Kise
Gost
 |
|
| sa MISOM MARICEM - MOSTARENJE |
|
Na ovoj temi ce biti postavljeni razni clanci od Mise Marica i neke od njegovig fotografija.
Zahvaljujem se Aidi na ustupljenom djelu materijala i fotografija, za koji se nadam da ce i nadalje nastaviti da salje na moju privatnu adresu da bi ga mogli ovde postaviti i zajednicki uzivati u Misinim clancima i njegovoj ljubavi koja se kao nit provlaci prema Mostaru kroz sve njih. Ili da ce ona sama odluciti da dio istih postavlja na ovoj temi.
(usput se izvinjavam Aifdi za malo zakasnjelo objavljivanje, radi mojih privatnih obaveza  )
Neke clanke je Kise od prije imala, neke vam pretipkam iz novina koje sa njegovim clancima i nadalje izlaze kod nas, jer je Miso nastavio da radi kao spoljni saradnik - dopisnik, za mnoge novine koje izlaze na ovim nasim B&H podrucjima.
Temu otvaram sa intervjuom Mise Marica, koji je isti dao za: Jutarnji program radija 27
19.08.2001. - 19:25
Nadam se da cete se svi ukljuciti na ovu temu, ako imate neke clanke, fotografije, sjecanja... Te da cete ih i vi postavljati.
U svakom slucaju, mislim da jedan Miso Maric treba da bude ovde sa nama, na ovom forumu 
Bilo njegovom pisanom rijecju, bilo vlastitim prisustvom.
broj ispravljanja poruke: 1, zadnji put od strane Kise dana 08-10-2003 u 17:42.
|
|
 08-10-2003 17:38 |
|
Kise
Gost
|
|
Jutarnji program radija 27
19.08.2001. - 19:25
Sabina CABARAVDIC
Miso MARIC, pjesnik
Rodjen sam pod najljepsim mjesecinama na Balkanu. Po Larusovoj enciklopediji, to je Bosanski Petrovac. Zovem se Miso Maric. U Mostaru su me prozvali Miso. Pravo ime mi je Milenko. Rodjen sam 26. decembra 1941. godine. Nije bilo bas najbolje vrijeme za radjati se, medjutim ja nisam odlucivao, kao sto mnoge stvari u zivotu nisam odlucio. Sta sam sad? Pacenik za suncem. Eto to je to.
Dakle rodili ste se dan nakon Isusa Krista, sto bi se reklo, 26. decembra?
Nas obojica smo zakovani. I on je nesto mozda zgrijesio.
Miso, otkud Krajisnik u Mostaru?
Pa, majka je dosla u Mostar za direktora Banke. Nekih sezdesetih godina sa mladjim bratom. Ja sam tada studirao prvu godinu Prava u Beogradu. I onda sam prekinuo kada sam dosao u Mostar. Tako sam dosao za majkom i za bratom u Mostar. Osim striceva, nesto prezivjelih, i ujaka, nikog drugog nisam imao. I onda sam dosao u Mostar.
(Nemoj da ti govorim Vi, molim te.)
Mislim da je to bio bozanstven izbor. Ja sam odrastao pod snjegovima petrovackim, koji zakrkaju negdje u maju. Prestaju u stvari u maju, a znaju zakrkati negdje u septembru. Jednom sa Sibom Krvavcem sam bio 30. augusta na Ostrelju i pao je prvi snijeg. Onda se docepao mostarskog sunca. I tako sam ostao.
Zaljubljen u sunce.
U sunce i u ljude toga grada. Ja sam Mostar beskrajno volio.
Interesantno je da je ime Mise Marica zaista vezano uz Mostar. Kad neko izgovara ime Miso Maric, svi odmah kazu Mostar. Nepoznat je, odnosno manje je poznat, ovaj dio biografije - Bosanski Petrovac i Beograd.
Pa, nas smo dvojica Krajisnika, prvi moj komsija Skender Kulenovic i ja, dosli u Mostar za suncem. Ja sam, tamo, imao tu srecu da sam rastao pod Skenderovim okriljem, pod Skenderovom rukom, koji je za mene ostao, kroz citav moj zivot, najveci pjesnik kojeg su dali nasi prostori. Ja volim i Maka i sve druge, ali Skender je bio cudo. I kao pjesnik i kao covjek. I nas smo dvojica bili Petrovcani koji su se odomacili u Mostaru. Bilo je tamo beskrajno prekrasnih ljudi u godinama kroz koje sam ja rastao u Mostaru. Ja sam nedavno govoreci u Mostaru rekao da ni u engleskoj kraljevskoj kruni nema toliko dragulja koliko je u Mostaru bilo ljudskih. I zato sam i ostao u Mostaru. Mogao sam da odem. Bilo je ponuda da predjem u Sarajevo, Beograd, Zagreb. Svugdje su me nesto zvali, nesto sam se i ja bavio novinarstvom. Ljudi su voljeli to. Tako... Mostar...
Miso Maric iz Mostara otisao je u Veliku Britaniju. Koji grad tacno?
Grad je Ekseter, jugozapad. Ovdje blizu Plimuta, blizu Canela, na uscu rijeke Eks. Grad je na brezuljcima, nekih par stotina hiljada stanovnika, najpoznatijih univerzitetskih centara u Engleskoj. Grad je kao Rim. Volim Ekseter. A zasto sam otisao na jugozapad? Pa radi toga, kad sam dosao u London imao sam ponudu. Posto sam poslao neke izbjeglice, radeci kao volonter za Evropsku zajednicu u Splitu, tri grupe za Englesku, jedna je otisla gore na sjever, Lejk Distrikt na jezeru, druga je bila dosla ovdje i treca je bila posljednja grupa gdje je bila i moja porodica. Bili su Kentu, kod Hejstingsa. Onda sam se ja odlucio kad sam dosao u London, mogao sam se opredjeliti i ostati u Londonu, ali odlucio sam se za ono sto se zove jug. Naivno vjerujuci da je tu vise sunca. I jeste nesto vise. Ali nikad dovoljno. Nikad u onoj mjeri u kojoj je bilo dolje u Mostaru. Tako da sam govorio, po dolasku ovdje tri mjeseca, okrecem se iza sebe - nemam sjenke covjece. Nemam sjenke. Kad zijanis sve u zivotu, pa i sopstvenu sjenku, kud si onda prispio.
Ima li ista sto vezuje grad danasnjeg zivljenja sa najdrazim gradom u zivotu?
Pa ne znam. Rijeka. Ja volim rijeku. Imam ovdje sada jednog prijatelja, stomatologa, Mostarca Vanju Serdanovica, pa odem sa njim na rijeku da hvatamo jegulju.Volim nocni mir nad rijekom. Nekad sam davno pisao o rijekama.Volim rijeke. Dirnut sam na obalama rijeka. I dirnut sam na peronima zeljeznickih stanica. Uvijek nesto prolazi...
Zeljeznickim stanicama i rijekama.
Da. Valjda Hipokrit. Sve tece sve se mijenja.
|
|
| 08-10-2003 17:42 |
|
Kise
Gost
|
|
Ili Lajos Zilahi...?
Medjutim, nema te rijeke na svijetu koja je meni toliko draga. Koja, hajde da budemo malo pateticni, da kazem da tece kroz mene. Kao sto je Neretva, jos vise od nje Radobolja. Stalno su govorili, Mostar su odredjivali prema Neretvi. I govorili su: Neretva je i konjicka, i jablanicka, i mostarska, i capljinska, i opuzenska, i metkovicka i jadranska rijeka. Radobolja je jedina rijeka u Mostaru od tri - Buna, Neretva, Radobolja - koje se u Mostaru rode, tu prozivi, pod Starim mostom umre. Radobolja je najljepsa mostarska rijeka, sa prekrasnim bascama, prepunih bulbula. Kad sam govorio o Santicu... kako je umro Aleksa. Rekao sam: pogodjen je pjesmom ranih bulbula iz basce kraj Radobolje.
Miso, iako vi Radobolju vise volite, ja cu se vratiti Neretvi. Otkud Neretvi ona boja koju ima?
Pa ne znam. Valjda kanjon. Jednom sam putovao sa bivsim direktorom Hidroelektrana Adijem Cemalovicem kraj nabujale Neretve, a gore se iznad Konjica po vrhovima vidi snijeg. Ja ne volim snjegove. On meni kaze: Miso, ono su milioni i milioni dolara u frizideru. Sa tih planinskih visova, od podrucja Tjentista, prakticno iza kojeg Neretva izvire, pa ovamo, Neretva protice kroz bozanstven planinski kraj, kroz kanjone. I zato je ona cista. Nema rijeke koja se toliko pati - ona je i pacenica, i to je jedno prociscenje - do svoga puta do mora, koliko se pati Neretva. Njoj bi bilo blize da je okrenula poprijeko. Ali nije mogla. Ona se skroz okolo mora vuci preko nekih gore, preko Prenjskih planina, da bi se probila dolje do mora. I sreca je da nije otisla poprijeko. Ja ne znam, ako si se ikad penjala prema Tjentistu, ima gore jedna uzvisina kad se popne iznad Gacka, pred Tjentistem, ima jedna kuca. I davno sam jednom napisao negdje ili sam izgovorio na radiju, to je stara neka policijska stanica, zandarmerijska, bila je jos u vrijeme Austrougarske - na krov te kuce pada kisa. I sa jedne strane krova ta kisa odlazi u Crno, a sa druge strane krova odlazi u Jadransko more. Jedan dio vode odlazi sa Sutjeskom, pa tamo dalje preko Drine, Save, Dunava u Crno more. Ja sam toliko sretan sto sam se potrefio na onoj strani, odakle s toga krova tece Neretva u Jardransko more.
Student prava, ako sam dobro shvatila, nezavrseni. Je li tako?
Da, jer godinu dana sam studirao pravo. Otisao sam na Pravo, jer sam dobio stipendiju tadasnjeg, mislim da se to zvao Sekreterijat za pravosudnu upravu BiH, kao dijete zrtva fasistickog terora. Evo sam i kao covjek zrtva fasistickog terora. Otisao sam na Pravo, jer sam bio dobio stipendiju. I zato sam se bio opredijelio za Pravo. Medjutim, ja sam shvatio da ja ne bih mogao biti dobar pravnik. Prvo, kao sudija bio bih ponekad prisiljen da osudim i pravog. Kao advokat morao bih da branim i krive. A da odem u nekakvu pravnu administraciju, to nije bilo za mene. Ja se ne mogu zalijepiti za stolicu vise od dvadeset minuta, osim kad pisem.
Onda sam se okrenuo knjizevnosti. Volio sam je uvijek. Kroz osnovnu skolu u Bosanskom Petrovcu mnogo godina kada sam otisao, bila je moja Senka, divna moja nastavnica. Ona je petnaest godina poslije moga odlaska iz Bosanskog Petrovca nosila u razrede i citala neke moje lektire. I ona me osokolila da se okrenem...
Onda, vjerovatno, ja sam iz generacije koja je rasla poslije jednog rata, bez oceva. Bez djedova sam rastao, bez oba djeda, bez ijedne bake. Probudi se nesto meko u nama. Budemo placni. Otuda nekakva moja prevelika osjetljivost. Da sam u zivotu radio glavom, koliko sam radio srcem, puno bih bolje prosao.
Kazu, jedna onako malo tvrdja izreka, da emotivca treba ubiti cim se rodi, da ne bi zagorcavao zivot ni sebi ni drugima.
Pa, slazem se, potpuno. Ne znam. Sta ja znam? Bio sam ranjiv. Ponekad sam imao osjecaj da hodam okolo bez oklopa. I bio sam krvav, crven i ranjiv. Hiljadu puta sam htio pobjeci iz sopstvene koze. Ali opet me bio strah da kad odem, uvalice se neko, pa necu imati mjesta ni u ovoj, koja kakva je takva je, bila je moja. A ja se svoga srca ne stidim. Ono je meni citav moj zivot iskakalo na usta. Ja se ne stidim svoga srca.
Stalno govorite u proslom vremenu. Kao da nema neke veze izmedju onog zivota i ovog kojeg sada zivite. Govorite o sebi u proslom vremenu, a vrlo malo u sadasnjem.
Bio u Mostaru slikar Karla Fanderivera. Stanovao u komsiluku kod moga Ice na Bulevaru. Sve je to sruseno sada, oplakao sam kada sam prosao tu noc Bulevarom, prvi dolazak u Mostar. Jednoga dana idemo Ico i ja kod Karleta. Karleto je imao 90 godina, bozanstven akvarelista. I ulazimo i idemo kroz jednu dugu stazu kraj procvjetalih tresanja, vidimo tamo pred vratima kuce, on slika. I u jednom trenutku kad nas je primjetio, uze onu sliku i pomaknu je. Ja dolazim i kazem: A slikate jos cika Karlo, slikate. A on kaze: Tempi pasati, moj Maricu, tempi, pasati. Prosla vremena.
Mene pitaju: Kako ti zivis u Engleskoj? Ja u Engleskoj ne zivim, ja ondje umirem. Ja sam zivio dolje. Sve sto sam zivio, ja sam zivio dolje. Cak i ovih sada trinaest dana sto sam bio dolje sam zivio sa ostatkom mojih prijatelja. Mnogo ih je po grobljima. Mnogo ima brata Sveda.
Ja imam svoga prijatelja Mugdima. Najbolji moj prijatelj Mugdim Karabeg je Amerikanac, moj Niho Beribak je Norvezanin. Da ne pominjem. Osjecam se ponekad kao Ujedinjene nacije, a ne kao covjek. Prvo sam dosao u nekim godinama kad je bilo kasno za bilo sta pocinjati. Ja sam dosao u stvari ovdje zbog Azre i Milene, zbog supruge i kcerke. Mila je tada imala 10-11. Meni kad se sve skontalo u Mostaru, kad osjetim da nikom ne pripadam, ja sam ostao dolje kao neki djeciji konzul.
A onda jednog jutra, jedni sa radija tamo govore sa one obale kako sam ja postao ustaski saradnik i da ja spasavam muslimansku i hrvatsku djecu. Nakon pola sata dodje neki idiot koji sav pod nekakvim "U" pa mi stavi neki Uzi na celo, pa kaze: Drug i Srbin i Jugoslaven, Miso Maric, ja imam jedan metak za tebe. Odjednom ne pripadam nikom, a ja sam htio da pripadam svima. Ja sam zbilja htio da pripadam svima. Za mene je Jugoslavija bila to da volim sve i da svi mene vole. I ja sam ostao na tome. Ja sam volio sve postene. I volim i danas sve postene igrarije. I danas kada govorim, ne mogu nikada reci: narod negdje uradio ovo ili ono.
Miso Maric iz Mostara, ja cu reci...
Uh, bravo, toplije mi je tamo.
... je nakon devet godina, ako se ne varam, prvi put bio u Mostaru ponovo, je li tako? Ovoga ljeta.
|
|
| 08-10-2003 17:45 |
|
Kise
Gost
|
|
Jesam. Ovoga ljeta, u julu sam bio u Mostaru. I moji su bili dolje.
Prvo da ti kazem, Mostarci kazu da nikoga... Dolaze ljudi, vracaju se... Izgledace malo da se hvalim, ali Mostarci to kazu, da niko nije dozivio takav docek kakav sam ja dozivio u Mostaru. Jedne veceri smo osvanuli ondje preko puta Bristola. Moj prijatelj Emir Balic, Iza Lampa, Kristo Vujovic, mali Skiba... I tako, sjedili smo i negdje do pola noci, do jedan sat mozda, pricali smo o nesreci i tugama uz srusenu Santicevu i sprzen Bulevar. I onda u jednom trenutku ujutru smo krenuli da pricamo o birvaktilu. O jednom Mostaru u kojem smo mi zivjeli. I onda smo se rastajali. Ja sam odjednom okrenuo, spavao sam u Bristolu. Ja sam okrenuo gore uzbrdo, pa cu kraj Jagnjeta, pa cu bivsim Lenjinovim, pa cu tamo u svoju, Drapsinovu kraj Radobolje, ja idem kuci. Ja sam odjednom... Kaze Emir: Gdje ces? Idem kuci. Pa shvatim. Gospode boze, pa ja sam okrenuo putem od prije petnaest ili deset-dvanaest godina.
Imam osjecaj da jedan dio mene iz toga Mostar nikad nije otisao. To ti govorim bez imalo patosa, govorim ti hercom, kardijalno ti kazem, da iz toga Mostara jedan dio mene nikada nije otisao. Jedan dio mene ce ostati zauvijek i umrijece dolje u tom Mostaru zajedno sa mnom.
Sta ja znam. Ja ne bih otisao. Medjutim, kada sam osjetio da ja vise nista ne mogu pomoci. I kad sam se sjetio da sam ja rastao bez oca, a za mene je ocinstvo bilo trstika kad udaris&znas ono, kod nas u Bosni, pa i u Hercegovini, kad se posije grah, poslije kad ga rasadis, onda moras udariti jedan prut, da bi se on uz onaj prut drzao, tu trstiku. E, to sam ja osjecao, da je otac kojeg ja nisam upamtio. Onda sam svojoj kcerci htio dati to sto ja nisam imao. Da bi se ona uz mene podigla i prezivjela sva nevremena. I ona je sjajan student. Sad je zavrsna godina na Eksterskom univerzitetu. Student je generacije.
A sta studira kcerka?
Studira psihologiju. Ja nisam imao nikakvog uticaja na to sta ce ona studirati. Ja bih volio da se bavila mojim poslom. Medjutim, ona se odlucila za psihologiju. Nazalost, ja nisam mogao uticati na nju. I ne treba uopste uticati na djecu i soliti im pamet sta ce odabrati da rade u zivotu. Da se razumijemo, ja ne bjezim od toga. Ja se jos uvijek osjecam kao posljednji, hajde da kazem SKOJ-evac vodonosa. Ali ne u onome smislu. Ja sam antifasista po ubjedjenju, ja sam toliko pretrpio fasista. Samo jednu stvar znam: ja prihvatam da je u partizanskom - koji su popljuvali, porusili su spomenike, nisam mogao otici da vidim te partizanske spomenike u Mostaru - zitu bilo kukolja, ali tvrdim da u cetnicko-ustaskom ili ustasko-cetnickom kukolju nije bilo zita da se gladna kokos nakljuca. To tvrdim i danas.
Pa valjda su, Miso, svi normalni ljudi danas antifasisti?
Pa, ne znam& Ja u prvom redu ne mogu za sebe tvrditi da sam normalan. Kako ostati normalan? Da su me zasipali sitnim cvijecem andaluzijskim kao mlade spanske nevjeste negdje u Estramaduri ili u Andaluziji pred crkvom pred vjencanje, a ne granatama 122 ili 155 mm, nisam siguran da bih ostao normalan. Ja sam godinama do nedavno sva svoja pisma, koja sam pisao svojim dragim prijateljima po svijetu, potpisivao kao pisma sa onog svijeta. Jedan dio mene je nepovratno umro. Ja nisam kompletan. Ja nisam cijeli Miso. Ja dugo nisam mogao napisati stiha.
Ja sam jedino u ratu kad sam cuo Dinu Merlina da je zapjevao: "Kako si Miso kao si brate", odgovorio na to, u stvari poceo odgovarati, nisam ni zavrsio, jer sam bio u Splitu, u nekoj bascevskoj kuci, rasplakao sam se i onda sam poceo odgovarati na to, pa su me onda zovnuli i rekli da ima sesnaest tona mlijeka u prahu za Mostar na aerodromu. Onda sam je otisao na aerodrom, prekinuo to pisati, da bih donio mlijeko u prahu, tu noc su po drugi put opljackali stadion...
Jeste li ikad zavrsili odgovor Dini Merlinu?
Nisam, ali ostale su te tri strofe koje su mi jako drage. To je ostalo.
Da li ih znate?
Mislim da znam.
"Pjevas mi Mostar, Dino brate
sa mojim srcem u duetu
i Vaha i Emir ponekad svrate
pa zbog vas nisam sam na svijetu.
Kako mi Davor, Moke kako?
Da li ko i ja sjede u dusi
zadnje sam suze za Sibom plak'o
kad kod vas rokne i mene srusi.
A o Mostaru sta ti reci?
Zoblje nas sunce, smrt nas zoblje
samo ce Neretva zauvijek teci
i Liska park je zauvijek groblje."
I zao mi je da nisam uspio to doturiti Dini, da mu se zahvalim za tu ljudsku brigu sto me je trazio pjesmom. Volio bih da slusa ovu emisiju, da je cuo i da mu kazem hvala. Drago mi je da budete most izmedju mene i Dine Merlina.
|
|
| 08-10-2003 17:48 |
|
Kise
Gost
|
|
Kad sam svojevremeno, prije dva mjeseca, prolazila dolinom Neretve, ostala mi je upecatljiva jedna slika: Starog mosta nema, a most onaj Titov, koji je srusen, ustvari spomenik revolucije, jos uvijek stoji isto onako srusen.
Sta da ti kazem. Ako je iko u Mostaru vezan za most, onda je Emir Balic, evo sad je i na postanskoj marci. Isao sam kod majke njegove, 90 godina ima, da mi napravi kahvu, kao nekada. Pa hoce Dzenana, Emirova supruga, da napravi. A ona kaze: Neces ti, ja cu Misi napraviti kahvu. Pa sjedim s Emirom, a tamo stoji jedna proteza i radovi su u toku... Ali taj most, ja ga jos uvijek osjecam, ja taj most nosim u sebi. Kad god ga se sjecam, ja ga se ne sjecam kao proteze. Ja ga se sjecam velicanstvenog i prelijepog nad vodom, dostojanstvenog. U Mostaru su tri sjecanja moja na Mostar koja su dostojanstvo: most, platani, koji su aristokrate medju mostarskom florom, i Skender Kulenovic u vecernjim setnjama na Rondou. Ne zbog toga sto je Petrovcan, nego zbog toga sto je bio Skender. Cujem da su mu tamo rusili spomenike u Krajiskoj, gdje sam ja. Ja sam pokusao, ja nemam te snage da napisem odbranu mog nesretnog krajiskog bosnjackog naroda ili bilo kojeg drugog naroda, kao sto je Skender uspio izgrcati tugu nad onim sto se meni dogodilo u onome ratu. Ako se nadje pjesnik koji bi imao tu snagu, pa da napise to, to ce biti isto kao da je Vili Brant... Ono kao sto se Vili Brant otisao pokloniti.
U Poljskoj.
Je li me razumijes?
Da.
E, tako mislim. Napisala je Vera knjigu o Skenderu i tamo ima i mojih sjecanja. I drago mi je, u jednom trenutku, Vera kaze: Ako hocete da donesete pravi sud o Skenderu, onda se vratite na ono sto je rekao Miso Maric. I toliko sam ponosan zbog toga.
Za vrijeme boravka u Mostaru, nakon dugog vremena, u pripremama za ovaj razgovor, to ste mi ispricali, pitali su vas prijatelji: kako si, kako zivis i kad se vracas? Je li tako?
To je ono tradicionalno u Mostaru. Kad si dosao? Ja kazem. Onda pita: kako si? Ja posteno kazem da sam uzbudjen, bio sam cak na infuzijama. Onda pitaju: kako si inace? E, to "kako si inace" ja nikad nisam znao sta odgovoriti na to. Na kraju pitaju: kad ides? I kad su me pitali kad idem, odjednom je iz mene pokuljao neki uzasan bunt. Jer govorio sam: ovaj put ja idem onda kad se meni bude islo, a ne kad mi neka nacionalna frustrirana budaletina udari nogu u dupe i potjera me iz mog grada. A kad kazem mog grada, ja to ne govorim sto sam ja prisvojio taj grad, nego sto je taj grad usvojio mene.
I s tim u vezi, Miso, hocete li se vratiti u Mostar?
Gdje?
U Mostar.
Imas li ikakvo lakse pitanje?
Pa mozda vi...
I nemoj mi govoriti vi, molim te! Da ti kazem nesto, u Mostar mojih sjecanja&
Pa dobro, tamo si zauvijek.
Tamo sam ja... Ali ovaj Miso Maric, ja sam vec vreca kostiju koja se lomata okolo. Ja bih se i vratio, postoji tu sada hiljadu nekih stvari. Prvo, Milena, ja zelim da do kraja svoga zivota budem blizu, da se grijem toplinom ljubavi koju osjecam i koju kcerka nosi, i da sam pored Azre. To je jedna stvar. Druga stvar, sta da ja radim sada dolje? Dosli su neki mladi ljudi koji rade neke poslove koje sam ja radio. Nije vise vazno ko, sta i kako radi. Sta da radim dolje? Mene pitaju kad sam dosao: jesi li dobio kljuceve? Jesam Bristol, soba 204. Pa da. Ja nemam stana. Ljudi su dobronamjerni. Nema Mostarca koji meni nije ponudio da dodjem kod njega, od kojih su mnogi pogubili stanove na desnoj obali. Nalaze se na lijevoj obali. I mnogi od njih su mi nudili svoje, da dodjem kod njih, kod Emira Balica, preko Serdarevica, Zlatka, nema ko nije.
Meni se dogodi da dodje profesorica, Amira Voljevica, koja vodi Mostarski hor i da mi pred sedam svjedoka tamo nudi komad svoje zemlje u Blagaju, da ja napravim tamo sebi vikendicu, da ce ona to meni pokloniti, da ja budem tu prisutan. Ali ja vise nisam upotrebljiv. Rok upotrebe je istekao ili polako istice. Ne znam kome trebam.
Cime mozes puniti baterije? Da li uopste zelis to raditi?
Ja bih volio, imam jos uvijek dolje prijatelje. Mada je mojih Mostaraca dobar dio po Americi, po Njemackoj, po Norveskoj, Svedskoj. Dobar dio je na Sutlini, na Haremu, na Markalama, po mostarskim grobljima. A dobar dio ih je jos uvijek dolje. Ima ih dolje. Ja sam toliko sretan. Ja ovdje, recimo, imam par sjajnih prijatelja. Ovdje je, cudom nekim, doselio se iz Londona Nebojsa Bato Tomasevic, osnivac YUTEL-a. Covjek koji je pobjegao od Slobodana Milosevica, covjek koji je predsednik izdavaca te cuvene Motovunske grupe, jedne od najjacih izdavackih grupa, koji je autor monografije svjetske naive. On je ovdje, pa se druzim s njim. I to mi je bozanstveno.
Medjutim, dok Bato nije dosao, nema nasih ljudi. To izbjeglica sto ima, mi smo se okupljali na posti. Tamo primas neku socijalu, tamo ides, saljes pisma, poneki paketic kad dobijes, neki peni, ili neku funtu saljes punici ili svastici i njenoj djeci. Ja odjednom shvatim da je nama posta postala glavna zivotna institucija. Pa ne moze meni posta zamijeniti moj Rondo koji je bio centar svijeta. U kojem sam na jutarnjim kafama sjedio sa Zukom svojim, sa Icom, sa Skenderom. Koji je bio moja vizitna soba. Taj Rondo je bio. Tamo sam docekivao prijatelje iz svijeta. Od Vlade Dijaka, koji je dolazio nekim cirinim vozovima, pa poslije nekim brzim vozovima, do Enke Mehmedbasica, Kemala Montena, Zdravka Colica, Vajte moga, prekrasnog mog naroda i jos iz dalje, iz Beograda, Ljubljane, Zagreba i od svukud na tome Rondou. Ne moze meni posta biti Rondo. Je li me razumijes?
...
To je to. To je to, znas.
|
|
| 08-10-2003 17:51 |
|
Kise
Gost
|
|
Jako je lijepo razgovarati s tobom. Mada ostavljas potezak trag ljudima koji su takodje emotivci.
Ja sam danas dobro raspolozen, jer ovdje ima sunca. Pokusavam da odgovaram na pitanja. Ti mene vodis kroz ovaj razgovor. Ja bih bio sretniji kad bi u ovome sto govorim bilo vise radosti. Ali ja nemam dobrog razloga da se nesto posebno radujem. I nekada su voljeli sa mnom razgovarati. Bio sam cesto po nekakvim emisijama, na Radiju Sarajevo sam ucestvovao, i bio sam vedriji puno. Uvijek je bilo neke sjete. U svemu sto sam radio bilo je neke sjete. Ja nisam znao napisati vesele pjesme. Ja sam napisao Kemici Montenu, dosao je u Mostar, vidjeli smo se, recimo pedeset ili sezdeset pjesama. Sve su one na neki nacin tuzne. Ne znam zasto je to. Ja znam da nas narod voli tugu. Ja u Mostaru se sjecam da sam dosao 60. godine, igrao u kinu Mama Huanita, gdje igra Prodavacica ljubicica. Onda se Mostarke sretnu i kaze: moja, jesi li isla gledati Prodavacicu ljubicica? Kaze ova: nisam. Kako neces, moja, mi smo do sada isle sedam puta, idemo i svi placemo.
Nas narod ide u kino, u bioskop, oni idu da placu, covjece. Nas narod voli tuge. Pa ja kazem: boze moj, ja nikad nisam uspio biti tako lijepo sretan, kao sto sam uspijevao biti lijepo nesretan. Valjda je to kod nas dolje s tih prostora neki djavo. Ja ne znam je li to zbog sunca ili zbog cega, ja ne znam. Mi smo golubije duse. Mehke duse, meke, kako hoces. Golubije sto bi rekao Branko Copic. Meni je zao sto ovo nedeljno prijepodne& Davno, davno sam pisao spicu, i u ratu je jos bila, za Radio Sarajevo, za emisiju Subotom uvece. Secam se i sad toga teksta: Subotom uvece po voznom redu, stize u subotu nikad u srijedu, i ima samo jednu zelju: da vedri svanete u svoju nedjelju. I sad ako su ljudi vedri svanuli, a ja sam ovakav kakav jesam, a ja ne mogu biti drugaciji nego sto jesam, to je to sto me pitas, onda meni je jako zao, ja se izvinjavam.
Odmah da ti kazem, nikad nisam bio vjernik. Ja sam bio volterovac, recimo. Ako ne postoji treba ga izmisliti. Pa se sjetim, Janusa Panoniusa Cesnickog, pjesnika koji je lutao bosanskim sumama prije 500 i nesto godina. Koji kaze: u boga ko vjeruje, pjesnikom ne moze biti. Ja nisam protiv vjerovanja. Ali ja jednostavno nemam ugradjen prijemnik za to. Ja postujem ljude koji vjeruju. Cak im i zavidim. Medjutim, sad odjednom kako su ove godine dosle i nakon svega sto se dogodilo, odjednom zelim da vjerujem u nesto, da tamo ima neki preko Modre rijeke, sto bi rekao Mak, da ima neki svijet. I kad ja tamo dodjem, da ja nadjem svu svoju divnu, dragu raju, od Mike Antica do moga kuma Ice Voljevice, do Dzanija Salkovica, do Mehe Sefica, do Mire Bruka. Pa da se druzimo ko nekada. Skendera, Zuke, sta ja znam. Bilo bi mi uzasno naporno da razmisljam, jer ja bih sada morao sve da pricam sta je bilo poslije njih. Vjerovatno nemaju informacije, nemaju Slobodnu Evropu. Pa da im pricam to. Ali bih volio to.
Mozda tamo u tom nekom, da ga ima, u drugom svijetu bi bio i Stari mostarski most.
On bi morao biti.
I tamo biste se vi mogli ponovo naci.
Od svih ljudskih gradjevina, ja sam se uvijek najvise druzio, divio mostovima, zaljubljen bio u mostove, a medju svim tu noc sam zapisao, na mjestu odlaska sam zapisao, da sam to dozivio kao gubitak, uporedbe radi, kao da je to bio smrtni slucaj u mojoj porodici. Ja sam ponekad htio da budem most. Ozbiljno sam htio da budem most tako negdje medju ljudima i preko voda. Ja sam u Mostaru recimo pribavljao prijatelja. Citav svoj zivot ja sam u Mostaru pribavljao prijatelje. Ja nikada nisam htio povesti svoje prijatelje u Mostaru u ulicu koja nija ociscena, da im ne bih pokvario utisak. Pa je Antic zato uvijek govorio: ja nisam imao prilike da odaberem grad u kojem cu se roditi, pa sam se rodio u Novom Sadu, ali ako mogu da odaberem grad u kojem cu umrijeti, onda bih volio da umerem u Mostaru. Pa su ga onda jednom pitali u bolnici, bio je za neki 29. novembar, jedan od njegovih delirijuma, pa su ga pitali: a sta je u stvari za vas Mostar? On je izgovorio, i na to sam posebno ponosan, da je za njega Mostar - Miso Maric.
Meni veceg odlikovanja u zivotu niko nije mogao dati od toga sto je Antic rekao, kad me je poistovjetio sa tim Mostarom. Ja se svoga Bosanskog Petrovca nikad nisam odrekao - Mostar i Bosanski Petrovac, to su dva najveca grada na nekakvoj mojoj kardijalnoj karti.
P.S. citav gornji intervju sa Misom Maricem mozete naci na linku:
http://www.danas.org/programi/magazin/jut27/2001/08/20010819132926.asp
|
|
| 08-10-2003 17:53 |
|
Kise
Gost
|
|
| Nova knjiga Mise Marica u pripremi |
|
Dusan Bajevic finansira knjigu Mise Marica
Mostarski novinar Miso Maric priprema knjigu o cuvenim mostarskim ljubavima koja ce izaci naredne godine, kada je i stogodisnjica nastanka cuvene Emine
Slavni mostarski pjesnik i novinar Miso Maric priprema knjigu o poznatim mostarskim ljubavima koju ce finansirati legendarni centarfor Veleza Dusko Bajevic.
Maric je knjigu poceo pisati u Velikoj Britaniji jos u proljece 1993. ali je ideju uoblicio tek prije koji mjesec, kada mu je knjizevnik Pero Zubac poslao fotokopije davnog feljtona Razglednice iz mostarskih proljeca, u kojem je Maric pisao o ljubavima Mostara. Maric kaze da su mostarske ljubavi konzervirane u pjesmama neogranicenog roka trajanja, poput Santicevih Sto te nema, Jedna suza, Emina, Osmanove DJaurko mila, Perine Mostarske kise... - Te rijesim da ih desifrujem, romansiram ono sto je prethodilo stihovima. U ime ljubavi i u ime Mostara. Basce mirisne u kojoj zerdelije i ljubavi, kao nigdje drugo, tako rano i tako slatko dozrijevaju. Koji je grad djevojackog, cudesno merhametli srca.
Odusevljen ovom idejom, Dusan Bajevic je pristao da finansira knjigu, pa ce ona izaci vec pocetkom naredne godine. Maric narednu godinu obiljezava kao godisnjicu najvece i najslavnije mostarske ljubavi jer ce biti zaokruzeno cijelo stoljece od nastanka najcuvenije pjesme Mostara, Emine...
- Otud bih, najradije, Mostarkama, Mostarcima i Zaljubljenim u Ljubav pozelio sretnu Emininu i Aleksinu, 1903. godinu!
Nema veze sto je stara, bila je lijepa godina - porucuje Maric.
|
|
| 08-10-2003 17:55 |
|
Kise
Gost
|
|
Meni najdrazi njegov clanak, napisan povodom rusenja Starog Mosta
U utorak 9. novembra 1993. zadesio me smrtni slucaj u porodici. Do kasno u noc zvonio je telefon. Sa izrazima saucesca javljali su se prijatelji i znanci iz daleka. Sutradan su, po novinama, osvanule osmrtnice sa fotografijom. Na toj fotografiji, uprkos bremenu godina, djelovase mladoliko i dobrodrzece. Jos mu nije bilo vrijeme umirati. Kad odlaze oni koje volimo, uvijek je prerano, a kad umru naprasno, neprirodno, bol zajeca dublje, zesce i trajnije.
Nad zelenim, kao zdrijebe nestasnim, a kao zivot vjecnim vodama, u dubokoj starosti, mucki i sramotno izmasakriran je najuvazeniji i najvremesniji Mostarac. Na mjestu gdje se rodio i prozivio 427 dostojanstvenih i vitkih godina, ljubujuci sa rijekom, i drugujuci sa ljudima. Prvo ga lani, s ljetom, ranili neplivaci s lijeve obale, a dokusurili, isto tako, neplivaci, s desne strane. Sviraci gusli i pjevaci gangi, svijet mracan, zao i nesviknut niti mostovima, niti rijekama, niti gradovima, od kojih je uvijek zazirao, a kad se steknu uslovi pljackao i potom rusio i palio, ne bi li zatro trag.
Nikad se Pariz po Ajfelovom tornju zaljubljenom u nebo, niti Rim po kupolama Crkve Svetog Petra na koje nebo prilegne da se odmori, niti London po Big Benu koji otkucava koliko nam je vremena ostalo i upozorava na prolaznost, niti se ijedan grad poistovjecivao i prepoznavao po nekoj ljudskoj gradjevini kao Mostar po mostu kojeg su odnekud zvali Stari. A ponasao se mladalackije i djelovao svjezije od svih ostalih mostova Mostara. Po srodstvu im bijase brat, a po godinama im je mogao biti cukun - cukun djed. Svu su mladju bracu smakli prije njega, na kucnom pragu, pred ocima onih, koji su ga najvise voljeli. Ispratio ih je sa tugom, velika je pravda, a mala utjeha sto pocivaju zajedno u vodama Neretve. Tako ce zauvijek ostati u zagrljaju jedine koju su kroz zivot voljeli. Mostovi su najvjerniji ljubavnici pod beskrajnom kapom nebeskom.
Mostovi se, inace, grade kako covjek ne bi morao naokolo. Da preprijeci, da mu je blize tamo gdje mu se hoce. S mostovima, obale se rukuju i orodjuju. Mostovi su okamenjene duse pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna gradjevina, sto je covjek s pamecu i dusom smisli nema toliko duse kao most. I nijedna, covjeku i zavicaju nije tako privrzena kao most. Mostovi od svih gradevina nose najvise ljudskog u sebi. Most je najblizi covjekov rodjak. A opet, ne bi mosta slicnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i pocesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesecevom luku sto se ogleda u vodama Neretve, dok je noc tiha, a mjesecina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili zeljeznim korijenima, pricvrscuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:
Ovaj je Most sagradjen kao luk duge.
Ima li mu slicna u svijetu, Boze moj?
Tako je upisano na prvom kamenu polozenom u temelje 1557. god. Donio je taj most, u glavi i u srcu, Hajrudin neimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po dusi. Nosio ga je jos iz rodne Persije. Prevalio je sa njim besputna kopna i bezdana mora, nazuljio noge na planinama, okvasio po rijekama. A tek je tu, izmedju stjenovitih obronaka brda Hum i planine Velez, nad plahovitom i tajnovitom vodom kakvu nikada prije nije vidio, odlucio da san sazda. Zato most nije samo klesana krecnjaka, tenelije, raspjevan nad Neretvom. Vise pjesma nego most.
Vece prije nego sto ce se most osloboditi skela i svecano uruciti gradjanima, te 1566. god. graditelj Hajrudin krisom, i nepovratno odlazi iz grada. Most nikada nece vidjeti. Da li se preplasio susreta sa sopstvenom ljepotom, ili iz straha da se njegov previsoko i previtko okamenjen san ne surva u rijeku, ili je pak bio ljubomoran na djelo koje ce ga nadzivjeti, ne zna se. Svi oni koji su most kasnije vidjali ostajali su zacudjeni i zadivljeni pred njegovom carolijom. Pjesnici ga pjevali, pripovjedaci pripovijedali, slikari slikali, a obican narod, ko obican narod, hodao preko njega. Prvi pisani zapis o mostu ostavio je hodoljubac i putopisac, Evlija Celebija. Veli:
Eto, neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob Boziji, Evlija, vidio i presao sesnaest carevina, ali tako visokog mosta nisam vidio. On je prebacen sa jedne na drugu stijenu koje se dizu u nebo.
Divit ce mu se i putnici namjernici kroz vijekove. U proslom, putopisci, Bozur i Somet, a vijek prije njih, na putu za Istok, zastace pred mostom Francuz Pule i zapisati:
Njegova je konstrukcija smjelija i sira od mosta Rialto u Veneciji, iako most u Veneciji smatraju pravim cudom .
Piscu ovih redova, iz antologije mostovlja, ta dva leze na dusi, a nobelovac Ivo Andric zamocice pero u kao mastilo tamne vode nocne Neretve i literarno mu se pokloniti.
Oko Mosta okuplja se narod i narasta grad. Most je mladji od svog grada. Pod imenom Mostar, grad se prvi put pominje 1. juna 1474. godine na sjednici Vijeca umoljenih Dubrovacke Republike, gdje se raspravlja kako darovati mostarskog subasu, Skendera. Ne zna se kako su Dubrovcani darivali subasu, ali se zna da je grad dobio ime po cuvarima prvog mosta, drvenog, mostarima. Ne zna se tacno ime koje je Hajrudinov most nosio u mladosti, ali se tacno zna da se star nije rodio.
Kroz istoriju, most je bio velika matura mostarskih mladica na kojem se polagao ispit zrelosti. Djecaci, kojima se uvijek zuri da odrastu, otiskivali bi se sa luka mosta prema vodi. Nakon tri-cetiri sekunde strmoglava, opasna leta, isplivali bi na obale, kao odrasli. A skakale su sa mosta, bjezeci od zivota i nesretnih ljubavi, Mostarke mlade, naivne i prelijepe. U zimu su, s juga, od Dubrovnika i Makarske, stizali galebovi. Kruzili bi okolo i ispod mosta, a sirotinjska djeca dijelila su im hljeb. Nemirni galebovi nad vodom, kao da se obale grudvaju. Odlazili bi kada pocne behar. Ako su galebovi pod tim mostom sjevernim, pronalazili jug, onda je Stari most u Mostaru bio najjuzniji most Evrope. Bioloskim busolama galebova vjerujem vise nego nego svim kartopiscima, koji su Mostar po mapama, ucrtavali sjevernije od Dubrovnika i Makarske.
Eto, toga mosta vise nema. Ubijen nad vodom, prezivio u ljudima. I sta sada ciniti? Niti mi se pisalo, niti ove redove treba iscitavati "IN MEMORIAM". Mada su Mostarci znali reci: "Ne daj Boze, da se ovom mostu sta dogodi. Izgradili bi jos ljepsi i stariji". Tako lijep i tako star most, nikada vise ne mozemo napraviti. Ali mozemo i moramo, kad se ludilo stisa, ludjacima navuci odgovarajuce kosulje skrojene od nacionalistickih zastava, a stvarnim vlasnicima Mostara, gradjanima, vratiti zlatne kljuceve, Mostu podici spomenik. Spomenik koji ce svojom dobrotom, vitkoscu i dostojanstvom biti potpuno nalik onom kome se podize. Ozidati ga od bijela tesana kamena zvanog tenelija, kao sonet nad vodom. Starom mostu kao znak ljubavi, zahvalnosti i vjecnog sjecanja, a ljudima i neljudima kao opomenu, valja podici mlad most. Da ga probudjena svijest covjecanstva cuva dok odraste, ojaca, ali i kroz citav zivot kasniji. Pa i kad ostari. Narocito kad ostari. Tako ce vjerujem i biti najpravednije.
adresirano:
SVIM MRTVIM I PREZIVJELIM MOSTARCIMA UZIDANIM U NJEGOVE TEMELJE, SVIM PRIJATELJIMA MOSTARA I PRIJATELJIMA MOSTOVA KOJI ME ZNAJU CUTI.
U POSMRTNU PRAZNINU NAD NERETVOM,
GDJE JE BIO JEDAN MOST.
|
|
| 08-10-2003 18:01 |
|
Kise
Gost
|
|
Druzih se u Mostaru, kasnije po Blacama, s neobicnim covjekom. Zvao se Ante Hercig. Po obrazovanju je bio neuropsihijatar, po naravi dobrocudan, drag cudak. Pronasao me kao treceg za preferans. Mostarci nisu marili za pref. Zandara, tablica ma nje i vise, snapsa, anjca, razvlake, poklape... A nema igre iznad tavle...
Hercig je imao sina, posinka, suprugu, psa, izdnrdani Mercedes, veliku biblioteku i kolekeciju singlova i LP-ija.
Sin Caco je posao u Gimnaziju, posinak Miso u Canadu, a mi smo, s Milom Vojvodicem, ekspertom za veterinu i vino, udarali kontre i rekontre na IV spratu, uz staro korzo, prekoputa "Jagnjeta". Suprugu, Olgu, je persirao i zvao Gospodjom, pas je bio plemenit, njega je zvao fon Burko, a iznad televizora, stajao je natpis : "U ovoj se kuci ne psuje".
Ante je tocio Blatinu iz demizone, motao skiju: pola u cat pola na tepih, a cim bi se sjelo za stol narucivao:
"Gospodjo Olga, hocete li nam isprigati malo ribe, da meznemo..." Nakon pet minuta, posto riba nije bila na stolu, govorio je: "Gospodjo Olga, jebem ti Gospu, hoce li ta riba?"...
Hercigova biblioteka bila je neobicna. Samo X romani na njemackom i Sekspir u originalu.
Hercigova kolekcija ploca bila je jedinstvena. Samo Franky Lane i nista drugo. Sve sto je ikad Franki bacio na plastiku, Hercig je imao. Frenky je bio obavezna muzicka podloga svih americkih melodrama, kaubojaca i nasih kartaskih sijela. Kasnije mi Siba Krvavac govorio: "Kad gledam kakav americki vestern na TV-u pa ako je muziku komponovao Dimitri Tiomkin ili pjeva Frenki Lejn, mogu ici da se brijem, svaki kadar vidim, nista necu propustiti".
Ante Hercig se prekvalifikovao u ribara, pa umro, Siba je moj najveci neprebol u ratu, Tiomkinu je ispalo pero, Frankiju mikrofon. Kad neko u Vranju umre govorilo se: ispala mu kasika. Meni, sem domovine, jos nista nije ispalo pa tvrdoglavo i s dragoscu cuvam sjecanja na sve njih a stalno zaboravim zamoliti Emira Balica, on sve ima, da mi snimi kasetu s Frenkijevom "Granadom" , "Dzezabel" , "Baladom o crnom zlatu"... Crno zlato tepaju nafti. Nafta, krv majcice zemlje, je crna. Krv sina majcinog je crvena...
Tu "Baladu o crnom zlatu" cujem kao tuznu i opominjucu muzicku podlogu aktuelnih politickih talasanja s ovu i s onu stranu Atlantika. Odakle je upravo sletio Toni Bler. Kod nas se mislilo da je pamet u komitetu, kod sekretara. Bler vjeruje da je u Vasingtonu, u glavi Dordza Busa. U cijim je rukama i povodac. Na kraju povodca je premijer Velike Britanije. Tako misli vecina Britanaca. Malo - malo pa ga zovu "Busov pudl". Kucence. Sto ga posebno ne uzbudjuje. I sutra ce sazvati konferenciju za stampu u Downing Street 10. i prepricati lekciju. Njegovo misljenje je Busovo, njeg ov engleski je oksfordski, neuporediv. Bus nije najbolje stao sa spelovanjem. Na govorima predsjednika USA, ostrvski ucitelji tumace osnovcima kako ne treba govoriti. I to nije jedina suplja prvog u Amera. Objavili su ovdje, da je pred posjetu Vatikanu, sasvim ozbiljno pitao: "Je li Papa katolik?"...
Neki djavo ih gura. Nesto ih strasno gura iz rata u rat. Za Njemce se mislilo da je to zao bog iz Vagnerovih opera. Ameri nemaju Vagnera. Oni imaju Tiomkina. Tiomkin je komponovao muziku za "Alamo". Udarna numera iz filma zove se "Deguelo", "Mars koljaca"... Pocinje s trubom. Svi napadi pocinju trubom, a zavrsavaju lelekom... Sjecate li se "Alama"? Citavu noc pred napad mucacosi su im svirali "Deguelo". Ujutro je meksicki general Santa Anna, s 10 hiljada vojnika napao. Skasapili su 200 Teksana. Poginuli su Jim Bowie i Davy Crockett. Volio sam Crockett-a. Imao je tako smijesnu kapu, s repom... 167 godina kasnije evo se jedan Teksasan sprema da smakne jednog Iracana... Dok se brijem, cujem "Deguelo"... Neki djavo ih gura. Nes to ih strasno gura iz rata u rat...
Ovaj rat nije objavljen, ali je poceo. Prema izvorima Pentagona, koje prezentira ovdasnja stampa, scenario je sljedeci:
Po obicaju, krenuce se s neba. Za prvih 48 sati Sadam Husein ce biti gadjan s 3000 pametnih raketa i bombi. S 5 nosaca i iz 600 aviona. Deset puta ubojitije nego 1991. Ako ga ne usicaju u prva 2 dana, nastavice istim tempom jos 5. Onda krecu kopnene snage iz Kuvajta i Turske. Dvije divizije i Marinci. Veoma opremljeni... Ako ne usicaju Sadama, nekog ce vec usicati. Uzgred usicani stvar su statistike... Nemaju nikakvih neprijateljskih namjera prema "hrabrom irackom narodu", tvrdi Bus. Radi se samo o sklanjanju Sadama i unistenju irackog oruzja za masovno unistenje. Blerov ministar odbrane, a valjda i napada, Geoff Hoon izjavljuje: "Mi smo uvijek jasno dali do znanja da zadrzavamo pravo upotrebe naseg nuklearnog oruzja u uslovima krajnje nacionalne samoodbrane". Klin se klinom, a sumnja nuklearkama izbija... Svejedno sumnja, ili zedj za crnim zlatom, irackim majkama je da pripreme crne preslice i crnu vunu...
Od 62 do 83 odsto anketiranih Britanaca, zavisno ko ih je anketirao, izrazava cudje nje kako se to Britanija moze braniti na tlu Iraka, sa ili bez UN saglasnosti. Posebno nije jasno Tony Bennu. Covjek ima iskustvo. Jedan je od rijetkih zivih pilota "Spit- fajera" za koje istorija tvrdi, a narod ne zaboravlja, da su dobili Bitku za Britaniju u II svjetskom ratu. Tony je lord koji se odrekao titule, clan Parlamenta koji se odre kao clanstva i laburista koji se nije odrekao osnovnih nacela demokratije. Tony se upravo vratio iz Iraka gdje je razgovarao sa Sadamom. Tony ne misli da je iracki li der cvjecka, ali nista bolje ne misli ni o USA predsjedniku i G.B. Prvom ministru... U otvorenom studiju Chanela 5, suceljen s troje bivsih, ratobornih kolega iz parlamentarnih klupa, od kojih mu jedna dama stalno gura pod nos Sadamovo oruzje za masovno unistenje, 77.godisnji britanski heroj se smjeska i veli: "Draga gospodjo, ne budite smijesni, pa citavom svijetu je jasno da se radi o nafti". Kad nahorozena Lady potegne pitanje demokratije u Iraku, odmahne rukom i uzvraca: "Bolje je da se pozabavimo demokratijom u nasoj zemlji gdje Prvi ministar, bez dozvole UN a protiv volje javnog mnjenja, vodi zemlju u americki rat." ... Od 200.000 telefonskih poziva, njegovo, miroljubivo vidjenje rjesenja krize kroz pregovore i institucije UN podrzalo je 91 odsto gledalaca, a duvaci u Alamo trube podjelili su ostatak...
Vecina Britanaca, vecina stanovnika ove planete nije za rat. Kome je do CNN-a u sopstvenom dvoristu, a sva je prilika da ce rata biti. Jer sudbinu rata i mira, ne samo u Iraku, odlucuje Teksasanin koji lose govori maternji jezik, nijedan drugi ne zna, a nije siguran koje je vjere Papa. Jos uvijek stenjem s dva rata za vratom, pun mi je kufer svega, dok ste nad ovim redovima, ja sam u Mostaru. Pocetkom februara definitivno se vratio otac mog drugara Ivana, a i moj drugar, Venislav Veno Dzidic u cijim je venama kolala krv sva tri nasa naroda. Fini, tihi, posteni Mostarac. Njegovim zubima mnogi su grickali hljeb nasusni. Bio je stomaoloski tehnicar, kaldrmisao narodu celjusti, rekao bi Zuko, a liske su ga zvale: "Doktore"....Sijelismo ljetos, s rajom, pred konobom u Starom gradu. Fisnulo se, pa ispricah poneku anegdotu, na nje govracun. Nije se ljutio, samo se smjeskao umorno, bolecivo. Popio je jos par gemis-ta, naslonio glavu na stol i zaspao. Od pocetka februara vjecno spava na Sutini. A ja cu, zasad, u potrazi za svojim i tudjim sjecanjima i davnim ljubavima, odsjesti u Arhivu i Muzeju Hercegovine.
Tamo, i Mostara i ljubavi, jos najvise ima...
|
|
| 08-10-2003 18:07 |
|
Kise
Gost
|
|
|
| 08-10-2003 18:09 |
|
Kise
Gost
|
|
Od prosle jeseni, malo-malo, londonski drugari hvataju mi mustuluk: "Air Bosnia od januara leti London Gatwick - Sarajevo". Triput jeftinije nego sto letih preko Zagreba, Splita i Dubrovnika. I direktno, sto mi je najvaznije. Zovem predstavnis- tvo u Londonu... Letice od februara... Boing vec rula na pisti, letice od marta... Od letila je kompletna ekipa u Londonu i Sarajevu, samo avion jos nije.Moj prijatelj, Bato Tomasevic ide u Beograd da se razduzi kucom, zbirkom slika, bibliotekom. Svim. "Sve su to barabe", kaze, "ja dolje vise necu ni u posjetu". A zove me sa sobom. Danima zove Tomo Bajevic, moj mostarski drugar, koji tamo predstavlja grc ki INTRACOM. Da proslavimo Dan oslobodjenja Mostara, a onda cemo kolima na jug. Tomo mi puno znaci. Zbog Mostara, zbog Duska, zbog srca velikog kao Himalaji, i duse meke, poetske... Predstavnik Dalmatia and Istria Travel u U.K. Korculanin, Boris Marelic, zove: "Lipi moj, nas'a sam ti jeftinu kartu za Beograd, 140OJ". Taman u pola cijene u odnosu na sve druge. Leticu za bivsi glavni grad. Tamo sam profuckao dio djecastva, tamo sam ljubio prve cure, sacuvao ponekog prijatelja... Tamo su mi Bato i Tomo, kombinacija UNHCR i majke Tereze u ovom izbjeglickom slucaju...
Slijecem na Surcin. Vidim da se Sava jos ulijeva u Dunav, a grad je, zbilja beo, pod snijegom. Tek poneki visok dimnjak cadi kao furuna. Pobjednik na Kalimegdanu, s neba, izgleda zguren i smrznut...Izgleda porazen...
Salju me na izlaz za strance. Da me viziraju. Ne primaju kartice, viziraju me, turisticki, za 10 eura, u kesu... Sav sam zivot, ustvari, samo turista...
Tomo ceka s kolima i vozacem. Vozac je Dragan Glogovac. Nakon nekoliko receni ca o putu i programu boravka, Dragan preuzima konverzaciju. Saznajem da je vozio Jolu Musu. Da je Jole, pokoj mu dusi, bio velik covjek. Da je njega, Dragana,mo bilisalo aprila 92. Pa poslalo na Romaniju. Da je zbrisao pjeske do Gacka, pa dalje. Da mu nije bilo do rata lopova. Cuvao je oca kcerkama...Sa panoa, pored puta, smje skaju nam se dva Voja. Djindjicev smijesak je njemacki, Seseljev mesnat a Kostuni cin je djelo plasticnog hirurga. Uz vojvodinu sliku ide i natpis "Seselja za predsednika". Kad se vracah, odletio je za Hag. Dnevne novine su to popratile naslovom: "Seselj ispracen u Hag uz peceno prase". Krenuo, covek, omascen prasetinom s raznja put Karlobaga i Virovitice, a zavrsio, s trbusinom punom mlade prasetine, u Hagu...
...U Novom Beogradu, sve po starom. Nove su, tu i tamo, crne vizit karte koje je ostavio NATO... Rusevine zjape, nepopravljene. Dedinje je dogradjeno...Palace s visok- im ogradama iza kojih sumnjicavo vire tv kamere. I juce je jedan upucan. Upucava ju se svakodnevno, rutinski. Postali su dosadni s upucavanjem... Odcutim, pored Kuce cvijeca. S postovanjem i sjetom...Cvijeca nema. Samo snijeg i zagrobna tisina...
Na Dedinju me ceka Bato. Njegov dnevni boravak je reprezentativna postavka svje
tske i ex Yu naive. Batinu vilu je koristio Veselin Djuranovic, dok je predsjedavao SIV-om. Spavacu u njegovoj sobi ispod jednog Lackovica i Rabuzina. Cvijetni motivi. Lackovic je crven kao krv, Rabuzin bolecivo zut...Susjedna vila, pripada Petru Gracaninu. Sjecam se generalne probe za Dan mladosti 83. Srdio se sto su vojnici is- trcali bez pusaka: "Ko je razoruzao JNA?" "Redov, Miso Maric, druze generale" kazem. "S kojim pravom?" pita. "S pravom da se ja vama ne mjesam u vojnu taktiku, a vi meni u priredbe. Ostavite oruzje za vojne parade, ovo je Dan mladosti". Iza njegovih ledja, Hamdija i Branko podizu palceve... Pitam Batu za susedstvo. "Sve su to barabe, al' ima i dosljednih, postenih". Jedan od njih dolazi da porazgovaramo. Blazo Mandic. Susretah ga kao sefa Titovog kabineta. Napisao je knjigu na tu temu. Kako je s Titom, za 40 godina, bio u 61 posjeti vani, kako su Tita primali s uvazava njem, a kako je on, 20 od tih 40, zivio u stanu od 64 kvadrata...Knjigu bi, veli, stam- pao samo u Sarajevu...Na putu ka Mostarcima nailazim kraj Arkanove vile.I Arkan je posjetio 5 -6 zemalja. Ubio ponekog, opljackao, zatvaran pa prognan. I Bosnu je posjetio. Ostale su ucvjeljene majke, sirocad, zatrvena ognjista...Titova privatna re zidencija, u odnosu na Arkanovu tvrdjavu, djeluje kao zagorska klet...Ko li Cecu tje si, u koroti?...
Festa u cast Dana oslobodjenja Mostara je na splavu "Taurun", kod Joce. Joca je jedan fini drugar, zaljubljen u Mostar i druzi se s Mostarcima. S Tomom i Dragan om dolazim prvi, Tomo je domacin. Orkestar se ustimava, stizu Mostarci. Cola, Re- ba, Djida, Sloba, Mirka, Dule, Vojkan, Zelja, Roki, Aljosa...Cola i Reba su bivsi rukometasi. Djida se tek vratio iz Mostara gdje je na Sutini sahranio oca,Venu. Sloba je presjekao vrpcu u nekoliko HVO logora, moze u metereologe. Mirka i Dule Vuci jak, blizanci, zaprtili se s 3 sanduka loze. Obrazli. Vojkan Milenkovic je prije rata bio na tv, kasnije u nemilosti. Donosi mi 2 video kasete s Mostarom. Zelja Samard- zic je rastao uz mene, lijepo smo se druzili, dvaput i svadjali...Pred rat mu napisah kako ce nam jednom doci sijede. On je pobijelio, meni se ni to ne da...Zelja je sada zvezda. Peva i govori ekavski. S nama je ijekavac. "Ja sam, Miske, dosao s Majom i tri kceri, bez iceg. Morao sam prezivjeti..." Roki je Zeljin kolega po pjesmi, a Aljosa je Vuckovic. Dalmos porijeklom, Beogradjan adresom, glumac po profesiji a Mosta rac po ljubavi...Stizu i Tomini beogradski prijatelji, narocito prijateljice. Olivera, Bi lja, Borka... Pa jos dvije dame. Jedna je Grkinja, ime nisam upamtio, od svih grckih pamtim Meline Merkuri, a druga je: Miss Balkana. Ni ostalim nista ne fali...Tiho, kr ecu muzika i loza. Ravna "Kajgusi". "Lijepe su kao Prvi majevi za vrijeme druga Tita", zakljucuje Tomo. Slazem se. Sto god je covjek stariji , zenske su sve ljepse...
Beograd vise nije onaj veseli grad moje mladosti ni prestonica moje drzave. Mnogo toga je otislo nepravedno u helac i pravedno u Hag, samo zima jednako steze i jede se bogovski, kao nekad. Na tom splavu s Mostarcima, kao da smo kod naseg Seje, u konobi, u Starom gradu, ispod koje sumi Neretva...
Jelovnik necu biljeziti. Predug je. Zalili smo ga, obilato, Zilavkom i Blatinom. Gaz- da Joca je vjeran clan HEPOK-ove partije...Nazdravljalo se. Nakon svake zdravice pjesma je bila glasnija. Trazili su, pa govorim stihove o Mostaru i Aleksi...Aljosa govori Aleksu i Radovicevu "Cvetu"... Onda je Zelja uzeo mirkofon i krenuli smo od Vardara pa do Triglava. Najvise se zadrzali uz Radobolju, koja se muti. Posjetili smo lijepe mostarske ducane, virnuli u bascu imama i hafiza, Sefica. Tamo, kcer nje gova, Emina, zalijeva cvijece...Krenu nam bururet u glavi to prelijepo djevojce mos tarsko. A valjda su Zilavka i Blatina pomalo pogurale...
Ajsik Ajsa, jabasa, konja jase ko ima...
Potom smo ponovo nazdravljali...Pa je malo dunuo onaj tihi vjetar, s Neretve... Pa onaj s Konjuh planine, pod kojim lisce pjeva zalovite pjesme...A vani, nad Savom, ledeno je arlaukala kosava i bolno se oglasila sirena s neke kasne dereglije...
Ujutro se budim, prepadnut. Lezim ispod dva buketa, kao u grobu. Sjetim se da su to Lackovic i Rabuzin iz Batine kolekcije. Da sam osvanuo plutajuci Crnim morem, nista me ne bi iznenadilo...
Vozi me Dragan u susret s prof. Dr Asimom Pecom pa s Perom Zupcem. Asim je akademik, Pero je moj brat. Stize iz Novog Sada, nakon vjecnosti, da se vidimo... Dok se vozimo Dragan mi citira beogradski grafit: "Bili smo gospoda, samo u vri jeme drugova".Duhovito i tacno...
Pijem s Asimom kafu iz fildzana i sok od sipka. Sjecamo se njegovog brata Esada, profesora pedagogije.Volio se pohrvati s djacima u Uciteljskoj, za vrijeme velikih o-
dmora. Bio je veseo i drag covjek, Eso. Asim se ne osjeca dobro. Cak mu se ni setnje
vise ne mile...Mili mu se sjecanje na rodni Ortijes. Dok govori: cini mi se taj Ortijes najljepsa planeta u svemiru...
Susret s Perom otplacem. Dosao je s Vesnom Kacanski, ljupkom damom koja se na tv bavila dzezom, a sad pise romane. Donijela mi posljednja dva. I Pera mi donio ne koliko novih zbirki, mada ih premijerno iscitam na e-mailu...Pridruzuje nam se i Dragomir Brajkovic, fini pjesnik, jos finiji drugar. Pera svaku recenicu pocinje sa: "E, moj Maricu..." U te tri rijeci ja cujem zal i bol zbog svega sto nam se desilo... Mo racu, uskoro, posvetiti citav tekst mome bratu, Peri Zupcu...Dio knjige... Mostar, uz Aleksu, niko nije ljuvenije pjevao...
Sutradan me Zelja vodi u svoj studio. Sjajan. Posljednji Zeljin CD zove se "Nostalgija". Od Kemice i Davora do Arsena i Mise Kovaca...Stare pjesme se placu...
Nakon 3 dana u zimskom Beogradu, s Tomom i Draganom krecem za Mostar...Sila
zimo s autoputa. Zvao se "Bratstva i jedinstva". Njegovo ime je ubijeno. I mnogo je ubijenih, uzgred...
Poklapa nas Radio Sabac. Emisija zelja. Dede, bake, majke, ocevi, sestre, braca, bli za i devetokoljenska rodbina zele regrutima sretan odlazak u vojsku...Potom idu pj
esme. Sve su iste, ne slusam ih. Cujem Perine stihove, iz nove poeme o Mostaru:
"Zar ja da gradu dohodim
posle tolikih leta,
da uspomene pohodim
i zaziv s minareta,
da ne donesem nista
no ovo malo straha,
hoce li ostati ista
do sake zemnog praha..."
|
|
| 08-10-2003 18:16 |
|
Kise
Gost
|
|
LAMENT NAD MOSTAROM (I dio)
Putujem od Zvornika prema Sarajevu i Danu oslobodjenja Mostara. Sve je pod sni jegom, a jos mete. Taj kraj sada zovu Republika Srpska. Sto se mene tice, vozimo se Istocnom Bosnom ciji su zimski putevi zavijani i kliski...Niko nas nije pretekao, dva autobusa i par malih kola s mukom smo mimoisli...
Uz put, na bjelini snijega, rumene se kuce zapocete od cigle, crne izgorijele, urusava
ju napustene. Sva su sela i naselja mala, a sva su groblja i haremi, preveliki. A od Zv ornika do Mostara, na sumornoj scenografiji minulog rata, malo - malo, raskosno se kocopere novi restorani i nove bogomolje. Kao da taj narod nista drugo ne radi do derneci i boga moli...
Dok milimo preko Romanije, kojom je Cica jurio, a nije dojurio cetnike,Tomo kaze:
"Da nam hoce Radovan izletiti na put, pa da uzmemo 5 miliona dolara". Poslije veli:
"Smijes se opkladiti da ce iza Ivana biti sunce?" Da sam prihvatio, zijanio bih...Sunce nije iznevjerilo, cekalo je na starom mjestu, iza tunela...
Kad se za svog vakta, sa sjevera, vracah Mostaru, docekivala me jedna srna. Od nje
je pocinjao grad. Srna je strazarila, u brdu, na stijeni, lijevo, a tabla s natpisom Mos
tar, desno. Srna je izgledala kao ziva, a bila je limena.Smislio ju je Ljubo Lovric. Lo vac u slobodno, a geolog, direktor Boksitnih rudnika u radno vrijeme. Ljubo Lovric je bio Gospodin. Nije bio rodjenjem Mostarac, ali je volio Mostar i Mostar je njega volio. S izuzetkom radnog kolege, druga Mise Brajkovica. Koji je na sastanku OO SK u "Boksitu" postavio principijelno pitanje: kako to Ljubo Lovric, moze biti dire ktor, a nije clan SK? Ne znam sta je s Gospodinom Lovricem, je li u Mostaru i je li igdje. Ali znam da je predratni svijesni drug, Miso, a poratni gospodin, Mijo sada direktor Aluminijskog kombinata...I znam da Mostar ne pocinje od srne. Mostar po cinje od ulaska u Bijelo Polje. Preko Vrapcica, pored Sutine, sve do Mostara, nesto je nazidano ili se zidje. Lutam, pogledom, preko Sutine. Tamo je moja mati i mnogo mojih milih...Mnogo toga sto voljeh kao da je u crnu zemlju propalo...Ali nije sve, ni su svi. Ceka me prijatelj, Zdravko Puvaca, s kolima, i nasa Boska Cavar s vrucom supom, junecom...
Ujutro, u "Eri", koji se tako milostivo zvao hotel "Penzionera", prvo susrecem jedn
og Sarajliju. Javih mu se uvece u 10, dosao je ujutro u 10. Sarajlija je: Kemal Mon- teno. Niko mi i nikad nije znao uglazbiti dusu, kao on. Po toj dusi, blizanci smo...Pri
ca o Branki, djeci, unucima... Kako mu nedostaje Pjevac. Kako 12. aprila ima "koncert zivota" i kako bi volio da ga otvorim pjesmom koju mu posvetih, a pocinje: "Nije zivjeti belcanto, snovi nam se rode sruse..." Nisam siguran da cu u Sarajevo. Umoran sam, jako, a volio bih. I zbog Kemice i zbog onih sto su odstojali, vjecnost mirno , nase himne o ljubavi...
...Ljubavi Mostara: Aleksine i Djikicevu, trazim u Muzeju, Arhivu i Santi
cevoj ostavstini. Lijepo me stid, a ugrijala me dobrota tih ljudi tamo. Ese Sarica, Ra tka Pejanovica, Jagode Serdarevic... Svih. Da se neko brine za cestitu buducnost, kao oni za proslost Mostara, ne bih imao brige za taj grad...Posjetih Serdarevice. Zlatko me gosti dokumentacijom i projom. Slasna je. Probah recept ovdje, ne ide. Nema br asna do s dreznickog kamena...I nema konobe do Sejine. 4-5 stolova, ambijent i sve sto uz to ide, zajedno s domacinom, kucni, topao. Docekujemo Dan oslobodjenja. U jutro su Mostarci isli poloziti vijenac svojim mrtvim. Bilo je vise mrtvih, nego zivih, na Spomeniku... A uvece smo u Cernici, u pizeriji Brace Dilberovica, Pekinog brata. Peko je davno otisao na ahiret. A i sad, kad prodjem kraj rusevina "Jagnjeta", oceku je da cu ga vidjeti kako tih i nasmijesen ispija male tuge loza. Otisao je za starijim sinom, u neprebolu... Mladji Dilberovic me potsjeca na oca, drustvo, okupljeno u cast slobodarskog datuma, potsjeca na birvaktilski Mostar. Prvo dame. Gordana, Nela, Cica, Amra... Amra vodi neke nove "Kise". Zamjeram joj sto na repertoaru nema "Mostarske majke"... Malo je plakala, kao sve zene, rekao bi Zubac... Aksel Taslaman, Sejo Saric, Nedja Andric, Sanko Tanovic, Zela, Meca, neki mlad svijet
koji prepoznajem po mama i tatama, sveprisutni Tomo. Svi su s casicama, samo je Titi s harmonikom. Opet je malo duvao vjetar s Neretve i onaj zaloviti s Konjuha. Obnovili smo cjelokupan Himzin repertoar...Do ponoca smo bili svecani i sjetni, od ponoca pijani i veseli. Malo se i teturalo, ali smo se, pred rastanak, zakleli da nece- mo skrenuti s puta...Ta noc u Cernici vratila me u Mostar kojeg vise nema...
Ujutro, u caffeu "Galerija" mog drugara Guceta Vladovica, prijatnom i udobnom po svim evropskim standardima, bistrim se espresom a druzim s Alijom Kebom, Emirom Balicem i Kosom. Sacuvali smo jedni druge. Alek je sacuvao literarni "Most" medju ljudima, Balic je svaki dan uz skele Starog, Koso vodi Dopisnistvo TV BiH... Zajednicki, cuvaju obraz grada...Guce mi poklanja Karletovu monografiju. Uradje na je besprijekorno, kako veliki maestro akvarela zasluzuje...
Nerado hodam Mostarom. Ledena bura pendreci 110 na sat, mrzne srz u kostima,
ustavlja automobile na Bulevaru. Bulevar je "linija razgranicenja". Bulevar je rasporen trbuh grada iz kojeg gangrenozno bazdi po necovjestvu... Bulevar pocinje s trga izmedju Hita i Gimnazije. Hit je opljackan pa sazgan, Gimnaziji je ukinuto A- leksino ime, a trg je sada "Spanski". Volim Spaniju Alhambre, sunca, flamenga, Se govije, gitara koje su izmislili berberi s dugim pristima, Toleda, Lorke i Pikasa... Ne volim Spaniju koja je strijeljala Frederika Garsiju, najveceg svog pjesnika u istoriji i u koju se njen najveci slikar, Pablo, ni mrtav nije htio vratiti. A ostavio joj u nasli jedje, "Gerniku", koja sada krasi Prado, a opominje covjecanstvo. Imenom Gernike, trebalo je nazvati trg. Gernika je starija mostarska sestra po stradanju i patnji. Fasizam se praksao na tom ubavom gradicu jednom, a na Mostaru, triput. Gernika i Mostar konkurisu za najvecu, krvavu mrlje na savjesti Evrope... Fasizam u Mosta ru jos nije krepao. U Splitskoj, na Desnoj, u cafeu "Hrvatska ruza", sa zida se mrgo di Poglavnik. S fasada u Centru 2, kao kame, prijeti satnija "U"... Fasizam, danas, vi se nije politicko misljenje. Fasizam je mentalno oboljenje...
Nerado hodam Mostarom. Previse je rusevina, a premalo basci. Davno pisah: ko Mo staru uzme Radobolju i basce, nocista sicanih slavuja, iscupace mu dusu. Najljepsa,
"Popovska", rodiste prvih zerdelija preko puta Rondoa, umire pod zgradurinom, ko ja jos raste. Vlasnik je bivsi celnik il docelnik, svejedno cega. U jednoj jedinoj ocjeni Mostar je nerascerecen, jedinstven: Celni i docelni su se dobrooo nadolmili u ratu. I u miru, koji to nije... Kazem vam, Mostaru je iscupana dusa...
|
|
| 08-10-2003 18:22 |
|
Kise
Gost
|
|
LAMENT NAD MOSTAROM (II dio)
Gledam novu katedralu. Lici na Spejs satl zaboden u nebo. Dal' se njenom visinom kazuje ljubav Bogu il' inat preko vode, ne znam. Znam da je prva izgradjena 1866. s natpisom: "Car stambolski mlogo dobrovoljni dade misto ugodno za gradnju uz grosa pedeset kesa". Dzamije na Lijevoj su obnovljene. Najljepsa od njih, Karadjoz-begova, iz 1557, nije. Pravoslavna crkva na brijegu, nema ni temelja. I za nju je sult an Abdul Aziz, 1873. dao odbrenje, mjesto i trehnuo 100.000 grosa... Nisam ljubitelj sultana. Citav sam zivot ljubio samo zenske i istinu...
Mostar je pred Drugi svjetski imao 14 hiljada stanovnika. Sad ima 114. Sto hiljada sto tisuca. Mostar ima dovoljno Muslimana - Bosnjaka, Hrvata, nesto Srba i ponek og Roma. Mostar nema dovoljno Mostaraca. Slusam govor na Tepi, na lijevoj, i na trznici, na desnoj. To nije onaj pjevajuci mostarski, pod uticajem dubrovstine, kako ga je cuo Krleza. To nije govor ni Hercegovine u kojem su Bartol Kasic 1604. a Vuk Karadzic 1818. nasli korijene za hrvatsku i srpsku gramatiku. To nije onaj sh, hs, obogacen i oplemenjen orijentalizmima, turcizmima. "Govor srca", da se opet opozovem na Krlezu. Definitvno nije, ziv mi majka. Ni taj govor ni te ljude ja ne poznam.
Mostaraca, vise, srecem na lijevoj. Pod onom buretinom krecu se pognuti, usporeni.
Kao da im se nigdje ne zuri, kao da nemaju gdje stici...
Mostar je, na obje strane, grad kafica i restorana. Na Desnoj nisam ulazio, al' vele da ima sasvim dobrih, europejskih. U prijeckoj carsiji izgradjeno je nekoliko novih. Ambijent je mostarski, posluga sjajna a hrana vanj taka. Iz jednog, u Santicevoj, za skoci me autor cuvenog predratnog grafita "Glumice, j..o vas Radovan". "Daj mi 20 maraka," kaze. "Nemam" velim, "sve sam sitne podijelio." "Koji si k...c radio na Za padu 10 godina?"ljutnu se...Radovan nije jedini koji misli da smo mi najureni na Za pad da bi dirincili, krvavo, a oni to spiskavali, veselo...
Nerado hodam Mostarom. Sto zbog bure sto zbog Radovana. Ali rado svratim do
prijatelja. Idem kod Ramiza Pandura. Jos uvijek kucka bakar, bozanstveno. On, Jusa Niksic, Kresa Ledic, Florijan Mickovic, Pezo Jnr., rijetki, cuvaju likovni ugl ed Mostara. Malo je pravih ostalo i malo je vrijednosti nedevalvirano. Sin Ramizov, Miro, poceo je s gitarom u "Kisama". Sad mi poklanja dva CD-a. Jedan djeciji, jedan za odrasle. Komponuje. Prezime Pandur nece se pamtiti samo po Ramizu, Edi, Rasimu, zakljucujem... I pakujem za Sarajevo... Vozice me Muharem Omanovic u drustvu s pretplatnicima "Poste", Munirom i Hasanom Taslidza, iz Flekkefjorda. Tamo je, vele, uvijek hladnije. A oni se, i u zimu, u Mostaru, ogriju...
Ostavljam grad pod suncem i burom. Pred Sutinom, trazim srnu. Ili je i nju pokup io rat, il' je, i limena, pobjegla...Il' se ocoravilo...Trazim pogledom i majcin grob na Sutini... Prenaseljena je, sada, Sutina, ne nalazim...
Odlazim tuzan. Ni materinskog ni srneceg pogleda da me isprati...
A Omer stavio CD. Stara, narodna: "Cudna jada od Mostara grada..."
Dragi moji drugari i Urednici,
Drzeci se onog dogovora s tobom, Dzevade, dok je Brancilo becario po Sarajevu, saljem 2. nastavak putopisa i fotos... Saljem na vrijeme, ako treba kratiti, volio bih da katilim ja, jednostavnije je... Na fotosu, u Mostaru, su Kemica, Tugoljubac, Tomo, Nedja, Sanko i Sejo...
Ako fotos nadje mjesta, O.K. Ako ne nadje, opet O.K. Meni je drag u porodicnomalbumu...
A sad da se obratim Brancilu. Sa zeljom da se oporavio i s nadom da nece uzeti za zlo sto cu priupitati: sto si, bolan, navalio, na te moje naslove. Odgovorno ti tvrdim da posljednja dva nisam stavio "bez neke". Ona "Balada o crnom zlatu", koja sada pocinje bivati krvava kako sam i predvidjao, nije bila o Frenki Lejnu. Ova "Zima u Beogradu", u kojoj sam s onim upucavanjima, ispisanim prije no su upucali jednog od glavnih, zbilja je bila. Mogao sam napisati "Zima mi je u Beogradu", odgovaralo bi. A znate obojica da sam parafrazirao staru Colinu, s aprilom u prestonici...
Sad sam parafrazirao Milosa. Kad god to uradim, uradim iz prostog razloga da bar necim poznatim zaintrigiram citaoca... Muckao sam ovu krajisku tintaru prije upot rebe ne bih li dokucio razlog, nikako... A nema hinle iliti hile, na ovoj strani te ocekujem da ce ovo malo autorsko puntanje biti dobronamjerno shvaceno, kako je i na pisano...
Ima u tekstu jedan dio koji bez neophodnih kvacica nece biti razumljiv. Kad kazem: "Mostar je pred Drugi svijetski rat imao 14 hiljada stanovnika. Danas ima 114. Sto hiljada, sto tisuca." Iza broja 114 nije ispisan broj 100, nego je iznad "s" kvacica. A tacno je tako. Jedni broje u hiljadama, drugi u tisucama...
Slika grada, kako je zabiljezih, nije ruzicasta. Stoput je grdje i gore nego zabiljezih,
Nesretan sam zbog toga, ali se valja suociti sa stvarnoscu...
Toliko.
Pozdravite svoje drage, Nase.
Pozdravljam vas prijateljski,
Miso
Klikni da pogledas u stvarnoj velicini
|
|
| 08-10-2003 18:28 |
|
Kise
Gost
|
|
Evo ce juli. Pamtim ga po datumima i po zegama. Datumi su pocinjali s 4. Zvao se i slavio kao Dan borca. Pa je bio 7. Dan ustanka u Srbiji, 13. u Crnoj Gori, 22. u Slov
eniji, 27. u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj... Samo su Makedonci, zbog nekih bugarskih ujdurmi, kasnili u borbu protiv fasizma...
Datuma je kod nas ostalo - kako gdje. Malo ili nikako, samo su zege iste a ove ce go dine, oznojeno javljaju moji s juga, biti jos zezenije... U zemlji, iz koje pisem stalno pokisao, sve su tradicije, i istorijske i metereoloske, neprikosnovene. I ovog ce jula, uz neki ovdasnji, polozit na spomenike il spustit u talase pokoji vijenac i cvijet, sa zahvalnoscu i s postovanjem za svoje mrtve iz Drugog Svjetskog. A bar ce heftu, kao iz vodokotlica, liti, prokletnica...
Pred ovaj juli istih zvizdana i sazganih datuma citam dva teksta. Jedan intervju iz beogradske "Ilustrovane politike" i jedno pismo iz komsiluka. "Ilustrovanu" dugo nisam listao. Donese mi je prijatelj Tomo u paketu stampe. Promjenila se. Raznobojnije je ilustrovana a jednobojno politicna. Intervju je s majstorom fotografije, Ivom Eterovicem, autorom fotomonografije "Njihovi dani". O Titu i Jovanki Broz. Ali i one "Sarajevo s ljubavlju", mnogih. U tom intervjuu barba se sjeca kako je nasta jala fotomonografija o bracnom paru Brozovih. Govori u anegdotama, sa sarmom i s postovanjem. Kako je fotografisao Jovanku dok iglom i koncem prepravlja haljinu i kako mu je Tito, dobro gladnom, prebacio jos jednu oradu u pjat...Sve neke svakidasnje, ljudske pricice sem komentara novinara "Ilustrovane". Citiracu samo zavrsni:
"Citalac bi mogao izvuci pogresan zakljucak da se Etereovic razbacuje svojim uspo menama s dvora. Ne. Dok prica anegdote, on to cini vrlo oprezno dajuci ih radozna lom novinaru "na parce"! ... Zato i nasi pokusaji da sto blize zavirimo u prefinjeni hedonizam partizanskog vodje, da saznamo sta mu je bilo zelucu najmilije sa pom- peznog dvorskog menija, nisu otisli daleko..."
Toliko o interesovanju novinara "Ilustrovane" o zelucu "jugokomunistickog vodje i ostarelog crvenog marsala", kako oslovljava Tita. Autor intervjua je Milan Cetnik. Autor pisma iz mog izbjeglickog komsiluka je Nebojsa, za prijatelje Bato, Tomasevic. Dao mi je da procitam pismo Ljiljani i Goranu Cetinic. Ljiljana je u Beogradu, direktor Istorijskog muzeja. Goran je sin Marinov, a suprug Ljiljanin. Oboje poku savaju sacuvati i odrzati ono sto je ostalo nepoharano od Muzeja 25 Maj. Ime, majs ko, nisu uspjeli, a za Kucu cvijeca i jos ponesto, se bore. Obrazlazuci razloge i znac aj opstanka toga Muzeja, Bato im, izmedju ostalog, pise:
1. U zemljama sveta 23 trga nose ime Predsednika Tita. Ovde nisam uvrstio trgove i ulice s Titovim imenom u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Istri i Makedoniji . Licno sam ih video u toku prosle dve godine putujuci po bivsoj Jugoslaviji. Nisam siguran da je to slucaj u Srbiji gde je u trenutku navale povampirenog cetnistva i velikosrp- stva zbrisano sve sto je i za samu Srbiju bilo desetlecima vazno i znacajno. Srbi su u partizanskom ratu odigrali znajnu ulogu.
2. povodom petnaestogodisnjice Titove smrti, na osnovu istrazivanja raznih sluzbi i
istorijskih instituta u svetu, objavljen je nalaz koji sam procitao u londonskom Tajmsu, da sva temeljita istrazivanja i provere banaka nisu pokazala da je Tito za vre me svoje vladavine izneo jedan jedini dolar, stavio na svoje, ili necije drugo ime, niti da se i jedan clan njegove blize ili dalje rodbine okoristio njegovim polozajem. Po os novu ovog istrazivanja te 95. najutoritativniji ovdasnji analiticari pravili su poredje- nja Tita i "njegovih naslednika" koji su zgrtali novac, iznosili iz zemlje, polagali po tajnim racunima stranih banaka...
3. Na komemoraciji povodom smrti Ficroja Maklejna, brigadnog generala i minist- ra rata u Cercilovoj vladi, prisustvovalo je 600 najuglednijih licnosti Velike Britani je: Princ Filip, suprug i Princeza Margareta, kcerka kraljicina, svi bivsi premijeri. ...Najduzi govor, odrzala je Ledi Soams, jedina ziva cerka Vinstona Cercila. Od 12 minuta, koliko je govorila, 8 je posvetila partizanskom ratovanju u Jugoslaviji, gde je Ficroj Maklejn bio sef Britanske vojne misije pri Vrhovnom stabu. Govorila je o ogromnom doprinosu partizana u borbi protiv fasizma sto je njen otac uvek i u sva koj prilici priznavao. Posebno je govorila koliko je njen otac cenio vodju tog pokre ta, Josipa Broza, prema kojem je gajio iskrene licne simpatije sve do svoje smrti. Ta komemoracija je odrazana u vreme najstrasnijeg rata u Bosni i Hercegovini kada je ovdasnji cetnicki lobi pokusavao da obezvredi doprinos partizana na strani savezni ka. Tako je Cercilova kcerka, supruga Lorda Soams - a, ministra odbrane u tadas- njoj vladi, i zvanicno htela da to opovrgne...
4. Pred ulazak u treci milenium, na Zapadu su pravljene liste 100 najvecih ljudi u is toriji sveta. Cenio se njihov doprinos, uticaj na svoje vreme i slicno. Liste su pravlje- ne za istrazivace, filozofe, umetnike...Vojni instituti su, takodje, pravili svoje. Kada je lista pod nazivom "100 najvecih vojskovodja u istoriji sveta" konacno objavljena, ime Josipa Broza nalazilo se na 68. mestu u drustvu s Hanibalom, Aleksandrom Makedonskim, Napoleonom...
5. Na Sky tv kanalu "Biografije poznatih ljudi" vrti se svakog dana jednocasovna emisija o nekoj svetski poznatoj i znacajnoj licnosti...Neke emisije koje naidju na sire
interesovanje repriziraju se i vise puta. Samo u prosloj godini emisija o Titu je isla
6 puta. U njoj su o Titu i njegovom delu govorili drzavnici, eminentni istoricari, bio grafi...Svi se slazu da se radi o velikom i znacajnom savremeniku, antifasisti, koji je pomirio narode zavadjene tokom rata, uneo red i mir, uklonio dominaciju jednog
naroda nad drugim, obezbedio zaposlenje, skolovanje, standard i nezavisnost zemlje
od Staljina. Posebno je naglasen njegov uspeh i doprinos za stvaranje treceg, nesvrs tanog sveta koji je, s njim na celu, kretao u progres. Emisiju zakljucuje bivsi ambas ador u SFRJ i Drzavni sekretar SAD, Igelberg recenicom:"Mnogi se slazu sa mnom da Titu pripada mesto medju cetiri najvece licnosti sveta u citavom ratnom i porat- nom periodu"...
6. Povodom skupa 40 drzavnika odrzanog 1. juna ove godine u Petrogradu, uz 300. godisnjicu grada, u raznim, iscrpnim komentarima tim povodom, planovima i stre- mljenima pojedinih prisutnih politicara, receno je i sledece:
"Zak Sirak radi svim slilama da se nametne kao vodja treceg, nesvrstanog sveta koji
je, posle Titove smrti, ostao bez lidera a sto bi iz politickih i ekonomskih razloga bilo veoma znacajno za Francusku..."
Eto tako, pred dolazeci juli gorucih zega i pogasenih datuma pisu gospo- din Milan Cetnik i partizan, Nebojsa Bato Tomasovic.
Gospodin Cetnik, u drugom nastavku feljtona "Ivo Eterevic - Moji dani s Brozovim", pod naslovom "Poljubac u spavacoj sobi", koristi davnu fotomonografiju i njenog autora, kroz ciji objektiv, kao kroz kljucaonicu, viri u intimu bracnog para Broz, a jako je nesretan sto ne moze do kraja zaviriti u utrobu vec 23 godine mrtv og predsjednika SFRJ, da bi saznao sta mu je "zelucu bilo najmilije."
Drug Bato, u ostrvskim intelektualnim krugovima uvazavani Mister i antifasista, iz davac je svjetske reputacije i autor. Njegova posljednja knjiga, "Orlov krs", nakon njemackog, norveskog, poljskog, danskog, francuskog i kineskog, ocekuje japansko i englesko izdanje. Pisah i pisalo se o toj knjizi, s postovanjem. I o autoru, koji je kao djecarac, s 12, krenuo u sve zege onog jula kad su zaplamsale vatre datuma s pocet ka ovog kazivanja.
U cije plamenove normalno covjecanstvo jos uvijek gleda s postovanjem, a na ex YU prostorima se bezdusno i uporno gase smrkovima lazi, podmetanja, vulgarnosti...
I guranjem nosa u probavni trakt najznamenijeg medju nasim dragim i cestitim pokojnicima.
|
|
| 08-10-2003 18:35 |
|
Kise
Gost
|
|
|
| 08-10-2003 18:38 |
|
Kise
Gost
|
|
Mostarci su posebne selice. Mostarci se zavicaju ne vracaju u proljece. Mostarci se vracaju u ljeto. Nazad, u duge jeseni i zime svojih novih, prisilnih domovina, letice kad pocnu sahnuti zvizdani, prskat sipci i trgat vinogradi...
Iz Amerike i Canade, Australije i Svedske, iz Londona, Birminghama i Dablina javljaju mi da se pakuju, pitaju ima li sanse da se vidimo, u Fejicevoj. Iz Bergena mi pise prijatelj, Nihad Beribak. Vec su on i Srebrenka kupili kartu, za jug.
"Sve sto je mostarskog uha vec je na putu za Mostar. Pretpostavljam da se u julu Feicevom nece moci proci", pise Niho.
Fejiceva Ulica na lijevoj, mostarska je Peta Avenija. Pocinje od ulaska na Carinu, za vrsava kod Tepe. Fejiceva je puna kafica. Svaki kafic ima par malih stolova, na trotoaru, ispred vrata, i par velikih zvucnika iznad. Samo Mujo nema muziku. Kad su mu Emir Balic i Safa Dizdar predlagali da ubaci liniju, odbrusio im je: "Pa da mi se raja okuplja". Mujo Kahrimanovic je poslasticar. Mostarcu mu tepaju: Mujo Trovac. Mujo je uvijek nesto ters s vana, a fina, pitoma, gradska dusa, iznutra. Kod njega svracaju stariji. Njima nije do muzike. Njihove su pjesme otpjevane. Srcu svoje kafe i tabire svoje tuge. A mladost u Fejicevoj, vesela je i bucna. Mladost nema sjecanja...
I tako ce se u Fejicevu, i ovog ljeta, svi vratiti. Samo Fejici nikad nisu i nikad nece. Bila je mati, Adila, s kceri Mersom i praunukom Draganom, u kuci do Mujinog kafea. S dvoristem poplocanim oblucima s Neretve, a okolo osvojilo cvijece. U tom dvoristu Fejica kuce procvala bi prva ruza u Mostaru. Vodih, krajem jednog februara, pjesnika Rsuma, da snimi tu ruzu, za televiziju. Te kuce vise nema, majke Adile vise nema, sta je s Mersom i Draganom ne znam, samo ce Mostarci i ovog jula, u Fejicevu...
"Svasta sam ti ja pretrpila kako je puska pukla - pa do sad", govorila mi je Mati iz Ulice Djece, davno, davno. Za nju je juli bio mjesec kad je pukla puska. I taj pucanj i njegova jeka i njena sjecanja zaglusena su sljedecim pucanjem, pa je sve, sem imena Ulice, prekrio zaborav. Sumnjam da mladost koja danas odlazi Fejicevom u vrelu i veselu noc, zna cijom Ulicom hodi. Pa mi se pise vodic kroz Ulicu Fejica. U ciju sam kucu svracao sretan, a izlazio nesretan...
Za lijepa vremena, pod nastresicom te kuce s numerom 35, u pletenoj stolici, doceki vala bi me mati, Adila. Bila je sitna starica, pod samijom, ispod koje su provirivale sijede. Na pozdrav bi pruzala malu, izboranu ruku, ljubazno nudila da sjednem i ni kad nije pitala kojim sam razlogom dosao, tako su je odgajali. Kad prvi put svratih,
bio je mjesec u kojem je pukla puska, i nikako da pocnem razgovor od stvarnog razloga posjete. Molih je da mi prica o djetinjstvu, misljah da je to njeno jedino bezbol no sjecanje. Pa je govorila tiho, a gledala me tuzno:
"Djetinjstvo je davno bilo i slabo ga se sjecam. A rat, sve je to rat odnio. Bila je puna kuca, a sve je jedan po jedan isao, a ja sam ostajala sama, i onda su dolazili da me uhapse, pa me vodili u policiju. Bio je neki Herencic, koji je bio glavni u policiji. Jednom sam prenocila u zatvoru, a sutra su me vodili u Liska ulicu gdje je bio ustaski Glavni stan. Onaj koji me sprovodio rece: "Ja cu ici naprijed, a ti, Adila, iza mene" - falan da ne bi ljudi vidjeli kako me vode. A mene nije bilo sramota, sta bih se ja imala stiditi. Niti sam ubila, niti sam ukrala a i djeca su bila postena. Tamo, kod Herencica, sjedio je u uniformi i sin ucitelja Jahica. On me ispitivao i samo se smjeskao. Pitao me imam li djece i gdje su, a ja njemu odgovorim da imam, neka su majci ziva i zdrava, a to gdje su, to ne znam, nisu oni mali da ih majka prati. Pitaju me za mog Dzemala, on je bio najstariji, pitaju za Sefku, za Esada i najmladjeg Esrefa, imao je tada 17 godina, dusa mu bicikl, a ja velim da je otisao u promidzbu da nabavi zito, pa negdje zastao i nije se vratio. Oni onda kazu da prijavim ako mi dodju sinovi, pa ako nisu nista krivi da ce ih pustiti, ako su malo krivi da ce na robiju a ako su puno krivi da ce ih strijeljati. Pa me puste kuci u kojoj sjedi Dzemal zakljucan i niko osim mene i njega ne zna da je tu. Tako su oni uvijek dolazili i odlazili, gore je bio prozor koji smo poslije zazidali, bio je uvijek otvoren pa ako ih policija potrazi, oni su bjezali. To je bio rat i nije bilo lako. Ja sam bila sama, muz, Muhamed mi je umro '25. A djever mi je pomogao da podignem djecu..."
Vrvi ovog jula njezni uzrast Fejica Fejicevom. U toku Drugog svjetskog rata, u tu Ulicu, stizali su samo sinovi, kroz prozor, a policija i pisma, na vrata.
Iz logora Prevlaka na adresu: Adila Fejic, Ulica Kralja Tomislava, Mostar, Nezavisna drzava Hrvatska:
"Draga Mati, Sigurno ti je Buturovic pricao o meni. Ja sam potpuno dobro... Reci Buturovicu neka se pobrine da bilo ko salje pakete i za Arapa, jer ce moji biti premalo. Ona se zeljanica bila pokvarila. Putovala je osam dana. Zato bolje bi bilo da ste skuhali koji lokum, naravno, ako ga ima. Mjesto dvopeka bih uvijek volio brasno.Primite svi pozdrave i poljupce od Sefke."
Na istu adresu, iz Jasenovca, pise i kcer Samija - Sama, udata Krajina, "zatocenik, grupa zenski logor":
"Draga mati, dobro sam. Kakoste vi? Cuvaj djecu. Posalji hrane za kuhanje. Dvopepeka, secera, kafe, duhana, luka, dzemperklajd. Sama."
Jasenovacka pisma su obrazac pisma sa stampanim tekstom u dnu: "Pisanje je nagrada za dobar rad i vladanje i daje pravo na primanje paketa.." A nagradjeni su imali pravo na jedno pismo od 20 rijeci mjesecno. Sama spaja dvije u jednu, da bi majci rekla vise...
Javljao se i Esad iz Campo Concentramento, iz Italije, a sva cetvorica sinova prvo iz zatvora i logora, a potom iz jedne od brigada 29. Hercegovacke udarne divizije...
...Ususkava starica sijed pramen pod Samiju, nije adet i nije fino da se pred muskom vidi kosa, pa jos tise pripovjeda:
"Sefku su mi iz sna odveli, nisu lupali, preskocili zid i odveli ga. To je bilo kad je bio atentat na vojvodu Jevdjevica. I vise se nije vratio. Isla sam da ga vidim u Zeleniku, u talijanski zatvor, nakuvala nesto i ponijela mu... Esref mi je poginuo '43. Kod Jab- lanice, u borbi... Najstariji, Dzemal, kod Ostrosca... Esad mi je poginuo na sred Capljine, na mostu, '45... Samiju su mi odveli u Jasenovac, i ona se nije vratila. Njene dvi je kceri su zive, Ita i Vesna Krajina. Vesna je moje unuce i udata je za onog glumca, Ljubu Tadica. Dolazio je da me posjeti i zadnji put kad su snimali nesto oko Mostara. Posjete me, inace, iz Saveza boraca, a i ja sam isla u banje, u Teslic i na Ilidzu, sa mo sada vise ne mogu. Ostarilo se. I sve bi bilo dobro da je bar jedan od mojih sinova ostao, ali sta mozes, opet se zivi i u zemlju se na silu ne moze otici. Cak ni na Partizanski spomenik, kad me zovu, ne mogu otici. Sve je sem smrti daleko za otici, a eto smrt me jos, zainat, nece..."
Praunuk Dragan joj se gnijezdi u krilu. Miluje ga lakim, vicnim pokretima, kakvim je odmilovala sestero. Petero se nije vratilo. Esad joj, oktobra '44. iz Trebinja, zavrsa va pismo obecanjem:
"...Draga Mati, znam, svi su ti poginuli, a ja cu ti doci..."
Stigao je do januara '45. I mosta u Capljini. Mjesec dana i 30 kilometara daleko od urecenog susreta s majkom. Nije dalje.
Nisu ni dva brata Adilina...
Takav vakat bio da se odlazilo, a nije vracalo...
Samo ce se jedan izvanji, smrznuti Mostar bez Mostara, umjesto svih Fejica, vratiti u tu Ulicu hametice, ovog ljeta.
Kad proseta njome i sjedne za male stolove, po trotoaru, pod zvijezdama, neka se sjeti majke Adile i svih njenih Nevracenih.
Tome Mostaru, za sretna puta, ispisah i adresiram ovo pismo.
Vodic kroz Ulicu Fejica.
Vodic kroz prezivjelo srce Grada.
|
|
| 08-16-2003 01:33 |
|
Kise
Gost
|
|
Mustafa Ico Voljevica
6. XII 1931. - 26. I 1981.
MOJ BRAT MUSTAFA
Iliti Mostarac De Luks
Mostar,Rondo, sa Icom Voljevicom,Perom Zupcem i Misom Maricem,1968. To sto sumori vetar, to sto zubore vode,to sto se osipa lisce, to su boje mog glasa rastvorene u stvarima. Nase je umece u tome sto uvek nekom drugom pomazemo da ume.
Miroslav Antic,Sabrana djela,
Knjiga Peta, Oslobodjenje, 1989.
Prije tri godine, u Londonu, pri slucajnom susretu, tu Knjigu Petu, Izdajstvo lirike, pokloni mi ljubazan momak iz Tuzle, Zrinko Bakovic. Veli: Tu ste i vi, s prijateljima.Prelistavam i naidjem na gornji zapis. Pa mu objasnjavam kako je Rondo mucki ubijen, kako su Ico i Mika otisli medju zvijezde, Pera mi se javlja iz daleka, a ja sam tuzno umoran i druzim se sa sjecanjima. I odjednom mi se odvrti ta 68. Antic je u vozu, kroz nocnu Bosnu, drugovao s Rubin unucicima. Bijase veseo. Pera neispavan, Ico sinocnji, a po bijelim stolovima Rondoa andjeoski besumno osipalo se lisce s platana. Rumena i blaga mostarska jesen. Mika je zakacio sako, rajsneglom od osmrtnica, za platan. Docekusa, pa krenusmo na tekuca pitanja, za odrasle. Odmah, na pocetku, Mika se zalio kako nije ucestvovao u izboru rodnog grada, pa je rodjen uz Dunav, a ne kraj Neretve. A da bi bar umrijeti, volio u Mostaru. Koji je, veli, cudo. Vise pesma nego grad. I da je njemu, Anticu, najlepsi u prolece. Zubac se zalaze za jesen, s modrim kisama. Meni je Mostar, dodajem, uvijek lijep. Ico dokrajci lozu i temu: Meni je najljepsi kad sam u Sarajevu.... Zasto je Antic bas tad zapisao to o umijecu, nikad nisam dokucio. Ali se sjecam, negdje oko pola pica, prilazi Risto Janjic, vozac u Slobodi. Neki mu pravoslavni crkvenjak prodaje sat. Pa ce Icu, jer nema Emira Balica a urar Benco daleko, upitati vrijedi li. Pogleda, kaze: Kupi, odlican.Pogledam i ja, pa kazem kako kasni dva dobra, ne valja. Odlican je to sat, ustrajava Ico, sve ce on to do veceras nadoknaditi. Taj osjecaj za situacionu dosjetku, sem u vrhunskoj literaturi, ja nisam sreo. Sto je tema za mnogo veseliju pricu od prisjecanja na prijatelja, drugara, kolegu s kojim sam deset godina dijelio redakcijski a duplo vise mnogo zanimljivije stolove; na slikara, Kozera, kuma...Na brata, Mustafu Icu Voljevicu za kojim 26.januara ove Prve punim 20 godina Nezaborava...17. maja 86. kao glasnogovornik generacije sjajnih umjetnika i takvih ljudi, Antic u pero biografu, Drasku Redzepu, vapi :Ogromno mi nedostaje Ico Voljevica. Otisao je za njim 26.juna. A ja, evo, prizeljkujem, da tamo, preko modre rijeke, zbilja ima nesto. I da je i Rondo prognan tamo s bijelim stolovima za kojim njih dvojica sad ispijaju male loze i druze se veselo, kao s pocetka ovog sjecanja. Ako je tek pusta zelja, bar bi bila velika pravda.
S pocetka sedamdesetih, u Umjetnickom paviljonu, uz Titovu, u Sarajevu, pomogoh mu da postavimo slike za njegovu samostalnu. Tu je on, Dijak, flasa Hepokova vinjaka i ja. On ce da malo odmori, pa pita Vladu dokle misli ostati. Uvijek blijed i nasmijesen Dijak pokazuje dno flase. Kaze: Dovde. Ico ode, ja kacim legende ispod slika. Vrse, coskovi Mostara, ciklus crnih Neretvi od I do VI. U to ce Mak Dizdar. Dugo, cutke razgleda slike. Otvaram ovu izlozbu, veli, a jos ne znam sta reci. Nikad ga nisam vidio na jednom mjestu. Poneku tek, u ateljeu. Ozbiljan je slikar Voljevica, svoj. Ali sto su mu ove Neretve crne? Sestra Icina, Zehra, kazem, odlucila se za Neretvu. Nikad je nije prebolio. Uh, bogati, uzdahne Mak, ja to nisam znao. Par sati kasnije pred tim slikama i reprezentacijom kulturnog i svekolikog Sarajeva, Mak je izgovorio slovo stameno kao zapis s radimljskog stecka. Po prvi put cuh da ima jedna modra rijeka i kako svima nama valja preko rijeke. A zavrsili smo preko puta, kod Amerikanca. Izlozba je pobrala sjajne kritike, platna otkupljena. Sve do kosulje, rekao bi Maestro. On i Ico su se uvazavali i voljeli. Sto im nije smetalo da se sale jedan na racun drugog. I crnomanjasto, ali bez hile. Kad podjemo iz redakcije, s Rondoa, kod Emira, kako je zvao kino Zvijezda, redovno bi smo iscitavali taze osmrtnice na platanu kod Kluba javnih i prosvjetnih. Pred tim osmrtnicama, pita me: Sta ce pisati, Misel, kad ti skiknes? Iscitirah mu davno zapisano: Umro je Miso Maric, u potpisu: Ozalosceni Miso Maric. A ja ga pitam sta ce pisati na Maestrovoj. Odgovara na prvu: Umro je Meha Sefic. Dzenaza ce se klanjati u hotel Neretvi. I svratimo u Neretvu. Tamo, mada je jutro, Maestro igra simultanku za 6 stolova. Na svakom konjak. Ispricam mu .On, po adetu, odmjauce. Bila je to faza kad je crtao macke i odazivao se sa Mjau. Velim da se javi u veljaci. Jos ce od tebe, Misel, i biti nesto, bodri me Ico preko Musale. Ovo ti je prolazna za prvi razred Liske... Na putu do Emira i matinea u 10, kad zazegaju Puljicevi Ilinstaci, svratili bi kod Muje, na bozu. Dok toci, Ico pita je li ledena. Mujo odbrusi: Jest! Ipak pusti da malo otece, insistira Ico. Mujo prolije naliveno, gurne pare nazad i izbaci nas na 40C ...Kad jednom, u Pozorisnu, banu Djapo, znojan, pa se zali kako je vani 40 u hladu, Ico ga pita: A ko te tjera u hlad?
S Icom od Rondoa do pod Kujundziluk s poglavljima Redakcija, Dom kulture, Galerija. Klub, Biristol, Neretva, Cule, Majka Bojana, Oslobodjenje, Pozorisna, Evropa, Pecina, Ateljei Juse, Mladena i Bobe do pod Cardak- rahmetli Evlija bi ispisao putopis debeo i zanimljiv kao onaj od Stambola do Stare cuprije. U toj cudesnoj MO-karavani putovahu jos cudesniji ljudi od kojih svaki, na svoj nacin, bijase knjiga. Marljivi Asim Hadzajlic koji otkuljucava ICM u pet ujutro i sjeda za masinu, Himzo i Zaim na sceni velike sale, Karletova, Mirkova, Gvozdenoviceva, Maestrova, Pezina, Jusina, Mladenova, Lediceva, Puljiceva, Mickoviceva, Bokiceva, Cucina, Dadina i ko zna cija sve samostalka u foajeu i susjednoj Galeriji, sijed i cutljiv Skender, Predsjednik SIV-a u kratkim pantalonama, olimpijac, Kruno Radiljevic i fotograf Franja, ranoranioci i nocobdije na jutarnjoj kafi pod platanima najljepse vizitne sobe svih Mostaraca, Rondoa, gdje su se docekivali i gostili prijatelji sa sve cetiri strane svijeta; Bristol s nasmijanim Matom i raspjevanim Pandurom, s Ismom Kresom, Kazom, Sulom; Neretva s Maestrom i sobom 101 u kojoj je Crnjanski dopisivao komentare uz Itaku, Andrica budila svijetlost a Copic sljustio gajbu Vlahova za 3 dana; kafana kod Tome Cule po Ici Vedran s Dragom Trojkom, rudarom, slikarom i Orkestrom; svira na svemu sto dotakne od ceslja do vrata, s Vukom Vrdoljakom, Mahom Kokanovicem, obojica Simfonijski, sa slikarom i sarmerom, Jusom Niksicem, s Vladanagom Puljicem, pobratimom ljutunaca, glavasa i vinskih musica, s Dr Imamovicem, s arhitektom Sulom, po Ici, od milja, Merinac, s upola slijepim Romeom, s Cucom kojem je tijesna planeta, s Mrkicem Budalicem i Kordicem, s gostujucim Adijem Mulabegovicem, Enkom Mehmedbasicem, Dijakokom; s redovnim Zukom koji hodoljubi svijetom, a bivakuje u Mostaru i, nigdje kraja domacim, a muhadzere da i ne racunam...Pa bascenski rostilji kod majke Bojane, pa Oslobodjenje s Emininim unukom, gospodstvenim urednikom, Mugdom Karabegom, s britkim, raskosnim Bericem, s tihim, ljubaznim Kokotovicem, s raspjevanim i uvijek pomalo sjetnim Alekom, s tek zasjalim, zanesenim Bojanicem, i, tako sve do Cardaka i jos vise, do neba, putovah, sretan u toj karavani s Icom Voljevicom. Bez kojeg bi to nase putovanje bilo dozlaboga zamorno i pusto... Sanjali smo danju, a zivjeli nocu. Kad se proglasi fajront i pogase sva svijetla od Bulica do Lire, non stop je radio podrum tamo gdje prestaje Liska, a pocinje Bulevar. Atelje u kuci Ice Voljevice...
|
|
| 08-16-2003 01:39 |
|
Kise
Gost
|
|
Nikad ga nisam pitao je li rodjen u toj Avdagininoj i Zejninoj kuci ili, kao lijepa beba, u porodilistu, gdje su ga zamjenili. Enko Mehmedbasic, koji se razumije u mnogosta a posebno humor, tvrdio je da ova Icina dosjetka moze u Svijetsku antologiju. Antic je od nje sacinio pjesmu, a ja sam uvijek govorio da je s vana, kao iznutra, Ico bi bio Rudolf Valentino. Postena, meka dusa mostarska koju je nerado otvarao. Ni drugarima, a rijetko Fiki, rodjenim (sem onih pod Bijelim Brijegom) osjecanja prijateljstva i ljubavi nije oglasavao. On je to, jednostavno, cutke, cinio. Dolazak djece, Lejle i Adija, proslavili smo svecanije nego da su mu Vrse usle u Luvr. Nisam ga vidio da gura kolica, vodi u nedeljnu setnju, tetosi... Ali sam ga vidio neispavanog, zabrinutog, svaki put kad bi ih uhvatila bezazlena, krzamak, djecija boljkica. A pricala mi Fika kako se posvadjao s Adijem. Dosao kasno, legao uz Adija. Ovaj ga u snu klepi nogom u bradu. Bunovan, pocne da galami. Fika se probudi i ospe po njemu. Pravda se, veli: On je prvi zagrizno. Adi je imao nepune tli... Dolje, u ateljeu, gledao sam ga kako slika. Brzim, grcevitim potezom nabacivao je boju na platno, udarao sparhtlom, a milovao kistom. Ustajao, odmicao se, mjerkao naslikano, onda ponovo vracao, napadao. I citavo vrijeme bolno grizao jezik u uglu usta. Ici se uvijek strasno zurilo. Sve sto je radio, radio je strasno i brzo. I zivot je zivio tako svaki dan i svaki sat u tome danu, kao da sutra i ne postoji. Pa smo i mi, iz karavane, gledali da drzimo korak...
Gledao sam ga kako prelama ''Slobodu'', pregleda slog po stamparijama Mostara, Sarajeva, Splita, ilustruje knjige, casopise, skicira scenografiju za Pozoriste, glumi u Abrasevicu, a u Londonu, nedavno, kupim staru Zilavku na kojoj je prezivio njegov Most. Slusao sam kako pred Dzemom, predsjednikom Savezne vlade, za stolom u basti Doma JNA, pred dvadesetak najuglednijih tadasnjih Mostaraca, prica: ''Pocnem raditi, zapijem se navece s Benkom i Borisom, a mati me, Zejna, budi. Govori: Mustafa, sine, hajde na radju, podne je. Eno i Dzema ode. Koji tada bijase predsjednik Sreza. Dzema vrti palceve, smije se, kaze: Furdo. Onda Mate, maneken medju konobarima, pita: Druze predsjednice, sta ce te popiti? Ico odgovara: Viski, sto mu je i rahmetli babo pio. Dzema opet vrti palceve, smije se, a znao je i volio to, pa kaze: Bolan Ico, sto si se mene nadovezo. Bio sam prisutan kad mu Zdravko Ostojic, sekretar OK SK svecano saopstava da je na prijedlog Branka Hamdije, Raifa...primljen u SK. Pa pruza ruku da mu cestita. A on mu pokazuje srednji prst i veli: A lova? Koja lova? zabezeknut je Zdravko. Za prelaz ,Kakav prelaz? Iz Socijalistickog Saveza u Partiju.,objasni Ico. Bijase fudbalski prelazni rok.... Friskog clana, i mene s njim, Sekretar svecano izbaci, iz kancelarije... Gledao sam ga i 4.aprila 77.u Bugojnu. Ico je, po obicaju, sinocnji, a Branko ga predstavlja Titu kojeg ce portretisati s desetak najeminetnijih bh umjetnika od Maria Mikulica i Maestra do Berbera.Druze Tito, ovo je onaj sto je trazio za prelaz''. Stari se slatko smije, pruza ruku, veli: No, znam, bogati, Voljevica, Bosanac De Luks. Jer je mnogo prije toga, na pitanje sarajevskih novinara da objasni sta je Hercegovac,Ico definisao: Hercegovac je: Bosanac De Luks. A ako bi mene neko sada upitao sta je to Mostarac, odgovorio bih: Hercegovac De Luks. Iliti: Mustafa Ico Voljevica...
U ljeto 80., na poziv Likovnih umjetnika Finske, gostuje mjesec dana i izlaze. Vratio se s fasciklom pohvalnih kritika, neobicnim utiscima i fizicki prepolovljen. O bolesti nije govorio. Polovinom jula, s Fikom i djecom odlazi na more. Pocetkom avgusta s Cucom, i slikama, po ko zna koji put, krece za Italiju. Vracaju se bez slika, sa Zlatnim amforama s tradicionalne medjunarodne likovne smotre u Gabice Mare. Ico je iskopnio, oci upale, pozutio. Operisan je 2.septembra na Rebru, u Zagrebu. Stize mi razglednicu iz bolnice: Dragi Misel, Operisana mi je zuc. Vracam se uskoro. Pripremi karte, otrijezni Merinca pa cemo baciti partiju remija. Al nema vise zucnih diskusija. Tebe i Azru prijateljski pozdravljamo. Pozdravi svu raju. Ico i Sefika.Prije njega, u Mostar je stigao glas da je tamo, u Zagrebu, otvoren i zatvoren. Vratio se krajem septembra. Pripremio sam karte, Sule se otrijeznio pa u stakleniku kuce na Bulevaru, remijamo. Tu partiju nikad nismo zavrsili. Stalno neko na vrata, zvone telefoni iz cijele Jugoslavije, obilaze ga Sarajlije, Novosadjani, Capljinci, Trebinjci, Bugojanci... Ne zali se, duh ga jos drzi, kucom se razlijeze smijeh, a Fika, u kuhinji, priprema kafe, toci pica, sokove i place...
24.januara, idem u redovnu posjetu. Jutro je, on lezi na kaucu, upaljen tv. Cestitam mu Orden za rad, urucen dan ranije. Jedan za jastuceta, kaze tiho, tesko. Zatece me. Kakvog jastuceta, pitam. Znas kad umru borci, pa im nose na crvenom jastucetu, veli. Daj, bogati Mujo, mani se budalastina, kakvo jastuce i kakvo umiranje. Proci ce. Po prvi put skida oci s tv-a, gleda me pa kaze: Mene je, Misel, rakonja pojeo. Pripazi mi malu raju. Zaustih, a on se okrenu tv-u pa doda: Kad vidis Budalica reci mu da su im djeciji programi najbolji. Steta sto ih prije nisam gledao... Umro je dva dana kasnije, 26 januara 1981. Drzeci Fiku za ruku... 28., na komemoraciji u sali sindikata oprostajno slovo poceh kako se kamicak sa Starog Mosta, zauviji jek odronio u Neretvu. Kako je s njim otisao i najljepsi dio nas i kako je i Mostara manje... I kako Ico nije umro od smrti, kao sto se obicno umire. Kako je umro od zivota... Na Sarica haremu, pod bijesnom burom, ispratio ga je Mostar i gradovi koje je sa beskrajnih daljina premjestio u mostarske ulice i sokake... Malu raju nije trebalo paziti, ili sam se ogrijesio. Sad su velika raja. Lejla, s Fikom, prognanici u Holandiji. Adi, u podrumskom sobicku, u Mostaru. Kuca Voljevica na Bulevaru opljackana i spaljena 16. Maja 93 . zjapi mrtva, prazna...Kao jedini melem stigose mi Fikine rijeci da Paja Omeragic, s desetak tesko prikupljenih slika priprema retrospektivu za 26.januar, da je Fiko Novalija, kao i prije 20 godina, najavio spomen tv-emisiju, i rijeci Urednika ovog zivog Mosta koji, kad ga zamolih za prostor, rece: Imam na stolu 15 kilograma rukopisa, Miso, ali tekst o Ici mora ici. I evo me, na kraju djelicka sjecanja. Siguran da ni to malo nisam uspio donijeti kako zelih. I jos sigurniji da, ma kako i ma koliko rekao, Mustafa Ico Voljevica, zasluzuje vise i ljepse.
Zato sto mi je bio brat.
I zato sto je bio Mostarac De Luks.
|
|
| 08-16-2003 01:42 |
|
Kise
Gost
|
|
Ima jedna dekada i pride masovne pomame za bogumilima. Nekad su se sudbinom tih nesretnika, patarena, bogu milih a vlasti nemilih, bavili pametni, mudri i probrani. Sto iz naucne zedji, sto iz merhameta. A onda su navalili politicari. Nisu bez neke. Mora da je silan sicar iza toga...
Istorija, magistra vite, tvrdi da su se pojavili u Bugarskoj, polovinom IX vijeka, kao jeres, otpadnici od pravoslavne crkve, na celu s popom Jeremiasom, Jeremijom, zvanim Bogumil. Ucili su, vele, narod, da ne treba placati porez, ici u vojsku, zidati crkve; kom je do boga nek se moli u dvoristu, da se ne treba klanjati ikonama; ni duhovnim ni drzavnim, da se vjera ne namece rodjenjem, nego prihvata, ili ne prihvata, s punoljetstvom, da su materijalna dobra prolazna... Posto je to ucenje, gledano i odavde, kombinacija nevjere, neposluha; maltene komunjarsko, vlast k'o vlast, namah ih je pocela tamaniti. Pa su bjezali u Srbiju. Tu ih je car Dusan Stefan docekao, domacinski, zakonom: "I ko se nadje kao jeretik ziveci medju hriscanima, da se ozeze po obrazu i da se izagna, a ko ga bude tajio, i taj da se ozeze."
Ni UNHCR-a da se smiluje, ni SFOR-a da zastiti. Do Desanke Maksimovic koja, sa zakasnjenjem od finih 600 godina, trazi pomilovanje, i bosanskog bana Kulina koji 1199. prigrli vjeru za licnu i drzavnu, a Ninoslav Humski nije mimo njega... Pravos lavlje s istoka i katolicanstvo sa zapada, preobracali su bogumile, po milosti bozijoj, krstom, krizom i macem...
Zivjeli su, vele, i zlopatili bogumili od Bugarske, preko Srbije, Bosne i Hercegovine do Dalmacije. Stigli su daleko, a misao im je jos dalje doprla. Do Italije, Juzne Fran cuske, Bohemije i Flandrije, cak preko La Mansa, do Engleske...
A umirali su, cini se, samo u Hercegovini. Od Duvanjskog polja do Kifina sela, kod Nevesinja, i od Popova polja do Borackog jezera, nekropola je do nekropole...
A se leze, vjekovima, bogu mili kameni spavaci, pod teskim stecima, s rozetama i preplasenim jelenima...
"A se lezi Tvrtko Vukas, a si bileg sece unuk mu Ivanko i pisa", kaze mramor, na Sikimusi, kod Ljubinja.
Najznameniju i najocuvaniju bogumilsku nekropolu su klesali i pisali kovaci i dijaci, Semorad, Miogost i Grubac u XIV i XV vijeku, a ovjekovjecio Mak u XX...S po cetka sezdesetih godina toga vijeka upoznah Maka Dizdara, pjevaca - pisara mrtvih i Lazara Drljacu, slikara - kovaca, jedinog zivog bogumila koji se tada tako pisa. Maka upoznah kao student. Poslao me profesor, Safet Burina, da njega i brata mu, Hamida, odvedem do atelje maestra, Mehe Sefica. Maestra nismo nasli. Na vratima ateljea sacekala nas je poruka: "Ja sam otisao da se napijem."
Hodih na Boracko jezero da mi je vidjet slikara, Lazara Drljacu, o kojem se u Mosta ru cesto pricalo, u anegdotama. Ni njega nisam nasao. Nije otisao da se napije, otisao je u ribu. Dok trazim ko ce mi pokazati put do Neretve, nabasam na mlade i vesele Francuze koji kampuju, uz jezero. To jezero Boracko je komad cista, modra neba, stropostalog u dolinu, medju gudure Prenja. Idem s Francuzima kao prevodilac u prve kuce. Kupe jaja i mlijeka, a poklone mi sesir, slamnat, provansalski. Dokon su mski radnik od Zavidovica, ce mi pokazati put... Dok hodimo svjezom i tamnom su mom pripovjeda kako ga je "Gospodin Lazo sliko." Prisao mu na gradilistu i rekao: "Ja cu tebe slikati." Pa ga je slikao, danima. Nije nista govorio, samo ga je slikao. A onda mu je tu sliku, "pljunuti ja" poklonio. Odnio je, kuci, kod Zavidovica, uokvirio, pa stavio na zid. A nakon pola godine banu slikar na gradiliste. Da mu vrati sliku. Da nesto na njoj nije dobro. Zapucao je, uz vikend, u Zavidovice i donio. "Gospodin Lazo" je dugo razgledao i sliku i njega. Onda mu je dao zakljucivsi: "Nista ovoj slici ne fali." Jos mi prica vodic iz Bosne kako je "dobar, a prijek cojek, slikar." Kako su ga za rata namlavili cetnici, jer im je jurio snase, dok su oni isli za kralja i otadzbinu. "Prica se", sapce mi usred one puste sume, " i druga je Tita zaharlasio s vrata 43." A kad ga ugledasmo, cojek iz Bosne me ostavi. Sjednem na brezuljak iznad i posmatram ga nad zelenom i razgovorljivom vodom. Stoji tamo visok, tanak i suv, kao osu seno drvo. Okrene se, veli: "Sta si se ti tu nacececio." "Posmatram kako pecate, cika Lazo." Ne okrece se, a veli: "Nisam ja za tebe cika Lazo, ja sam za tebe gospodin Drljaca." Zaustim: "Mi smo komsije..." Presjece me: "Nismo mi nikakve komsije." "Jesmo" velim, "vi ste iz Krupe a ja iz Petrovca." Pa potezem najjaci argumenat. "S porodicom Jovana Bijelica visestruki smo kumovi." Vadi prvu pastrmcicu, polako skida s udice, natice na prut, kroz skrge. Zabada prut u obalu, da je riba u vodi. Dok stavlja nov mamac, govori: "Nikakav je covjek i nikakav slikar taj tvoj kum Jovan." Cutimo, zvizdan je. U neko doba, ne mene, kao da rijeku pita: "Hoces mi prodati taj sesir?" "Dobio sam na poklon, poklonicu vam." "Ko si ti da meni poklanjas?" Izvadio je jos jednu pastrmku, a nikad nije pecao nakon druge, stavio na prut, prebacio mlat preko ramena, pa krenuo. Isao sam za njim cutke, na rastojanju. Negdje pred kucom ce: "Dacu ti ribu, za sesir." Trampili smo. Ribu sam poklonio Francuzima i otisao za Mostar... U Mostaru, u Radnickom univerzitetu, imao je samostalnu. Motivi Prenja, poneki portret. Planinu kod nas, tako silnu i tako silno, ni prije ni poslije, niko nije slikao. Kameni vrhovi Prenja na njegovim platnima, velicanstveni, tajnoviti i sveti, lice na stecke. Nisu slikani, skovani su...
U Mostar, sem na tu izlozbu, rijetko je silazio. Od ljudi je zazirao, jos od dolaska na Borke 1931. U tom pustom kraju, daleko od svijeta, zivio je svoj vijek isposnicki, samotnjacki. U Konjicu je imao prijatelje Andjelice, u Mostaru doktora Hlubnu, predsjednika sreza, Franca Novaka, ucitelja u penziji, Mirka Bruka i majstora - bakropisca, Sulu Celebica. S Hlubnom je razgovarao, italijanski, francuski i nje macki, Franca je natjerao da slika motive Prenja, kod Sule uzivao u onim sa stecaka, ukucanim u bakar, a Mirku Bruku je pisao dopisnice:
"Dragi Mirko,
Kad umrem, ostavite me na vrhu Prenja da me orlovi cuckaju, il me sahranite na
nekropoli, na Borcima. Natovarite veliki stecak na mene, da kauri ne seru po meni..."
Sretnem ga kod majstora Sule 65. U dugoj pelerini, s dugom sijedom kosom, bradom, stap pored njega. Vise je licio na Mojsija iz pustinje, nego slikara s Boraka... Cutao je i razgledao neki bakar. Kao da me nije primjetio. Tek kad Sule upita jes am li za kafu il limunadu, ne dizuci pogleda s bakra, preduhitri me: "Limunadu, sta ce mu taj otrov." Onda podize glavu, veli: "A umrije Jovan?" Potvrdim: "Lani".
"Znam", veli. "Bio je dobar covjek i dobar slikar, Jovan. Cestitog si kuma izgubio."
Jula, 13. 1970. umro je i Lazar Drljaca, rodjen 1882. u zaseoku Blatno kod Bosans ke Krupe. Sarajevski djak, becki student, pariski slikar i drugar Pikasov, zatocenik na Sardiniji u I svjetskom i posljednji bogumil XX vijeka. Isao sam da ga ispratim. Pred Santica kucom, u kojoj su ostali nedovrseni portreti Dordana Bruna, Koper nika il Galileja, dvojice od njih, nisam vise siguran kojih, ali njegovih miljenika opci njenih, kao i on, univerzumom - okupio se neobican svijet. Narodna vlast iz Konjica, Mostara, Krupe i Sarajeva, reprezentativna postavka BiH likovnjaka, novinari, Sule, Franc, Dr Hlubna, Mirko, Andjelici, radnici sa sumskog radilista i seljaci s Boraka u jedinim svecanim, bijelim kosuljama i suknenim panatalonama od kojih zapahnjuje miris loja i bosioka. Pridoslice stoje po grupicama, razgovaraju tiho, je dan seljak i onaj moj davni vodic udaraju krampama po dnu grobnice iz koje prsti kamen i sijevne iskra. Seljaci cuce ili stoje, a svi puse cutke il motaju skiju. Njihova lica s kozom od hrastove kore nista ne govore, njihove sake, ogromne i pune ozilja- ka, kazuju sve o tim potomcima Semorada, Miogosta i Grubaca...Kasno je popodne, iznosi se kovceg... Plitka i kratka raka, ne moze stati. Visok je covjek bio Lazar Drljaca, a ni smrt ga nije smanjila. Poloze kovceg pored rake, pa nastave dubit kamen zivac, a nad Borcima, polako, pocinje noc. Mrak tu ne pada sa zalaskom sunca. Mo dar je i hladan, kao da jezero narasta i potapa sve okolo. Samo kameni stecci vrhova Prenja jos dugo bljeste, osuncani...U tom mraku na zemlji i svijetlu na planini, spus ten je u kamen i vjecnost slikar, Lazar Drljaca. U ime ULUBIH-a, podruznice za Hercegovinu, oprastao se dostojanstveno mlad kolega, Jusa Niksic. U cijem slikarstvu ima poetike, u cijem govoru ima slike. U jednom trenutku, nadahnuto veli: "O i vi, vuci planinski, sidjite s vrhova Prenja, da se oprostite." U grobnoj tisini, kraj groba, jedan ce seljak: "Ne prizivlji, za boga miloga..."
Dok biljezih ovo sjecanje prizva mi se misao kako je Lazar Drljaca mozda i bio jedi ni zivi bogumil u drugoj polovini proslog vijeka. Mrtvom, na spomeniku, i danas stoji natpis: "LAZAR DRLJACA - BOGUMIL"
Bogumili su, u tami minulih, dalekih vijekova bili prva bosanska i hercegovacka di jaspora. Po sudbini, ova danasnja, jedini je njihov istinski, punopravan nasljednik.
Sto nije tema ove, nego jedne druge, opsirnije, a jednako tuzne price...
|
|
| 08-16-2003 02:00 |
|
|
|
  |
|
