obrisana
Gost
 |
|
Kad se Klinja penje prema Tjentistu, s lijeve strane iznad puta, strazarila je austro-ugarska zandarmerijska stanica.. Uz puno postovanja za sve sto je Austro-ugarska uradila u BiH, nerado se sjecam bilo kojeg okupatora, a zandarmerijskih stanica jos neradije. Ali ova je posebna. Krov je naime, poseban. Kisa sto se slije sa jedne strane krova odzubori potocicem u Sutjesku. A Sutjeska, uz nekoliko presjedanja, u Crno more. Kapi s druge, opet potocicem, u Neretvu. Neretva, bez presjedanja tece u Jadran. S jednog krova u dva sliva. Neretvi je poprijeko bilo pono blize i lakse, a sto je odlucila naokolo, more ce joj znati. Milenijima joj nije bilo lose. Gasila je zed, natapala polja, igrala se s djecom, a kadje doslo vrijeme grijala i svijetlila ljudima, a oni joj obale ucvrscavali mostovima, kitili gradovima, slikali je, pjevali, slavili.... Mostar medu prvima i najobilatije. Daje znala, jada, sta ce joj se posljednjih petnaestak godina u tom gradu dogadati, okrenula bi precicom.
Nakon naslova i ovog poduzeg uvoda, postovani citaoci,cini vam se da je vas dopisnik skrenuo s teme il s uma. Nista ne brinite, sve je pod kontrolom. Kad je Mostar u pitanju uvijek volim malo izdalje, jer mi je ljepsi nego ovaj izbliza. Izbliza stvari stoje naopako.Ovako:
Mostar uz Neretvu je bio grad spomenika. U star vakat i mlade vrijeme su ih podizali, u najnovije rusili.
Jao ti ga je gradu koji nema kome podici spmenik.
Hiljadu puta ga je jao onom koji ih poravna.
Najljepsi spomenik Mostara, Stari most, utopljen je u rijeku koja se njime ponosila. I njegova mlada braca su utusena u njoj. Najumilniji pjevac Neretve, Aleksa Santic, i njega su bronzanog utusili. Lijep spomenik Neretvinim hrabrim kupacima. Partizanski, jedan od cetiri najznamenija antifasisticka u Evropi srokali dinamitom pa smacolali.
Iz carsije cuvene po gostoprimstvu, delozirali drage goste: Matiju Gupca, borca za pravicu i Vladimira Nazora, pjevaca pravice hrvatskog naroda. Delozirali desetine spomenika mrtvim i prognali desetine hiljada zivih sto ovim, sto na onaj svijet.
A nedavno, 26. novembra minule, u mostarskom parku Zrinjevac, cije mi je ime odnekud poznato, svecano otkrili spomenik Bruce Lee-u. Malom zmaju po kineskom.
"Daleko je od svega i niko ne moze pitati sta je uradio u vrijeme Drugog i Prvog svjetskog rata ili sta su mu preci uradili u vrijeme Turaka. Nije katolik ni pravoslavac ni musliman.
Bruce Lee je dio nase ideje o univerzalnoj pravdi," obrazlazu inicijatori. Jos dodaju:
"Ako je okrenut na zapad branice istocni Mostar od zapadnog Mostara ili zapadni od istocnog. Ne moze biti okrenut jugu, jer je to Hrvatska. Okrenut sjeveru, ne gleda nigdje."
Zvuci veoma lijepo. I suplje. Sta je ko uradio u vrijeme Turaka, Prvog i Drugog svjetskog rata istorija i povijest su pribiljezili u detalje i stranica je zaklopljena. Sta je uradjeno u posljednja dva mostarska jos se utvrduje i bice objavljeno i u Hagu. Zbunjuje i konstatacija da ne pripadanje muslimanima, katolicima i pravoslavcima cini Bruce Lee-a "djelom ideje o univerzalnoj pravdi".
Znaci li ti da bi svi trebali preci na budizam?
I sto okrenut sjeveru " ne gleda nigdje", i to zbunjuje. Koliko se sjecam i sjevern od Mostara se gledalo "negdje".
Najidealniji pogled mostarskog Lee-a bi bio u crnu zemlju.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane obrisana dana 01-14-2006 u 20:08.
|
|
 01-14-2006 16:01 |
|
obrisana
Gost
|
|
... nastavak...
Spomenik je u prirodnoj velicini, pozlacen i s natpisom:
"Bruce Lee 1940. - 1973. Tvoj Mostar".
Sto je Mostar potpisan kao grad jednog Amero - Kineza a zjape prazna postolja spomenika Mostarcima, sto je petnaestak hiljada Mostaraca ostalo bez grada, znaju valjda inicijatori.
Istina, Lee je gostovao u Mostaru, u oba kina.Pravdoljubivi Mostar ga je volio jer je bio dobar momak koji tabana bitange. Najvise ga je volio Oma Batkal. I usicario ponesto na njemu. Oma je svercovao kino-ulaznice, jos bi ponesto mimo zakona, pa ga je degenecila milicija. Onda je Oma poceo zalaziti u "Reviju". Donosio je cokalade i udvarao se lutkama u
izlogu. Govorilo se: pravi se lud da ne bi isao u zatvor. Proglasili su ga legendom.
Mostar ima cudne arsine za dodjelu titule legenda. Jedno tri godine kako je Oma postao legenda i strpljivo se udvarao lutkama u izlozima, cuh da i mene zovu : legenda. Odmah sam otisao kod prijatelja, neuropsihijatra Fahre Puzica. Nakon temeljitog, strucnog pregleda kaze:"Nisi legenda".
Nejse, siguran sam da ni legendi Omi Batlaku, rahmet mu dusi, ne bi palo napamet da omiljenog Lee-a uvrstava u gradski spomenicki fond.
Mostar je radao junake za spomenike. Bilo je misljenja da ih je previse.Zateknem se sa Hamdijom Pozdercom u predsjednistvu SUBNOR-a na Musali osamdesetih.Prima delegaciju boraca iz Bacevica kojima je rat obilato namakao mrtvih za spomenika. Obavjestavaju druga Hamdiju kako bi dogodine, za 27. juli, Dan ustanka BiH podigli jos jedan spomenik Palim borcima i zrtvama fasizma. Bilo bi im milo da on dodje i svecano otkrije spomen -obiljezje.
"Stanite malo sa spomenicima, drugovi molim vas", kaze drug Hamdija. "Ova ce zemlja sva postati sveta, nece se covjek imati gdje popisati".
Spomenik Bruce Lee-u koji je glumio borca - a sjajno je to umio u kombinaciji kinesko borilackog umijeca i holivudskog mlacenja para - zapisali su noc nakon svecanog postavljanja....Prvo su ga razoruzali, nikad se ne zna. Zdipili su mu nuncake s lancem, onda ga izbockali, nasprejali , pa zapisali. Opoganile su ga iste bitange koje su ocistile Mostar od
spomenika i gradana a koje je Lee kao filmske negativace odirao od batina.
Nekad je u mostarskim kinima Bruce Lee bio pobjednik.
U parku Zrinjski je zrtva.
Vise je krokodilskih suza proliveno u sredstvima informisanja nakon oskrnavljena spomenika glumcu kineskih korijena, nego nad svim poravnanim spomenicima rodenih Mostaraca.
Koji nisu glumili zivot, ni hrabrost, ni smrt.
|
|
| 01-14-2006 20:45 |
|
obrisana
Gost
|
|
...nastavak...
Od velikog znacaja, isticu inicijatori a pridruzuje se domaca sedma sila, da je spomenik Lee-u
u Mostaru otkriven dan prije nego u njegovom Hong Kongu uz obiljezavanje 65.rodendana.
Preduhitriti ljubav i postovanje Lee-ovih sunarodnjaka i sugradana ne uklapa se u norme
"ideje o univerzalnoj pravdi". Ali je "Mostar prvi u svijetu," isticu.
Pocetkom avgusta 1973. godine kad je Mali Zmaj umro-od "oticanja mozga" po jednoj od dijagnoza - zorom se na Rondou sabirah sa Skenderom Kulenovicem i Zukom Dzumhurom.
Za par susjednih stolova izmilili penzioneri da im je popit kafu dok ne pricvrlji. Slusam Skendera i Zuku, a uzgred i prvi jutarnji dnevnik Radio Sarajeva sa zvucnika iznad vrata kafane. Izmedu ostalih i vijest da su juce u Mostaru zabiljezena tri smrtna slucaja od toplotnog udara. Na kraju ide meteoroloski bilten Vuke Zecevica: U citavoj zemlji je bilo suncano s nezapancenim zegama. U Demir Kapiji 41, u Mostaru 42, a Titograd je bio najtopliji s rekordnih +43C u hladu.
"Custe li komentar ovih penzionera?" pita Zuko.
"Nismo"
Vele:"Ike Titograd, sta ce oni, garibi, p...a im materina."
Skender se smije. Mostar je morao biti rekordan, pa taman pola carsije pokosio
toplotni udar!
Penzioner na Rondou je govorio u svoje ime. Inicijatori se oglasavaju u ime Desnog Mostara
Lijevi i Prognani imaju svoje misljenje. A vas dopisnik misli slijedece :
Da su spomenik vajali Michelangelo, Rodin, Mestrovic i rodeni Mostarac Florijan Mickovic, ciju
su "Djevojku" 92. iz tog parka zdipili ATG ( pripadnici AUTO - TELEVIZOR -GORENJE grupe)
mostarski Bruce Lee -je KIC.
Jer je ideja KIC.
Kao nekada bijele carape na neopranim nogama.
Zvuci vazno, odvazno i bezazleno. Kukavni Mali Zmaj, prvi put je porazen. Poganice ga bitange, zapalo ih. Kad se sjetim sta su radili zivim Mostarcima 92./93. i kasnije, strah me pomisliti sta ce uraditi mrtvom Kinezu. Ako mu dojade, a taj sve moze, ozivjce. Ko kutarise, pricace. A ako korito Neretve osvane suho, ne treba se cuditi. Dosta joj svega, okrenula je precicom.
Kad je cestit i nevin svijet morao otici , sto ne bi i rijeka.
|
|
| 01-15-2006 21:06 |
|
MosHer 
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
Planiram da na ovoj temi postiram (u 20 postova radi opsirnosti) price o dvojici posebnih (mozda i najposebnijih) mostarskih pjesnika, Aleksi Santicu i Osmanu Djikicu, koje su ujedno i pocetne price prelijepe knjige MOSTARENJE, pa se svim srcem nadam da mi zbog toga, nasi dragi, Kise (pokretacica ove teme) i Miso Maric (autor prica koje slijede), nece zamjeriti.
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Kad na mlado poljsko cv’jece
Biser nize ponoc nijema,
Kroz grudi mi pjesma l’jece:
“Sto te nema, sto te nema?”
Kad mi sanak pokoj dade
I dusa se miru sprema,
Kroz srce se dasak krade:
“Sto te nema, sto te nema?”
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad dusa pjesmu budi:
“Sto te nema, sto te nema?”
I u casu bujne srece
I kad uzdah tuga sprema,
Moja ljubav pjesmu krece:
“Sto te nema, sto te nema?”
- 1897.
Oni se konji, u galopu, priblizavaju isusenim koritom Neretve. Zakivaju se potkovana kopita u golo, kameno dno. Prvo ih cuje izdaleka, udaraju kao kujundzijski cekici pod cepencima Kujundziluka. Zacepi usi jastukom, ne pomaze. Taj mu topot gnjeci i razara mozak, sve je samo bol, bol i nista drugo. Kad prodju Most i usce Radobolje, kad ih cuje pod prozorima, budi se oznojen i prestravljen. Sa zida ga gleda bijela slika Jeftanova, Sveti Nikola s ikone i strog kralj u zlatnom okviru - Aleksandrov poklon s Ilidze. Ustaje, otvara prozor. Sobu zapljusne svjezina noci i Neretve. Zagleda se prema Humu, u nestvarne sjenke drveca i kuca okupane mjesecinom, u pecine nad vodom i u vodu iz koje izranja Ona.
Desetljecima tako, nakon svakog morna sna, vidja je kao prvi put u Cemalovica ulici:
Pokusava s kaldrme podici plavokosa djecaka 5-6 godina, koji se bacaka i vristi:
- Pusti me, hocu na most! - a ona ga jednom rukom drzi, drugom miluje po glavi i govori:
- Ali, prije moramo kupiti kruh, zar ne?
Nikad poslije nije bio nacisto kako je smogao hrabrosti da pridje.
- Mogu li sta pomoci, gospodjice?
- Ne treba, hvala. Evo se borim s Bracikom. Hoce na most da hrani galebove, a ne smijem ga pustiti sama. On ne umije da hoda, stalno trci. Nije vican ovoj kaldrmi, padne. Onda me moji grde: nisam ga cuvala… Budes li zlocest - obrati se djecaku - odmah idemo doma i reci cu te tati!
Aleksa potapsa djecaka po ramenu.
- Nista ti, momce, ne brini, galebovi nece pobjeci. Tek su dosli, prezimice kod nas.
Djecak se podize, drzeci djevojku za haljinu i sakri iza njenih ledja.
- Po govoru bih rekao da niste Mostarka?
- U pravu ste, ali se navikavam da budem. Iz prijeka sam, kako vi ovdje kazete, iz Slavonije. Moj tata je Stjepan Tomlinovic, fotograf, mozda njega poznajete? - pokazuje na tablu, preko puta: “Foto-radnja vl. Stjepan Tomlinovic.” - Stanujemo na katu iznad.
- A, vi ste gospodina Tomlinovica kcerka!? Tatu svi znamo, on je vec Mostarac. Kako vas prije nisam sreo?
- Tata je dosao prije tri godine, mama, ovaj nevaljali i ja prije tri mjeseca. Ja sam vas vidjala, stalno ste u zurbi, ili zapricani s drustvom, nikog ne zamjecujete.
Posmatra je dok govori. “Boze moj, kako je lijepa!” - pomisli, pa mu se ote:
- Vas bih svakako primijetio.
Obli je rumen. Prepa’ se da nije pretjerao.
- Dozvolite da se predstavim: ja sam Aleksa… Aleksa Santic. - Pruza ruku.
- Vi se meni ne trebate predstavljati… Ja sam Anka, prezime znate.
Kroz tanku, bijelu rukavicu osjeti toplinu ruke. Rukova se, bez stiska.
Nakon tog susreta danima strazari uz izlog Adzine magaze, pa kad ona naidje, kao slucajno, naici ce i on. Pita je kako se snalazi u Mostaru, je li nasla prijateljice? Nova je, veli, u susjedstvu razmijeni koju rijec, proseta jedino s Bracikom… A cula je da on pise stihove, voljela bi procitati. Govori rumeno, a oci obara stidljivo, ljupko…
Sutradan joj je donio sveske i sa prvim objavljenim pjesmama… S nestrpljenjem je cekao sljedeci susret - sta ce reci? Rece da je procitala i to bi sve. O pjesmama - ni slovca. Razocaran je i povrijedjen.
A ona nailazi kraj magaze sve cesce i u razgovoru se zadrzava sve duze. Pozove je na predstavu “Vladislava” u . Mostarcima se predstava dopada, Mostarke najvise pricaju o Santicu u ulozi Ivice. Stalo mu da ga ona vidi, mozda bolje prodje nego s pjesmama. Nasminkan i kostimiran, cekao je pred ulazom. Pojavila se s ocem.
- Nikad vas takvog ne bih prepoznala, gospodine Aleksa!
Nasloni glavu na ocevo rame, gleda ga mazno i smije se. Njen smijeh ga golica po srcu. Bilo bi mu drago da ga sacekaju poslije predstave, da cuje utiske, vise zamoli nego predlozi. Ona pogleda oca.
- Svakako, gospodine Santicu, svakako! - prihvati Tomlinovic. - Ja vam nisam neki kazalisni znalac, ali moja Ankica se u kazaliste razumije.
Uvijek se trudio da igra za publiku. Tu noc u prepunoj dvorani na Carini samo je Ona. Posmatra kako ce popratiti koju scenu, hoce li pljeskati. Primice se rubu pozornice da bi joj uhvati pogled. Najradje bi sisao u salu i saptao joj u uvo. Obradova ga kad primijeti da i ona samo njega gleda i dok govori i dok statira. A pljesce tacno na mjestima gdje predstava doseze dramske vrhunce i na onim za koje smatra da ih je najbolje odglumio. Kad se zavjesa spusti, trci u garderobu, zuri da se presvuce, skine sminku. Spetlja se, zamal’ ne pade: “Sto si smotan, jadan, nece pobjeci!” Cekali su ga.
- Cestitam, gospodine Santicu, izvrsno! - pruzi mu ruku Tomlinovic.
- Zbilja je bilo krasno, krasno! Nisam ocekivala da cu nesto slicno dozivjeti u Mostaru. A vi ste nosili predstavu. Nisam bila sigurna jeste li Aleksa s Velike Tepe ili Ivica iz Bugarske. Svestran ste umjetnik, gospodine Aleksa.
Pohvala mu vise godi od hvalospjeva u nakon premijere.
- Nismo ni mi vise nakraj svijeta, nova vremena stizu i u ovu carsiju.
- To se dalo i veceras zamijetiti. - potvrdi Tomlinovic.
Ona prasnu u smijeh.
- Ostalo vam je sminke na licu!
Izvadi maramicu, ovlazi vrhom jezika i poce skidati.
Trznu glavu, neprijatno mu pred Tomlinovicem. Ona povuce ruku. Tomlinovic je gledao u nebo.
- Lijepe li noci! Nigdje nebo nije ovako krasotno kao nad Mostarom. Pokusao sam nekoliko puta fotografirati zvijezde, nije islo.
- Tu smo isti, gospodine Tomlinovicu. Nikad mostarsku noc zapjevati da lici!
Pa nastavi:
- Dobro je vas tata rekao: vi se, gospodjice Anka, razumijete u teatar.
- Koliko se razumijem, ne bih mogla prisegnuti, ali volim. I glumu i pjevanje obozavam.
- Oduvijek je voljela. Kako je koja kazalisna ili glazbena grupa gostovala u Osijeku, morao sam je voditi. Cak sam je u Zagreb i Bec vodio. Sta cete, gospodine Santicu, prvo dijete, dugo je bila mezimica. Braciku smo dobili skoro jedanaest godina poslije Ankice. A nije mi kcer bez talenta. Ovo vam ne govori dican otac, jos u skoli, u Osijeku, zamijetili su da je obdarena.
- A sto gospodjica Anka ne bi pristupila ? Grehota je da talenti ne dobiju priliku da se pokazu i dokazu…
Tomlinovici su koracali cuteci. On shvati.
- Istina, nose srpsko ime, ali su otvorene za sve. Evo, gospodjica Milica Covic je nasa prvakinja, a Dalmatinka je porijeklom, katolkinja. I njena mladja sestra, Darinka, je s nama. Pa ni gospodjica Kaliopa nije Mostarka… Njenog tatu, gospodina Odiseja Mavrakisa, opstinskog tajnika, sigurno poznajete… Grci su.
- Ja ne mogu sama odluciti, sta tata kaze tako ce biti.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 06-17-2008 05:25 |
     |
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-18-2008 04:52 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-18-2008 04:57 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-19-2008 05:11 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-19-2008 05:16 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-19-2008 05:21 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Privi se uz oca i poljubi u obraz.
- Tata kaze sta cera zeli cuti. - obrati se Tomlinovic Aleksi, a njezno prigrli kcer i uzvrati poljupcem u celo.
- Znaci li to: da?
- Znaci: da! - radosno uzviknu ona, a Tomlinovic potvrdno klimnu glavom.
- Hvala, gospodine Tomlinovicu, iz dna srca hvala! I ne slutite koliku ste cast ucinili Guslama i Mostaru. I meni, dakako.
- Ja Mostar stujem i volim, zato sam ovdje. A u i vas imam puno povjerenje, gospodine Santicu.
- Hvala, jos jednom hvala!
- Mogu li vec sutra pristupiti?
- Razumije se, vec sutra. Proba pocinje u sest uvece, a vi dodjite bar sat ranije, da se upoznate s drustvom.
Dopratio ih je do kucnih vrata. S Tomlinovicem se rukova. Anka mu pruzi ruku. On se sagnu, poljubi. Rukavica je mirisala na lavandu.
Sutradan se pojavila na Carini prije pet. Docekao je pred ulazom. Jos niko od clanova nije stigao, samo podvornik, Vaso Cakar, reda stolice. Upoznaje ih, pa sjedaju u posljednji red, na dno sale.
- O, Anka, kako sam sretan, kako sam sretan! - govorio je prvi put ispustajuci “gospodjice”, a ne ispustajuci joj ruke.
- Da znas: ima neko ko je sretniji u ovoj sali.
Ne oslovi ga imenom, ne persira. Zanebesa mu se.
- Ne mislis na naseg Vasu? - okrece na salu.
- Ne mislim na “naseg Vasu”, znas ti na koga ja mislim.
Krenu da je zagrli, na vratima se pojavi reziser, Ignjat Gatalo. Uvijek je prvi da provjeri je li sve na svom mjestu. Od kostima u garderobama, do rekvizite na pozornici. Pomakne nesto, sidje, sjedne, krivi vrat, razgleda, ponovo se penje i sve vraca na staro mjesto.
- Odlican je reziser - govori Anki - ali je do zla boga zakeralo.
To vece kako ko od clanova ulazi, Aleksa predstavlja Anku. Pozdravljaju je srdacno, s dobrodoslicom, a mjerkaju s iznenadjenjem i ljubopitljivo.
- Ne znam jos jesu li dobile dobru clanicu, al’ sve mi se cini da je Aleksa nasao custu curu - sapnu Ignjat Vasi.
- Sta custu, precustu! Ja vec vidim romansu! - prisapnu Vaso Ignjatu.
- Ti se, Vasa, kani metle i kante, a prihvati olovke i hartije, pisi drame! - vrti Ignjat glavom.
Na prvoj sjednici Drustva Ignjat predlozi da se novoj clanici, Anki Tomlinovic, da uloga u “Zidanju Ravanice”. Prihvaceno je jednoglasno. Ne zna se ko je radosniji, ona ili Aleksa. Zajedno dolaze i odlaze s proba. U pauzama su zajedno. Za jedne od tih pauza, zatece je samu u zenskoj garderobi. Prvi put zagrli, poljubi u kosu i obraz. Nasloni mu glavu na rame, dlanovima osloni na grudi. Strah ga da se pokrene. Ona podize glavu i zagleda mu se u oci. Pune, poluotvorene usne, red krupnih, zdravih zuba, nosnice trepere kao krilca leptira. Krenu prema usnama, ona ga zaustavi, blago odgurnu:
- Nemoj sada, Aleksa, molim te, naici ce neko.
S obje ruke ga pomilova niz lice, pa istrca. Bat njenih koraka niz hodnik cuje kao da Mladen Bosnjakovic, dirigent hora, prebira po dirkama klavira.
- Smotala te Tomlinovicka pod svoje, prijatelje si zanemario! - govori mu Ata Sola. - Al’ ljubav je ljubav, progledacemo ti kroz prste.
- Pusti te price, bolan Ata! Moze li u ovoj carsiji musko stati sa zenskom, a da nije ljubav. Nova je i u Mostaru i u , gledam joj pomoci da se odomaci… Moze se i sa zenskom biti samo prijatelj.
- Svako veliko prijateljstvo izmedju muskarca i zene, pobratime - javi se Ducic - na kraju bude ljubav.
“Duka je u pravu” - misli Aleksa u sebi, ali mu smeta nadmocan ton u Dukinom glasu. “Mora li vazda njegova biti biber po pilavu?”
Zima je u Mostaru, kasno svice, rano smrkava, stozuba bura haraci carsijom. Bez prijeke potrebe ne izlazi se na izvan, a on je svako vece sacekuje, doprati do Carine. U pauzama se ne odvajaju jedno od drugog. Probe traju do kasno u noc, a pred svetosavsku besjedu uvjezbava i poseban repertoar; ostaju do ponoci. S proba je prati kuci. Studen ne osjecaju, ne zuri im se. Razgovaraju o predstavi, a ona uvijek ima nesto upitati, primijetiti.
Vec desetak minuta sapcu u mraku, pred kapijom. Drze se za ruke, pa pocnu ljubiti. Ljube se djeciji nevjesto, a groznicavo i bolno, kao da je posljednji, a ne prvi put. Ne da im se rastati.
- Mama ceka, nece na pocinak prije no ja dodjem, moze izaci pred mene. - sapnu i on je pusti. Kad zamakne za kanat, ceka da razgrne zavjese. Nema te sile koja bi ga pomakla dok ne razgrne i pojavi se. Pokazuje mu rukom da ide, po micanju usana vidi da se smije, nesto govori. Ne cuje i ne mice. Kad mu otpuhne poljubac s dlana, uzvrati i krene na Brankovac. Okrece se, jos je na pendzeru, salje poljupce, mase maramicom. Po pola sata prelazi taj pedalj puta do coska prema Glavnoj. Posljednji pendzer u Cemalovica ulici sklopi demire i utrne tek kad on zamakne.
Carsija k’o carsija. Svoj hljeb jede, tudju brigu brine:
“Aleksa Ristin se spetlj’o s kuferasicom… Booome ce sokica na Brankovac… Neka - neka, dok mu Adza ne docuje… Sta Mostarkama fali, moja ti… Pjesnik i mahnitovina su dva brata rodjena…” i - sve grdje i gore.
On nit’ cuje, nit’ haje. Osim za susretima, da je se nagleda, da joj se nadise mirisa i napije ociju. Kad izmaknu pogledima, da je dodirne, zagrli, poljubi… Nocu se zatvara u sobu, pali trecu cigaretu, dvije vec gore u pepeljari, i rimuje ljubav. Pjesmom ce najjasnije reci. U kraj zime je napisao naslov: “Ako hoces”, a stihove mijenja; kako god napise nije zadovoljan. S prvim beharom, salje . Primjerak s pjesmom stize mu pocetkom maja. Mostar se pripremao na Djurdjevdanski uranak. Majke, bake, tetke, strine, ujne vode kceri na Babun i Djevojacku vodu da umiju lice. Ta voda daje ljepotu, pripovijeda se. Bolje stojece porodice odlaze na Bunu. Santici nece na uranak, na groblje ce. Godisnjica je Ristine smrti. Dva dana prije majka Mara mu veli:
- Aleksa, sine, eto Djurdjevdana. Zorom idi u crkvu, pomoli se ocu za pokoj duse, na grob otidji, zapali svijecu. A s drustvom idi na uranak.
Zacudi ga mati, odbi.
- Idi, sine, ne mozes i sebe sa ocem zakopati. On to ne bi volio.
Razmisljao je cijeli dan. Hoce - nece. Uvece, kad Anku doprati do vrata, ne izdrza.
- Bi li ti, mila, isla sa mnom na uranak, na Bunu?
- Znas da bih, ali moram pitati tatu.
- Reci mu da svi iz diletantske i horske sekcije idu, neces biti sama. Ilko vodi tamburase, bice pjesme i igre. Ako je po volji - dobrodosli su i tvoji. Iznajmili smo dovoljno fijakera, naci ce se mjesta.
- Mama sigurno nece. Ona samo na mise ode, da se ispovidi, i za Bozic smo isli na ponocku. Nema drustva, doma je. Kuha, pere, glaca, a kad je slobodna cita il’ hekla… Nekad me dusa za mamom zaboli, ali ona kaze da joj sem obitelji i Boga niko i ne treba… Tata je vec pozvan za Jurjevo kod nekog. Rijetka zgoda da je besposlen, obecao je Braciki da ce ga povesti.
Svjeze, rosno jutro razdanjuje nad Mostarom, a pred prostorijama hora na Suhodolini veselo drustvo se smjesta u fijakere. Ignjat je stigao prvi, na Katarinu Mestrovic i sestre Covic, koje stanuju na desnoj obali, i na Atu, koji po obicaju kasni, moraju pricekati. I Aleksa, koji je uvijek tacan, bio u crkvi, na groblju, kasni… Clanice i clanovi truckaju u odvojenim fijakerima. Bisce Polje, Ortijes i sve do Bune pokriva pjesma i djevojacki kikot.
- Gledaj cista neba, sokole! Sva je prilika da je lijep dan pred nama! - veli Ilko.
- Iz tvojih usta u Bozije usi, moj Ilko! - uzvraca, pa pomjeri koji ga zulja pod kosuljom.
- Slusas li ti, bolan, kako ove nase cure pjevaju? Bulbuli im nisu ravni. A ova mala Tomlinovica, em dobro glumi, em dobro pjeva. U subotu, na zabavi, pravo sam se iznenadio kako cura pjeva. Dobar si sa njom, dovedi je u hor.
“Dobro zbori Brico, sve joj je bog dao!” - obradovan je Aleksa. Iliju Ivanisevica, vodju tamburaskog orkestra , zovu Ilko, a privatno, po zanimanju: “Brico”! On sve mladje muske clanove zove: “sokole”!
- Jasta cu, Ilko, nego joj predloziti, koliko danas. Ostalo je do nje.
- Nece bas biti da je sve do nje. Reci joj da bi vas dvoje mogli baciti koju u duetu, pristace ona. Ti sa svojim sirokim baritonom i ona sa sopranom, dje bi vam kraja bilo!
“Ovo me i Ilko nasao!” - ljutnu se Aleksa. Odbrusio bi mu nesto, “al’ stariji je, dobar je covjek, Brico, taj muvi zlo ne misli.”
- Kol’ko ono godina njoj bi? - ne pusta ga Ilko.
- Sedamnaest… Skoro sedamnaest.
- A tebi, sokole?
- Tacno za tri nedjelje od danas dvadeset jedna.
- Taman! - namignu mu Ilko.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 06-19-2008 05:30 |
|
Carmela 
vjeciti optimist
Poruka: 7603
Location: ja nisam odavle
|
|
|
| 06-19-2008 09:07 |
|
|
|
  |
|
koji god da je kriv za ove nase sudbine 
