Sunshine 
moforaja
Poruka: 2365
Location: ..na suncanoj strani zivota
 |
|
|
 11-15-2008 17:18 |
    |
MosHer 
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-15-2008 20:02 |
 |
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-15-2008 20:03 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-15-2008 20:05 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Ponoc je. Lezim, a sve mislim na te -
U tvojoj basti ja te vidjeh juce,
Gdje beres krupne raspukle granate.
Mila ko zlatno nebo poslje tuce,
U tihu hladu stare kruske one,
Sjede ti djeca i zadacu uce.
Nad sadrvanom leptiri se gone,
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone,
Jesenje sunce. I k’o sa visina,
Olovni oblak, po dusi mi pade,
Najcrnji oblak bola i gorcina.
I kobna mis’o moriti me stade:
Sto moja nisi? I sto smiraj dana,
Ne nosi meni zvijezde, no jade?...
Sto moje baste ostase bez grana,
I slatka ploda sto radja i zrije,
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana,
Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji… A ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu sto lije,
Gdje beres krupne raspukle granate.
1910.
Noc je tiha, a mjesecina blaga. Mostar pogasio pendzere i zaogrnuo se tisinom. Jedino dolje, pod Starim mostom, sume Neretva i Radobolja. Jasno razlikuje sum jedne od druge. Neretva grgolja, brza, raduje se, a Radobolja stisava, izdise i kao da nije voda, kao da slap mjesecine bono uvire u Neretvu.
On Radobolju vise voli i oduvijek misli kako s njom dijeli sudbinu. Neretva je i konjicka i jablanicka i metkovicka, a Radobolja se u Mostaru rodi, prozivi i tu, pod Mostom, umire. Davno je odlucio: tako ce i on, ako bog da, ovdje sklopiti oci. Najpravednije je da tu gdje pocnes i budes, na kraju i ostanes. Covjek zavicaju, a biser moru.
Prsten mu se oznojio u ruci i gori. Kao da zivu zisku stisce u saci. Kad otvori dlan, krupan, ruzicast biser oblije rumen mjesecine. Sjeti se Beca, juvelira, nade i rijeci snahe Ljubice kad mu ga je predvece vratila:
- Porucila ti Zora, Aco, da prsten ne moze primiti. Bi ona, ali otac nije za to. Nisi mrzak gazda-Jovi, postuje te, rekao joj, ali prsten - jok. A sto se nje, Zore tice, pozdravlja te i moli da procitas kraj posljednjeg pisma.
Ne treba citati. To posljednje Zorino pismo zna napamet. Slovima sicanim i plavim kao cvjetici jorgovana pise: “Ostajem tvoja, do groba ljubeci Te, Zora.”
Rasiri prste i osjeti kako prsten, meko, gotovo milujuci, skliznu s dlana i nesta u tamu, prema vodi. Postoja malo, pa krenu kuci. Iz basca nad vodom i pecinama zabiglisase prvi jutarnji bulbuli.
Anku je dugo bolovao. Do mu nije, do violine mu nije, do putovanja mu nije, do pjesama mu nije; ni do ceg mu nije. Najradje je sam sa sobom. “Goreg druga od sebe samog, Aleksa, nisi mogao izabrati” - mislio je, a zalio se nikom, cak ni Persi, nije.
I u lov je prestao odlaziti. Nekad je subotom il’ nedjeljom s prijateljima iz Milanom Radulovicem, Ristom Boskovicem i Milanom Bilicem izlazio na Gorance, prema Bogodolu i do Gostine sume, prema Podvelezju, na zeca i jarebicu. Sad mu puska dokoni na zidu, patrone je pobacao u Neretvu; doslo mu nekoliko puta da se sam sebe prepao. Ide mu se negdje, a gdje ce? Zna da prtljag sudbe ne moze ostaviti u Mostaru; gdj god krene tegliti mu ga je, prokletinju.
- Mladji sam od tebe sedam godina, ali ti moram reci: ti si, pobratime, nacisto poludio! - kori ga Sveto. - Tumaras carsijom sam, nit’ pozdravljas, nit’ odzdravljas, nocu se zatvaras u cetiri zida, k’o monah, prozor ti gori do zore. Nije Anka Tomlinovic jedino zensko na svijetu. Eno cura u , u horu, izaberi. Eno plemenitih beckih gospodjica, uzdisu za tobom. Na kraju, brate, otidji u “Sto zuba”, istutnji se. Kad Duka moze, sto ne bi i ti. Pisci, slikari, kompozitori - evropska gospoda ne izbijaju iz kupleraja, a tebe stid. A od Anke se lijeci pjesmama. Knjigu od te tuge ispjevaj, pa bar nesto iskoristi. Ovako ces se, moj pobratime, samo upropastiti.
Toga Svetu voli. Istina, mlad je, al’ prepametan za svoje godine. Iskreniji je od Duke, moze mu se svaka vjerovati. Oko Perse se uzvrtio, neka! Ako bi bilo do njega, volio bi Svetu u rod, nego ikog drugog.
A i stric Miho mu odrza kratku bukvicu, mirno, bez podizanja glasa:
- Slusaj ti mene, Aleksa. Utuvio si u glavu, a bice vise u srce, da je s Tomlinovickom svijet propao. Nije. Tek si se ispilio, dvadesetcetri ti je. Imam duplo, valjda i ja nesto o tim stvarima znam. Biti zijancer u bilo cemu - ne valja. Al’ nije isto sta zijanis. Zensko kad zijanis, tesko je, al’ se zensko lako i namiri. S parama je druga stvar. Lako se zijane, a tesko namire. Te se vracaj u magazu i fataj teftera. Valja zaradit’ nafaku, a zenskih je vazda bilo i vazda ce biti. Nova ce doci, ne moze faliti.
Vraca se prvo u magazu na Velikoj Tepi. Onda u . Elegantan, a odsutan, prolazi carsijom; sjenka od negdanjeg Alekse. Nocu ne spava, pokusava da pise. Napise, nije nalik onom sto osjeca, spali. Iz godine nakon Anke, 1893., samo je 13 pjesama sacuvao, a 9 objavio.
“Kao da ne znam da ledenim macem
od tebe sudba rastavi me mlada,
kao da ne znam da cvilim i placem
na mrtvom grobu porusenih nada.”
I fizicki pati, sve cesce poboljeva. Odlazi u Kiseljak, na banje, nekoliko puta. 1894. godine posjecuje Jeftana u Novom Sadu, zatice ga u groznici, vodi u Bec, pa u Glajhenberg, na lijecenje. 1895. godine izabran je za predsjednika i objavljuje knjigu pjesama. 1896. godine tuberkuloza odnosi brata Jeftana. Jeftana nije prebolio, seja Staka umire. Staku nije prebolio, majku Maru spusta do oca Riste.
Utjehu trazi u radu. Sa Svetom i Dukom uredjuje prvi broj “Zore”, u kojem vapi: “Ostajte ovdje!” Obraca se bosanskohercegovackim Muslimanima - dvadesetak hiljada ih se sprema u muhadzerluk, u Tursku. Muslimanski Mostar je pjesnika volio od prvih stihova, sad ga konacno prihvata za svoga. Ugledni, stariji Muslimani prilaze mu po carsiji, cutke stisnu ruku. O pjesmi se prica u citavoj Bosni i Hercegovini. Aleksa Santic je od pjesnika ljubavi porastao u svenarodnog pjesnika patnje i stradanja.
1897. je godina crnine na Brankovcu. Sav mu je put od Brankovca do magaze i , pa nazad, na Brankovac, medju cetiri zida, u sebe i u stihove. Za Ankom jednako vapi nocima: “Sto te nema, sto te nema?...” Nizu se dani, nedjelje, pa i mjeseci, kad mu je osama najbolje druzenje. Kad se trzne, pa okrene iza sebe, onda vidi da je to vrijeme bio nesretan. A opet nista ne mijenja, nego, kao uklet, gura ponovo.
Negdje ukraj septembra posla ga Adza, tako je zvao strica Mihu, s kovertom racuna gazda-Jovi Sola. Vrata mu otvori tamnoputa djevojka, kao zift tamne kose, smotane u pundju, a utegnuta u crvenu haljinu. Haljina je pripijena uz jedro tijelo, kao koza, vise pokazuje nego skriva, zatecen je. Ne zna kud ce s ocima, gleda u porcelansku bros-kopcu pod vratom. S brosa ga posmatra renesansni andjelak; vidjao je takve broseve kod otmjenih dama u Trstu. Ispod pundje i visoka cela susrece neobicno tamne i neobicno krupne oci. Ucini mu se da ga proucavaju s veselom znatizeljom. “Sto me mjeri kao da sam na doktorskom pregledu”, pomisli i ne bi mu pravo.
- O, gospodine Santicu, otkud vi!? Pretpostavljam do tate, sisao je poslom u carsiju, ali izvolite uci.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-16-2008 05:10 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
“Zorka”, sinu mu. U Mostaru se od ljetos prica kako se sa skola, iz Trsta, vratila gazda-Jovina kcer. “Ljepotica”, pricalo se. “U pravu su” - pomisli i jos je vise zbunjen. Skida sesir, ispade mu koverta, saginje se da podigne, i ona se saginje, umalo se ne sudarise glavama. Umjesto kovertu, uhvati je za ruku, oprzi ga dodir i zapahnu zaboravljen miris djevojacke koze; smeten je.
- Oprostite… ja… znate … Adza me poslao… racuni, da sravnim s gazda-Jovom, doci cu predvece, posao ceka…
Prebacuje racune i sesir iz ruke u ruku i najradje bi strcao na Glavnu ulicu.
- U ovom Mostaru samo se o poslu govori, a ja sam mislila da bar vi, kao pjesnik, imate i ljepsih tema.
Smije se izazovno, gleda ga ravno u oci, pa mu jos nelagodnije. Naucio da Mostarke pred njim obaraju pogled, sad on obara pred ovom vragolastom gazda-Jovinom kceri i jedina mu je zelja da sto prije zavrsi razgovor i nestane. Povlaci se natraske, malo se kao nakloni i jedva izusti:
- Dovidjenja! Molim vas, gospodjice, recite tati da cu navratiti predvece.
- Reci cu, ali, ako vam nije tesko, da uz racune ponesete i jednu vasu knjigu. Citala sam vec neke vase pjesme, jako mi se svidjaju…
- Svakako cu donijeti, bice mi cast.
Jos se jednom nakloni i krenu.
- Gospodine Aleksa!
- Izvolite!
- Nadam se da je nova zbirka ljubavna. Ja ljubavne najvise volim… Mogu li vas zamoliti da mi i posvetu napisete? Molim vas, napisite: Zori - tako me svi prijatelji zovu.
- Svakako, svakako - potvrdi, pa se stusti niz stepeniste. Ne zna je li dosao, ili posao. Kad se docepa Glavne ulice, ucini mu se da cu njen veseo, grlen smijeh, pa udar zvekira na vratima koja se zatvaraju. Do kasno popodne ostao je u magazi, nagnut nad tefterima s kojih su se gubile brojke, a smijala gazda-Jovina kcer.
Otisao je kuci, i mada se brijao svako jutro, jos ce jednom. Prvi put od majcine smrti skinuo je crninu, obukao svecano, bijelo odijelo, kosulju na plave pruge s bijelom kragnom, podvezao svilenu leptir-kravatu, obuo crne, lakovane cipele s bijelim uresima, na glavu filcani sesir. Sve kupljeno u Becu, evropska moda. Dugo je smisljao kako srociti posvetu, cak mu se javise i stihovi, a onda je kratko napisao: “Ljubeznoj Gospodjici Zori, s postovanjem, Aleksa Santic.”
Predvece, kako je obecao, udario je zvekirom na vrata Soline kuce. Opet mu je ona otvorila. Crna suknja do clanaka, bijela kosulja s vezenom kragnom, crvena, satenska traka oko vrata.
- Dobro vece, gospodine Aleksa, tata vas ceka, rekla sam mu da ste dolazili, izvolite.
Skida sesir, stavio bi na civiluk, preduhitri ga:
- Neka, neka, ja cu to! - Uzima sesir, a on joj predaje i knjigu i kovertu s racunima. Vraca mu kovertu, otvara knjigu, cita posvetu, onda objema rukama pritisce na grudi:
- Mon dieux, niste zaboravili i posvetu, bas ste divni, nemate pojma koliko ste me obradovali!
- Ma, nista, sitnica, gospodjice Zorka!
Jos bi nesto rekao, ne zna sta. Spasi ga gazda-Jovo, koji se pojavi na vratima gostinske sobe.
- A, ti si, Aleksa. Samo naprijed, taman cemo se zajedno sabrati, meni je vakat za aksamusu.
S gazda-Jovom je preletio preko racuna, kafu ostavio nedopijenu, zuri mu se. Ona ga ispraca do vrata.
- Stigla sam procitati sedam-osam pjesama. Tako su njezne i tuzne, gospodine Aleksa. I suzu sam pustila da znate.
- Zao mi je, nisam vas htio ozalostiti, ali ja drugacije ne umijem napisati. Pisem to sto osjetim.
- I tuga je lijepa, kad je u stihovima.
“I kad je tudja” - htjede reci, al’ osutje. Jedva ceka da se kutarise te brbljive i slatke napasti pred kojom je, zbog neceg, zbunjen i posramljen.
- Izvinite, zurim. Vec sam odocnio na probu, cekaju me.
- U Trstu sam puno lijepog cula o , a ne znam je li vam poznato da sam clanica od osnivanja?
- Poznato mi je. Gazda-Jovo je i vas i Atanasija uclanio istog dana. Sjecam vas se: lijepa djevojcica.
Ona se pope stepenik unazad, uspravi, prkosno zabaci glavu. Kroz kosulju joj se ocrtase bradavice na grudima. On obori oci.
- Mogli ste primijetiti, gospodine Santicu, nisam vise “djevojcica”! Samo tata jos uvijek misli da me treba voditi za rucicu… Bi li vi meni tamo dali kakvu ulogu, da oprobam? Braco Ata ionako stalno govori kako sam “rodjena glumica”. A i zapjevati, govore, umijem.
- Nisam mislio nista lose, gospodjice Zorka. Bice nam cast da pristupite. Na posljednjoj sjednici Drustva bas smo razgovarali o obnovi repertoara, a velik izbor clanica za zenske uloge nemamo. Hor je mjesovit, ima mjesta i u horu. Uvijek ste dobrodosli.
- Divno, divno! - tapse rukama odusevljeno. - Tata nece imati nista protiv, su mu veoma mile, a i o vama sve lijepo govori. Moj tata se dobro razumije u poslove i ljude. A dusa mu i politika.
Oprostio se naklonom. Kasni septembar posipa lisce po kaldrmi, fenjerdzija pali fitilj pred hotelom “Orijent”, par mladih austrougarskih podoficira nesto bucno raspravlja u hodu, a on vidi kako gazda-Jovina kcer pritisce knjigu na grudi. “Kao da je mene prigrlila” - pomisli i obuze ga blagost koju od Ankinih zagrljaja nije osjetio. Toplo nesto, kao proljece i pjesma, naraste mu u grudima.
Nakon dugo, dugo vremena na probu je usao sa zagonetnim, blagim smijeskom na licu.
- Pobratime, ne znam sta se ovo desava, ali kao da je vaskrsnuo Aleksa! - sapnu Ducic Corovicu.
- Iz tvojih usta u bozije usi, pobratime! Zasluzio je da vaskrsne. Za sesnaest mjeseci sahraniti brata, sestru, majku; prvu ljubav prije toga sahraniti - previse je za covjeka, a posebno njegove duse. Hristos je po mukama nas crni pobratim… Hristos!
Na sljedecu probu hora, uz prve akorde rukoveti “Sto n’o mi se Travnik zamaglio”, usli su Zorka i Atanasije. Kad je ugledao, kompozitoru i dirigentu Aleksi umal’ palica nije ispala iz ruke. Nakon nekoliko proba muski clanovi su se utrkivali s komplimentima za njeno pjevanje, dirigent je vise od uobicajene paznje poklanjao novoj clanici, a mladje zenske cucorile:
- Ova Solina sperka obandjijala Aleksu!
- Ne grijesi dusu, moja ti, iz mrtvih ga vratila! - branile je starije.
Bilo je iznenadjenja i tihog negodovanja kad je, pri raspodjeli uloga za Nusicevog “Kneza Ivu od Semberije”, friskoj i premladoj clanici povjerena uloga Ivine majke. Za premijernog gostovanja u Travniku Zorka je briljirala. Nakon sto se zavjesa spustila, iz sale su pet minuta dopirali aplauz i ovacije. I glumci sa pozornice i clanovi iza opkolili su je i obasuli cestitkama. Kad su na njenom staracki nasminkanom licu vidjeli tragove suza iz zavrsne scene, sve joj je oprosteno.
- Ova mala Solina je biser, ne bi je se Srpsko narodno postidilo! - veli mu, u vozu za Mostar, Dusan Bilic, upravnik pozorisne sekcije .
- Slazem se, Dusane, samo nemoj je, zalostan, zvati “mala”, oci ce ti iscambati.
Iz susjednog vagona dopirala je vesela zenska cika, potom prima Ilije Ivanisevica, a u neko doba cuo se citav tamburaski zbor i hor. Pjesme su se smjenjivale, ujednaceno kloporali tockovi, a njemu se cinilo da cuje samo Zorkin glas.
- Nesto mi ucestao Aleksa kod Sola! - govori Adza Peri. - Malo-malo, pa priupita ima li kakav racun za gazda-Jovu!
- Ja cuo, prica se po carsiji, da mu je ona vrtirepka, Zorka, zavrtila mozak!
- Vrtirepka, nevrtirepka, al’ kuca pravoslavna, na dobrim temeljima. Celjad zdrava k’o dren, radja im ide da ne moze bolje; sve kako bog zapovijeda. Ovo bi, da kucnem u drvo, moglo na dobro izaci! Da se zeni k’o covjek, vakat mu je. A da se kani knadjenja pjesmica i glumatanja. Od tog niko vajde nije vidio. Stariji si brat, reci mu i ti koju, mozda poslusa.
- Tanko ce ti taj ikog poslusati, Adza. Taj ne misli s onim sto mu je na ramenima, nit’ s onim sto mu je medju nogama, kako je adet mladu musku. Taj srcem misli i to je i njegova, a, bogme, i nasa muka!
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-18-2008 05:35 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Aleksa, uveliko, sa Zorkom. Zajedno dolaze na probe, prati je s proba…Plesu okretne igre…Ona mu poklanja uvojak kose, a on s posvetom “Z” pjeva:
“Pa neka letne pjesma krilu vjecnosti tajne,
u slavu onog zara u kom’ nam srca stoje,
nek’ cuje srecu moju nebo i zvijezde sjajne,
srecu sto sad me zagrijeva vjerom ljubavi Tvoje…”
Kad nisu zajedno, razmjenjuju poruke. On njoj pjesme, ona njemu pisamca…”Docula sam od Milana Babica da si se u subotu nasao uvrijedjen sto sam pobjegla s vrata i zatvorila ih naglo. Vjeruj mi, dragi Aleksa, da sam to ucinila samo zato sto sam bila gadno obucena, a da si ti sam bio, ne bih ipak pobjegla. Dakle, nemoj se ljutiti, moj pjesnice! Sad primi iskrene pozdrave od Tvoje ljubeci Te Zore.”
Proslo je godinu dana od prvog susreta na vratima Soline kuce. Opet septembar, jos vreo. Vracaju se, kasno, s probe. Pod koscelom na Suhodolini ona ga uhvati za ruku:
- Sta je s tobom, Aleksa? Nesto si tuzan u zadnje vrijeme!
- Nisam tuzan, umoran sam. Po danu magaza, uvece probe, nocu ne spavam…
- Ima li jos sta?
- Sta bi bilo, jadna?
- Ne znam sta bi bilo, ali nesto ima. U pjesmama si njezniji, nego kad smo skupa. Lijepo je od tebe sto mi njeznost pises, ali bih jos vise voljela da mi bar ponekad njeznost kazes.
- I stihovima se govori.
- Jesam li ti pricala kako sam u Trstu svake nedjelje isla na srpsko groblje?
- Nisi.
- Isla sam da odnesem ruzu na grob Ane Riznic.
- Puskinove Ane?
- Puskinove Ane. Pa sam u Vila Miramare isla. Tamo je Maksimilijan Habsburski pisao krasne stihove svojoj Sarloti.
- I na Lokrumu dok su bili, i tamo joj je pisao.
- Za Lokrum nisam znala. A ne govorim ti ovo jer su pisali stihove.
- Nego?
- Govorim ti, jer su i Puskin i Maksimilijan pjevali o ljubavi i ljubili ljubav!
- Kako mislis - pjevali i ljubili?
- Pjevali kako ti meni pjevas, a ljubili ovako! - podize se na prste, zagrli ga. Osjeti dlanove oko vrata, prste u kosi, a onda dodir usana. Zatecen je, skameni se, strah ga da je zagrli, a ona sklapa oci, pripija se uz njega; prozeze ga dodir grudi kroz tanku kosulju, ne zna cije srce tako glasno udara, gubi dah, ona ne odvaja usne, dise tesko, sva vrela i sve podatnija; na usnama je osjeca, pod kozom je osjeca, u krvi je osjeca…Nasloni se glavom na stablo koscele, gleda preko njenih ramena da ko ne naidje, a njena usta, gladna i vlazna, zezu ga po obrazima i vratu, pa se ponovo vracaju, osjeca vrh jezika kako mu klizi preko usana, dodiruje zube… I naglo, kao sto je pocela, odlijepi se od njega. Stoji jos trenutak sklopljenih ociju, onda ih otvori, pogleda ga mazno, pa zajapurena i zadihana sapnu:
- Ovako ljubili!
I otrca niz ulicu.
Osta naslonjen na koscelu, nijem, ne zna kud bi i sta bi sa sobom, a ona zasta, okrenu se, pa kroz smijeh dobaci:
- Obrij, zalostan, te brkove, bices mladji!
I nesta iza coska bascenskog zida, s cijeg ga je vrha, ugnjezdjena pod granom teskih narova-glavasa, ljubopitljivo posmatrala sarena macka. Oci su joj gorjele u mraku kao dva velika smaragda.
Razdire ga ljubomora. Bolan je svaki put kad Zorku, vec prvakinju drame u , ko zagrli na sceni, kad se u Oficirskom domu, sva rumena i ozarena, zavrti uz Strausa u zagrljaju custog austrougarskog natporucnika, kad se mladalacki raspusno smije Ducicu. Duki, pobratimu, vise ne vjeruje. Jos u kalfinskim danima Duka ga je od jedne ljubavi odgovarao, da bi on, Duka, s njom cosao. Duka bi i rodjenog brata izdao za svoj licni ceif i sicar. A oko Zore, uzvrtio se. Zar ce o istom trosku izgubiti i ljubav i prijateljstvo? “Nemoj tako razmisljati” - kori se. - “To ljubomora iz tebe zbori. Gdje bi Duka tako. Pobratim je, prijatelj je. Prijatelji su najvece bogatstvo. S prijateljstvom je kao sa srebrnim escajgom. Svako malo-malo treba glancati, skinuti patinu, cuvati sjaj. Isplati se, ali trazi strpljenje i trud… A sta ako, ipak, Duka i Zora meni iza ledja…?”
Nikom svoju muku ne govori, a salje joj rimovan poziv na posijelo:
“Ne zakasni! Drage volje,
moja mila, dodji i ti;
da ti gozba prija bolje,
u drustvu ce i on biti…”
Nedjelja je. Poslije jutarnje molitve u crkvi susrecu se iznad groblja. Moze neko doci da obidje mrtve, valja se skloniti, predlaze joj da se popnu do Gostine sume. Pristaje, hvata ga za ruku, pa se penju rubom vododerine usahle Dronje.
- Opet si ljut, Aco, danima na probama ni da me pogledas!
- Cuti, jadna, cuvaj dah dok se ne popnemo, vidis kako je strmo!
Pripek’o zvizdan, strizu popci, pokoji kamen se odroni ispod nogu, a on joj stisce ruku, strah ga da ne klizne, ne d’o bog, padne. Zadihani i oznojeni popese se na Stolacku gredu. Predahnuce. Sjeli podalje jedno od drugog, na vruce stijenje. Dolje Mostar treperi u jari, s Podvelezja osvjezava povjetarac.
- Ljubomoran si, veli ti pobratim Jovan.
- Ljubomoran sam.
- Nemas razloga, zalostan, sta ce ti ljubomora?
Ne gleda u nju, podnimio glavu rukama, gleda u Mostar.
- Da ti kazem oko toga. Ja ne vjerujem u ljubav bez ljubomore. Bez nje je ljubav ravnodusna, dosadna. A takva - i nije ljubav!
Premjesti se na stijenu do njega, nasloni mu glavu na rame:
- Grijesis oko Jovana. Voli te Jovan, nikad te ne bi orezilio. Gdje bih ja tebe s pobratimom varala? I za onog Austrijanca, grijesis. Istina, salje pisamca, kao zaljubljen je. To je njegova briga, sta ja tu mogu? Dobro plese, to je sve. Ti znas koga ja volim, a znas i da bi me se moji odrekli kad bih ja s okupatorom cosala.
Privi se jos blize uz njega, mazi mu se na ramenu. On otkopca par gornjih dugmadi na kosulji.
- Bas je pripeklo!
- Bjezis od razgovora, pa da ja tebi kazem! Sretni vode ljubav, nesretni pjevaju o njoj.
- Tu si u pravu, ali batalimo pricu, haj’mo se hvatati hladovine. Ako si se odmorila hocemo li do Gostine sume?
- Zedna sam.
- Ima tamo vode.
Pomogne joj da ustane, opet je uhvati za ruku, pa krenuse. Go krs, stado ovaca u daljini, a na vrhu Veleza jos se bijeli pokoja krpica snijega.
- Ima li poskoka u ovom kamenjaru, Aco?
- Ima, al’ ne boj se. Nece on dok ga ne nagazis. Mene zmija nije strah, ja se ljudi bojim. A ti, dok si sa mnom, ne trebas se niceg bojati.
- Ja se samo sebe bojim, dok sam s tobom! - smije se.
Izvuce ruku, spusti mu je preko ramena, a njegovu premjesti sebi oko struka. Otkopca i sama gornju dugmad na bluzi, puse u njedra. Zagrljeni, cutke, docepase se Gostine sume. Doceka ih tisina i tamna hladovina s mirisom borove smole.
- Crknucu od zedji, gdje je to vrelo?
- Nema vrela u citavom Podvelezju, samo catrnje.
- Gdje je catrnja?
- Nema prije Kokorine, al’ ima vode. Sacekaj malo.
Zamaknu iza drveca i vraca se s ruksakom. Raspakuje. Vadi cebe i dvije cuture.
- Sjedi, jadna, napij se… Sto me gledas tako?
Pruzi joj ruku, sjedose.
- Ovo si ti, Aco… ?
- … juce popodne dokon bio, pa donio.
- O, moj pjesnice, kako si ti dobar i kako te volim! - veli, pa ga poljubi u obraz, polozi na cebe i spusti mu glavu na grudi. - Jao, sto ti srce udara k’o tarambuk! Sad ce tebe tvoja Zora rashladiti!
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-21-2008 05:14 |
|
pasha
Super Moderator
Poruka: 9503
Location: uh jebo te
|
|
evo da prekopiram ovaj clanak mise marica u bosanskoj posti koju sem danas procito
kontam da je ovo dobro mjesto meni se svidio pravo 
Zlatna Jasna
Naši (ne)zaboravljeni asovi
Mišo Mariæ 19/11/2008, Sport
Sretni su a rijetki ljudi kojim u životu baš poðe za rukom. Jasni Merdan Kolar je pošlo. Naroèito desnom. Zato je, bez konkurencije, prva dama mostarskog sporta. I ne samo mostarskog. Da potkrijepimo ulomkom iz statistike koja je njena stvarna biografija: uz tri klupska nosila je dres s nacionalnim grbom SFRJ i Austrije, reprezentacija Evrope i Svijeta. U dresu mostarske “Lokomotive” šest sezona bila prvi strijelac Prve lige. Sa 1507 golova drži drugo mjesto “Kluba 1000” bivše SFRJ i rekordnih 22 na jednoj utakmici koliko su, u prosjeku, postizale ozbiljne državne selekcije. Beèku “Hypobanku” je dovela do dva Kupa prvaka Evrope ‘89 i ‘90. - na 49 utakmica 491 gol. Dva puta najbolji strijelac Evrope, tri puta olimpijka. U Moskvi ’80. srebrna, u Los Anðelosu ’84. zlatna za SFRJ, u Barceloni ‘92. Austriji je pomogla da se obraduje zavidnim, petim mjestom. U kolekciji èuva i jednu bronzu sa Svjetskog prvenstva u Maðarskoj ‘82. a sa 52 gola i rekord svjetskih prvenstava. I taj, i nacionalni austrijski sa 1206 golova na 103 utakmice, i olimpijski iz Los Anðelosa sa 17 protiv USA i 48 sa Igara, i sijaset koje je postavila - još stoje neoboreni. Kapiten reprezentacije Svijeta ’87., najbolja igraèica planete ’90. Jasna Merdan Kolar je uz proslavu drugog milenija proglašena drugom rukometašiciom svijeta svih vremena. Kad je zamolim da se podsjeti kako je poèelo, krene od seobe:
- Davne ’69. s porodicom preselim u “liftaru”, 13 godina sam imala. Upoznam se i poènem družiti sa Zdenkom Prskalo, sada udatom Kekiæ. Isprièa mi da trenira u “Lokomotivi”. Iz èiste djeèije radoznalosti jednog dana poðem sa njom da vidim šta to ona tamo trenira. I ostanem u rukometu 27 godina. U “Lokomotivi” 17, “Hypobanci” osam i “Fünfhaus”-u dvije godine. Kao da su proletjele, naðem se u 40-toj i kažem sebi: dosta, Jasna! Nisam bila umorna, ali porodica, posao…
Mostar njenog vremena bijaše mali grad velikih sportista. Ne samo pod Bijelim brijegom, nego i na Brijegu gdje je bila dvorana. Jasna se kretala gracijoznoåæu pume i opucavala snagom i precišnošæu “voðene - pametne” rakete. Svaku odbranu je mogla optrèati, nadskoèiti. I sve to s neviðenom, elegantnom lakoæom. Taktika protivnièkih trenera svodila se na reèenicu: “Zaustavite Jasnu”! Nisu je mazili. Broj faula nad njom, grubih i najgrubljih, niko nije bilježio, a i oni su, sigurno, rekordni. Njena mlaða sestra, Sanja, mila djevojèica s tamnim altom i zvonkim smijehom, rasla je tada u “Kišama”. Govorih joj kako se èudim da se Jasna opredjelila za rukomet, grub je sport, igra je rat; skoro po Èerèilu: krv, znoj i suze. “Ali, èika Mišo, ona rukomet voli”, objasnila mi Sanja. I, kao što obièno biva, s prvim, velikim uspjesima Mostar je posvojio od finih i tihih ljudi, oca Ismeta radnika u “Sokolu” i majke Fatime, domaæice. Postala je “Naša Jasna”. Njene blistave medalje Mostarci su pohranili u liène vitrine, okaèili oko vrata… A ona je mukotrpno steèeni nakit nosila s dostojanstvenom skromnošæu, kao drag roðendanski poklon - lanèiæ iz Tarèukijeve zlatare u Fejiæevoj. Prva i neuporediva primadona mostarskog sporta nije smatrala da je u opisu njenog posla, koji je više ljubav, prièanje o sebi. Smatrala je da treba postizati golove. Josip Samardžija, tadašnji savezni selektor SFRJ i jedan od najuglednijih svjetskih trenera na brifinzima pred nastupe savjetovao je reprezentativke: “Kad ne znate šta æete s loptom, a kraj je napada, dodajte Jasni. Ona æe dati gol!”
- Na poèetku nisam važila kao neko ko je posebno talentovan za rukomet. A ostala sam na terenu i napravila karijeru koja je po opštem mišljenju bila vrlo uspješna, a po mom uglavnom radosna, rijetko tužna. Sve pobjede su mi jednako drage, jer iza svake je stajao veliki rad. Razoèarenja je bilo vrlo malo, ali ih smatram sastavnim dijelom sporta i života. Govorim o rukometu u prošlom vremenu, a ponovo sam mu se vratila. Avgusta ove godine poèela sam trenirati MGA, mladu žensku ekipu iz Beèa. Pokušaæu da im prenesem bar mali dio liènog iskustva. Što se tièe rukometa u Mostaru i BiH pratim uglavnom iz novina i sa interneta, a što pitaš ima li nade da ponovo stasa “Lokomotiva” mog vremena odgovor je: možda, nikad se ne zna. Inaèe, u Mostar odlazim u zadnje vrijeme rijetko zbog obaveza koje ovdje imamo. Naime, u predgraðu Beèa Wiener Neudorf gdje živimo imamo kafiæ - pizzeriju u kojoj radimo Nešo i ja i moj mlaði brat Zaha. Pošto radimo sedam dana u sedmici imam vrlo malo slobodnog vremena, a to vrijeme posvetim porodici. Trudim se i stalo mi je da održim kontakte sa puno prijatelja i poznanika telefonom i internetom, a kad odem u Mostar posjetim oca, brata Æesu, rodbinu i pokušam sresti sve drage ljude koji su još tamo.
Na pitanje kako je doživjela smrt države koju je predstavljala i tragediju grada u kojem se rodila, veli:
- Moram priznati da se ne volim ni sjeæati ni razgovarati o svim tim strašnim dogaðajima na našim prostorima. Znam samo da se uvijek sa nostalgijom i velikim žaljenjem sjetim naših starih vremena, kako je nekad bilo lijepo živjeti u mom gradu i onoj bivšoj Jugoslaviji.
Sad u ovo “Mostarenje” moram uvesti norveške prijatelje, Dragana Kazaziæa i Nenada Goluba. Rekoh im da mi se piše o Jasni. Odjednom se raspilave, govore himnièno i pitaju: “Znaš li koliko su Jasna i Nešo valjali Mostarcima”? Velim da sam dosta èuo, a sjetim se pisma rukometnih “Galebica” iz Holandije ‘92. kojim sam pomogao da izaðu iz grada; pun autobus. Djevojèice zahvaljuju, pozdravljaju i pišu: “Dok smo èekali njemaèke vize Jasna i Nešo su kompletnu ekipu primili kod sebe, roditeljski brinuli o nama, nikad im neæemo zaboraviti!” Zlata Barbarez, bježeæi sinu Sergeju, i puno obiènog mostarskog svijeta od kojeg su ruke digli i Bog i ljudi, šicali topovi s brda i maltretirale bitange iz susjedstva – mogli bi saèiniti knjigu obima i sadržaja “Dobri ljudi u vremenu zla” Svetlane Broz. Jer je beèki dom Merdan Kolar bio izbjeglièko sklonište punije, sitije i toplije od onih UNHCR. O èemu Jasna, po obièaju, nikad nije izgovorila rijeè. Pred razgovor s njom Sanja me upozorila: “Poznavajuæi moju sestru i njenu nevjerovatnu skromnost, pretpostavljam da æe informacije koje budete od nje dobili biti nedovoljne za vjernu sliku. Vi znate da je naša majka otišla jako mlada, u 49-oj godini, bilo mi 19 tada. Od tog momenta moja Velika sestra, bila mi i majka. O svemu dobrom što je uradila za familiju, poznate i nepoznate ljude – æuti. Za nju je to normalno, podrazumijeva se. Ništa drugaèija nije i kad je u pitanju rukomet!”… A Velika sestra kaže:
- Mislim da mogu biti zadovoljna kako sam upotrebila život. U sportskoj karijeri postigla sam skoro sve, obišla svijet, upoznala mnogo zanimljivih ljudi, što smatram posebnim bogatstvom. Imam familiju, muža s kojim sam 25 godina zajedno, imamo kæerku Lanu kojoj je 17 i sina Milija 12 godina. Imamo moju i Nešinu porodicu, prijatelje. Pored porodiènog i prijateljskog bogatstva imam se i èega sjeæati.
Jasna Merdan Kolar je iz te Prve sportske i ljudske lige vjeènih. Zlatna Olimpijka Mrtve Zemlje i zlatno djevojèe Poderanog Grada. Njeni rekordi i trofeji ne pripadaju više nikom osim njoj i sportskoj istoriji èovjeèanstva. Njena zlata, izborena i uroðena, ne mogu potamniti, ona ne može izblijediti u sjeæanjima ljudi koje je darovala ponosom i dobrotom, grada kojeg je upisala na sportsku mapu svijeta. S datumom ovog broja “Pošte”, uz sve što su mu radili i još uvijek rade, pod lijepim imenom Mostar je napunio 534 godine, pet mjeseci i 20 dana. Za tih pola milenija i pride ima jednu Jasnu, kao jednu Neretvu. Pa kad se nakon još toliko vremena pošten hronièar bude bavio Mostarcima koji su Grad upisali u besmrtnike, neminovno mu je ispisati ime Zlatne Jasne. Što je ovom bila èast.
___________________________________________________________________
neki naprave radost gdje god odu, neki kad god odu. Oscar Wilde
|
|
| 11-21-2008 18:20 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-22-2008 21:22 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
|
| 11-22-2008 21:25 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Otkopca mu dugmad na kosulji do pasa, posu vodom. On se trznu. Prvo s jednom, onda s obje ruke rastire vodu. Koza mu gori, godi mu. Sklopi oci, desetine ruku mile po prsima, po stomaku, zavlace pod ledja, ispod vrata, igraju s resicama na usima… Ruke se smirise, osjeti usne, leptir na celu, ljubi mu spustene kapke, vrh nosa, ovlas dodirne usta, sklizne niz vrat, ponovo je na grudima, vrhom jezika igra se s bradavicom; otvorio bi oci, a strah ga: sta ako sanja? Opkoraci ga, mice mu se po stomaku, utroba mu zadrhti; leze na njega. Smanta ga dodir golih bradavica, pa pritisak cvrstih dojki sto mu se lijepe i sire po prsima. “O, boze moj, pa ovo je skinula bluzu!” Ne moze vise, ruke mu se otese, pobjegose, ustavljaju se na oznojenim, golim ledjima; svaki misic je zategnut, prsnuce; vrhovima jagodica njezno je miluje niz kicmu sve nize i nize, ocajno stisne tvrd struk, ona jekne; zavlaci ruke pod suknju, na bedrima je, drhte i privijaju se uz njegova; citavo tijelo se ugiba, predaje, ide za njegovim rukama.
- Sta to radis, Aleksa? - prepadnu se, povlaci ruke ispod suknje, ona se podize, ne da rukama s bedara:
- Oh, mili, neka te tu! - Glas joj promukao, isprekidan, on otvori oci: tamnoput i sjajan stomak, pupoljak pupka, luk rebara kao da ce iskociti, dojke strse s rumenim, krupnim kupinama u tamnom krugu; zabacila glavu unazad, jagodica na vratu se ocrtava, usne poluotvorene, oci sklopljene, kosa se slijepila na celu; kapljica znoja se otkinu i dugo pada prema njemu. Obuhvati je s ledja, privuce, zari glavu u stomak, usnama kupi znoj, usisava bradavice, njezno gricne da je ne zaboli; ona jeknu i pade po njemu. Trazi mu usta, promasi; a onda odjednom njen jezik, drzak i slankast, razmice mu zube, divlja po ustima; sanjao je da miluje te grudi, mora sada, mora sada, a ne moze do njih, sva je specena, srasla uz njega; izdaju ga ruke, gube se pod suknjom, niz bedra; ona ga okrenu, sad je on gore, hvata mu ruku i stavlja na stomak; sklupcani se skotrljaju s cebeta na popalu borovinu. Njeno oblo i cvrsto tijelo pastrmke mladice migolji pod njim;
- Ljubi mi uho! - sopce - Tako, oh, tako, mili moj, sad mi grudi ljubi!
Poslusan je, ide tamo gdje ga vodi, u raj bi i pakao, svejedno; grci se pod njim, bunca nesto nerazumljivo, kao u vrucici, usne su joj sve mekse i mekse, kao dva puza golaca lijepe mu se na ustima, tijelo mu bjezi iz ruku, ne moze je savladati… Zari mu nokte u ledja, ugrize za donju usnu: bol ga presjece, htjede nesto reci; dug drhtaj prostruji joj tijelom, podize ga, vrisnu, ocajnicki privi uz sebe, pa stisa…
Lezi s glavom preko njenog ramena, lice mu je pola u borovini, pola u rasutoj kosi, ruke opruzene na stranu: Hristos je raspet na polugolom tijelu, kao na krstu. Ne smije da se pomjeri, da progovori, ostao bi zauvijek tako. Nina ga na grudima dok dise, orkestar cvrcaka izvodi “Odu radosti”, daleko, daleko negdje ovcije zvono.
- Mili, mene bocka po ledjima. - oglasi se Zora.
- Sad cu ja to, sad cu ja… - govori. Polako je podize. Njen pogled vise ne plamti, oci su utrnule, poblijedile.
- Raskrvarila sam ti usnu, ne znam sta mi bi, oprosti…
Poljubi ga. Na usnama joj osta trag krvi.
- Ma, nije to nista. - govori i njezno je okrece. Ledja su joj puna borovih iglica prilijepljenih i zabodenih u kozu. Prvo prstima, pazljivo da je ne zaboli, vadi jednu po jednu, onda natopi rub kosulje vodom, pa skida milujuci.
- Oh, sto prija! - uzdahnu. - Jesam li se puno nagrdila?
- Nije puno, nekoliko, sad ce tebe Aco izlijeciti.
- Meni se cini da su mi ledja puna igala.
- Nisu, mila, vjeruj mi. A znam kako boli. Nekad mi se cini da mi je srce snajderski jastucic za zabadanje igala.
- Kada?
- Kad sam nesretan.
- To ti mene prekorijevas, jer te cinim ljubomornim i nesretnim.
Poljubi je u vrat.
- Ne zbori tako, jadna. Danas si me ucinila najsretnijim bicem u vaseljeni.
Usta, otrese borovinu s bluze. Dok je oblaci, stidljivo mu okrenu ledja. Rastrese kosu, pokupi iglice sa suknje, on zaprti ruksak, pa krenuse. Krs Podvelezja je sac pod nebom. Znoj mu pece izgrebana ledja, opet ga hvata ljubomora. Dvoumi se, a onda ce:
- Hoces li ti meni, Zoro, nesto posteno reci?
- Ja tebi, mili, sve posteno govorim.
- Ko te ucio ljubiti?
- Francuzi.
- Koji Francuzi?
- Francuzi u Trstu… Sto strecas, zalostan, nisu ovako kao danas. To su Francuzi iz knjiga. Imala sam prijateljicu, Ana Mariu, u Trstu. Ona je od starijeg brata krala bezobrazne knjige, pa sam i ja citala. Neke su bile i sa slikama, eto tako sam naucila… A bi li ti meni nesto posteno rekao?
- Znas da bih.
- Jesi li Anku dovodio na isto mjesto?
Osutje.
- Cu li ti sta te pitah?
- Cuh.
- Jesi li je dovodio?
- U Gostinu sumu jesam, ali ovdje gdje smo mi bili, nisam.
- Je li se ljubila ljepse od mene?
- Nije… Nju nisu Francuzi ucili.
- To se ti, pjesnice, sekas sa mnom?
- Ne sekam, jadna, kako cu se sekati s tobom.
- Sta ja znam, Anka ti je prva ljubav. A prva je najveca.
- Jeste, Zoro, bila mi je prva ljubav. Ali, nije prva, posljednja ljubav je najveca.
- Hocu li ti ja biti posljednja?
- Posljednja, ako se ja budem pitao.
Podize se na prste, poljubi ga u obraz, veli:
- Je t’aime, je t’ adore et ce que te veux plus encore?
- Sta to rece?
- Rekoh: volim te, obozavam te i sta hoces vise.
- Pocinje mi se svidjati taj francuski.
- Jos cu ja tebe svasta lijepog, po francuski, nauciti.
Smijeh se prosu po krsu. Ne pamti kad se tako od srca nasmijao. Sunce je bljestalo nad Humom k’o usijana tepsija, a dolje je Mostar vec ogrnuo sjenku i boktao nakon celopeka. Uzese se za ruke i krenuse nizbrdo.
Preko puta Sola nastanio se ridj, utegnut austrougarski natporucnik. Gazda-Jovo ga ocima ne moze vidjeti:
- Ovaj svapski benevrek mi ne da oka sklopiti. Ha zora, zaklepece mi sabljetinom niz kaldrmu, ha vece, uz kaldrmu. Nek’ materi svojoj klepece, dosta je meni svapskih sablji. Isucu li ih, letice nam glave k’o karpuze! - zali se Atanasiju. Ata samo potvrdjuje glavom i razmislja: “Ne d’o dragi bog da docuje kako se oko Zore uzvrtio, taman bi ga prekinulo.”
Kad nije na sluzbi natporucnik ne silazi s balkona sto gleda u Zorine prozore. A plese u Oficirskom domu po posljednjoj beckoj modi i Zorka mu je jedina partnerka. Salje joj ruze, kad god se vrati s odsustva kutije “Mozart kegli”, pisamca u kojim izjavljuje ljubav. Kad mu ne odgovori - puca u sebe. U bolnici, u komi, doziva je. Na molbu i nagovor natporucnikovih prijatelja Zorka ga posjecuje u pratnji Atanasija. Svijesti nije dosao, umro je s buketom njenih ruza na uzglavlju…
Carsija danima ispira usta, Aleksa se ponovo povukao u sobu i u sebe… Persa i Sveto ga posade na stolicu:
- Mladost ludost, moj braco! Nemoj se ljutiti, al’ Zorku ste svi razmazili, od gazda-Jove do tebe. On bi joj oblak s neba skinuo. Pa, ona nije dvaput istu haljinu za ovih godina obukla! A od kako je pocela u sve vam je i svja. Zapjeva li - niko joj nije ravan, glumi li - niko joj nije ravan. Mene je stid pojeo zbog Milke Grgurove. Dovedete u goste prvakinju beogradske drame u “Zvonaru Bogorodicine crkve”, pa joj date Zervezu, a Zorka ce igrati Esmeraldu. I Milka se ne vidi od Zorke. Dusa me zabolila za Milkom, vidila sam je kako place u garderobi. Sto Milki niste dali Esmeraldu, zahvalnija je uloga za odigrati, a Zorki Zervezu.
- Nemoj, sejo, tako. Sta god joj das, odigrace kao niko. Svi se slazu da je Zora velika glumica.
- Slazem se i ja, Mostar nije imao bolju. Ali ste je laskanjem razmazili. Mlada, udarilo joj u glavu. Slava je tezak teret za njene godine. Njoj je pozornica postala pretijesna, ona je od citavog Mostara napravila pozornicu na kojoj igra glavnu ulogu i uziva u tome. Svi ostali ste statisti u Zorinoj predstavi. I gazda-Jovo, i ti, svi… Zato vas i mota oko prsta kako joj prahne. Tako ti je to, moj braco, pa ti se na seju ljutio, ne ljutio.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 11-22-2008 21:43 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Sveto nastavi:
- Posjetila je onog Svabu na samrtnoj postelji, pa sta, moj Aleksa? Da ga je htjela, ne bi digao ruku na sebe. Golema je nepravda nju kriviti sto se on zaljubio. Evo ce cetiri godine kako se i ti ubijas zbog nje sumnjom i ljubomorom… Da te nije htjela potegao bi, ne daj boze, nesto jace, kao i on. Ovo s tim nesretnikom je cist dokaz da je samo tebe voljela i voli.
Kad dobro razmisli: u pravu su i Persa i Sveto. Njih dvoje su uvijek u pravu, vratise mu nadu. A i Duka ga tjesi:
- Tako ti je to, moj tuzni pobratime. Zene vise vole oficire, nego pjesnike. Zbog uniforme i bljestavih dugmica. Njima je drazi vanjski sjaj, od sjaja duse.
Slusa ga i razmislja: “Koga ti, Jovane, tjesis? Mene ili sebe?”
Carsija pricala, pa prestala. Aleksa se vratio u magazu, i Zori. A Zora - po svome. Lijepa, divlja, neuhvatljiva. Malo se smiri, bez njega il’ Ate nigdje se ne pojavljuje, a onda se opet pocne suskati: vidjeli je s ovim, vidjeli je s onim.
- Garib Aleksa, sta je on bogu skrivio da ga ona Solina sperka bandjija i rezili kako joj se cefne? Eno je, opet, cosa s drugim.
Vrijedja ga sazaljenje carsije, odluci da prekine zauvijek, a onda mu ona pise:
“Dragi Aleksa,
Ne znas kako mi je zao kad sam Tvoje pismo procitala. Ja sam sebe grdila sto sam te mogla ozalostiti, pa iako je to bilo bez namjere. Ja, bogami, Aleksa, nisam nikad ni pomislila da ce tebi biti zao ako ja s B… razgovaram, jer sam mislila da neces biti ljubomoran. Pa, zasto bih ja, dragi Aleksa, Tebe varala i drugog ljubila, zar bi to lijepo od mene bilo?
Tvoja, do groba ljubeci Te, Zora.”
Svakom njenom pismu povjeruje, vrati mu spokoj. Nocima, sretan, trazi rime za boju njenih ociju. I tako protece sest godina do te veceri kad mu snaha Ljubica vrati prsten. Spustio ga je u Neretvu, kao u grob, a jos ga zeze na dlanu.
Svatove, kao Zorke Soline 1907. godine, Mostar nije upamtio. Udao je gazda-Jovo kcer za dobrostojeceg i obecavajuceg bankarskog cinovnika, Milana Jovicica. Mladence je do oltara doveo vjencani kum, Pero Santic, najstariji Aleksin brat.
Na oprostajnoj predstavi u kojoj prvakinja Zorka Solina tumaci lik majke u Dodeovim “Arlezijankama”, pojavio se predsjednik Drustva, najpostovaniji, najvoljeniji i po mnogim najljepsi Mostarac svog vremena, Aleksa Santic. Uz prigodnu, svecanu besjedu, urucio je glumici “Srebrni vijenac” i u ime oprostio s njom… A privatno, tri godine kasnije, 1910. godine, na sijelo u , dosla je i ona. S djecom. Zadrzao se kratko, izvinuo i pobjegao u noc.
Ujutro, uz kafu, u basci pod bajamom, citao je sestri Persi stihove ispjevane te noci:
“Ponoc je. Lezim, a sve mislim na te -
u tvojoj basci ja te vidjeh juce,
gdje beres krupne, raspukle granate.”
I kao nesan, tece stih za stihom. Dize pogled sa sveske, sklopi oci i nastavi govoriti sve umornije i sve tise:
“Sto moje baste ostase bez grana
i slatka ploda sto radja i zrije
na vatri srca? … Gdje su jorgovana
vijenci plavi? … Gdi je kletva, gdi je? …
Vaj, vjetar huji…A ja mislim na te
i sve te gledam, kroz suzu sto lije,
gdje beres slatke raspukle granate.”
U Persi nesto prepuce. Od sve brace njega je uvijek navise voljela. Tjesila bi ga, a sta reci? Nakon bolna cutanja, tek toliko da bi razbila mucnu tisinu, upita:
- Imas li, braco, naslov za pjesmu?
- Imam, sejo. Ovo je suza kanula kao tacka na kraj moje ljubavi, na kraj svih mojih ljubavi. Nazvao sam je “Jedna suza”.
- Tako je najbolje - potvrdi ona. Podize se, pokupi fildzane i ode uz basamake. Kad udje u sobu, spusti tacnu, kleknu pred ikonu krsne slave, Svetog Nikole, skrsti ruke kao u molitvi i zavapi:
- Boze, ako si pravedan, sto njega?
Poklopise je jecaj i suze.
U rumenu jesen 1921. godine, u predvecerja, na terasi hotela “Neretva”, uz kafu, osame se dva pjesnika: Aleksa Santic i Milos Crnjanski. Mlad Crnjanski, sumatraista, dosao je u Mostar na vojnu vjezbu. Danju egzircira s 31. pjesadijskim pukom komandanta Zivkovica, a gotovo svako vece provodi s Aleksom, koji je bolan i oronuo.
Prica mu Milos kako nocu, u sobi 101, zapisuje Komentare uz “Itaku”. Dijelove zapisa govori napamet, mirno, bez zanosa. Kako mu Mesec nad gradom, velika, uvis bacena medzedija, svetli kroz prozor. I kako je sum Neretve po kamenu i mesecini , najlepsi sum na svetu.
Drhtavom rukom Aleksa podize fildzan, polako otpija gutljaj i razmislja: “Pjesmi ne treba nikakav komentar. Sve ona sama treba reci.”
Mladom poeti ne govori nista. Mladi su sujetni i nece da ga povrijedi. Ovaj ga Banacanin podsjeca na Jovana, u cijim stihovima suste zvijezde.
Danima tako zasjednu, nekad do fajronta. U aksame zatrepere tanani glasovi mujezina i srebrn zvon s pravoslavne crkve i katedrale. Dok noc polijeze, jos vrela i mirisna, mostom zatrucka pokoji fijaker. I sem suma Neretve ispod, sve ostalo je tisina. Razgovaraju - kako kad. Aleksa vise cuti, Milos vise govori. O lirici, rodoljublju, futuristima… Cita mu Rastkove stihove… O vaseljeni, daljinama i putovanjima, govori.
“Kakva putovanja” - misli Aleksa. “Pa, ja sa ovo uboge penzije jedva vezem kraj s krajem. Meni je jos ostalo do Mare, Riste, Jeftana, Jakova, Stake i Svete na groblje se popeti. Nikud vise i nikud dalje.”
Naceo je, Milos, pricu i o njegovim ljubavima. Pita za Onu koju je najvise voleo?
Nije ocekivao da ga o ljubavima pita, znatizelja mu se cini nepristojnom, odmahnu rukom. A i sta da mu kaze? Da je u zivotu samo dvaput volio. I oba puta zijanio. Koga je vise volio, Anku ili Zoru? Obje. Anka je bila prva, Zora posljednja ljubav. Anki je govorio da je prva vjecna, Zori da je posljednja najveca. Odavno vise nije siguran u to. Siguran je da ga je Anka vise voljela od Zore. A koga je Zora voljela: njega, sebe, ili nekog treceg, odgoneta dvadesetak godina. “Bice sebe”, pomisli. “Sva je nesreca sa Zorom sto smo oboje bili zaljubljeni u nju. I ja i ona.” Jedva primjetan, melanholican smijesak za tren zatitra na rubu usana.
Milos ga posmatra i postuje cutanje. Kad uoci smijesak, pokaja se sto je pitao. “Nisam trebao dzarkati, nikad nije preboleo.”
“Ako kazem Anka, izdacu Zoru. Ako kazem Zora, izdacu Anku. Sta god da kazem, izdacu sebe.”
- Znate sta, gospodine Crnjanski, pjesma je pjesma, a zivot je zivot. Sto sam stariji, sve cesce pomislim da je rijec ljubav najpristojniji, poetski izraz za iskonski ljudski nagon parenja i razmnozavanja. A kad to pomislim, uhvati me strah i ne pisu mi se pjesme… Kasno je vec, vrijeme mi je kuci, Persa ceka s vecerom.
Milos ga ispraca pogledom preko Musale, dok ne zamakne prema Srednjoj ulici. Koraca polako, kao pod teskim teretom, oslanjajuci se na stap. Ali se drzi uspravno.
“Ovaj nesretnik vec dugo mrtav hoda zemljom. Sve je u njemu umrlo, sem ponosa”, pomisli, i bi mu opet zao sto je temu ljubavi naceo. “Bice velika nepravda budu li ga pamtili po promasenim ljubavima, deklamovali o Svetom Savi i pevali po kafanama. Mnogo je vise zavredeo. I kao pesnik i kao covek.”
Na oprostajnoj sjedeljci, pred Milosev povratak u Beograd, susreli su se jos jednom. Aleksa je bio neuobicajeno cutljiv, odsutan.
- Niste u dobrom raspolozenju, gospodine Santicu. - primijeti Milos. - Nesto vas mori?
- Sava i Neretva.
- Sava i Neretva vas more!?
- Previse me toga, znate, kroz zivot morilo, dosadna je prica, necu o tome… Ne more me Sava i Neretva, volim rijeke, ali kako me pati nesan, svasta mi nesto pada na pamet. Posljednjih noci razmisljam o rijekama i ljudima. Koliko rijeke uticu na covjeka. Koliko su presudne na karakter, mentalitet, pa, ako hocete, i na osjecanja. Cujete li ovu Neretvu kako brza, brblja? Lijepa je i vesela, ali divlja i neuhvatljiva. Ponekad, bogme, i opasna. Ljudi s ovih obala lice na Neretvu. Kao sto ljudi s obala Save lice na Savu. Tisi su i pitomiji, cini mi se… Dobrodusniji, umiljatiji… Razboritiji u odlukama… Da li sam u pravu - ne znam, ali bar ubijam vrijeme razmisljajuci. A ponekad, opet, mislim da je sve do sunca. Pod ovim zvizdanom sve se lako pali, sve brze sazrije, naglo eksplodira s krvavim osmijehom, kao granate. I gasi se lako… Ne mislim na topovske granate, mi sipak-nar zovemo granata… Gdje je manje sunca, krv teze prokljuca, ljudi su hladniji, sabraniji… Sve duze traje… Oprostite, dusim vas starackim pricama…
- Naprotiv! Neobicno vam je ovo o rekama, suncu i ljudima, gospodine Santicu, a ima istine u svemu! - govori mu Milos. Onda mu sinu: “Pa, on ovo o ljubavima govori… Kakva Sava i Neretva!...Ovo se on o svojoj Slavonki i Mostarki ispoveda!”
Jos su par recenica razmijenili. Milos zamoli adresu, rado bi mu poslao Itaku cim objavi.
- Napisite samo: za Aleksu Santica, Mostar, naci ce me. Ja sam se ovdje rodio, vijek kraju primicem, a vidite, ni adrese nemam… Kod sestre sam se sklonio.
Pred rastanak, sjecao se Milos, pokazujuci u mrak, izgovorio mu je Santic 114. suru iz Kur’ana:
“Sklonista trazim… sklonista od Uduvala, od Izdajnika, koji
duva u grudi ljudske, sklonista od Dzina i od ljudi.”
Milos ga je posmatrao kako odmice, s dugom sjenkom. Uvijek u cistu, a pohabanu odijelu, licio mu je na rano osiromasilog bega, koji nije prodao ocevu kucu.
Poslije Zorke Soline pjesnik ljubavi nikad vise nije ljubio. Sem u stihovima. Umro je, 2. februara 1924. godine. Mostar je utihnuo, ogrnuo crnu pelerinu. Ispratio ga kao jedna porodica. S odra su ga ponijeli clanovi i . Posmrtna povorka je isla gradom pet sati u mrzloj tisini. Cak je i bura utihnula. Samo bat koraka i zvon zvona s tornja pravoslavne crkve… Kad je povorka posla Cernicom, s minareta Cernicke dzamije oglasio se mujezin. Proucio je pjesniku oprostajnu molitvu.
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 12-02-2008 05:58 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
Djaurko mila, tuga me mori
za oci tvoje sto suze rone,
usta su tvoja prepuna baja,
oh, dodji, dodji sred zagrljaja,
cuj, kako srce umilno tepa:
“Oh, dodji, dodji, Djaurko lijepa.”
1905.
Pred zoru ga probudi kasalj. Suv i vreo. Otpi dva gutljaja caja od zove s blagajskim medom. Vazda mu je puna soljica uz krevet. Svako vece jedna od sestara, Hatidza, Ziba, jal’ Fatima, namire za noc…
“Dobre moje sestrice” - tepa u polumraku, i odjednom mu se place. Podje s onom soljicom na stolic, promasi. Zvuk slomljenog porculana resko zasjece tisinu. “E, moj Osmane, gotovo je s tobom. Gotovo! Ali, ne zali se. Svijeta si se nagledao, pjesama napjevao, jedine ljubavi naljubio. Nisi prosao kroz zivot kao igla kroz sitno tkanje. Nepravda je samo sto ces smrcu orezilit’ one koji te vole. Za Zoru nemaj brige. Ako ti je hak da odes prije, Zoru ce babo i sestre pripaziti. Svi su Djikici isti. Mehko srce, dusa od kadife.”
Spavao bi, nece san. Da ustane, rano je, jos svi spavaju. Sjeda na rub kreveta, do prozora bi, da otvori - daleko mu. Podnimi glavu rukama, sklopi oci. Doleprsase sjecanja: djetinjstvo, mekteb, gimnazija na Luci… Sjecanja na djetinjstvo mirisu na proljece. Sjeca se prve pjesme, “Na rastanku”. Rastanka s gimnazijom se sjeca. Kako su ga zavrsne, 1898. godine, izbacili, zalagao se za vjersko-prosvjetnu autonomiju Muslimana. Pa kako je s najboljim drugom, Rindom Radulovicem, pobjegao u Beograd, upisao Trgovacku akademiju. Ucio i u Stambolu, pa zaposlio u Becu. Cuje vecernje ezane sa stambolskih munara i zvona s beckih katedrala. Cinili su ga dalekim i kaharli. Lista sjecanja sve brze, zuri mu se u Brcko, na prvi susret. Tamo ga ceka Ona sto mu je prvi poljub, prva i posljednja ljubav.
U jesen 1904. godine na vratima hotela u Brckom pojavi se naocit momak. Odjeven je po becki, a fes na glavi. Za njim hamal, boci se s dva pogolema, kozna kofera. Prijavljuje se kao Osman Avdage Djikic, rodjen 6. januara 1879. godine u Mostaru. Moli da mu se dade jednokrevetna soba, da nije do ulice. “Lak sam na snu” - veli.
Sutradan se pojavio u banci. Razmijenili su vec pisma, ocekuju ga. Cinovnici su po 7-8 godina stariji od njega. Dosta je stranaca, medjusobno razgovaraju njemacki. Obracaju mu se sluzbeno. Nekoliko domacih, iznaokola, priupitaju ponesto privatno… I carsija dosljaka odmah primijeti i gleda utoliti znatizelju. Otvoren je i razgovoran, a na poslu vrijedan i uredan. Ubrzo se proculo da je stampao dvije knjige pjesama. “Jednu o asiku” - smijulje se. Pjesme mu nisu citali, ali ga Brcaci zovu: “Pjesnik iz Mostara”. S Brcacima malo ahbabi. S posla u hotel, spaja rucak i veceru, a prozor mu se ne gasi do 2-3 iza ponoca. Nekad, subotom, sidje u restoran, na muziku. Poprica s Emilom Glaterom. Emil je dosao prije 4 godine, otvorio prvu stampariju. Kad nema Emila osami se, uz caj. Nedjeljom proseta do Save…
Potkraj jeseni fasade na glavnoj ulici osvanuse pod plakatima: gostuje pozorisna trupa Petra Cirica iz Beograda. Stigli su sa mecavom. Na premijeri je i “Pjesnik iz Mostara”. Scenom blista zanosno djevojce. Glumi i pjeva. “Nema vise od sesnaest” - pomisli Osman, pa u pauzi, nakon prvog cina, trci pred zgradu da joj s plakata procita ime: Zorka Topalovic. Ceka je nakon predstave. Prvo izlaze muski. Bucni su. Potom zenske. Zastanu, osvrcu se.
- Zorule opet kasni, hocemo li je cekati?
- Sto bi je, bre, cekale, ‘ladno je. Cika-Pera je ostao, nece je pustiti samu.
I njemu je hladno, cupka desetak minuta, dok se na vratima ne pojavi Ona i visok, plecat covjek, u kaputu s krznenim okovratnikom. Dok podize okovratnik preko usiju, govori joj:
- Dete, stavi sal preko usta, promuknuces, a i sutra nam valja ‘lebac zaraditi.
Prilazi im, skida fes.
- Izvinite sto ja ovako naslobodno, gospodine Ciricu, ali moram cestitati i zahvaliti. Predstava je bila izvrsna… Osvjezenje u ovoj carsiji, gdje se rijetko sta od umjetnosti dogodi. …
Vrti fes u ruci, pa se obraca njoj:
- Vi ste me zadivili, gospodjice Topalovic!
Ona se zacudi: “Otkud mi zna prezime!?”
- Hvala, momce! - pruza ruku Ciric. - Ne skidajte rukavice i stavljajte taj fes na glavu, ako boga znate, ovo je Sibir. Kako ono rekoste da se zovete?...
- Osman Djikic!... Komsija iz hotela - doda, i ucini mu se glupo.
- Cast mi je! - veli Ciric, snazno mu prodrma ruku, a ispod sala priguseno doprije:
- Milo mi je, ja sam Zorka!
Mecava je stala, noc je tiha, pod nogama skripi suv, prhak snijeg.
- Proveo sam jedno vrijeme u Beogradu, u skoli, nosim lijepe uspomene. A pisem ponesto. Lani mi je objavljena zbirka pjesama… Druga…Pokusavam se okusati i na drami.
Obradova ga njen iznenadjen pogled, a i Ciric se prenu.
- A, zato sam vas u toku predstave primetio. Junacki ste nas bodrili, odmah mi je bilo jasno da niste obican posetilac.
U restoranu hotela Ciricevo drustvo se otravljivalo. Zenske cajem, muski kuvanom rakijom. Osman se ponudi da joj prihvati kaput.
- Hvala, necu ostajati! - govori dok razmotava sal. Tamnoputo lice, rumeno od studeni, okrugla, napucena usta, a krupne, tamne oci pod vitkim povijama. “Na pozornici izgleda visa, ali je custija izbliza” - pomisli.
- Mozemo li porazgovarati, gospodjice Topalovic… Naceo sam dramu, pa ako biste odvojili malo vremena…
- Umorna sam veoma, ali sutra smo jos ovde, pa posle predstave… mozda… - i podje na sprat. Posmatra je dok se penje. Sitno, al’ skladno tijelo joj plese pod kaputom, ograda stepenista se ugiba, razmice, cini mu se. Na vrh zasta, okrenu se:
- Laku noc, gospodine Djikicu!
Tek kad zamace u hodnik, on odgovori:
- Laku noc, gospodjice Topalovic!
Sutra sjedi u prvom redu… Predstava se prebrzo zavrsi. Publika se razilazi, a on jos stoji pred spustenom zavjesom, aplaudira. Ceka pred garderobom, cestita i pridruzi im se. Vani vijavica. “Sta je ovo, bre, sudnji dan! ‘Bem ti sneg i ko ga izmisli!” - opsova neko. On se zacudi: “Kako mogu psovati pred zenskim!?”
U hodniku hotela prihvati joj kaput, otrese snijeg… Okupljaju se oko peci, cupkaju, trljaju promrzle ruke.
- Deco, sva je prilika da cemo i prolece ovde docekati! - govori Ciric dok prilazi. - Led je okovao reku, ladja ne ide. U ‘apsani smo!
Osmanu ne bi mrsko. Postoja jos malo, dovrsi caj, pozeli laku noc. Ona ga zatece u hodniku, pred sobama. Ne pokaza da se iznenadila.
- Donio sam vam pocetak drame, u rukopisu. Jos nikom nisam rekao da pokusavam, a vas bi mi sud bio dragocjen. Dok vas veceras gledah, vjerujte mi, kao da sam po vama Zlatiju zamislio… Zlatija je glavna licnost i zvace se “Zlatija”. U tri cina ce biti…
- Ako duze ostanemo “u ‘apsani”, kako Cika-Pera sluti, spasli ste me dosade… Salim se. Sve oko pozorista me zanima, a imati cast da budem prvi citalac i jos po zelji autora, to se retko kome dogadja.
Ucini mu se da je “po zelji autora” posebno naglasila. Na dnu hodnika se pojavi grupa glumica. Zovu je: “Hocemo li u krevetac, Zorule?” “Laku noc!” - rece, i otrca. Zenski kikot je odmicao niz hodnik, a cu i razazna njen srebrn glas: “E, bas ste dileje!”
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 12-04-2008 06:39 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
S posla zuri u hotel. Snijeg jos vije. Ciricevu grupu zatice za ruckom.
- Izvolite, sednite s nama, pesnice! - ponudi ga Ciric.
Brine ih kijamet. Otkazali su predstave u Sarajevu, Travniku, Konjicu, Mostaru i Trebinju.
- S prolecem cemo - veli Ciric…
Poslije vecere, razgovaraju pred njenim vratima.
- Procitala sam nocas, ali mene nema! - smije se.
- Zlatija ce se pojaviti tek u drugom cinu, prvi je vise kao uvod u dramu.
- Salim se. Lepo je i setno. Kako ste poceli, predosecam tragediju… Melodije pesama ne znam, ali stihovi su prelepi. Posebno onaj: “Hej, nisu blago grosi i dukati, vec je blago sto je srcu drago…” Je li to vase?
- Nije, nazalost. Sve lijepo o sevdahu nas je narod vec ispjevao. Ja sam pokusao u novoj knjizi, “Asiklije”, a koliko sam uspio, ne znam.
Naslonila se na dovratak, proucava ga. Dopada joj se skromnost i sramezljivost. “Nezan je, lepo odgojen… Ruke su mu lepe. Ovi dugi, negovani prsti, za klavira… Oci pametne, tople. Kad pogleda, greje.”
- Opa, bato! - dobaci neko iz grupice glumaca u prolazu.
- Ne zamerite, barabe pijane! - veli.
Pet poslijepodneva i veceri proveli su zajedno. Snijeg je stao, otoplilo, pakovali su se za Beograd. Posljednje vece, do iza ponoca, razgovaraju pred njenim vratima. Razmijenili su adrese, spremice joj “Asiklije”, vec je narucio da mu iz Mostara posalju.
- Vreme se pakovati! - Prihvati mu obe ruke. - Knjigu mi saljite i javite se pismom, radovace me. A u prolece, eto me u Mostar. Volela bih da me odvedete u Nurihanuminu bastu s pocetka “Zlatije”. Ovih ‘ladnih noci u toj basti sam se grejala… Laku noc, dovidjenja Osmane! - poljubi ga u obraz i tiho pritvori vrata. Stopala mu se za pod zatutkulise. “Da mi je odvesti u beharli mostarsku bascu, poslije serbez i na ahiret mogu.”
Dok se ladja valja Beogradu, Bogoljub - guslar, tamburas, frulas i prvo grlo trupe, “slavujce s Kopaonika” ga zovu, pred drustvom je podrugljivo pita:
- ‘Leba ti, Zorule, imade li ti ikog naci u Brckog, do onog Tureta pod fesom?
- Ono ispod fesa vrednije je od hiljadu takvih kao ti, sto ste juce sajkace i subare zamenili sesirom! … - zagrcnu se, istrca na palubu. Dvije starije clanice se podigose, Ciric im rukom pokaza da sjednu, pa okrenu Bogoljubu:
- Slusaj ti, Obilicu, drzi taj jatagan za zubima, jer isuces li ga na dete jos jednom, bog mi je svedok, do uckura cu ti ga sterati. I ne samo do uckura. Kroz dupe cu ti tu jezicinu provuci i u cvor vezati!
Muk. Zenske nisu navikle da cika-Pera u njihovom prisustvu izusti tesku rijec. A on, zajapuren, nastavi:
- Kako te, bre, nije stid, tek joj je sesnaesta!? Ako ti je do sece Turaka, udri, junace, na Stambol!
Izadje. Neko od drustva rece:
- E lepo te, bata-Bole, zalepi Pera. K’o plakat. Ako, i zavredeo si!
Naslonjena na sledjenu ogradu, Zorka je jecala. Ciric joj spusti ruku na rame:
- Zorule, dete, ne placi! Nije gedzovanska topuzina vredna tvojih suza. A sto se pesnika tice, u pravu si. Pametno i umiljato momce… Bezimo unutra, oduvace nas ova kosava! - prigrli je i povede. Savom su plovile sante leda, muklo udarale o bokove ladje, arlaukala kosava, a iz magle izronise kule Kalemegdana.
Pisao joj je vece po odlasku… Pet pisama, po nekoliko araka, poslao odjednom u velikoj, bancinoj koverti. Kad otvori prvo njeno, pa procita: “Dragi Osmane…” sve je pisanje batalio, sem pisama u Beograd… Veoma je obradovale “Asiklije”. Krupnim, stampanim slovima prepisala zavrsnu strofu iz uvodne pjesme, “Milo lane”:
“Lahke pjesme prhnuce svijetom,
Ko bulbuli - tici lakokrili,
I dugo ce pricati svijetu,
Nekad dvoje da su srecni bili.”
Stihove je uokvirila, a posljednji dvaput podcrtala. Iza toga pise: “Pesme sam procitala, mnogo su lepe, mada puno reci ne razumem. Kad dodjem u Mostar ti ces mi ih prevesti, jel’ da? A u sledecem pismu, molim te, napisi imena dvoje sto su srecni bili…”
Odgovara joj odmah, a zadnji stih pise: “Zauvijek O. i Z. da su srecni bili.”
Petnaestak dana nema pisma, odlucio je, u Beograd ce. Postar odgodi.
“Dragi Osmane,
Tek sam se vratila. Jos se nisam raspakovala, citala sam tvoja pisma i odmah sedoh da ti odgovorim. Isli smo u Smederevo, Zajecar i Negotin. Nista posebno, malo sveta bilo. Po Dunavu jos led, ladja me razbolela. Kad sam videla kako si promenio stihove, odmah sam ozdravila. Cika-Pera nam je na povratku rekao radosnu: gostujemo u negde posle Sv. Djurdja. Samo on i sele znaju da se dopisujemo. Ona me docekala vescu da ce se veriti. Tata je dao pristanak. Nacisto je podilejisala. Evo je, cuci mi nad glavom i zadeva me sto ce pre mene. Boze, kako je slatko biti zaljubljen! Oprosti, cujem tatu pred kucom, nisam ga jos videla, moram prekinuti pismo. Pisacu opsirno. A ti meni pisi kad su baste u Mostaru najlepse. Saljem ti poljubac, Zorka… Zaboravih da ti prenesem cika-Perine pozdrave. Poziva te kao gosta na predstave u Mostaru. Kaze da si najbolja publika na svetu. A i ova napast, moja seka, Ljuba, te pozdravlja.”
Na zeljeznickoj stanici u Mostaru Ciricevu trupu su cekale obje sekcije . Bice smjesteni po kucama. Glumice kod clanica, glumci kod clanova. Tu je i Osman.
- Otkud tebe, prijatelju!? - pita ga Svetozar Corovic.
- U Brckom, zimus, zatrpao ih snijeg, bili smo u istom hotelu i…
Nadglasa ga pisak dolazeceg voza, skripa tockova. Sveto primijeti da Osman jos mice usnama, poce se smijati… Na vratima vagona prvi se pojavi Ciric. Dize ruke i teatralno pozdravlja:
- Ziveli, braco i sestre srpskih !
Silazi, ljubi s predsjednikom, Santicem. Glumce docekuju aplauzom. Medju posljednjim se pojavi Ona. Stoji na vratima, podize na prste. Primijeti ga: skinuo fes, mase joj i probija se kroz gomilu. Naleti na Cirica.
- Lepo od vas, pesnice, da ste nas sacekali. Sad cu i vas da poljubim! - Sapnu: - Zorule jedva ceka da vas vidi.
Iskobelja se iz Ciricevog zagrljaja. Stajala je kraj vrata izmedju kofera i velike putne torbe, mala i izgubljena.
- Dobrodosla u Mostar, Zoro! - Ime joj naglasi kao svitanje.
- Lepse te nasla u Mostaru, Osmane!
S nekoliko prigodnih recenica Aleksa je gostima pozelio dobrodoslicu. Potom glat Danilo Bajat cita ko je kod koga na konaku… “Gospodjica Zorka Topalovic kod gospodjice Zorice Corovic, imenjakinje.” Niko se ne odazva. On ponovi glasnije. Opet muk. “Gde si, bre, Zorule, tebe zovu!” - prodera se neko, prenu ih. Ona uhvati rucku kofera: “Neka, ja cu ponijeti.” Upozna je sa Zoricom i Svetozarom, smjesti prtljag u fijaker.
- Nadam se da cete doci na predstavu, gospodine Djikicu, nov je repertoar!
- Svakako da cu doci, gospodjice Topalovic!
Fijakeri otkloparase. On i Sveto krenuse u carsiju.
- Mladja sestra vile Ravijojle ova beogradska Djaurka, prijatelju. Bogami ce je neko begenisati, puna je carsija djuvegija!
Osjeca u Svetinom glasu da ga pali. Na Svetu se ne moze naljutiti, ahbabi su. Njemu sve moze povjeriti, nece dalje otici.
- Od kad sam je sreo u Brckom, u sevdahu sam, moj ahbabu, ne znam gdje udaram. Ako bi joj haber poslao dok je kod tvojih, bil’ prenio?
- Bezbeli da bih. Ako treba i tebe bih, Osmane moj dobri.
Dvoranu na Carini clanovi zovu “Ledara”. Na predstavi pola posjetilaca stoji. “K’o u furuni”, zali se neko. Poslije predstave zamoli ga da je upozna sa Santicem. Aleksa je pohvali, rado bih je vidio u . A Osmanu veli da je s ceifom procitao “Asiklije”, ali drugom prilikom o tome, “ostavice mladost nasamo”. Par recenica su razmijenili, Zorica dodje po nju, cekaju ih kod kuce, s vecerom. On izdvoji Svetu, moli da mu ugovori sastanak.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 12-07-2008 02:32 |
|
|
|
Samirovi sevapi
Mišo Mariæ 18/06/2008, Svijet
Maša i Samir Foto:
Samirovi sevapi
International Rescue Committee (IRC), Meðunarodni Komitet Spasa, ugledna sekularna i liberarna organizacija sa sjedištem u Njujorku radi “resettlement” programe - traži krov onima koji se nemaju gdje vratiti. Osnovan je prije 75 godina na prijedlog Alberta Ajnštajna da bi Jevreje iz okupirane Evrope spasili gasnih komora. Saèuvali su èovjeèanstvu i filozofkinju Hannah Arendt, slikara Marc Chagall-a, nobelovca - biohemièara Otto Meyerhoff-a, književnika i esejistu Heinrich-a Mann-a... Nastavili su poslije rata. Nakon maðarske revolucije udomili su mladog izbjeglicu Andras-a Groffa. Pod imenom Andy Grove osnivaè je i vlasnik “Intel-a”, firme bez èijih dijelova nema kompjutera. Danas Andy donira IRC koji se i finansira iz dobrotvornih priloga graðana, grantova mnogobrojnih svjetskih vlada. Trenutno se IRC, pored SAD, bavi programima u još 28 zemalja svijeta. Jedan od zamjenika direktora IRC-a je Mostarac zenièkih korijena Semir Tanoviæ. Nije Semir birao IRC, IRC je izabrao njega.
- Na poèetku rata radih kao prevodilac za UNMO u Mostaru. Èinio mi se koristan naèin da pomognem, jer su èesto prevodioci ti koji odreðuju ton ili tok razgovora. Kad su èetnici najavili da æe poravnati grad, po rijeèima pukovnika Ljubotine “napraviti od njega Èapljinu”, UNMO je odluèio da se povuèe. Ponudili su da izaðem s njima, ali sam odbio. Nakon što su otišli grad je sistematski preoravan granatama. Tada dolazi IRC. Angažovali su me kao regionalnog direktora, otvorio sam office u Mostaru i Jablanici. IRC je puno i raznovrsno pomogao Mostaru. Pored ostalog, opremili su hirurgiju, a poslije i Higijenski zavod koji je nakon 9. maja ’93. odigrao važnu ulogu. Toga 9. maja kad su HV i HVO napali Mostar, sa surpugom Mahirom bijah u Meðugorju na sastanku sa predstavnicima IRC-a. Mahira skoro osam mjeseci trudna, teritorij Armije BH nedostupan, isto veèe odemo u Split. Ilegalisali smo. Tu nam se 26. juna rodio Mirza u uslovima koje je najbolje zaboraviti. Onda su došli i naši. Moji istjerani iz stana, Mahirini prošli Heliodrom. IRC mi ponudi posao u Njujorku, prihvatim. Brzo smo se snašli, puno ljudi iz BiH upoznali i mnogima pomogli da naðu stan, posao... Ovdje nam se rodila Azra, 6. decembra ‘95. Moja prva pozicija u IRC je bila Program Assistant for the Balkans, relativno mali “èin”. Vremenom sam napredovao i pokrivao druge regije: Aziju, Istoènu Afriku, Velika jezera u Africi, itd. Putovao sam u Pakistan, Afganistan, Dubai, Somaliu, Etiopiju, Ugandu, Keniju, Sudan, Južni Sudan. U Sudanu (Nuba Mountains) sam uspio “ispregovarati” dozvolu od obje strane da radnici IRC-a mogu prelaziti demarkacijsku liniju i raditi na obje strane. Tako su ljudi u nekoliko regija na Jugu dobili prvu pomoæ, bilo koje vrste, nakon 15 godina. IRC je jedina organizacija èiji radnici imaju tu dozvolu od 300 agencija koliko radi u Sudanu. Naši programi imaju sve sektore: medicinski, ekonomski, graðevinski, rehabilitacioni, obrazovni... Gradimo puno škola i bolnica po svijetu, pomažemo preko 3,5 miliona ljudi direktno. Sad sam zamjenik direktora za nabavku, što znaèi da nadgledam kupovine svih roba i usluga na cijelom prostoru koji pokriva IRC, a to je 28 država plus SAD. Za ovu poziciju mi je puno pomoglo to što sam veæ znao biznis i biznis principe. I, naravno, znanje arapskog, plus naše tužno i bolno iskustvo.
Prof. Mustafa i Seka Tanoviæ sa sinovima Semirom i Nerminom doselili su iz Zenice ’75. u Rudarsku 25, u Mostaru. Prosvjetno – pedagoški zavod je dobio vrsnog savjetnika, autora udžbenika njemaèkog, engleskog i par knjiga metodologije, biblioteka marljivu bibliotekarku, gimnazija “Veljko Vlahoviæ” odlikaše, “Mostarske kiše” gitariste, a moja mati prve komšije koje su je rodbinski pazile dok nije sklopila oèi. Po meni, i svima koji ih poznaju, svako od Tanoviæa zaslužuje esej o uglaðenosti, pameti i dobroti, ali tema je Semir. Krhak, darovit djeèak, prstiju viènih klasiènoj gitari, pomogao je da “Kiše” budu što su bile. Potom je u Sarajevu diplomirao arapski jezik i književnost i engleski i književnost. Pa je 85./86. radio u Libiji kao prevodilac u Vojnoj akademiji kod Tripolija. “Tu sam”, veli, “napisao skriptu - gramatiku arapskog jezika, kojom su se mnoge moje kolege služile za pripremanje ispita.” Poslije je bio u privatnom biznisu s turizmom u Meðugorju i Dubrovniku, a u ljubavi s lijepom ljekarkom, Mahirom, u Mostaru. S turizmom ga je, privremeno, razvjenèao rat, s Mahirom – Mašom, trajno, vjenèali radio-ameteri. Prièa: “Datum vjenèanja, 16. juni ’92. odredili smo prije rata i odluèili da ne mijenjamo. Mostar je u opsadi, Matièni ured u podrumu Biroa za zapošljavanje. Problem je moj rodni list iz Zenice. Daidža tamo izvadi rodni, dovede matièara i svjedoka u radio stanicu, mi u Mostaru. Tako je `prepisan` moj rodni list i obavljeno vjenèanje po kojem sam, definitivno, `ratni profiter`...”
O tome kako mostarski “ratni profiter” pomaže svjetskim ratnim gubitnicima, govorio je na poèetku. O sebi i svojim kaže: “Ovdje se puno radi. Kad ne putujem na poslu sam od 09 – 17. Ona moja turistièka agencija radi, imam ovdje poslovnicu. Prije 2,5 godine naðem skriptu gramatike arapskog jezika iz ’86., nije izgorila, i odluèim dovršiti. Trebalo mi je vremena da sve upišem u PC sa pravilnim formatima i sa ostavljanjem prostora za arapski tekst. Taj dio sam završio i unio bosanski tekst. Sad prevodim na engleski. Ovaj projekat, u normalnim uslovima, rade timovi od 5 - 6 arabista i treba im tri do pet godina, koliko sam utrošio do sada, a nadam se da æu za 1,5 do dvije potražiti izdavaèa. Ako se objavi, a vjerujem da hoæe, biæe na engleskom. U tom sluèaju æe imati i komercijalnog uspjeha jer æe se prodavati po cijelom svijetu. A ako i ne, uvijek æe moæi pomoæi nekom studentu da dobro spremi ispit, sevap je... Moja Maša je prošla vrlo težak period: nostrifikacija diplome, specijalizacija, sve iz poèetka. Nakon specijalizacije radila je za jednu privatnu praksu, a ljetos otvorila svoju na Long Islandu. Ne izlazimo puno, sve slobodno vrijeme posvetimo djeci. Zdravi su, pristojni i dobri u školi. Govore bosanski bez stranog naglaska. Mene, kao originalnog Zenièanina, lingvistu u stvari, fascinira koliko je njihov naglasak mostarski, kao da su sad s Brankovca sišli. Mirza svira gitaru - pravi roker. Eminu je skinuo sam pa je želi obraditi u rok maniru, kako su to uradili Indexi sa Snijeg pade… Azra se bavi slikanjem, ima talenta i volje. Oboje se bave karateom, nije èudo, mama im ima crni pojas... Brat mi živi par ulica od mene, svi naši žive tako par ulica jedni od drugih, èesto se obiðemo. On se ovdje oženio, imaju dvije curice. Radi kao jedan od glavnih programera u firmi i dobro mu ide. Roditelji su mi ovdje, ali provode po èetiri mjeseca godišnje u Mostaru. Otac je na Columbia University predavao njemaèki, pa na New School University i dobio posebnu nagradu Ministarstva obrazovanja države Njujork. Sad je u penziji, ali još uvijek predaje u Mostaru. Ovdje je i Mašina familija, roditelji koji isto provode po èetiri mjeseca u Mostaru, i sestra. I Mašin brat Amer je bio do lani, onda postao prvi povratnik iz naše vale... Sve zajedno, ne živimo loše, ništa posebno, ali gura se. Jedino - fali Mostar. Naðem ga u kontaktu sa prijateljima Jasenkom Udovièiæem i Želimirom Komadinom koji živi u Kanadi veæ 20 godina, sa Aidom Æemaloviæ i Aidom Salkoviæ, obje iz Kiša, odnedavno s Draganom Šobotom, a redovno sa vjenèanim kumovima, Zlatkom i Emelom Skikiæ u Dubaiu i ratnim drugom Semirom Kazaziæem. Inaèe, naše ljude viðam na roðendanima i vjenèanjima. Nema narod vremena. A svake godine odemo u Mostar. Djeca ostaju po dva mjeseca, a mi tri sedmice. Uvijek nam bude lijepo i tužno u isto vrijeme. Vidiš ono što voliš, neke ljude koje voliš, sjetiš onih kojih više nema pa malo napuniš dušu, ali se isto tako rasplaèeš nad stanjem i èinjenicom da nema puno izgleda na popravak. Stanje je zamrznuto, ni živ ni mrtav, i nema tog magiènog poteza da raspetlja, da pokrene. Toliko pametnih ljudi sjedi neiskorišteno, znali bi sve urediti da imaju prilike, koje nema na vidiku
http://www.bosanskaposta.no/vise.php?article_id=487&category_id=7
broj ispravljanja poruke: 2, zadnji put od strane njakonja dana 12-13-2008 u 23:44.
|
|
| 12-13-2008 23:38 |
|
MosHer
brato
Poruka: 653
Location: U. S. of A.
|
|
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige MOSTARENJE ciji je autor Miso Maric, a pomenuta knjiga je objavljena 2006. godine.
- Dovescemo je Zorica i ja, ne beri brigu. Samo reci gdje i kada!?
- Obecao sam je odvesti u Nurihanuminu bascu u prvom cinu.
“Kakva Nurihanumina basca u prvom cinu!?” - zbunjen je Svetozar. “Senuo, zivog mi boga, hoce to od ljubavi!”
Osman uhvati ahbabov zacudjen pogled, sjeti se da mu jos nije rekao za dramu.
- Basca je iz “Zlatije”, u Rodocu.
Sveti, opet, nista nije jasno, sem Rodoca. Utvrdise za sutra u osam i po.
“Dobro mi je zaglavio prijatelj, kukala mu Zulka!” - mase Sveto glavom kad se rastase.
Sutradan, sat ranije, ushodao se na Cekrku, ispod Donje mahale. Od Neretve do puta, od puta do Neretve… Dopratili su je Sveto i Zorica. U jednostavnoj, bezanoj haljini, otvorenoj nisko ispod vrata, kratke kose, s torbicom u ruci izmedju Zorice i Svete, ucini mu se mala. “Kao gimnazijalka koju roditelji prate u skolu.” Kratko popricase, pa Sveto veli:
- A sad svako za svojim poslom!
Kad se malo odmaknuse namignu Zorici: - I svako za svojom ljubavi.
Osman je povede prema Rodocu.
- Lepo me stid, kako su me kod Zorice docekali. Devojacka soba, cvece u vazni, slavska vecera… Hocete li ovo, hocete li ono, samo nutkaju. A celim putem dovde umirala sam od smeha. Gospodin Sveta bi trebao komedije da pise, Srpsko Narodno u Beogradu da ga izvodi… Blago tebi, Osmane, kakve prijatelje imas!
- Ugledna su kuca Corovici, has Mostarci. Sveto napose. Imao sam srecu da jaranimo od djetinjstva. Puno mi je valjao. Ha sam propjevao, njemu sam rekao. Hrabrio me, u “Zori” mi prvu pjesmu objavio. I ne samo meni. Imao sam ahbaba, Avdu Karabegovica, rahmet mu dusi, umro je devetstote, ni dvadesetdvije nije napunio. Bio je bolji pjesnik od mene. Sveto je, prije tri godine, u Beogradu dao Avdinu knjigu stampati, basluk mu podigao… Sta da ti kazem o Sveti? Posten je, iskren, talentovan. Pitanje je vremena kad ce ga u Beogradu zaigrati. A dobru je skolu izucio. Od Alekse, s kojim se preko Perse i orodio, do Silvija koji mu je zakletva.
- Gospodju Persu sam sinoc upoznala, tako je pametna i mila. A ko je Silvije?
- Silvije Strahimir Kranjcevic, Svetin omiljeni ucitelj u Trgovackoj skoli. Veliki pjesnik i covjek. Nazalost po Mostar, nije se dugo zadrzao, ali je ostavio trag da ce se zavazda pamtiti… Ucio je djecu po skolskom programu, ali i vise od toga. Postenju i merhametu ih je ucio. Sveto mu je najbolji djak… Kad bih brata imao, volio bih da je kao Sveto.
Koracaju uz red niskih kuca iz cijih basta plavi miris jorgovana i zumbula. Ona se obazire okolo, pita:
- A gde je, Osmane, taj Rodoc i Nurihanumina basta?
- Ovo je Rodoc, Zorka… Za Nurihanuminu bascu, oprosti, slagao sam. Nije u Rodocu.
- Nego gde je!?
- Kad se s Glavne ulice u Mostaru krene na Mazoljice i Brankovac, prva avlija s desne strane…
- Pa sto me, bre, nisi tamo vodio, obecao si?
U glasu joj zaljenje i prijekor.
- Zato, jer je babo kucu prodao, kupio vecu s ovu stranu, nad Neretvom, prije Mosta… A kad sam poceo “Zlatiju” ucinilo mi se najljepse poceti iz basce nad kojom sam se rodio… Ti se ne ljutis na svog Osmana?
- Da znas da ljutim! Hocu u bastu, sanjala sam o tome!
- Jos cemo malo prosetati, do Jasenice. Tamo ima basci, kraj vode, da ti se zamanta od ljepote.
Pogleda ga nepovjerljivo.
- Ne bude li, da znas da cu te…
- Sta ces me? - nasmija se on.
Ona ga udari torbicom po ramenu.
- Gde si, bre, Zorka, kraj onoliko iskrenih momaka ovog lasca nasla!
Uhvati ga pod ruku:
- Salim se, sve ja tebi verujem.
U Jasenici su zaobisli kuce, krenuli prema vrelu… Iza vocnjaka sa zarudjelim zerdelijama, livada pod cvijetom. Ona mu gurnu torbicu u ruke.
- Sad cu vencice da nam ispletem! - i otrca. On stoji i posmatra je dok bere sitan behar, slaze na gomilicu. “Allahu moj dragi, pa ona je jos dijete, samo je na pozornici odrasla.”
- Sto si se, bre, zaledio, dodji da mi pomognes!
Nije mu druge, spusta torbicu u travu, beru zajedno. Onda sjednu. Tankim prstima vjesto uplice peteljke. Kako posegne za novim cvijetom, citav joj se vrat i dio ledja pojave ispod haljine. Mami ga ta glatka, bijela koza. Najradje bi se sagnuo i ljubio, vrat, ledja; svu bi je ljubio. Ona mu uhvati pogled, porumeni.
- Kako me to gledas, kao da ces me pojesti? - veli. Postidi ga. Kad zavrsi vjencic, stavlja mu na kosu. Zabaci glavu, mjerka, popravlja.
- Da nije tih brkova, licio bi na andjelka.
Pocinje drugi vjencic, pa ga pita:
- Ko ce ti plesti, kad ja sutra odem u zavicaj?
- Niko. Niko nije prije tebe, niko nece poslije tebe…Sutra, valjda, idete u Trebinje, ne u Beograd?
- Pa, ja sam se rodila u Trebinju, zar ti nisam pre rekla?
- Nisi! - iznenadjen je.
Ne podize pogled, nastavi:
- Mama i tata su bili clanovi pozorisne grupe gospodina Djordja Protica. Za jednog gostovanja u Trebinju, mama me, prevremeno, na svet donela. Pozurila je.
- Cuo sam za gospodina Protica, prvo pozoriste koje je gostovalo u Mostaru. Ali, ja tad nisam isao na predstave, imao sam godinu dana.
Podize pogled, smiri ruke u krilu:
- U lepa si momka od tada porastao…
On htjede nesto reci, ona nastavi:
- Sinoc mi Corovici vele da se secaju tog gostovanja, cak i caleta i keve imenom i prezimenom: Dusan i Marija Topalovic.
- To si ti na mamu i tatu.
- Nisam ja ni na koga. Ja sam na sebe…Evo, gotov i drugi! - stavlja vjencic na glavu. - Gde mi je ona torbica, imam ogledalce?!
- Neka, ja cu! - pa joj namjesta vjencic. Spusti joj ruke na lice. Obrazi joj gore na njegovim dlanovima. Ona sklopi trepavice. Poljubi je. Skide vjencic, spusti je na travu, ljubi po licu, ocima, celu, uranja u kosu, vraca na usne. Usne su joj poluotvorene, tople, predane. Ljubi joj jagodicu na vratu, osjeti njene male, cvrste grudi pod prsima. Poce joj milovati poluobnazena ramena, “lomna su, povrijedicu je”, ruke opruzi u travu, lezi pored nje i ljubi. Ona se ne mice. Volio bi da ga zagrli, ali njene ruke sklopljene na stomaku miruju. Ugnijezdi glavu izmedju vrata, pod kojim cuje damare, i golih ramena, pa se i sam smiri. Okolo cvrkut ptica, tih zubor Jasenice, a od tunela iz Bacevica zareza pisak lokomotive…
- Gledaj oblaka, Osmane!
Podvuce joj ruku pod glavu i zagleda u nebo.
- Ono nisko, nisu oblaci. Ono voz dimi. Ono prema Velezi, ono su oblaci.
- Te gledam. Ja u oblacima svasta vidim… Eno slona! - nasmija se. - A tamo je stado ovaca! - pokazuje prstom. - Eno vuka! - veli i privi se uz njega. - Vidis li ga?
- Ne vidim!
- Tacno iznad one kule na brdu, kako ne vidis!?
- Ja u oblacima samo tebe vidim. Gdje god se okrenem od Brckog, u svemu tebe vidim… U svemu tebe cujem, Djaurko moja mila.
- Nemoj me zvati Djaurko. To je pogrdno.
- Nije, bona, pogrdno. Ja to tebe od milja. Sveto te prvi nazvao, a u njemu nema hile. Zla, hocu reci, nema.
Poljubi ga u obraz.
- Ne srdis se na mene?
- Sto bih se na tebe srdio?
- Jer se ne umijem ljubiti. Ja se s momkom nikad nisam poljubila. Ono u predstavi kao djoja ljubimo se, a nije. Samo prinesemo usne.
(Nastavlja se)
___________________________________________________________________
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"
|
|
| 04-28-2009 03:09 |
|
|
|
  |
|
