kaokakao 
raja
Poruka: 1583
Location: A11-A@
 |
|
|
 06-19-2008 12:58 |
    |
MosHer 
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-21-2008 02:34 |
 |
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 06-21-2008 02:42 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Na prostranoj livadi uz Bunu, smjestaju se ranoranioci. Zenske prostiru cebad, serdzade i asure, raspakuju korpe sa hranom i priborom. Muski podizu tendu od satorskih krila, zakucavaju u zemlju zeljezne nosace za raznjeve, slazu drva i cumur za rostilja. Par starijih vec ispekli kafu, sabiraju se na meraji. Uz drvece, prekriveni stolnjakom ili pak-papirom, prislonjeni jaganjci na raznjevima, pripremljeni za okrenut’. Par odraslih razvlaci mlatove, peri udice, a neki vec zabacuju u zelenomodru, brzu vodu, pod vrbama. Uz obalu potopljene gajbe s pivom, lozom, bocuni zilavke, sifoni sode i klakera. Djeca trckaraju za leptirima, gonjaju se, cice… Iz nekoliko besika u hladovini dopire plac. “Ne gacaj po vodi, nalet te bilo, prehladices se!” - odjekuje. Djevojke su obucene praznicno. U dimijama, haljinama, suknjama i bluzicama. Na glavi fesici s biserli kiticama i almazli granama. Neke s nizama dukata, neke s medajla i belenzuci mindjusama. Nabijeljene su, nabakamljene. Crkveni praznici i uranak su prilike da ih momci begenisu…
Stize par fijakera oficirskih porodica. Posilni rasprezu konje, raspakuju. Oficiri stoje u krug, puse i, za ukus Mostaraca, “preglasno prdoklace na svapskom”. Dame pod sarenim sesirima, u dugim, dezeniranim haljinama, setaju livadom oslanjajuci se na suncobrane.
“Gledaj ih kako gegaju k’o usrane grlice, k’o da im je ovo babovina!” - dosaptavaju se Mostarke. Oficirske dame ih ne razumiju, poneka ljubazno pozdravi: “Guten morgen!” S umilnim osmijehom i najljubaznijim tonom Mostarke odzdravljaju: “Guten morgen, Frau!”, a u njedra dodaju “Jebla mater svapsku!”
Drustvo iz se smjestilo do posumljene ade prema Kosoru, preko puta kola na Bunici. Tek pokoja clanica je pokrivena. Anka je u dugoj roza haljini, sa sirokim pojasom oko tanka struka. Pojas je svjetloplav, iste boje sandale, pantljika kojom je povezala pundju i pletena torba. Aleksa je u laganom, bijelom panama odijelu. Skinuo kaput i sesir, zavrnuo rukave. S Ilkom, Ignjatom, Vasom, Atom i Dusanom Bilicem sklopio dugi drveni sto i klupe, pa sjede, puse i liskaju. Braca Piceta, Stanko i Jovo, su za jednim, Risto Corovic i Jefto Radulovic za drugim raznjem. Sunce je visoko odskocilo, livada vrvi, sve naokolo dimi. Dok krenu rostilj i okrenu jaganjci, nazdravlja se lozom, a mezi prsuta, plaha, sir iz mijeha, sudzuka i cufter… S ruba ade krenu pjesma. Aleksa se osvrce, nema je.
- Zaboravi li ti, sokole, upitati Tomlinovicku za hor? Eno je kod kola.
- Nisam zaboravio, sad cu ja.
Zahvalan je Brici sto mu nadje izgovor pred ostalima.
Stoji pored vode, zagledana u kolo. Pod jutarnjim suncem kosa joj blista kao turban od starog zlata.
“Ti si caricna moja ruska… labudica… bijela breza moja…” - smislja da joj kaze. Kad pridje, veli:
- Sto si se osamila, bona?
- Slusam vodu. Nasa Sava il’ cuti, il’ muce k’o steona krava, a ova rjecica tece kao muzika… I ovo se tako lijepo okrece.
- Kolo?
- Jutros sam prvi put cula da tako zovu i vidjela ovako nesto. Cemu sluzi?
- Neko zove kolo, neko dolap, a sluzi za zalijevanje. Vidis kako grabi vodu, pa presipa u kanal. Potocicima ce u baste, vinograde, vocnjake i njive - da napoji. I narod pije Bunu. Bez ovog kola sve bi zedj pomorila… Ovo je kolo Buni, sto ti meni!
- Sta sam ja to tebi?
- Sve si ti meni! Ti si pola mene. bez tebe ja nisam cijel… Ziv nisam.
Ona se sagnu, spusti ruku u vodu.
- Jao, sto je mrzla voda!
- Snjegovi se tope po Velezi, zacas su u Blagaju, nekoliko kilometara do vrela nema.
- Moze li se vidjeti Blagaj odavde?
- Carsija ne moze, ali kula Herceg-Stjepana i stijena iz koje Buna izvire moze, malo uzvodno, iza ade. Ovdje drvece zaklanja… Haj’mo prosetati, vrijedi pogledati… Preporuci tati da uslika, ubilo se za ajnzec - kartu.
- Sta ce nasi pomisliti: gdje smo?
- Muski su vec okadili koju lozu, eno se hvataju u kolo, ko ce o nama misliti?!
Cim su izmakli od pogleda, prebaci joj ruku preko ramena. Ona se privi. Koracali su bez rijeci izmedju vrba nad Bunom, jablana i topola ade. Vesela graja s uranka je bivala tisa, a cvrkut ptica i zubor vode glasniji. Stigose do rukavca Bune sto grli adu.
- Ako cemo preko mostica, podaleko je, a ovdje je plicak, da te prenesem.
- Sto bi me prenosio? Ako ces ti okvasiti noge, mogu i ja.
Sjedose. Skida cipele, veze pertle, prebacuje oko vrata. Carape u dzepove, nogavice iznad koljena.
- Sto gledas u mene? Okreni glavu da skinem carape i zakacim haljinu!
- Bojis se da ti vidim noge?
- Ne bojim se, nego me sram.
Volio bi, a ne smije spustiti pogled. Obuhvati je oko struka i zakoracise u vodu. Na pola Bune ledena voda zapljusnu ga iznad koljena. Podize je u narucje, iznese na obalu. Ledjima razmaknu vrbe i spusti na zemlju. Doceka ih livada sva pod cvijetom, par olistalih vinograda prema Kosoru, a u daljini, nad odsjecenom, crvenkastom liticom, kula Herceg-Stjepana. I nekoliko orlova sto plove cistim nebom nad Blagajem.
- Eno kule, mila. A dolje, pod liticom, iz ziva kamena izvire Buna.
Nasloni se uz njega, prekrsti ruke na grudima.
- Boze moj dragi, sto je krasno! Ovakvog krajolika kod nas doma nema… A ovo cvijece, ovo je Vilerov goblen… Vidi one ptice kako lete…
Odbaci torbicu, pa zaleprsa. Jednu ruku podize, drugu spusta, a njen smijeh je hiljadu srebrnih zvoncica… “Imitira orlove, ona zbilja moze poletiti, sve moze!” - zadivljen je. Rubovi haljine ostali zavuceni za pas. Zaslijepi ga bljesak bedara, golih, ruzicastih listova, peta sto k’o zrele breskve pepaju po travi. Teske grudi poigravaju, otimaju ispod haljine…
Nakon vjecnosti il’ nakon trena, nije siguran, pritrca, stegnu ga objema rukama, ljubi po obrazu, vratu, nosu, ustima… Pazljivo je spusta u travu. Lijevu ruku podmece pod glavu, a tijelo joj polaze na pola raskopcanog kaputa… Leze jedno pored drugog bosonogi, on s pantalonama iznad koljena, ona s rubovima suknje za pasom. S onu stranu ade povjetarac nanese pjesmu. Ne cuju… Sputan je, jedva iskobelja desnu ruku iz rukava, odmice se na travu, a nju njezno podize, pa citavim ledjima polozi na kaput.
- Jos je zemlja vlazna, prehladices se.
Podlakti se i posmatra je. Zadihana, lezi sklopljenih ociju. Duge, tamne trepavice s pozlacenim vrhovima, pramen kose oteo se iz pundje. Poljubi je u celo, neposlusan pramen ususkava na mjesto, a drugom rukom otkopcava kosulju. Ona otvori oci:
- Sta to radis, Aleksa!? - U glasu joj zatreperi strepnja i strah. Pokusa se podici.
- Ma ne boj se, bona, donio sam ti nesto.
Vraca je na kaput, iz njedara vadi zguzvan , presavijen na strani gdje je pjesma.
- Cekao sam da budemo nasamo, da ti pokazem.
- Mogu li ja procitati?
- Sto ne bi mogla, tvoja je.
Cita naslov: “Ako hoces…”, pa onda potpis: “Aleksa Santic”. Dok cita, mice usnama. Kako spusta pogled niz redove, sve blazeniji osmijeh umiva joj lice. Uzdahnu, sklopi oci.
- A bi li mi ti sada procitao?
- Ne trebam citati, znam napamet.
Spusti mu glavu na razgolicena prsa, osjeti njegovu ruku na kosi. Miluje je polako, pa poce:
“Ako hoces da o zori
pjevam tebi pjesme moje,
oj, ne bjezi sa prozora,
da ja gledam lice tvoje.
Ako hoces da ti pjevam
o suncanom toplom sjaju,
oj, pogledni okom na me,
divotance, mili raju.
Ako hoces da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu -
mirisavu meku svilu!
Ako hoces da ti pjevam
miris divnog pramaljeca,
oj, razgrni njedra bijela -
da udisem miris cvijeca.”
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 06-21-2008 02:57 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Ruka, na kosi, umiruje je, a otkucaji srca i tamni glas koji cuje kako mu zacinje u grudima, uzbudjuju. Svaka rijec je razgolicuje i drazi, padaju po njoj vrele i vlazne kao njegove usne. Slatka srs joj zace u stegnima, mili uz stomak, prsnu i razli u grudima…
“Il’ ako ces pjesmu moju
o izvoru slasti bujne,
hodi, hodi na grudi mi,
da ti ljubim usne rujne.”
Kad zacuta, ona ne otvara oci, trazi ga rukama. Zeli ga pod kozu, u krv usisati, nek’ zauvijek ostane samo njen. Povuce ga na sebe, usnama mu trazi uho i sapce:
- Hocu! Hocu, jedini moj!... I sad i za vjecnost, hocu!
Njeno cvrsto tijelo zapahnu ga mirisom zdravlja i lavande. Milovao je po licu, ustima, niz ledja… Nije se opirala. Odjednom mu se ucini da je prestala disati. Prepade se. Poljubi je u vrat. Glatka, rumena koza se najezi. Ljubi je po vratu, klizi po licu, zaustavi na usnama. Otvorise se. Ruka mu se ote pod haljinu, ispod grudnjaka. Pupoljci ruze s vrha dojki rascvjetavaju mu kroz dlanove…
- Nemoj, mili, molim te. Mene niko prije tebe nije cjelivao, akamoli… Nemoooj!...
Prenu ga njeno “nemoj!”, jecaj je i vrisak. Razali se, povlaci ruku…
- Nemoooj! - Zaustavi mu ruku, vraca pod grudnjak i objema rukama pritisce i cuva na grudima. On drugom krenu niz ledja, mora otkopcati grudnjak. Ne moze naci, smeo se. Ona se izmigolji, podize.
- Neka, ja cu!
Raskopca dugmad. Haljina kliznu do struka. Obla, puna ramena, a izmedju dojki, zarobljenih grudnjakom, zasvijetli krst na tankom, zlatnom lancicu. S krsta ga je posmatrao filigranski izgraviran, raspet Isus. Bi mu nelagodno. Ona skide lancic, zadihana:
- Ovo je bakin poklon… Cuva od uroku i grijeha.
Lancic spusti u torbu iz koje vire plave potpetice i cipkan obrub bijele carape. Ruke joj se izgubise iza ledja. Otkopca grudnjak, prebaci preko torbe. Zmire i jedno i drugo. Slijepacki, traze se rukama. Kad se nadjose, stopise u bijel zagrljaj. Ostase na tren tako. Meko je spusti na kaput.
Otvarala se pod njim mirisna i rosna kao jutarnji cvijet…
Lezali su nadomak jablana ade, nagi pod nebom. Ne usudjuju se da progovore.
- Sta smo ovo uradili, Aleksa? - plakala je.
- Postali jedno! - brise joj suze usnama. Ljubi je ispod ociju, po trepavicama… Smirila se. S druge strane ade vjetar nanese pjesmu.
- Otpjevace nama hor , mila moja, “Sto u dvoru zubor stoji”.
- Nisam nikad cula tu pjesmu.
- Nisi ni mogla. Pjeva se samo u svatovima.
- To ti hoces reci da ces…
- …zeniti te! To ti zelim reci… Meni, mila, zivota bez tebe nema!
Sklupca mu se na grudima. Ne zna koliko su lezali tako, dok se ona ne javi:
- Zazmiri sad!
- Sto?
- Okreni se i zazmiri! Hocu da se obucem.
- To je tebe stid?
- Sramim se i tebe i sebe. Jos ce me veci sram pojesti ako nasi sta zamijete…
Podigne je u narucje, nosi preko Bune. Na pola zasta.
- Boga ti, Anka, sto nista ne rece kad ti prve pjesme dadoh da procitas?
- Jer me nije bilo u njima.
- O, ti… - Zausti, a ne dovrsi.
Kad su se vratili, drustvo se okupljalo oko stola s kojeg se pusi vruca jagnjetina i mirise somun ispod saca.
- Gdje se ti, pobratime, izgubi? - doceka ga Ata.
- Setah okolo s Ankom, zadrzasmo se s nekim oficirusama. Anka im nesto objasnjavala na njemackom.
- I njemacki spreha!? Morao je katolicki bog biti dezurni kad su se dijelili talenti.
Vidi po podsmjesljivom izrazu Atinog lica da mu ne vjeruje i sprda s njim, a sta ce mu?
Sunce zamaklo. Iznad Huma ostavilo krvav trag. Na livadu, uz Bunu, spusta se jato crnih vrana. Posljednji fijakeri s Bune su . On sjedi do Ate, licem prema Ignjatu i Vasi. Ilko stisnuo futrolu s primom medju noge, do kocijasa. Cure ne pjevaju, al’ Vaso Cakar i Ignjat vezu jednu na drugu.
- Dobro su namireni! - sapce mu Ata… Ne cuje ga. Jos je s onu stranu ade.
- Sta bi s Tomlinovickom? - presjece ga Ilko.
“Ta, nije nas valjda neko vidio!?” - izbezumi se. Ne zna sta odgovoriti.
- Sto si zanijemio, sokole? Pitah, sta rece Tomlinovicka. Hoce li?
- Hoce, hoce!
- Znao sam ja da hoce, ako je ti pitas… Vec vas vidim u duetu. - zadovoljan je Ilko. Kad se okrenu, za sebe ce: “Blentava li si i lijepa, pusta mladosti!”
- Vidi, Brice, i on se namirio! - smijulji se gazda-Jovin kocijas. - Ko mu sutra prvi sjedne na stolicu, nek’ halali uvo!
Maj u Mostaru lici na jedan od minulih majeva. Aleksa zorom odlazi u magazu. Minuti su mu sati. Samo da se kutarise teftera i docepa proba.
- Sta je ovo, Aleksa? - gura mu Adza narudzbenicu pod nos. - Rekoh li ti lijepo 2000 kila brasna, a 200 secera? Sve si pobrk’o! Pa, mi 2000 kila secera ne mozemo prodati za dvi godine!
- Omaklo mi se, Adza, oprosti.
- Ovo jos i mogu. Al’ ono sto carsija prica da ti se omice, saulisi de malo!
- Ma, batali carsiju. Dokona, pa prica!
- Nista carsija iz malog prsta ne isisa. Ono sto carsija prica il’ je bilo, il’ ce biti. A ti - pamet u glavu!
Na Carini pocele pripreme Lazarevicevih “Prijatelja”. On glumi doktora Stanislava, ona Jelisavetu. Nakon prve kostimirane probe, Vaso veli Ignjatu:
- Odlicno glume, Ignjate! Carsija ce pasti na guzicu kad ovo vidi. Samo, k’o da u ljubavnim scenama malo preceruju. K’o da nije gluma, vec zaprave.
- Kani se, Vasa, tako ti boga! Glume kako treba. Publika ce vjerovati, a to je najvaznije.
Anka pocela i u horu . Sad sest veceri sedmicno s proba odlaze zajedno. 27. maja mu je 21. rodjendan. Poslije porodicnog rucka na Brankovcu, ceka ga na Suhodolini. Setaju do Opina. U vocnjaku, nadomak Puzica cardaka, stali pod tresnju. Ona ubere jednu, stavi medju usne.
- Sretan ti rodjendan, mili!
Prepolove tresnju ustima. Pa jos nekoliko. Ubrljani, sjednu. Ona iz torbice vadi paketic u zlatnom papiru, s pantljikom. On otpakuje. Tamnomodar svileni sal i dzepna maramica. A u uglu, izvezena dva bijela, isprepletena “A”.
- Oh, ti, jedina moja! - ljubi je i spusti na travu. Raskopcava puce po puce.
- Gdje ti je lancic, mila?
- Puk’o, stalno zaboravim odnijeti na opravak.
Sladak okus tresnje lijepi im usne. Oslaca im se…
Ljubili su se to ljeto po Barama, na vrelu Radobolje, u Gostinoj sumi, uz cimske vinograde…
- Ovaj se tvoj - veli Adza Mari - spandj’o sa sokicom!
- Ne d’o dragi bog! - prekrsti se mati.
- Nije do boga, do njega je. Nego cemo ga spremiti u Bec, po nabavku, nek’ malo o’ladi. A njoj, izgleda, drago musko, uspalila se, valjda ce nekoga naci.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 06-24-2008 05:43 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Pocetkom novembra je otputovao. Na Adzinu adresu stizu pisma s cijenama spirita i ulja i poimenicnim pozdravima za porodicu. Na Ankinu sa zavjetima ljubavi “dovijeka”. Iz Beca se vraca u decembru. Ne osjeca se dobro, ali cim se ispozdravlja sa svojima, ostavi kofere, trci na probu hora. Nakon probe drze se za ruke, gledaju bez rijeci. Kad je doprati do kapije, poljubi. Ona osjeti da sav drhti, tijelo i dah gore, zanese se.
- Aleksa mili, ti nisi dobro? - zabrinuta je.
- Ma, nista, umor. Od Trsta do Makarske bura. Jos sam na brodu, manta mi se.
Te noci spopade ga groznica. Bunca. Pozovu doktora Manusia.
- Teska prehlada. Upaljene bronhije, oba plucna krila. Cim temperatura padne, trebao bi negdje uz more, da se ne bi u nesto gore izrodilo! - savjetuje Manusi.
Oporavljao se tesko. Obilaze ga iz . Mali Corovic mu dolazi svaki dan. Donese pisamce, pozdrav od Anke. Od povratka iz Beca nije je vidio, a pred pravoslavnu Novu, ususkan u cebad, otputovao je u Dubrovnik. Na adresu u Cemalovica ulici svakih nekoliko dana stizu roza koverte. Adresirano je latinicom. Ona ujutro ceka pred kapijom kad ce naici postar, zatvara se u sobu i cita. Kad pismo okasni, cita stara. Na probama je redovna, “al’ nije vise ona Anka”, govore.
Vratio se krajem marta 1890. Kao i poslije Beca, trci na Suhodolinu. Prolaznici ga gledaju zacudjeno. Banu u po probe. Stoji na vratima. Hor zacuta. Mladen se okrenu, vidje ga. “Toliko za veceras”, veli. Clanice silaze u salu, ona se skamenila, ne mice. On prodje salom. Pope na pozornicu. Zari joj glavu u kosu, zagrli. Sami su nasred pozornice.
- Oh ti, mila moja! - cuju kako tepa. Ona mu se utopila u zagrljaj, srami se podici ruke. Kao da je Mladen dirigentskom palicom dao znak, salom se prolomi aplauz. Proba nije nastavljena. Na putu do kuce, plakala mu je na ramenu. Ni rijeci nije progovorila. Pred kapijom joj uzme lice medju dlanove, zagleda u oci i veli:
- Ovo, mila, ne moze vise ovako. Hoces li se udati za mene?
Ne odgovara.
- Anka, ljubavi, hoces li se udati za mene?
- Znas da hocu. Od uranka lani, i jos od prije, tvoja sam… Samo tvoja i Bozija mogu biti. Ne budem li tvoja, zaredicu se. Ali…
- Nemoj sada nikakvo ali, molim te. Sutra cemo se naci, nedjelja je, razgovaracemo o svemu.
- Idem sa svojima na misu ujutro.
- Popodne cemo. Cekacu te ispod nase crkve u pet. Idi sada spavati, odmori… I sanjaj me.
- Sanjala sam te svaku noc za ovih sest mjeseci… Ne ostavljaj me vise nikad! … Nikad!
Sutradan, u predvecerje, sjede na Stolackoj gredi, zagrljeni. Dugo hvataju dah. Sunce lijeno klizi za brdo, nad vrelom Radobolje.
- Sta bi tvoji rekli ako bih dosao da te zaprosim?
- Mama bi rekla: ne! Cula je vec za nas dvoje. Korila me, plakala… Tjerala da se ispovidim. Ona je iz vjernicke obitelji. Ujak je svecenik, starija tetka se zaredila sa sesnaest. Bojim se i pomisliti kako bi te docekala.
- A otac?
- Ne znam. Tata je uvijek dobar prema meni. Sto pozelim, ispuni. Vjernik je, ali je drugaciji od mame. On vjeruje u biskupa Strosmajera. Kako su svi Juzni Slaveni isti narod, kako trebaju zivjeti u istoj drzavi. Olakotno je da nismo preko Save. Tamo ni tata ne bi pristao zbog obitelji, pucanstva… A ovdje, ne znam? Tata je davno zamijetio da je nesto medju nama, ali nikad nije prigovorio… A sto bi tvoji rekli?
- Sta bi moji rekli, Adza mi je vec nekoliko puta rekao. Bolje da ti ne prepricavam.
- Da bjezimo nekud?
- Gdje? Od sudbine se ne moze pobjeci.
- Hoces reci da nema nade za nas?
- To nisam rekao. Daj mi, molim te, malo vremena. Adza je odlucio da se oceva zaostavstina podijeli. Bice nesto kruna, nakita… Dio kuce na Brankovcu je moj. Kad se to sredi po sudovima, stacu na noge. Onda cu im reci. Adzi mogu izaci iz hatora, nije me rodio, ali majke me strah.
Zacutali su. Sunce je zamaklo. Iz Juznog logora zamrije zvuk trube vojnickog povecerja. S minareta poce jacija. Mostar je meko tonuo u tamu.
- Kad bih ga znao smanjiti, smjestiti u desetak strofa, bio bi Mostar “Pjesma nad pjesmama” iz Biblije… Bio bi lijep kao ti! - rece pokazujuci u dolinu.
Vise se ne kriju. Setaju gradom. Ponekad je moli da ga uzme pod ruku. Nece. “Radovic” mu objavljuje prvu zbirku pjesama 1891. Nosi joj tek ukoricen primjerak iz stamparije. U basti, kraj Radobolje, nesto joj cita, nesto govori napamet.
“Oh, pa spavaj tu na moje grudi,
glavom kloni, zaboravi svijet,
stitice te, dok zora zarudi
ljubav moja i heruvim svet.”
- Kome je ovo?
- Sve su ljubavne tvoje, zar se ne prepoznajes!?
- Bas sve?
- Sve do jedne. Znas, mila, ja nemam tu pamet da izmisljam pjesme. Sve sto napisem kad pomislim na tebe - pjesma je. A na tebe vazda mislim.
U magazu sve rijedje svraca. Na Brankovcu prespava. Svaki slobodan tren su zajedno. Zedjaju jedno za drugim, izmaknu iz grada. Veceg svijeta od udvoje, cini im se, nema…
Zima 1892. poce rano, a potraja dugo. Sjeverac s Cabulje, Cvrsnice i Prenja zatrpa Mostar snijegom. Kad se snijeg dize, okrenu kisa, s burom. Kako pada, tako mrzne. Mostar, okovan ledom, lezi u kristalnom kovcegu. Drvece, nocu, eksplodira. Pred zoru, poprsi snijeg. Ujutro, slomljene grane leze na ledu.
- Ovo je Kutuzov prosao kroz Mostar - govori mu Duka. - Lice mi ove mrtve grane na smrznuta trupla Napoleonovih grenadira nakon Borodina, u zimu 1812.
- Tuzno za pogledati, pobratime! - veli Aleksa.
Tek pocetkom aprila, ogrija. Osu behar. Bjeze u Bare, u baste kraj Radobolje… Opijaju ih prve proljetnje tercine. Zenidbu, vec dugo, ne pominju. Vracajuci se u carsiju, jednog dana, iznenadi je.
- Danas cu reci Adzi, pa sta nam dragi bog da!
Podje, ona ga uhvati za ruku.
- Reci svojima: spremna sam i vjeru promijeniti.
- Ne treba to, mila Anka. Ja tebe ljubim sa svim sto si. I s tvojom te vjerom ljubim.
Zatece Adzu, cita novine. Ljuljuska se u visokoj stolici, na koju niko sem njega ne smije sjesti, i cita. Cuo ga je s vrata, ali sjedi u stolici, “Kao na prijestolju!” - pomisli Aleksa. Ni pogledao ga nije.
- Strice Miho, glava si kuce, tebi moram prvo reci.
- Reci!
- Ja sam rijesio da se zenim.
- Zeni!
- Anku Tomlinovic cu zeniti.
Adza sklopi novine, spusti na sto. Prvi put ga pogleda.
- Moze, sinovce!... Moze, al’ u predstavi . Nek’ ti Ignjat nadje komad sa svatovima, pa zeni… A da ce sokica na Brankovac, to izbi iz glave!
- Sokica, nesokica, ja cu je zeniti. Ne zeni se Brankovac, ja se zenim.
Adza se podize sa stolice. Pridje mu, podize na prste i gleda ga odozgo.
- Slusaj ti, Aleksa, i utuvi jednom za vazda. Otac ti je, pokoj mu dusi, kutarisao, a meni ostavio u amanet da od vas napravim ljude. Bog mi je svjedok, da sam pokus’o. Od Pere sam dobrog Santica istes’o, od Save nako-nako, ova dvojica su jos djeca, a od tebe - nista! Sve sam ti kroz prste progled’o, al’ da krv Santica opoganis, e, to neces, da si mi na oci iskap’o. Jesmo li poravnali?
- Nista mi nismo poravnali, strice! Nista! Sta ti hoces od mene? Da ozenim sakatu nerotkinju, koju ces ti amenovati, jer je Srpkinja i bogata? Onu brkatu igumaniju iz Zitomislica da ozenim, jer moli deset ocenasa dnevno, a Anku koju volim vise od sebe da ostavim, jer se ne krsti, nego kriza s vise od tri prsta…?!
Adza poblijedi, podize ruku. Trese mu se teska, koscata saka nad njim. “Sad ce me udariti!” - pomisli Aleksa. Prvi put u zivotu ne bi ga strah strica.
- Udari, strice, udari! Ja sam na bol ogugl’o. Sta god uradim - ne valja. Pjesme su mi pjesmuljci, gluma je glumatanje, ne guslim po djedovski, nego gudim violinu, odijevam se po svapski… Pustite me da zivim svoj zivot, ja sam ono sto sam, a ne ono sto bi ti htio da budem.
Adza spusti ruku, unese mu se u lice. Govori sipljivo. Dah mu zaudara po duvanu i saransaku.
- To je meni hvala sto se nikad nisam ozenio, sto sam, umjesto svog poroda, vas podiz’o… Sram te i stid bilo, Aleksa! Kupi mi se s ociju, izrode Santica!
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 07-31-2008 00:41 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Adza se okrenu i skljoka u stolicu. Ohrabren, Aleksa nastavi:
- S kojim pravom ti i carsija branite srpstvo i pravoslavlje od mene? S kojim pravom glumite Bozije poslenike na zemlji?... Boga glumite? Da meni u ponude ulogu Boga - odbio bih, prevelika je za raba njegovog. A sam sebi dodijeliti ulogu Boga - pa jos biti nepravedan - smrtni je grijeh… Razmisljas li ti, strice, i tvoja carsija, da vam je jednom pred Stvoritelja stati? A njegovi su kantari posteniji od vasih… I onih po magazama i onih po dusama…
- Izdiri, kupi mi se s ociju! Eno ti matere, ona te rodila, sa njom raskusuraj. A ja sam s tobom vo vjeki vjekov - zavrsio! … Vo vjeki vjekov!
Dok se penje uz basamake prema majcinoj sobi sjecnu ga misao da ih je u toj sobi sve na svijet donijela. Persa mu se javi, ne odgovori. Kad mu vidje izraz lica prepa’ se. Strci niz stepenice. Vrata Adzine sobe su otvorena. Oslonio se laktovima na sto, podnimio glavu. “Adza” - zovnu ga. Ne pomjeri se. “Nesto se strasno moralo dogoditi” - pomisli, pa bosonoga istrca preko kapije, okrenu nizbrdo prema magazi, da zove Peru. Ne bi ga. “Svaki cas ce gazda-Pero, izasao je poslom” - veli najstariji kalfa…
Nakon pola sata Pero je uletio na Brankovac. Vrata sobe otvorena, mati lezi na krevetu, Aleksa iznad nje, doziva je. Majcine usne modre, lice vostano, raskopcana kosulja, jedna noga bezivotno visi preko ruba kreveta.
- Limuna, kocku secera, vode! - sabrano naredi Pero Persi. - A ti, Aleksa, trci po Manusija!
Doktor je dosao za petnaestak minuta. Pero, Persa i Staka su stajali oslonjeni na ogradu basamaka, Jakov poce da place, Jeftan se pridruzi. Save nije bilo… Kad je izasao, Manusi zamoli da opere ruke. Persa mu posu. Dok brise, govori Peri i Aleksi.
- Nisam siguran, ali sve upucuje na manji infarkt… Srcani udar… Istrosen organizam, moracete je postediti svih kucnih poslova, posebno uzbudjenja. Odrasli ste obojica, mogu vam otvoreno reci: nije dobro. Ovaj put je bog spasio. Srce udara najvise triput. U mojoj praksi ne pamtim da je neko prezivio treci… Svakako bi je trebali dovesti u bolnicu, da detaljnije pregledamo i da nam je jedno vrijeme na oku.
Mara nije htjela u bolnicu. S Perom je razgovarala nasamo.
- Mati veli da joj je pozlilo iznenada, da si se slucajno zatekao, ali mi je Adza ponesto i drugo rekao. Brat si mi, Aleksa, od vas pod ovim krovom ja blizih na svijetu nemam. Kumim te bogom svevisnjim i krsnom slavom, ne ubijaj nam mater. Ubijes li nju, sve ces nas pobiti. Svi cemo tebi na dusu. Pa neces, valjda, Jeftana i Jakova, tek su se materi sa sise skinuli, ostaviti sirocicima!?
Zatvorio se u sobu. Danju Persa donese hranu, ne dira. Nocu hoda po kuci i avliji, kao duh. Cigareta na cigaretu, cuti. Cak ni Jeftana i Jakova ne primjecuje. I Adza se zatvorio. Ispisao testament. Sva pokretna dobra i ustedjevinu, a podosta je toga, zavjestava Peri. Ponesto, sitno, ostalim. Aleksu, u testamentu, stric Miho rijecju nije pomenuo.
Anku je sacekao uvece, poslije probe hora na Suhodolini. Potamnio, neobrijan, oci upale, teski, modri podocnjaci… Rub nausnica pozutio od duvana.
- Ja ti, Anka, moram reci…
- Znam! … Nista mi ne trebas govoriti… Sve znam!
- Kako znas?
- Znala sam oduvijek.
- Pa, sto si onda…?
- … cuvala san. Lijepo smo sanjali, mili. Bude ljudi, pa prozive zivot stalno budni, svezani za zemlju. Nikad ne polete… Onako lijepo kao oni orlovi nad Blagajom.
U lijevoj ruci je bolno stiskala lancic s krizem. Zasjece joj dlan, kao nozem. Desnom ga miluje po kosi, po licu.
- Ti znas da sam ja samo tebe…
- Pssst! - Stavi mu prst na usta. - Oboje sve znamo. Ja tebe, Aleksa, nikad necu izgubiti. Nemoj ni ti mene.
- Dok zivim…
Opet mu ne da da zavrsi, stavi prst na usta.
- Sav se treses, idi kuci! Smanji cigarete, vidi kako su ti prsti zuti!
Nasloni lice na njegov dlan. Osta malo tako, prope se na prste, poljubi u celo. “Ljubi me kao da sam dijete!” - pomisli on.
- Nek’ te dragi bog cuva, mili moj!
Pokusa je privuci, poljubiti. Izvuce ruku.
- Nemoj! … Zbogom, divotance moje! - nasmijesi se i podje.
Otkud joj “divotance”?! … To ona iz “Hoces li…?”, sjeti se. Htjede joj jos nesto reci, zovnu: “Anka!” Sam sebe ne cu. Njena duga, vitka silueta utopi se u modru noc, kao u Neretvu…
Kad se sedam dana kasnije pojavio na probi, nije je bilo. Nikad je vise nije bilo. Zaobilazio je Cemalovica ulicu. Nekoliko puta odluta mislima i zatece se pred njenim vratima. Demiri na pendzeru su bili sklopljeni… Nakon par mjeseci cu Darinku Covic kako sapuce drustvu na Carini: “Ima Anka novog momka, zajedno dolaze na mise. Dalmatinac je iz…” Kad primijeti Aleksu, zacuta.
Ankino ime Aleksa u drustvu nikad nije izgovorio. U i medju prijateljima je vladao precutan dogovor da je pred njim, ni oni, ne pominju.
- Nije te dugo zalila Latinka! - negdje u jesen, kao uzgred, dobaci mu Pero. - U nedjelju joj prodjose svatovi. U Kastele se udomila. Nije mala ni naivna, po sto se prodavala. Djuvegija joj, vele, u banci radi. A jel’ u banci, pun je para k’o brod.
Godine su oticale Neretvom, nepovratno. Ime Alekse Santica u Bosni i Hercegovini, pa i preko Drine, izgovaralo se sve cesce i sa sve vise uvazavanja. U Mostaru ga stariji, ugledni gradjani sve tri konfesije, prvi pozdravljaju. U magazu svrati na kafu, da poprica s Perom i Adzom. Proslo ne pominju…
Posvetio se i pjesnistvu. Staro drustvo ne mijenja. Ata, Sveto, Jovan… Ata i Jovan jedno vrijeme izbivaju na skolama, najcesce je s mladim Svetozarom Corovicem. Sveto je duhovit, jedino mu on izmami osmijeh. Kad se Ata i Jovan vrate, pokrecu .
Djevojke, Aleksa, nema. Nocima, jos uvijek, za Ankom uzdise. Starog Tomlinovica cesto sretne. Popricaju, ali Anku nikad ne pominju.
Na Starom mostu, jedne zime, djeca i odrasli posmatraju galebove. Bacaju komadice hljeba. Zastane i on, posmatra. “Sirotinja mostarska bi i zadnji zalogaj s pticama podijelila” - razmislja. “Ima ovaj Mostar dusu!”
- Dobar dan, gospodine Santicu! - prenu ga ugladjen glas. Na ogradu se nasloni lijep plavokos momak, porumenio od studeni.
- Dobar dan!
- Sjecate li se vi mene, gospodine Santicu?
- Bogami, ne mogu!
- Ja sam Bracika… Ankin brat. - govori. Kruni zemicku i baca galebovima.
- Porastao si, momcino, nisam te poznao…Jos hranis galebove…Rekoh li ti da nece pobjeci?
- Svake zime hranim, ostalo mi to…Samo sto vise ne trcim i ne klize mi se. Sjecate li se kako se Ankica srdila?
Aleksa se nasloni na ogradu, zagleda u vodu.
- I ljeti ih hranim. Ferije provedem kod seke u Kastelima… Pita me sta ima u Mostaru, o . I za vas me pitala, vidjam li vas… U Mostar, od kad se udala, nije dolazila. Nesto joj se Mostar ne mili… A i zauzeta je, dvoje djece je rodila… Licim li vam na ujaka?
Mio mu taj brbljiv momak, a ne zna sta da mu kaze.
- Izvini, zurim, cekaju me… Tatu, doma, pozdravi.
Krenu… Nakon nekoliko koraka zasta, osvrnu se. Bracika stoji i gleda ga.
- Pripazi, momcino, zaledilo je!
- Nista vi ne brinite, gospodine Santicu, ja sam pravi Mostarac! - smije se…
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 08-03-2008 00:14 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Po Mostaru puce prica kako mladi Tomlinovic asikuje s uciteljicom, Danicom Blagojevic, koja se prije godinu vratila iz Sombora. Tamo su Mostarke i Mostarci zavrsavali preparandiju. Blagojevicka je dolazila na probe sa Sofijom Kovacevic, obje su zavrsile u Somboru, rade zajedno na Srpskoj zenskoj osnovnoj skoli i druze se.
- Custa je i pametna cura, Blagojevicka, al’ sta ce joj onaj sokac!? - zuga carsija. Kad Aleksa nacu, smuci mu se.
S proljeca, pred rat, okupilo se drustvo u Corovica avliji. Bistre politiku. U neko doba dotrca Djurdja, sva usplahirena.
- Nesreca, nesreca! - hvata se rukama za glavu.
- Poceo rat!?
- Ma, kakav crni rat!? Tomlinovica fotografa sin se objesio. Sinoc otisao kod Blagojevica da prosi Danicu, zaharlaisali ga s vrata. Mati ga jutros nasla, visi na dovratku.
Aleksa je ustao, i bez pozdrava se izgubio. Na rucak, kod Perse, nije dosao. Popodne, sav u crnini, pojavio se na kapiji Tomlinovica. Doceka ga nepoznat covjek. Krenu ispred njega, uz basamake. Dok se penje, silaze Ignjat, Vaso i Ilko. Ilko rubom maramice brise oci. Spusti mu ruku na rame i veli:
- Grehota, sokole, grehota! … Ovo je prokleta carsija!
Aleksa razmislja sta reci kad udje. Pozdraviti sa dobardan - kako ce - crn im dan? Ne bi mu smetalo da kaze “Faljen Isus” - al’ zvucace lazno. Odluci da nista ne kaze. Kad zakoraci u sobu, utihnu razgovor, svi ga gledaju, muskarci pozdravljaju klimnuvsi glavom. Zapahnu ga miris svijeca, duvanskog dima i kafe. Desetak ljudi stoji, nekoliko starijih zena i jedan svecenik sjede na secijama, svi u crnini. Sofiju, uciteljicu, drugu Danicinu i Darinku iz , vidje. Pod raspecem, uvrh sobe, na visokoj drvenoj stolici, zena. Zuto lice, oci mrtve ribe, ruke prekrizene u krilu. Pomjera prste, prebira drvenu krunicu. Na rub stolice, sa strane, oslonjen Tomlinovic. Dok im prilazi, zena gleda kroz njega ukocenim, staklenim pogledom. Kad se priblizi, pruzi ruku, malo se nakloni i tiho prozbori:
- Istinski mi je zao, primite moje saucesce, moju sucut…
Zena ga ne pogleda, cuti. Tomlinovic se pomjeri, prihvati pruzenu ruku.
- Hvala, gospodine Santicu. Lijepo od vas da ste dosli.
Neko mu ponudi stolicu. Sjedne. S tacne pokupi soljicu kafe. Soljica je porculanska, prevelika, kafa preslatka… Ispod raspeca, na stolicu, mlad Tomlinovic mu se smije, kao na Mostu, krupnim zdravim zubima. Portret je u crnom floru. Zidovi sobe su prekriveni fotografijama: Starica sjedi pred kucnim vratima s buljukom djece okolo. Dovratak i okviri prozora oslikani cvijecem. Starica je punacka, djeca nasmijana. Dvije guske sa strane… Mladenci, uz visok stocic s buketom ruza u vazni. Pozna Tomlinovica. Pogleda ponovo Braciku u crnom floru. Veoma lice. Visoka, lijepa zena, otmena drzanja, uz Tomlinovica, na fotografiji, ne lici na ovu sa stolice… Stari most u nebu, fotografisan odozdola, s usca Radobolje… Pa fotografija s vjencanja u baroknom okviru. Prepozna avliju Tomlinovica, stepeniste kojim se maloprije uspeo. U sredini Anka, u bijeloj vjencanici, s velom preko glave, sa zarudjelim osmijehom u uglu usana. Do nje visok, tamnoput covjek. “Puno je stariji od nje” - pomisli Aleksa. Iznad njih, na prvom basamaku, stoje Tomlinovic i zena sa stolice. Tomlinovic je nasmijan, zena ozbiljna. Do na vrh basamaka i okolo natiskali se uparadjeni svati. Uz Ankinu vjencanicu drzi se Bracika. “Sad ce se sakriti iza sestre” - pomisli Aleksa i dodje mu da se osmjehne. Suzdrza se. Gusi ga dim. Od one preslatke kafe uhvati mucnina. Skinuo bi kravatu, otkopcao kosulju, a ne dolikuje. Onda je ugleda na jos jednoj fotografiji. Sjedi u stolici od pletene trske, bice uz ogradu terase, u pozadini more, par bijelih jedara il’ su galebovi. Kosa joj podvezana u pundju, kao da je juce ususkavao. - “Traka mora da je plava.” - Za stolicu se drzi djecacic 3-4 godine. Ona u krilu drzi bebu. “Kao bogorodica je moja Anka” - zaplakao bi od dragosti i tuge. Posjedi jos koji tren. Pred polazak, pridje zeni, nakloni se. Nit’ ga je pogledala, nit’ usta otvorila. Da ne prebira krunicu bila bi nadgrobni spomenik u prirodnoj velicini, od crnog mramora. Kao nad vlastelinskim grobnicama na Boninovu, u Dubrovniku… Tomlinovic ga isprati. Na vrhu stepenista s obje ruke steze njegovu. Ruke su im ledene i znojne.
- Lijepo od vas da ste dosli, gospodine Santicu. Bracika vas je stovao i divio vam se. I Ankica vas je, znate vi to… Hvala jos jednom.
Uvece sjedi s Persom u avliji. Zvjezdana, tiha noc. Cute. On nace tisinu:
- Da je Anka na Brankovac, ne bi ovo dijete o dovratak… Da je iko u ovoj carsiji shvatio: sta je to ljubav, manje bi patnje i nesrece bilo.
- Ne grijesi dusu, Aco, nije Brankovac kriv. Takva mu sudba, pocivao u miru!
“I ja od 1892. otkad Anku izgubih visim na dovratku, a ne pocivam, niti cu ikada pocivati u miru!” - ne usudi se reci Persi. Uzdahnu, pa naglas rece:
- Ja, sudba!... Takva nam sudba!
Dvije sedmice kasnije, tamo gdje je stajala tabla “Foto-radnja, vl. Stjepan Tomlinovic”, zjapio je prazan zid. Kako se pojavio, jos je tise iz Mostara nestao Stjepan Tomlinovic. Tridesetak godina fotografisao sve znacajne trenutke grada. Svatove, rodjenja… I sahrane…
Aleksa se zatvorio u sobu s kandilom, s violinom i s pjesmama. O prvoj, nesretnoj ljubavi, nikom nije govorio. Ispovijedao se samo u stihovima.
“O, nikad vise, moja ruka
stisnuti nece tvoju ruku bijelu,
ko tuzni odjek tajanstvenog zvuka,
kidace jadi moju dusu cijelu…”
Sve do smrti, u svakoj pjesmi sto je napisao, i odbolovao prije toga, kao vapaj i lament nad prvom, nesretnom ljubavi, kao bozansko svjetlo koje obasjava svu pjesnikovu tugu, prokletstvo i samocu, kao dva zlatna lista nad jesenjom Neretvom, trepere stihovi:
“Sto te nema, sto te nema…?”
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-04-2008 04:55 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-07-2008 03:25 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodoh pokraj baste staroga imama.
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina.
Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa jos kada sece i plecima krece…
-Ni hodzin mi zapis vise pomoc’ nece!...
Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne sce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po basti dule zalivati ode.
S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi.
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al’ meni ne dode lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, sto za njome crko’…
1903.
Desetu godisnjicu austrougarske okupacije Mostar docekuje veci i ljepsi nego sto je ikad bio. Vec tri godine dimi “Ciro” za Metkovic, a prema Sarajevu tracnice su postavljene do Rame. Popravljeni su stari i izgradjeni novi putevi, koji Mostar spajaju sa svim mjestima u Hercegovini, sem dalekog Trebinja, a kiridjije lako stizu do Lijevna i Bugojna. Cepenci na Velikoj Tepi zamjenjuju se prostranim, zidanim magazama. Uz Staru, Krivu i Orucevica cupriju i cetvrta je zakoracila preko Neretve. Poceta je u turski vakat kao cuprija, zavrsena u novi, austrougarski 1883. kao “Franz Jozef Brucke”. Godine 1888. most carskog imena se rekonstruise i ukrasava. Te godine u Mostar, u posjetu, navraca nadvojvoda Rudolph sa suprugom Stefanijom. Carsija se ne moze nadiviti carskim kocijama, ali Muslimanima i Srbima nije potaman sto je trg, odvazda zvan Mejdan, preimenovan u “Rudolph platz”, a setaliste na desnoj u “Stefanijale”. Na radost djece, a ibret starijih, odrzana je prva biciklisticka trka na Novom godisnjem pazaru. Krajem godine Srbi slave dozvolu Zemaljske vlade iz Sarajeva za osnivanje Srpskog pjevackog drustva , Hrvati Narodnog pjevackog i glazbenog drustva koje ce tek kasnije dobiti ime , a velika je radost i u kuci imama i hafiza, Saliha Sefica.
Kratak, kaldrmisan sokak sto s Glavne ulice zadihano sopce uz Bjelusine, Sefica je sokak. Posljednja kuca na dnu sokaka, kuca je imama i hafiza, Saliha Sefica. Mostar veoma uvazava pamet, ljudskost i komsiluk, pa je imam Sefic jednako postovan kod sva tri naroda i sve tri konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kcer, srce mu puno rahatluka, a kuca musafira. Rodbina i ahbabi ususkavaju zlatnu medzediju pod djeciji jastucic, poznanici po carsiji cestitaju:
- Nek ti je s hairom scer, moj Salih.
Djevojcici dadose ime Emina, a u kuci Sefica mevlud se ucio citavu godinu…
Od rodjenja Salih plaho pazi scer. Mladji sin je u mektebu, stariji posao u ruzdiju. Mati je povazdan u kuci za bakracima i demirlijama, a cuje se iz baste:
- Elif, be, te, se, dzim, ha, hi…
Posjeo Salih scer na scemliju, hoda oko nje i govori joj arapsku abecedu, a ona ponavlja… Kako je rasla, nauk se mijenjao:
- Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah pripadao je redu Hasim iz plemena Kurejs…
Nauk za naukom, godina za godinom. Zerdelije i djeca na jugu brzo zarude i dozrijevaju. S 13 Emina je djevojcurak, s 14 custa djevojka. Jednog petka, nakon dzume, cu je Salih kako uz basamake pjevusi:
“Djul mirise, mila moja majko,
Cini mi se Omerova dusa…”
Obrati se zeni:
- Jel ovo ova nasa o Omeru i Mejremi?
- Bice da jest.
- Zacurila nam scer?
- I meni se cini.
A Emina Seficeva bas zacurila. Kad silazi na cesmu, uz Glavnu ulicu, nema muska, a da se ne okrene. Okretati se za zenskom u Mostaru ni prije ni tad nije adet, al’ musko je vazda bilo i ostalo musko… Po sokacima i mahalama krenu prica o hafizovoj sceri, ljepotici. Kako joj bujna kosa, spletena u teske zlatnosmedje pletenice, igra po ledjima; kako su joj oci od zezene kadife, usne - zrele tresnje, alice; dva reda zuba - dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom kosuljom zakopcanom sedef - pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu.
“Nije zensko”, uzdise muslimanska mladjarija. “Emina Seficeva je dzenetska hurija.”
Pravoslavci i katolici cucore:
- Andjeo na zemlji, pa to ti je!
- Emina, sceri - savjetuje je otac Salih - kad si na izvana, oci preda se. Kliska je kaldrma, a nanule se lako taliznu.
Ona obara pogled pred babom, a svaka joj njegova - k’o iz musafa…
Pedesetak metara unize od Sefica sokaka, na Glavnoj ulici, kuca je Svetozara Corovica, za kojeg je udata Aleksina sestra Persa. Sestru Aleksa neobicno voli, njoj se ispovijeda, dijeli s njom rijetke srece i ceste nesrece. Sveto mu je srodnik po lirskoj dusi i pobratim, te ih rado i cesto posjecuje. Silazeci s Brankovca, Aleksa susrece imamovu kcer. Za djevojcetom se pjesnik ne okrece. A rano dozrelu, omamljujucu ljepotu, zapaza. U jednoj od besanih, vrelih noci 1903. godine, sto mirisu na behar i ceznju, grli djevojce, stihom. I njen ibrik i bastu s djulom i s jasminom, i pletenice teske, razigrane i miris kose “kao zumbul plavi”. Pjesmu objavljuju u Beogradu, a hor premijerno izvodi “Eminu” u prostorijama na Suhodolini, pod dirigentskom palicom pjesnika i kompozitora, Alekse. Pjesmu carsija hvali:
- Plaho je pjevna; ubila se za sevdaha… E, beli je sva nasa, mostarska… Golemo! … Aferim, Aleksa, care!
Samo Pero, koji je postao glava i kasa Santica kuce, osu po njemu:
- Ti, brate, vazda istu pjesmu k’o Svabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Prvo ona sokica, Tomlinovicka, a sad Emina Seficeva. Tomlinovicku nekako da ti i oprostimo, mladost - ludost, a i kuferasi su, nije domaca. Dosla - prosla. Al’ ovo sa Salihovom sceri, prekrdasio si debelo!
- Pokazacu ti pismo iz Beograda, mole da nesto lijepo napisem iz muslimanskog zivota, pa sam…
Pero podize ruku, znak da zacuti.
“Nije ovo vise onaj moj bracuka, Pero, u svemu se u Adzu izmetnuo. Nema mi druge nego slusati litaniju!” - pomiri se, a Pero nastavi:
- Pa si zabrlj’o, moj Aleksa, da ne moze gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti vise dobra od mene ne zeli, ali ti moram po dusi reci sta i kako ja, a bogami i carsija sve to vidi. Imade li ti ista lijepo iz muslimanskog zivota za opjevat’, nego kako imama Sefica scer vrcka kroz bascu s ibrikom u ruci? Lijepo zensko nije grijeh pogledati, ali preko tudjih taraba curiti i telaliti to po novinama - ne ide! I to ti malo, okren’o si pjevanje po priredbama. Gdje ce ti dusa, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Santica. OBRAZ, razumijes li? Od kad je djed Petar, bog da mu dusu prosti, sisao u ovu carsiju, mi smo se, Santici, s Muslimanima lijepo pazili i jos pazimo. Posteni su ljudi, dobre komsije. I stalne musterije… A ti bas zapeo da nas istjeras iz ove ljepote! Gdje cemo mi, Santici? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno! Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Cabuljom, gdje vuk i medjed jedu ovcu, a susica i sifilis covjeka. A u Ameriku kako je ko otis’o, nije se vratio. Ako nije sta stek’o, ko da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek’o opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ces nam ti bruku i suhu na kucu navuci. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati!
- Ne znam, Pero, sta je tu bruka. I ne znam sta to ima ljepse u zivotu od ciste ljepote. A cista ljepota je vizija, san… Ne gledas ocima, ne dodirujes rukom. Samo je dusom mozes osjetiti, a pjesmom reci.
- E, sad me vuces za jezik, pa da ti kazem. Te ublehe o vizijama ostavi onim dangalacima sto ti stampaju pjesmuljke od kojih ziv rob haira nema. Vidim ti po ocima, nije ti pravo sto ja ovako, iskreno, a kome cu, ako necu bratu. Ljutio se, ne ljutio, jos ti jednom ponavljam i molim te: okani se corava posla! Lijepo je sto drzis do Muslimana, a i oni do tebe. Postuju te kao ni jedno krsteno celjade u carsiji, k’o da si, boze me oprosti, rodjen njihov. I za radju je dobro. Al’ se okani pjevanja o Muslimankama. Ja se sad sklanjam na ulici ispred imama Sefica, nemam obraza covjeku u oci pogledati… Ne valja! Nikako ne valja! Ovo ce, velim ti, na veliku bruku izaci.
Nije izaslo. Salih sefic je i dalje ostao musterija u Santica magazi, muslimanski Mostar nije zamjerio, Emina se sa 16 udala za Avdagu Koludera, trgovca, a niz mostarske sokake, uz Stefanijino setaliste, po sijelima - prvo tiho, a onda sve glasnije, potece pjesma:
“Sinoc, kad se vracah iz topla hamama,
Prodjoh pokraj baste staroga imama;
Kad tamo, u basti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajase Emina…”
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-08-2008 04:11 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Sa trinaestim od cetrnaestero Eminine djece, sinom Besimom i snahom Enisom, listam porodicni album, predratne 1990. godine.
- Nazalost, nema fotografija iz majcine mladosti. Em nije bio adet zensku celjadetu da se cesto fotografise, em nije voljela, em je odnio rat. Ostala je samo ova jedna - pokazuje mi Besim.
Ta jedna nije original. Reprodukcija uljanog portreta. Portret je sacinio slikar Kesler po originalnom fotosu koji je nestao u plamenu Drugog rata. Narucio ga je her Griner, glavni gradski bastovan u vakat gradonacelnika Mujage Komadine. Her Griner bijase vjest bastovan, a pazljiv suprug. Poklonio je platno supruzi, zaljubljenoj u pjesmu, za zlatan pir.
- Ja sam se rodio mnogo poslije pjesme - govori Besim. - Ali mi je stariji brat, Alija, pricao kad se pjesma prvi put pomenula u kuci. Otac se vratio s puta, po Bosni. Pa je pripovijedao kako je zanocio, u hanu, u Bugojnu. Kako je tamo bila muzika. I kako je cuo sevdalinku.
“Ime je tvoje” - obratio se majci - “a rekose da je spjevao nas Mostarac, Aleksa Santic. Custa mu pjesma.”
- Mati je odcutala, pozabavila se oko sporeta. Inace, oko pjesme nije voljela razgovarati. Samo jednom, kad sam se zamomcio, pa me raja zapitkivala kako se osjecam kao sin Lijepe Emine iz pjesme, pitah majku sjeca li se Alekse? Govorila je:
“Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Santic. Sretala sam ga cesto, kad bih isla u mekteb, u skolu, jal’ na cesmu. Rijeci razmijenili nikad nismo. Vidjala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beca dosao. Najvise se cipela sjecam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantale, porezati bi se mogao kako su opeglane… Jednom sam cula kako neko pjeva u Corovica avliji. Pjevao je ‘Kara majka sina Ahmeta’ uz violinu, tamburicu i sargiju. Pjevao je jedan glas, zalovito. Kasnije sam cula da mu je to bila najdraza pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pricalo da je bio lijep covjek. Mostarske cure su skandile i potajno pjevale:
‘Kujundzijo, tako ti zanata,
sakuj meni junaka od zlata,
na priliku Alekse Santica.’
Kad sam se udala i dosla na Carinu, u ovu kucu, prolazio je ov’da; tu su im na broju ceteres’ bile . Vazda je bio u muskom drustvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna prica, pricala mi kona s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije od onih koja bi izmislila. Prica: kad se od Corovica trebao preseliti u Cirica sokak, malo unize od Luckog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od nasih, znala sam i koga… Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore; zenska su djeca bila u komsiluku. Znao je sta je haram i to mu carsija nikad nije zaboravila.”
- Eto, to mi je mati rekla tad i nikad vise za zivota na tu temu rijeci nije prozborila. A ja moram dodati jos jednu. Kako me ona raja stalno zapitkivala o pjesmi, jednog dana odem pravo na vrata Corovica kuce. Persa, sestra Aleksina, bila jos ziva, a Svetozar je umro od tuberkuloze odmah poslije onog rata. Pa joj je i kcer pokupila tuberkuloza, ostala je sama k’o cuk, nesretnica. To sa kceri, Nedicom, koju je Aleksa volio kao svoje dijete, najtuznija je, istinita prica koju sam u zivotu cuo. Vracale su se Nedica i Persa iz Glajhenberga, sanatoriuma, pa zanocile u Kninu. U hotelu Nedica umre, cetrnaest napunila, cini mi se. Persa naruci otvoren, teretni auto, na karoseriju pricvrste sto, na sto kovceg, a pored stola stolicu. I tako je od Knina do Mostara, na otvorenom kamionu, nesretnica preplakala uz mrtvu kcer. Evo se i sad jezim dok ti ovo pripovijedam… - Ote mu se dug uzdah, zacuta. Otpi gutljaj limunade, pa nastavi: - Nejse, da se vratim onoj posjeti. Otvori mi vrata, sva je u crnini. Kazem tako i tako, ja sam sin njihove bivse komsinice iz Sefica sokaka, i predstavim se. Obradova se. “A, ti si Eminin” - veli - “ziv mi i zdrav bio. Samo izvoli!” Pita hocemo li u kucu, il’ u avliju? Lijepo je vrijeme, kazem, u avliju bih. Avlija, sredjena, puna cvijeca. Sjednemo na klupu, znam da je on sjedio na njoj, drago mi. Zaustih da kazem zasto sam dosao, ne stigoh, pita jesam li za kafu il’ himber od drenjaka. Nema limuna, a himber je domaci, nevesinjski. Donese leden himber. Pita kako mati i otac sa zdravljem, koliko nas je djece, a pripaljuje cigar na cigar. U neko doba kazem sto sam dosao: volio bih vidjeti rukopis pjesme o majci, cuo sam da ona sve cuva. Cuvam, veli, sad cu ja. Ode, eto je nosi nekoliko kutija. Kutije su kartonske. Spusti na sto. Vidim na onim kutijama pise: Svetina pisma, Aleksina pisma, slike, Aleksine sveske… Otvori, prebira, izvadi jednu svesku, lista. Sve je pisano crnim mastilom, dosta je krizano, prepravljano. I nadje mi “Eminu”. Pa nadje i drugu. Obje su prepravljane. Uzmem, pa citam, opet mi drago, ne pitaj. A da ti i ovo ne zaboravim. Pokazivala mi je slike kceri, Nedice. I pjesme sto joj je Aleksa pisao, djecije. Sve ih je pisao na razglednicama, s putovanja. A jedno pisamce Aleksino Svetozaru mi je vise reklo kakav je covjek taj Aleksa bio nego sve sto je o njemu napisano i sto ce se jos napisati. Ne zelim da te uvrijedim, ali ja tako mislim. Nije ni pisamce, ceduljica od pola lista istrgnutog iz trgovacke knjige Santica. Na poledjini je poruka. Bolestan je, pa moli Svetu da odnese 50 kruna nekoj muslimanskoj porodici u Donju Mahalu, vratice on to Sveti cim se pridigne. “Udaju kcer,” pise, “a ti znas koja je to sirotinja.” I jos dodaje da ne govori ko je poslao. E, vidis, tu bi poruku trebalo danas povecati, pa oblijepiti carsiju. Da se zna kakve je ljude ovaj nas Mostar radjao. Meni je ta poruka citava knjiga…
Izvini, ovo sam ti morao ispricati, a sad da se vratimo pjesmi. Kad bi krenula na radiju, mati je izlazila nekim poslom u bastu, nekud… A stizala su na nasu adresu stalno pisma, dopisnice, razglednice. S pozdravima od nepoznata svijeta. Adresirano: Za lijepu Eminu. Rahmetli stari bi se samo smjeskao, a ona obarala pogled, rumenila. Nama, djeci, sve je to bilo i smijesno i muteber. Jednom banu neki mornar. Donio kafe, secera, dosao da je pozdravi. Svracali su ljudi, najvise mladi. Vrata nikom nije zatvorila, ugostila bi ih, a razgovarala o obicnim stvarima.
- Kad joj pomenu pjesmu, cutala bi i smjeskala se. - dodaje supruga Besimova, Enisa. - Evo, vidite, i na ovoj fotografiji u zimu ’60. nasmijesena je. Pred fotografisanje sam je pocesljala. Nigdje sijede. Imala je gustu kosu kao djevojka, nije cesalj htio kroz nju. Sedam dana kasnije nije se probudila. Citav je zivot pamtim sa smijeskom i otisla je nasmijesena. I kao mejt, bila je lijepa, prelijepa, rahmet joj dusi.
- Kad je mati otisla na ahiret - govori Besim dok pobozno sklapa porodicni album - radio je objavio, novine. Stigle su stotine i stotine telegrama sa izrazima saucesca iz svih krajeva Jugoslavije. Od prijatelja i poznanika, ali i od ljudi koje nikad nit’ culi, nit’ vidjeli. Cak se i onaj mornar s broda javio. Zato sam ja zahvalan Aleksi Santicu, sto je moju majku sacuvao zauvijek mladom i lijepom. A moram ti reci i ovo. Prvi i jedini put u zivotu uvrijedili su majku i mene, pa i Aleksu, kad su pocele ove nacionalne stranke. U penziji sam, sta cu, odem u frontu, razbacimo tavle, ubijem vrijeme. Sve je tamo go djuturum, a cim si djuturum namah si i ters. Te se lako rashorcamo i poinatimo. Poinatim se s onim jednim, nejse, nije vazno ime, kad ce ti on meni: “Sta je, Besime, sta ti pametujes, tebe je oni Vlah, Aleksa, napravio.” Znam ga od kad za sebe znam, znam da ne misli tako, izvinuo mi se poslije, ali dzaba. U sto se izmetnu onakav Mostar, boze moj? Ruzan je vakat dosao, a sve me strah da ide i gori.
Lijepa Emina je posljednja podigla svog pjesnika sa samrtne postelje. Cuo je, iz baste, pjesmu. Sestra Persa i sluzavka Djurdja su mu pomogle do prozora. Dolje, u basti nad Neretvom, horovi , i sarajevske , pjevali su “Eminu”.
“Nisu me zaboravili, nisu me zaboravili” - jecao je tesko, kroz suze, sjecala se Persa.
Nakon Drugog rata, Mostarka iz Donje Mahale, Sevda Katica, je dopjevala, a Mostarac Himzo Polovina otpjevao:
“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta basta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijece,
pjesma o Emini nikad umrijet nece.”
Niko od Eminine djece vise nije ziv.
Pjesnik se nije zenio, izrodio je samo pjesme.
Eminino prapotomstvo zivi rasuto svijetom.
Aleksino skupljeno u knjigama.
A pjesmi je ostalo da se pjeva… I nikad posijedi.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-11-2008 06:34 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-14-2008 06:27 |
|
DEN
samo sto nisam
Poruka: 1171
|
|
|
| 11-14-2008 14:42 |
|
cema
rodjeni
Poruka: 923
Location: Tako daleko ali sa rajom tako blizu
|
|
|
| 11-15-2008 13:41 |
|
ria
miss foruma 2010
Poruka: 3067
Location: mostar
|
|
|
| 11-15-2008 16:53 |
|
|
|
  |
|
Nisi Mostarac samo zato sto si u njemu.
...sve naj o njemu 
