|
|
DZENAN DJANI SALKOVIC
( 2.januar 45. - 20.juli 89.)
Bio sam pacijent a i druzih se s mostarskim ljekarima. Ovo drugo cesce i radje. Jer me bilo strah boljki,bolnica, bolnickih mirisa i ljekara. Kako sam stariji strah je sve veci a sjecanja na mostarke ljekare sve draza i sve sjetnija... Jer, uz rijetku iznimku, bijahu strucni, dragi i neobicni ljudi. I te iznimke, do epidemije nacionalizma, bilo je tesko dijagnosticirati. Danas se, dakako, sve zna. Ko je objesio o klin i stetoskop i Hipokrita pa se sepurio okolo okicen pistoljcinom k'o Doc Holiday po OK Coralu. Ljekar u maskirnoj s Coltom, taman k'o Stela u bijelom sa stetoskopom.A vidjao sam i takve, s proljeca 92. Na Bjelom brijegu koji se crvenio od stida. S tom sortom ne bih se bavio ni u sterilizovanim rukavicama. Pise mi se o Hlubni, Draci, Rafaeliju, Mujicu, Mahicu, Velicu, Lusickoj,Topuzovicu, Halilhodzicu, Marinkovicu, Pinji, Ahmi, Nadi, Divanovicu, Ruzicu, Hercigu, Muliji, Nuri, Sabanagicima, Mrdjanu, Amri, Sumi, Fejsi, Rami, Tolju, Refi, Djokici, Fahri, Sehi, Djaniju... Profesorima Papi i Zecu, koji nisu lijecili u Mostaru a kojima je, do kraja zivota, Neretva tekla krvotokom i Mostar bio prestonica na kardialnoj karti svijeta. A pisao sam,s duznim postovanjem,o Isidoru, Nedi, Hlubni, Mahicu, Curicu... Pred rat izgovorio dva prijateljski tuzna slova na Sutini oprastajuci se od Djanija i Mujica... Sve, prije toga, bijase zivot...
Dezurah u hitnoj sa stazistima-ljekarima, Zvonkom, Refom, Djokicom, Fahrom i Djanijem. Slani i Cavar su vozili, Ilija domario, Mustafa previjao i udarao injekcije a ja sam se druzio. Za lijepa vremena, dok je Mostar boktao ziv i zdrav, kenjcijali bi na klupi ispred sa Sretom, Venom, Nedzadom, Tomom, Palfijem... Nagledao sam se lomova, bubreznih i srcanih napada, psecih ujeda, posjekotina i otoka, naslusao bola i zahvalnosti a dosta toga sam iz prvih usta cuo o operaciji dvice, Tominim duhovitim prilozima u sljedecem broju "Svijetove Vrteske" i pojedinacnim, herojskim doprinosima u pobjedi nad fasizmom i domacim izdajnicima. Bili smo mladi,razdragani i sve je pucalo od zdravlja i veselja. Te smo Hitnoj i svim odjelima Krankase tepali: "Dom zdravlja i veselja." Dok nas zivot, po losem obicaju, nije razjurio. Stazisti su otisli na specijalizacije, Slani na ahiret, ja kod Ahme i Mulije na vitaminske infuzije... Samo je Mustafa ostao s generacijama mladjih. Koji su nicali kao gljive. Godio im onaj mrak...
Zvonko je specijalizirao ginekologiju. Refo opstu s planinarstvom, Rujistem i Prenjom. Djokica ocnu i sah. Fahro neuropsihijatriju, zensku kardiologiju i mali fudbal. Djani otorinolaringologiju, sto je potesko i izgovoriti akamoli specijalizirati, djeciju poeziju, gitaru, komponovanje, pjevanje i letenje. A druzenje, svi zajedno, davno prije u onom krugu Krankase gdje sam pohadjao Visoku skolu drugarstva i liskanluka...
U klasi s Djanijem Salkovicem, primarijusom svestranih talenata i prijateljstva...
SKALPEL, GITARA I KUMULUSI
Dzenan Djani Salkovic bijase od onih Mostaraca kojeg je svugdje bilo i sve mu je islo za rukom. Violina u Nizoj Muzickoj u Sarajevu i Mostaru, stara Gimnazija, medicina u Beogradu odakle se vratio s diplomom ljekara i kantautorskim singlom. Izmedju dvije operacije krajnika, stizao je da pokupi i Mali i Veliki Slager sezone i prvu nagradu Saveza kompozitora Jugoslavije za "Jefimiju". I Zmajevu za "C-ciklama".
Prvu, nakon cika Jove, ljekovitu djeciju knjigu poezije. Lirski recept za bezbrizno i sretno izrastanje. Pa je isao po dvaput u Libiju i Irak, na duze, kao ljekar, a maja 85. kao kompozitor, solista, ljekar i tata Lejle, biserne kapljice "Mostarskih kisa". Prevodio nam je u Babilonu pricu o kamenom lavu i biljezio fotouspomene... A vec s jeseni druzili smo se s gastarbajterima po Njemackoj, pod snjegovima, i jos ga cujem kako prebira gitaru i pocinje "Sesir moj, sesir moj ,pod kosor..." Lalinske, becarske, a posebno tu pod sesirom neobicno je volio. Umio, gospodski, da donese... Kao sto je mnogo toga umio... Bio je kucni ljekar svih svojih prijatelja, a bijase to vakat kad je Mostar bio Osnovna organizacija ljudi dobrih namjera i takvih dusa. Maltene jedna porodica. Isao je u vizite Mo-Kosovarima i casnim u Bijelo Polje, sa Sankom Sehicem i veselom bratijom na svirke u Listicu i Gradac, u Narodnom pozoristu postavio "Slavujev poj", prvi i jedini autorski mjuzikl u istoriji Mostara, ljutio se na Almu Sefic sto sa njim vise ne razgovara, podizao s Jadrom Lejlu, Djanu i Djanija. Djevojcice premile, a Djani butovan kao svi djecaci, uvrgnuo se na ujaka Pindju koji sada peri udice uz neki norveski fjord, pod sarafom na globusu, veli, a dusa mu loza. Polemisao s dobrim Dadom o Gvozdenovicevu uticaju na njegove sjajne "Rondoe". U ponoca, s nogom u gipsu do kuka, nakon automobilske u libijskoj pustinji, dolazio da pogleda krajnike zavatrile Milene Maric, a za njen drugi rodjendan u mom rodnom Petrovcu, doletio s Cicom, s tortom iz ABC-ea i dvije svijecice... Zidao je, godinama, kucicu u Malom Polju, pod cijim prozorima, na mjesecini, tece Buna. Ni vikendica, cak. Cica Tomina koliba s gitarom na zidu dnevne i rostiljem uz rijeku. A sta ce nama vise i ljepse od onakve rijeke, onakva rostilja, onakve gitare i onakvog Djanija. Kojeg je neko od prijatelja od milja nazvao Fratelo, a mi redom prihvatili i orodili se. Jer je Djenan Salkovic, svakodnevno, njedrio bar jedan razlog da mu se divi i da se voli... Otud i ovo sjecanje...
Kad mu nije bilo do zemlje, odlazio je s Bazom i aerodrugarima u Jasenicu i hvatao se neba. Gore, visoko nad Velezom i Humom, od kumulusa i plaveti, izmastao je svoju zemlju, a to nebo spustao kraj Neretve i Radobolje. Pa je bio vlasnik svoje zemlje na nebu i svoga neba na zemlji. Trece, mostarsko nebo, nosio je unutra, pod kosuljom i pod rebrima. Licno stanarsko pravo dijelio s prijateljima. Svakom od nas okolo urucio komplet kljuceva i mogli smo svratiti kad nam se cefne, ili skloniti na sigurno ako nevolja natjera. Strasljiv od visina, vjeciti pjesak kakvog me bog dao, kao vjernik u bogomolju, sklanjah se u zemaljska dva, a u prvo Djanijevo nebo, sem u njegovim pricama i stihovima, nisam nikad zavirio. Za to je trebalo imati krila. I kurazi. S kojom bijah kratak.
"Opasno je, opasno,
stavit sve na kec,
al je jos opasnije
zivjet kao zec..."
uvjeravao me.
U knjizi "Ljubavi i molitve", cija promocija nije mogla bez njega, odgovorih mu ,s divljenjem i zaviscu, pjesmom u kojoj stoje i stihovi:
.. "Volio bih tako kako ti se moze,
Pustinje,
Gitare,
Klinci i
Oblaci...
Bilo bi mi lakse ispod tvoje koze
Od mojih su meksi, laksi tvoji lanci..."
A Dotore je letio, letio, letio...
"Mozda je pjevusio,visoko u nebu i onda kada je odlazio ,u trenu, beskonacnom trenu. Mozda je mislio o nama ovako toplo kako mi mislimo o njemu. Vratio se u nebo, nas Mali princ, isto ono nebo kojim je krstario otac "Malog princa", Sent Egzeperi, veliki letac i istrazivac, Dzenan Salkovic. Leti, Djani, neka ti je siroko i mirno nebo..." ispisao je Pero Zubac, koji ga je neobicno volio i bratski ozalio onog pomracenog jula 89.
Kao i svake godine na Glamockom polju, posljednji put, ucio je klince kako ima jedna divna zemlja tisine, gore, medju oblacima. Gdje Sunce i Mjesec nikad ne zalaze. Gdje si rod ptici...
Od 2. jula te 89. Mostar je, u mislima, presjedio uz njegov krevet u splitskoj bolnici. Casne u Bijelom Polju, sjecam se, govorile molitve, po ljetnjim bascama i kaficima iskljuceni mikrofoni i pogasena muzika, a do dugo, u noc, telefon na intenzivnoj, na Firulama, davao znak zauzeca. S Nihom, Dadom, Kljaklja sem, Cicom, Kosom, Belim, Lizdom, s Mostarcima, ispijah cutke gorke kafe na Rondou. 20-og,pri slucajnom susretu na Lenjinovom, Titovoj, Fejicevoj i utihlim sokacima Luke, Carine, Brankovca, Balinovca, Donje Mahale - Mostarac je Mostarcu pruzao ruku i izrazavao saucesce... A Zubac se pitao:
"Kako ce Mostar bez Djanija Salkovica, kako ce kad Djani nije umeo bez Mostara? Cuvati uspomenu, kao na Hamzu, Karla, Icu, Mehu, mnoge koji su otisli. Kako cemo mi koji se sve vise okruzujemo uspomenama."
Tacno tako,moj Piero. Cuvati uspomene. Kakvi bi smo mi to ljudi bili bez tih toplih sehara po dusama u kojim, kao u svetim urnama, cuvamo svoje drage. Nesretni sto ih nema, a sretni sto su uopste bili. I sto smo izabrani da se u beskraju vremena dogode bas tu, pored nas. Zato i u ovom broju "Mosta" pisem sjecanje na Fratela, Djanija Salkovica. Kao spomenak nezaborava i prilog biografiji Grada. Saputnicima podsjetnik kakvi smo bili, mladim kakvi bi smo trebali biti...
Strazarim, strpljiv i ponosan, nad uspomenama. Da ne utrnu.
Jer, i zaborav je, vrsta izdaje.
|
|
| 08-18-2003 01:27 |
|
Kise
Gost
|
|
Malo - malo, Ameri usrece Britance. Nedavno su im utrapili jedan rat "u potrazi za oruzjem za masovno unistenje." Oruzje jos nije nadjeno, a nafta jeste. Bler mora na ci odgovor pred Parlamentom: zasto je zemlju uveo u rat s laznim razlogom? U medjuvremenu, kako ih je bog dao uvijek dobronamjerne i siroke ruke, Blerovi preko atlantski prijatelji nude novo dobro: GM food. Genetski modificiranu hranu. Kod koje ima jedna mala zakacka. Sjeme se ne ubira sa zetvom.Za svako sijanje treba ku piti novo. Treba li reci ko mu je vlasnik. Neko vece to je glavna tema na BBC2. Stru cnjaci vodecih USA giganata za proizvodnju GM hrane tvrde da je to zdrava i sita buducnost covjecanstva. Elita ovdasnjih eksperata uzvraca da nisu 100% naucno uv jereni u pun stomak u zdravom tijelu, ali jesu u pomor malih farmera. Koji se kod nas, prostacki, zovu seljaci. Onda Ameri potezu argument GM "golden rise." Genet ski proizvedene "zlatne rize". Koja poboljsava vid. Britanske kolege se u potpunosti slazu. S napomenom: samo u slucaju da se jede 6 kilograma "zlatne rize" dnevno. Koliko, u prosjeku, pojede jedno gladno selo u Secuanu. I njih, Ameri, namjeravaju usreciti. Jer imaju uvid u kineski jelovnik i broj konsumenata. Koji je poprilican. Lisice ih gacanja po rizinim poljima, a ustedice na cvikama... Posmatram i slusam tu tv debatu, ravnodusno. A sjecam, s dragoscu i s neobicnom toplinom, doktora Draguti na Hlubna. Koji je prije Amera i "golden rise" zasluzan da su Mostar i Hercegovina bar 1% bolje vidjeli...
Sretnem, u zimu, tacno prije 30 godina, Bracu Komadinu. Braco je moj prijatelj, sin Salkin a unuk Mujagin. Salko je bio stomatolog. Mujaga je bio jedan. Salko se bavio zubima, Mujaga gradom, a Braco je zabrinut. Vodi majku na operaciju. Treba joj probiti novi suzni kanal. Nimalo ugodna stvar. Pitam ga gdje ce s majkom?
- Kako gdje, cu, pa kod Hlubne. Nemam ja rezervnu mater.
- Ali Hlubna je u godinama. Zar jos operise?
- Napunio je 80. A naravno da operise.
Zovem Hlubnu u bolnicu. U sali je. Kad se cujemo pa kazem kako bih volio pozrago varati, pita: "A zasto?" Objasnim. Misli da se tu nema sta posebno razgovarati, ali da razumije da je toj moj posao. U bolnici nije zgodno. Tamo je zauzet. Ali da se na djemo kod njega. Pa smo razgovarali. Sjecao se kako je medicinu poceo studirati u Becu. Pa u Rimu, jednu godinu. Onda je dosao Prvi rat. Otisao je u Solun, dobrovo ljno. Pa u Albaniju, kao pilot. Imao je i spomenicu koja se zvala Albanska. A iza ra ta odlucio se za Bern. U Bernu je diplomirao 23. Pa je i doktorirao u Bernu. Tamo je upoznao Hedi. Pa su u Mostar, 1931. dosli zajedno. On je brinuo o ljudskim ocima.
Hedi je brinula o njemu. A godisnje su provodili u Bernu. Citav mjesec. Voljeli su Bern.
- Sretnem se tamo sa svojim starim kolegama, bas se fino odmorimo u Bernu - govorio je smjeskajuci se jednim neobicno plavim, toplim ocima.
Gospodja Hedi je govorila:
- Znate, kad dodjemo u Bern, Dragi prvo jutro ode na kliniku. Tamo ga docekaju prijatelji. Popiju kafu. Popricaju o novostima u struci. Onda mu obuku bijeli mantil, stave masku i daju skalpel. I tako on citav mjesec odlazi svako jutro da vidi prijatelje i po cijeli dan operise... Kad se vratimo u Mostar, veli: "O bas smo se lijepo odmorili u Bernu"...
Sljedeceg dana, zorom, vec je na biciklu. Bicikl je marke "Stirija" s punjenim gumama, iz 1924. Mostar je isao na posao kolima i pjeske. Radje kolima. Doktor Hlubna biciklom i stizao na Ocno uvijek prvi, tacno u 6. Zove me Gospodja Hedi, jednom, uspanicena:
- Ne znam sta da radim. Dragi je odlucio da umre. Lezi u sobi, okrenuo se zidu, nece da jede, da razgovara...
Odem. Gdja Hedi sapce da su mu ukrali bicikl. Onaj s punjenim gumama... Na radiju bjavimo vijest. Ujutro, sabah, zovu iz Stanice milicije:
- Evo je neko nocas prislonio nekakvu harabatiju kod nas uzazid. Bice da je doktorov bicikl...
Na toj harabatiji nastavio je odlaziti na posao. Do penzije. Penzionisan je, kad su se stekle zakonske godine, kao sef Ocnog odjeljenja Medicinskog centra "Dr. Safet Mu jic." Kolege su mu napravile apsid, s poklonima. Kolege su ga voljele. Bilo je dirljivo i trajalo je dugo u noc. Sljedeceg jutra, zatekli su ga u bijelom mantilu, na radnom mjestu. Pozdravili: dobro jutro, Sefe. On je odzdravio. Pa su odrzali uobicajeni sastanak, uz kaficu. Pa je, uobicajeno, mada nepusac, svakoj kolegici pripalio cigaretu. ... Pa je svako krenuo necijim ocima...
I tako je, s 80, uradio novi suzni kanal majci mog prijatelja, Brace Komadine. Uspjesno. A kad razgovarasmo, pitah ga zasto je odbio primamljive ponude iz Svajcarske, Njemacke, Italije, Austrije.... Govorio je:
- Mene je uvijek vukla rodna gruda. Ja sam sretan sto sam radio u Mostaru, jer sam ovdje rodjen. Sretan sam sto sam radio ono sto volim da radim. Moj posao je vrlo lijep posao, to je filigranski posao. Svaki rez mora biti tacan i odmjeren. U milimetrima . Pisah o tom poslu i Dr. Hlubni te 73. Tog ponedjeljka, kad je tekst objavljen, idem na Rondo na ugovoreno kafendisanje sa Zukom. Ceka vec. Suva je zima u Mostaru, on sjedi unutra, preko puta peci, u uglu. Crna kovrdzava kosa, crna brada, uredna, crna rolka, srne somotke, crni djubretarac, crne carape i crne zepe. Zuko Dzumhur je bio lijep covjek. Zuko je licio na mladog Omara Sarifa. Zuko je ujutro pio kafu iz fildzana, limunadu i citao novine. Prvo "Politiku" u kojoj je primao platu za nedeljnu karikaturu, onda "Oslobodjenje". Sad je citao "Slobodu".
- Naruci kafu dok zavrsim, upravo ti citam ovo o Hlubni...
Ostavicu nas sada tako dok sjedimo u toploj kafani Rondoa. On cita, ja strepim sta ce reci kad sklopi novine...
Doktora Hlubnu sam susretao godinama kasnije, s mikrofonom, pred tv kamerom, na redovnim godisnjim balovima mostarskih ljekara u "Bristolu" pa u "Ruzi" koje je otvarao svecanim valcerom, na koncertima Simfonijskog, pozorisnim premijera ma, poetskim vecerima, likovnim izlozbama, na sahranama, na svecanostima grada... Bio je gradski covjek, od sirokih interesovanja i svakog reda - svugdje ga je bilo...
Gledah ga kroz staklo operacione sale, s maskom, sa skalpelom...Bio je nagnut nad oci neke bebe. Kad otrskrinusmo vrata da ga snimimo, cuh kako ispod one maske pjevusi uspavanku...
Poslije smo pili kafu u njegovoj ordinaciji. Dok je prinosio fildzan ustima, ruke su mu drhtale. Pitam mladog okulistu, Dr. Dordja Kulisica, kako moze operisati a ruke mu se tresu. Djokica se smije, veli:
- Ne brini za Sefa. Cim uzme skalpel, ruka mu je mirnija nego moja.
Poslije sjedimo u dvoristu, pa se sjeca gimnazijskih dana, prijatelja...Fale mu prijate
lji. Njegova generacija je otisla, osamljen je, mada se mladi trude da se tako ne osje- ca...
- Boze, kako ovaj zivot brzo prodje - rece s uzdahom i sa smjeskom...
Imao je, tada, 80 i ohohoho...
Poslije pauze za dorucak, koju smo iskoristili za razgovor, vratio se u salu, da operi se...
Operisao je s 90. A cim je prestao, otisao je veoma brzo i veoma tiho. Nije umro. Nje gov vid se ugasio. Dr. Dragutin Hlubna je jednostavno sklopio oci i, utonuo u tamu.
Koju je porazavao jedan dug ljudski i dva radna vijeka...
Pred rat, svratih na Ocno. Sef je bio Dr. Custovic, jedan dostojanstven nasljednik Hlubnin i jedan Mostarac od formata. Vodio me na tavan, da mi pokaze Sefovu bis- tu. Bistu je uradio Numan, maestralno. Bio je to Dr. Hlubna kakvog pamtim. Cak su se i njegove oci, u tom bijelom hladnom kamenu, cinile zivim, neobicno toplim i neobicno plavim. Govorio mi je tada Dr. Custovic, kako ce bistu svecano postaviti u dvoristu Ocnog. Da je Sef vazda tu...
Onda je bilo sto je bilo i kako je bilo. Je li Dr. Dragutin Hlubna sisao s tavana u to dvoriste, ja ne znam. A nepravda bi bila drzati u mraku covjeka zbog kojeg Mostar, Hercegovina, dio Dalmacije, puno nekog svijeta u Svicarskoj, a s ratom i dalje, i da nas, bolje vidi...
Za kraj ovog kazivanja, evo cu se vratiti Zuki i sebi na Rondo, u onu suvu zimu 73. Zuko sklapa "Slobodu", velii :
- Fina ti je, topla i ljudska prica o Hlubni. Taj je gospodin svaku ovu rijec zasluzio.
Porastao sam na onoj stolici. Zukina mi je iznad svih urednickih. A on ceska bradu, imao je taj obicaj dok smislja pravu, pa dodaje:
- ...Samo ti naslov, ne valja.
Ubi me. Ja na naslov posebno ponosan. U tom "Dobro jutro, doktore Hlubna" vidim izlazak iz mraka, radost raskosne svijetlosti koju je vracao ljudima...Nesretan sam, pa pitam:
- A sta bi ti napisao?
- Ja bih napisao, govori polako i skroz ozbiljno:
- Nije oko doratovo prkno.
...Tri sam desetljeca i za jednu beskrajnu, zivu tugu daleko od prvog zapisa o Dr. Dragutinu Hlubna. Sad mi ga zlatna riza, prizva u sjecanja...Pa mostarih s njim. I
sa Zukom.
Kojem, za nezaborav i hator, ispisah naslov...
P.S. za ovaj tekst imam i fotografiju dokotora Hlubine ali mi mrsko sada skenirati.
U svakom slucaju - nastavlja se..... 
|
|
| 08-18-2003 01:36 |
|
Kise
Gost
|
|
Taman sam se na ramenu praznicne “Poste” iskukao zbog licnog i kolektivnih stanarskih (ne)prava kad mi prijatelji iz Mostara hvataju mustuluk: vraceni kljucevi. Redovi koji slijede dnevnik su s tog putovanja dugog 2000 kilometara i sramotnih 9 godina. Izmedju engleskog socijalnog krova i 64 kvadrata uz Radobolju za koje smo Azra i ja rintali nepuna pola stoljeca. Uradih ponesto iz ljubavi, mukte. To se ne konta, samo certifikati...
U Mostaru, prvi put nakon zla, bijah u julu. Odmah sam dobio kljuceve. Soba 204, hotel “Bristol”. U kojem, ponekad, davno, konacih mlad i zaljubljen. Sad sobarice nisu imale posla. Noci sam probdio s drugarima. S Emirom Balicem od Mosta i s imenjakom mu Kosom od TV-a. S Alekom od lirike, Skibom od kenjcijanja, Adom od neprebola za bratom Mohom, Ristom od lutaka, Fazlijom od novina, Zdravkom od radija, Fahrom od neuropsihijatrije i malog fudbala, Izom od Halisca, zemlje snova, u “Abrasevicu”, sezdesetih – s nocobdijama i kasnim tragacima za malo svjezine nakon okrutna dnevnog calopeka. Mnogim od vas, koji ste me pocastili saputnistvom u ovom hodocascu na jug, imena nista ne znace. Meni su jedino preostalo bogatstvo u izbjeglickoj fukarestini. Zbog njih, i njima slicnih, davno sam ustanovio da Grad Gradom cine Ljudi. Mostar Mostarom Mostarci. Prvo bude covjek, pa onda grad. Ljudi su stariji od gradova...
Govorili su ljetos, iz postovanja i srca, kako sam zasluzio Ulicu. Sta ce mi mrtvom Ulica,da mi se zivom docepati stana, uzvracao sam. A kad u decembru javljaju za kljuceve, umjesto radosti, spopala me tuga, mucnina. Beskucnim saputnicima i sapatnicima razlozi su jasni...Letim na jug kao sve selice, sjetan. Dolje se Evropa bijeli pod snjegovima...
STANI, VJETRE, MALO KRAJ NERETVE...
U Mostar stizem s dragoscu, zebnjom, pregrsti milosta i dva Stara mosta. Jedan, zajedno s cijelim gradom, nosim kroz sve godine izbjeglistva kao pejsmejker bez kojeg bih krepao. Drugi, noc pred polazak, skinuh s BBC2. Odmah po emitovanju zove me prijatelj, ugledan pisac, Ralph Rochester. Veli: ”Very moving...Poor old Mostar...” Pod ledenom burom koja mi arlauce kroz kosti i kosture negdanje Santiceve, Bulevara i preko Musale, Mostar izgleda jos jadnije. Ljudi se probijaju uz vjetar i niz vjetar, uglavnom uzvodno i nizvodno. S juga na sjever i sa sjevera na jug. Preko Neretve, s istoka na zapad, i obratno, promet je tanana. Ne zbog mrzle decembarske buretine, nego zbog smrtnih vjetrova koju su poceli zavijati u proljece 93. Sledjen vani i jos vise unutra, govorih Fazliji, drugarima kako, pod hitno, iz mostarske muzicke bastine treba delozirati pjesmu “Duni, vjetre, malo sa Neretve. ”Ili bar umiljato prepjevati u ”Stani, vjetre, malo kraj Neretve”. Obecase da ce razmotriti...
Ta stvar s kljucevima ima zvanicni protokol. Prvo, ako je na Lijevoj, vadi se licna. Na Desnoj se zove osobna. Nije, vele, isto. Onda se zakaze Komisija s kojom se ide u stan, na popis. U mom slucaju nisu se umorili. Zjape pusti zidovi. Samo su me mama i tata docekali nasred dnevnog boravka, na golu parketu. Obradovao me susret s roditeljima. Misljah da ih nikad vise necu vidjeti. Oca,Urosa, ustvari, i nisam. U ljeto 41. odveli ga na rad. Zakonski zvan “prisilni.” Godinama tragah. Nista. Kao da je u crnu zemlju propao. A svojoj dobroj Desi otidjoh na Sutinu. Da joj kazem kako smo svi dobro i kako su djeca porasla. Unuka Engleskinja i unuci Svedi. Maltene smo Ujedinjene Nacije. Neko je, vidim, dolazio. Buket suva cvijeca na crnu granitu.Gdje sam dao urezati da nam je bila i mati i otac. Sad mi se smijese s poda, s vjencane fotografije, mladi i lijepi. Mati premlada. Napunila tek 16, ocu 23. Tri godine potom bio je rat... A par minuta kasnije, u plasticnoj vreci kraj vrata, medju gacama i djecijim carapama, nasao sam jos stotinjak najmilijih.Uz kcerine rodjendane, Nove godine, obicne i neobicne prilike. Fotose s Titom, Zupcem, Smojom i Dvornikom, Kemom, Dacom, Bodom, Zukom, Mehom, Icom, Cucom, Kresom, Djanijem...Uvojak prve Milenine kosice... Pozdrav vojnika Zdravka Colica iz Valjeva 78. i Mike Antica iz Pariza 70. Ode sa Zakom Preverom da kupi espadrile... Pozdravlja: ”Celo drustvo pod platanima na Rondou sto ih Pera Zubac tako lepo zove kestenovi.” A kad sam prvi put u Mostaru ispricao Anticu svoje bezocinstvo, rece kako je on imao srece pa nasao oca. Skasapili ga Hortijevci negdje u Sremu. Pa s majkom Melanijom ode, pokupi ostatke u neku vrecu, te ce u rodni Mokrin, da ga sahrane. Tandrcu nocnim vozom kroz ravnicu, drvene klupe, a oca su smjestili na policu za stvari. ”Jel’ znas, burazere,” objasnjava mi Mika, “ tata mi je celo vreme kapao za vrat.” Zakljucim kako se tatama, u ratovima, svasta dogadja. No da se vratim onoj crnoj vreci kraj vrata s tudjim prljavim vesom i najdrazim krpicama sjecanja...
Pokupim taj restl zivota, pa idem juriti dokumentaciju. Koje treba u obimu dva toma Lenjinovih sa- branih djela. I sve razmisljam kakav ce Mostar i kakvi ce Mostarci biti kad vlasnicima onih djecijih carapa noge porastu za par brojeva... Ovi sad, koje susretah sluzbeno s obje strane vode, bijahu sus- retljivi. Ponegdje i ljubazni. Za pet radnih dana pokupio sam sve, a za neradnih i nocima, druzih se...
Ni Rondoa, moje vizitne sobe, vise nema. Ostali su umorni, goli platani, cije granje muci i lomi vjetar. Dolje, gdje je bila kafana, u novu, drvenu kucicu, pred Bozic uselio Isus. U moje vrijeme nije imao obicaj da svraca na Rondo. Da je kojom srecom, Hamica bi ga posluzio kafom, Niho zovnuo pice a Miro izgubio partiju saha. Bio je dobar covjek Emerik Bruk, a sahista nikakav, pocivao u miru. Sreo sam mu se s bratom,Tvrtkom. Popili smo kod Bobe par litara Stankeljine “Zilavke”,vazda domacinska,pri sjecali. Prica kako oca cuva u garazi. Narodni heroj Leo Bruk je imao tu cast da su mu bistu, ha je po celo, delozirali s postolja na Balinovcu. Nesto je zajednicko kod ustasko - cetnicke bagre. Gace su im se tresle i pred bronzanim partizanima. Koji, jos samo u pjesmi, idu po sumama i gorama nase Bosne ponosne...
Moj prijatelj, Emir Balic, oglasio je ljetos da mu je umro brat, Husnija. Osmrtnica s petokrakom. Pod cim zivio, pod tim i otisao. Pregledam s Emirom BBC kasetu. Komentarise svoje ucesce u svjezem dokumentarcu i “zivom zidu” iz 93. Tim se Balicima bas nije posrecilo. Kako god je ko kod nas otvarao logore, punio ih s Balicima. Dva su Emirova brata, preko Beledije i Campo Mamula, zavrsila u Jasenovcu. Zvanicni izvjestaj veli: ”Ubijeni tupim predmetom.” Emir je prezivio reprizu. Cak ima pravo na sjecanja. “Ovo je, Miso, snimano na istom mjestu gdje sam nosio vrece, kopao rovove i guran u zivi zid. Dok snimamo, ustavlja se “Mercedes”, otvaraju vrata i pomalja pajdo. Glava k’o varcak, namah ga poz- nam. Bio mi strazar. I sad se dere: Sta to snimas, Balicu? Ne da mi djavo mira pa mu velim: Spot za Haga, p...a ti materina! Zalupi ona vrata, ode...” Tjesim ga da je stigao na postansku marku. Pa ako pajdo zna i ima kome pisat’, morace ga polizat’ pozadi. Znam da je prosto, nije za novine. Al’ ipak, uz oprost, pisem. Jer je lijepa pravda na kraju svih nepravdi...Inace, ovih dana, pokusavam srociti prilog za Emirovu monografiju. U kojem zelim govoriti o zivom Goranu i Acku Finku, koji mi je neutjeha. O svim tim momcima koji su se s luka Mosta otiskivali put vode. Svijetli kao Skenderovi soneti. Govorilo se da imaju veliko medju rebrima i medju nogama. Dusu niko nije pominjao. A imali su je vecu od svega. I da nikad nije poletio, zaikario, po ljudskoj dobroti i cestitosti, po mekoj dusi juznoj koja je znala cuti pjesmu, procitati sliku, prijateljevati i liskati se – Emir je mogao na marku...Zato sam srecan da je ziva filatelija. I Most ce uslisiti pjesmu, pa izroniti. Stari je jedina civilna zrtva rata koja ce uskrsnuti...
Nisam stopostotno uvjeren da svi putevi vode u Rim, ali u Mostaru, provjereno, vode kod Juse. Restoran je, s Balinovca, etnicki ociscen. Sad je na Bulevaru. Nema basce s tuznim vrbama, bijele kuce Dizdarevica. I na Balinovcu i na Bulevaru mnogo vise nema, nego ima. Nema kuce s drvoredom tresanja slikara Karla Afan de Rivera, ni komsijske,Ice Voljevice.Nema cijele zgrade uz Bulevar. Jos tuznije, nema Karleta, nema Ice, a nema ni Picasa za bozanstven motiv Nove Gernike. Jusa i Nuna su ostali isti, buredzici, japrak, rostilj, sir iz mijeha, loza; ista draga lica redovnih aksamlija iz birvakti la. Kad je Mjesec izlazio na Desnoj, iza Huma, a Zuko Dzumhur na Lijevoj, iz “Evrope” il’ Pozorisne. “Misel, govorio je, kod nas uvijek valja imat’ dva spakovana kofera.” Sjedim s profesorom Mirom Seficem, Nedjom Andricem, Grgom Marticem, kolegom Alijom Lizdom, Muflom Omanovicem, Jusom - Mostarcima koji ih nisu spakovali, al’ im je sljegla furda dobro napakovala. Nedja, koji je prosao i Dretelj i Ljubuski i Alija, prvi novinar ranjen u Podvelezju, kazu isto. “Bio je rat.” A mi hodoljubimo mirnodobljem. Ters, kakvog ga je bog dao, Profesor protestuje.” Hoce li iko ista ruznog se prisjetiti, il cete samo o lijepom.” Pa uzima gitaru, zaduzbina Arifa Pasajlica. Stare gradske, Himzine, lalinske i becarske, slageri, romanse, kancone i sansone...Niko i nikad u Mostaru, tako tanano i za dusu, kao Profesor, nije umio... Krunise mostarska noc u tom cistu i prijatnu podrumu uz lozu, sir iz mijeha i sve sto sleduje, Bulevarom arlauce vjetar a nebo je nevino plavo sa zvijezdama toplim i zutim kao pilici, rekao bi Zuko... ”Tiho, noci, moje zlato spava...” Onda zvoni telefon. Javlja se Dusko Bajevic iz Soluna. “Sto mi nisi rekao da ces u Mostar, uzeo bih avion pa bih s Begom bar na dva dana.” Profesor priredjuje solo koncert, u slusalicu. Dusko me moli da mu skinem sesir i poljubim u celu. Ne da...Govorim Dusanu Zupcevu iz boemske antologije.
|
|
| 11-07-2003 15:38 |
|
Kise
Gost
|
|
| Grad Gradom Cine ljudi... nastavak |
|
Aleksa svrati s veceri,
Bolescu skrhan, orono,
Romore mladi kesteni
I jeca zvono bono.
Na rec njegovu meku
Svetozar uzvraca plaho,
Maric gleda u reku,
Ispija peti “Vlahov.”
Krajicak Meseca svetli
Tanak ko ljuta cakija,
Skoro ce prvi petli,
Mirise mehka rakija.
Pod smokvom na terasi
Mostarskog hotela “Ruze”
Pesnici cekaju zoru,
Ne piju, samo se druze.
Cuje se izdaleka
Tanana pesma necija,
Na stolu rakija mehka
Svetli ko dusa decija.
Ni hotela “Ruze”, kojem je Siba Krvavac tepao “moja vikendica”, ni terase, ni smokve na terasi pod kojom bi smo sacekivali svjezinu mostarskih noci, a kojoj sam kumovao Sibinim imenom, vise nema. Al’ ima Mostaraca i ja imam nadu za taj grad. Neretva je vjecna, a Stari ce izroniti. Da mu kroz daleka stoljeca s luka polijecu djecaci, glacaju kamen putnici i namjernici, a u vrela predvecerja, da se raspametis, prosecu lijepe Aleksine Emine, Anke, Zorke i Osmanove Djaurke... Svega ce biti, mudar je narod, samo nas nece. Nejak sam protiv prirode, ne bunim se, al’ ako ima boga, ponizno cu ga zamolit za dozvolu da malkice procurim...
|
|
| 11-07-2003 15:39 |
|
obrisana
Gost
|
|
Mostarenje - odlomak
Kad covjek pazljivo skonta, sve se vise cini da su se ti nacionalisti od pocetka sekali .
Sekali su se u ljubavi i mrznji, u ratu i miru.Sekajuci se, tudjim su alatom omlatili gradjane,
kao gloginje.Omlatili su grad , kolijevku gradjana. Poravnali sto nasicali, zapasali sto
zameracili, namirili se, ne pitaj.A da bi sve bilo po onoj:"Uj'o vuk magare", gledali su pogasiti
i sjecanja, e da bi zatrli trag.
Na Lijevoj, urijetko, na Desnoj, generalno.Sa zanimanjem pratih tri posljednje "incijative"
oko finaliziranja sakacenja grada i pokopavanju gradske tradicije. Glede toga Desni juniori
su istrcali s prijedlogom da se na Spanskom trgu postavi spomenik Bruce Lee-u. Da se
Rondo , prvo preimenovan u Trg Hrvatskih Velikana, reducira na samo jednog
Matu Bobana.
S Lijeve su se oglasili prijedlogom da se Musala primenuje u Trg Alije Izetbegovica.
Ovog trena moram u kratak vremeplov.
21.novembra 1894. na sjednici Gradskog vijeca, donesena je odluka o imenima ulica,
postavljanju tabli s nazivom i brojevima. Kucnih numera do tada nije bilo, racunalo se
katastarski. Neke ulice su imale ime, neke nisu. Car je bio carski zastupljen mostom "Franz
Jozef brucke", s MUsale preko Neretve, dovrsenim 1882. Pride , ulicom do Gimnazije.Od
Gimnazije ( odskora opet jedinstvene -thank you Ashdwn) do Rondoa, bilo je setaliste.
Narod zvao Korzo. Kad je prestolonasljednik Rudolf svrnuo u Mostar, castili su mu bolju
polovinu preimenujuci Korzo u Stefanijina Aleja. Narod zvao Korzo u Stefanijina Aleja.
Narod zvao Korzo i Stefanijale, a setao do Rondoa. Dalje nije.
Dalje su bili vinogradi i kukuruzista........
Ni vas vodic kroz birvaktile, nece dalje. Zastace na Rondou .Koji je poceo kao gumno. Kad
je vrsaj zavrsen, zito uhambareno, pometna pljeva i pokupljena balega, neko ga je plemenito nazvao Rondo...Imena ulica i trgova Mostara, mjenjali su ratovi.Ime Rondoa
nisu, sem posljednjeg.Tada je zgrada stare kafane srusena, a mostarski Trafalgar square
pokrsten u Trg Hrvatskih Velikana. U ovoj prilici, hronoloski ce pomenuti samo Hrvatske.
Kreso-Kresimir i Mika Ledic, Vlada Bijaksic, Ivan Kordic, Zdravko Koktovic, Zdravko Ostojic,
Mladen Soldo, Miro i Franjo Bruk, Tona Knezovic, Dado-Zelimir i Cona-Zlatko Miladin,
Pindjo-Zeljko Markotic, Ivan Dzidic, Franjo Anicic, Kruno Radiljevic....Otisli su moji drugari,
Velikani, jednom od sest ulica s Rondoa, u svoje zivote, u svoje smrti, u svoja izbjeglistva.
Po njima se nista nece zvati.Mostar nema Trga,Ulice Prijateljstva,Druzenja,Ljubavi.
Miso Maric
nastavak slijedi
|
|
| 03-20-2004 02:19 |
|
obrisana
Gost
|
|
Gradski adresar je sacuvan na Lijevoj, na Desnoj je sasvim druga, tuznija i ruznija prica.
Kad covjek prodje tom stranom Mostara, nije siguran gdje je.
("Boze mili, gdje sam zaso" od Petra Preradovica.) Pita se je li zabasao u arhiv Vatikana,
mostarskog biskupskog ordinarijata, u kraljevsko - bansku povijest susjedne drzave.....
Tu i tamo prepadnu aveti sramne proslosti .Povampirenih opcinskim odlukama, nevelik broj
Privatno prizvanim - masovniji. Te tpove mozete sresti jos samo na Desnoj i stranicama
Novakove "Magnum crimen" -opsezne zbirke dokumenata o zlocincima NDH u II svjetskom
Sad su pridodali Matusu, u cijem je slucaju Majka Priroda preduhitrila Carlu del Ponte.....
Hoce li Bruce Lee na Spanski trg, jos se ne zna. Tamo mu vide spomenik.
Kao "simbolu otpora." Lee je sjajno glumio svoje junake. Spomenik 700 mostarskih junaka
koji nisu odglumili svoj otpor i svoju smrt - to se ne glumi , nego bori i gine - minirali su
pa opoganili zagovornici Bobanovog trga i Lee-og monumenta.
Od svih nanovo nadjidjanih i bobanonostalgicarski zasanjanih spomenika na Desnoj,
klanjam se samo jednom : Kenjcu na trznici.Po ideji Osmana Pirije izlio ga je Marijan Kocovic
Hvala obojici.Kroz hudu (h) istoriju i povijest krsa, bespuca i siromastva, na svom tvrdom
hrbatu je isteglio zivotno breme pretesko za covjeka. Za svakog odlaska Mostaru isao sam
da ga posjetim. I svaki put se ozalostio. Jer, ni kao spomeniku, nije mu dato da otpoc'ne.
Bronzan Kenjac na mostarskoj trznici sopce osamaren, pretovaren, umoran i tuzan.
Zakljonjen novim trznim objektima, satrama i kamionima, cini se odbacen, zaboravljen.
Nadvisili ga novi, ni blizu zasluzeni spomenici. Ako se ponovo odazovem srcu i suncu, pa
odem jugu, sapnucu mu u veliko uvo:
" Nista ti, sapatnice, ne brini. Sve ce njih pametnije vrijeme pomesti, a tebi je da ostanes
vjecan. "
Miso Maric
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane obrisana dana 03-20-2004 u 13:56.
|
|
| 03-20-2004 13:43 |
|
galeb 
mofo beba
Poruka: 18
Location: pored konpijutera
|
|
|
| 03-22-2004 17:57 |
|
Musala
rodjeni
Poruka: 1304
Location: pod pecinom izmedju Evrope i Lire
|
|
|
| 03-23-2004 14:55 |
|
obrisana
Gost
|
|
Na putu ka kraju ovog zapisa, zastacu na Musali. Kojoj su predlagali novo ime :
Trg Alije Izetbegovica.Bio je, rahmetlija,predsjednik moje drzave u tragicna vremena.
Neupucen sam do kraja i neuk da sudim njegove zasluge za Bosnu i Hercegovinu, to je
posao za narode i istoriju. Ali kao gradjanin Mostara znam: u njegov predsjednicki vakat,
s njegovom bismilom ili bez nje, Mostar zamal nije postao "stolni grad HZ HB." I sjecam
se kako je preko Mosta iz Nuzde, dok je Stari lezao na dnu Neretve , prosetao s
Vrhovnikom&Co. a desetine hiljada Mostaraca protestovalo s pecina, uz rijeku.Pa oko toga
preimenovanja mislim sljedece : Mostarska u Mostaru nije vazda bila prva.
Ali je vazda posljednja.
Ta se Musala zvala:"Trg bratstva i jedinstva". Plemenito ime,nalik gradu i vjekovnom
suzivljenju u njemu.A ja nisam cuo Mostarca da je drugacije zvao nego: Musala....
Mostar je ,inace, bio prepun ulica i trgova cije je pravo ime pisalo na tablama, a znali ga i
koristili samo uposleni u Zavodu za urbanizam, postari i milicionari. Prije one sjednice
Gradskog vijeca 1894. ulicom do i od Tepe se islo kao Srednjom ulicom. Vijece joj dalo
novo ime :Sanerwaldova. Vitez Viljem plemeniti Sanerwald je bio okruzni predstojnik
Mostara. Veoma se ,vele, zalagao za grad....Ime je izduralo do 1941. kad je Viljema
plemenitog smijenio Kralj Tomislav.Tomislav se nije zalagao za Mostar. Mimoisli su se za 528
godina. Poslije II rata kralj se vratio u povijest. Ulica nastavila ko Fejiceva. Po cetiri Brata i
Sestri iz te Ulicei predhodne price o neodglumljenom otporui smrti...I tu ulicu, casna imena
Mostarci podjednako zvali, a i danas zovu i Fejiceva i Srednja....
Pa Liska, s Rondoa, zvanicno "Ulica N.H. Save Kovacevica", promijenila tablu u "Ulica Mihajla
Viseslava Humskog". Mogla je ona vlast kao i ova stancati table kakve hoce i koliko hoce,
ali Mostarci su tu ulicu zvali i, do posljednjeg ce je zvati : Liska.....
Pravdoljubivi i buntovni Matija Gubec je zijanio glavu od Franje Tahija( vazda neki Franjo )
na Kaptolu, u Zagrebu. A Ulicu u Podhumu, u Mostaru, od Franjevaca....Velikog hrvatskog
pjesnika, Nazora, najurio je iz Mostara jedan od silnih kraljeva, III ili IV. Ta ulica, oivicena
drvoredom lipa, ide s Rondoa pored Gradskog parka, koji vise nije mostarski. Sad je
zagrebacki: "Zrinjevac". "Zagrebacka" je, zvanicno, i prdratna Kalemova. Sva njena
predhodna imena memle u starim knjigama. Rodjeni Mostarci vazda su je zvali i jos zovu :
Posrana Ulica...Njima to ime ne tukne... Malo je ljudi koji nisu pili Radobolju a da su Mostar
i Mostarce do kraja dobro shvatili. Cesto su im, silom, stajali ukraj, al nikad zavazda....
Mostar je prezivio sve more i pomore jer je njegova bila - posljednja.
Miso Maric
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane obrisana dana 03-24-2004 u 09:26.
|
|
| 03-24-2004 09:18 |
|
|
|
  |
|
jeo u RAmizovom restoranu "257" (mozda sam pogrjesio broj 
)