Danas 14/6 08 navrsava se 16 godina od kada nisi vise sa nama
Zelim da ovaj text podjelim sa vama i kazem vam ko je i kakav je bio moj Dajkan
Salcin Enver Enko rodjen je u Mostaru 20.4.59. godine,ozenjen otac dvoje djece,Amar 1985 i Amel 1989.godine.Pred sami pocetak rata aktivno ucestvovao u organizovanju i naoruzavanju naroda u naselju Luka.Njegova kuca, koju su kasnije cetnici zapalili bila je magacin naoruzanja i opreme, tu se vrsila i podjela oruzja za luku.Pocetkom aprila 1992.godine kod fabrike duhana doslo je do prve pucnjave sa cetnicima koji su pobjegli uz znatne gubitke.U toj nasoj prvoj pobjedi ucestvovao je i Enko, koji je u toj borbi pokazao hrabrost i sposobnost komandovanja.Par dana poslje tog dogadjaja postavljen je za komandira voda podharemi.Za cetrdeset dana herojske odbrane luke i ljeve obale Neretve od cetnika, izrasta u pravog borca i vodju.Borci mu vjeruju i zajedno ucestvuju u vise akcija u kojima stvaraju pometnju i paniku medju cetnicima.Poslje povlacenja sa ljeve obale, postavljen je za zamjenika komadanta cete.
Konsoliduje jedinicu i priprema je za konacno oslobodjenje od cetnika.U noci 13/14 juna 1992.godine komanduje prelaskom preko Neretve u donjoj mahali i prvi prelazi na ljevu obalu.U borbama sa cetnicima na tekiji 14.06.92 stiteci izvlacenje jedne grupe svojih vojnika herojski gine.
Od strane komande IV korpusa armije BiH predlozen za dodjelu ratnog priznanja ZLATNI LJILJAN, KOJI MU JE POSMRTNO I DODJELJEN.
Text citan nasamoj dodjeli priznanja
Sretoh juce u nasem radiju Amiru Salcin, dosla da preda text sjecanja na poginulog muza , heroja Envera -Enke Salcina.Zastadoh da popricamo, mlada zena , vedrih plavih ocijukoje tako ljepo upotpunjuju osmjeh sto joj cesto lebdi na licu , ali ni taj osmijeh ni srdacnost sto joj je svojstvena kad sa ljudima prica nikad nisu mogli potpuno sakriti tugu, sto je duboko u ocima i u svojoj dusi Amira vec dvije godine krije.
Juce, po prvi put , vidjeh i suze,ja ih vidjeh prvi put , a znam da u dugim nocima, kad niko nevidii kad njena dva sina spavaju Amira i suze lije.Znam, da tada,ni ljepota djecijeg sna , ni umor,sto ga nakon napornog radnog dana skinut treba,da nista tugu obuzdati nemoze,tad Amira oduska srcu daje..,i suzu slobodno pusti da padne.I tuga mjesta nadje, u rijecima sto ih iz noci u noc , svom Enki upucuje.U pismima,sto ih s povjerenjem pise,da izlije na papir ono sto nikom osim Enki povjeriti nebi htijela,anjega nema vec pune 2 godine.
Pogino Enko oslobadjajuci svoj Mostar.Dao zivot u zajednickoj borbi,za zajednicki grad.Da njegova djeca u slobodi rastu,da se kao on,Mostaru, Neretvi i starom mostu dive.Da za Velez navijaju,da punim srcem,sa svojim narodom,bez obzira na nacionalnost,zivot zive.
Nije ni sanjao Enko,kada je u zajednicku borbu polazio, kada je prve puske sa prijateljima djelio,da ce ti isti prijatelji, vrlo brzo,dozvoliti,da se puske na njegove sinove i njegovu Amiru okrenu.Da ih iz stana izbace, i sa desne na ljevu obalu Mostara protjeraju.
A to se eto dogodilo !!
Ni djecu heroja,sto ga zajednicki u pjesmi opjevasmo,ti prijatelji zastitili nisu.Nije ni trebalo, jer laznu zastitu njegova Amira i netrazi..Ponosno, uzdignute glave,je sa sinovima na ljevu obalu Neretve presla,medju prave prijatelje.
S njima umijesto Enke borbu nastavila,radom i prkosom,da djeca u slobodi rastu.Da se jednog dana, kao i njihov otac Enko,Mostaru i Neretvi dive, i starom mostu , sto ga vise nema,ali ce ga biti,mi ce mo ga za Enkinu djecu i za svu nasu djecui za sve dobronamjerne ljude opet izgraditi,i za VELEZ ce Enkini sinovi navijatii mozda u njegovom timu igrati.,jer stariji Amar vec s lakocom loptu suta,dok mu se mladji Amel divi.
Navece dok zdravadjeca,bezazlene djecije snove sanjaju,dok u snovima oca gledaju,Enkina Amira pise pisma.Pisma sto ih Enko nikad procitati nece.A ,ljepa i topla su o djeci sto rastu,o gradu sto stradavao je,o njenoj i nasoj borbi,o prkosu sto nam u nepravednoj borbi put u pobjedu pokaza,sto nas grad od propasti spasi.
Mnogo bih vam prijatelji,o Enki i njegovoj Amiri pricati mogla,i o mnogim,sto su se za ovaj grad borili,i u ovom gradu poginuli,ali me ruka nocas neslusa,srce joj diktira,podrhtava ruka,kad cetrnaestog juna o stradanju i borbi pisem,jer i meni,i mojim sinovimaje 14.juni dan sjecanja na nasu bol,nase progonstvo,nasu borbu i stradanje,zato cu pismo zavrsiti rijecima:
Neka je rahmet dusi Envera Enke Salcina, i rahmet dusi Babovic Dzemala-Pinde i svim onim sto su za ovaj grad i zbog ovog grada poginuli,a sto su u srcu i dusi ljubav za posten odnos i zajednicko zivljenje u nasem Mostaru nosili .
VASA ENISA
TEKST JE NAPISALA ENISA BABOVIC , OBJAVLJENO NA RATNOM STUDIJUMM 14.06.94 .GODINE U NOCNOM PROGRAMUI 1996.GODINE NA RADIO HAYATU ZA DAN SEHIDA.
Eto htjela sam sa vama podijeliti ovaj tekst i reci vam da sam ponosna i na rahmetli Enku a bogami i njegovu Amiru, jaka je to zena ljudi, sitna mrsava , ali tako jaka, i kao zena i kao majka.
___________________________________________________________________
|