Fatima-Mima Vejzovic
SALOM, SALOM SUGRADJANI !
Ne cuje se vise ni najblazi akord sjetne spanske, sefardske romanse iz mirisnih mostarskih avlija, niti melodicni govor ladina po brankovackim i carinskim sokacima, iako jos po koji Jevrej ima u Mostaru. Pjesma i govor poceli su zamirati odmah iza holokausta, a u posljednjim decenijama pjevusilo se i govorilo samo u rijetkim sefardskim domovima. Istina, bilo je i ima Askenaza, ali jidisa jos manje, jer su se oni i nazalost, u vecini asimilirali.
Zuko Dzumhur - Mostar
Vrijeme cini svoje, a meni se nakon raznih proteklih pogroma slazu slike sjecanja na neke, meni poznate, drage i rijetke sugradjane, pa na one za koje vise ne znam gdje su ili ih vise nema, ali i na one, koji su otisli daleko, daleko iza sedam mora i bezbroj gora, a ciji povratak sa radoscu cekam.
No, cesto se sjetim i majcine price iz mog ranog djetinjstva o njenoj prijateljici Jevrejki iz prvih decenija ovog stoljeca za koju sa sigurnoscu ne bih znala kako se zvala. Znam samo da joj kuca bila blizu majcine na Donjoj Carini, na granici sa Brankovcem i Mazoljicama. Ta draga joj prijateljica pokazivala joj je i svoju bogomolju- sinagogu, koju je majka i havrom zvala, a koja se i sada, samo u drugoj namjeni nalazi u nekadasnjem Mukica, a kasnije Brace Cisica sokaku, na Cumurovini u neposrednoj blizini nekadasnje brankovacke dzamije, vladicinog dvora, Stare i novije Saborne pravoslavne crkve. Razmjenjivale smo bajramske baklave i pashalna jaja i maces, a praznik Sjenice, koji joj je prijateljici, uz Hanuku izgleda bio i najdrazi, prikazivala joj je, uz sve djecije radosti kao svoj suma Bajram. I dok su oca trgovca uz mostarske Konfortije, Danone, Hajona, Kona, Fromera, te sarajevske, osjecke i druge Jevreje vezivali uglavnom poslovni kontakti, dotle su majcina bila komsijska druzenja, pa su i njena saznanja i impresije bile dublje i trajnije.
Cesto se sjetim i svog profesora Avrama Gaona, vrsnog profesora njemackog jezika iz nizih razreda mostarske Gimnazije i njegovog nezaboravnog pristupa djacima i predmetu, ali i momenata, kada bi, ispod cvikera u krajicku njegovog oka zaiskrilo, kad bi se, gledajuci nas, sjetio, ali samo za sebe, sjetio svoje ratne kalvarije, patnje i stradanja svojih najblizih i sunarodnjaka. Kamo srece da nam je bio profesor svih osam gimnazijskih godina. Ali on je otisao iz nase skole i naseg grada, a da nikada nisam nista saznala ni gdje, ni kuda, ni bilo sto o njemu, isto kao sto vise nikada nisam nista saznala o svom skolskom kolegi Rehniceru Ferencu, kasnije Franji zvanom, a rodom iz vojvodjanskog sora, iz Srbobrana. Bio je pojam dobrog djaka, najboljeg u generaciji po strogim kriterijma ocjene znanja cuvene mostarske Gimnazije. Sve ovo vrijeme sam mislila da je Ferenc Madzar iz Vojvodine i tek u ovom ratu saznala da je Rehnicer Jevrej. Bio je briljantan djak, natprosjecne inteligencije, kome nije bilo skolskog pitanja, bez pravilnog odgovora i koji je evc tada govorio nekolika strana jezika. Bio je uvijek spreman da svoje, za mladu dob izuzetno veliko znanje, stavi na raspolaganje svakom, posebno slabijem, ali i ponosan decko, ne ohol, nego svjestan svoje vrijednosti. Znala sam da je stanovao u Santicevoj, lipomirisnoj ulici kod svoje tetke, poznate mostarske apotekarice Djurin. Maturu nije polagao sa nama i otisao je, neznano nam kud.
Moja sjecanja nizu se dalje i vrlo sjetno, jer, kad god prodjem ispod Lipe na pocetku Suhodoline i pogledam ducane u nizu, ne vidim vise majstora Jakoba Altarca, jednog od sedam Davidovih sinova, pored jedinice Rifke, kako sjedi, a niti nanizanih, za onaj, poslijeratni vakat atraktivnih opanaka na kanatima zeljeznih vrata. A Jakica bijase nekada cuveni obucar, koji je u svojoj nekadasnjoj radnji u Karadjozbegovu sokaku, povise spomenika pjesniku Djikicu napravio i izlozio prve salonske cipele od krokodilske koze u Mostaru. Pamticemo kao sto se pamti i Salon na Korzu, vise dzamije sa beckim modelima u izradi beckog djaka Sulage Krpe i na Djerizu u Prijeckoj carsiji njegovog segrta, kasnijesjajnog majstora Hamdije Raljevica.
Pogledom prema Sahat kuli iznad Sehitluka, izmedju Mravove i Bijedica kuce iskrsne mi lik Ane Danonove, znane bibliotekarke s Malog Brankovca kako silazi niz siroke basamake Bajatova sokaka prema Glavnoj ulici, otmjeno i stameno u predivnom moher kaputu drap boje i u istoj boji sesirica ili beretke na prosjedoj loknavoj kosi i modernim dubokim gumidjonkama. Nema vise ni drage knjige iz njenih ruku, ni toboze strogog pogleda pri dolasku i smijeska pri ispracaju. Znali smo da je njena "comrda" bila samo prividna i zato je se uvijek i sa radoscu sjecamo.
Nezaboravna mi je cuvena mostarska modistica, gospodja Sida Levi sa cijim je sesirima svaka Mostarka bila ne dama, nego dama i po. Taj prelijepi detalj zenske garderobe, koji je ona maestralno pravila, njene musterije su tako znalacki i zenstveno nosile da ne sumnjam da im u tome nije i ona poduke davala. Zalile smo sto smo bile premlade za njene kreacije. A cinilo mi se da je gospodja Sida, nakon sve svoje zivotne tragedije (izgubila svu svoju blizu i dalju rodbinu i svoj dom u Fejicevoj ulici, povise Tiberijeva kina) bial, osim za svoj rad i musterije skoro nezainteresirana za okolinu. Njen muz, poznati mostarski intelektualac - inzenjer Levi nije uspio prezivjeti proboj, nego, na samom kraju rata, osta na jasenovackom gubilistu. Dugo sam se, susrecuci je, pitala, sto je onako zamisljena i tiha, onako ozbiljna i povucenai samo rijetko u ponekom susretu blago nasmijesena? Tada nisam znala da je od svih jevrejskih stradalnika naseg grada ona bila najveci. I, tek sada, nakon raznih pogroma, nakon svega prozivljenog, kada trazimo lica kojih nema, trazimo kuce, kojih nema, i sve znane, a pobijene ili pomrle ili pak sirom svijeta rasute, blize i dalje, duboko u dusi shvatam svu ondasnju bol i tugu, jos i u samoci gospodje Side. A koliko li tek nas, sirom kugle zemaljske, na rubovima dunjaluka "sniva" u po bijela dana svoje mostarske duvarove, svoj predratni prozivljeni grad: Jos se prica njena vrsna kuharica, kako je mladim gospodjama nesebicno dijelila najbolje recepte jevrejske i evropske kuhinje i da su mnoge od njih pored svojih, domacih nafajiza upravo od nje naucile predivne snenokle, princeskrofne, marcipane i druge mespajze, ai cuspajze. Posljednja i cuvena modistica Sida, nakon vise seoba, najzad je, sve do svoje smrti stanovala u Faladzica sokaku, preko puta svog srusenog doma i ducana koji je bio na cosku isto srusenog nekadasnjeg Alajbegovica sokaka. Mozda joj je i to pojacavalo tugu, a mozda i davalo snagu da pozivi jos koju deceniju, nakon svega? To nikada necu saznati! Samo i danas cujem jednu sretno prezivjelu mostarsku hanumu da prica, kako je gospodja Sida, koju je i ona izvrsno poznavala, bila beskrajno plemenita osoba koja je, izmedju ostalog, mnogim Mostarkama, koje nisu mogle kupiti njezine sesire, tokice drugo iste, bez naknade i bez razlike, za zabave i druge prigode posudjivala.
Ne vidjam vise ni starog gospodina Haima Romana, rodjenog Visegradjanina, a Mostarca od holokausta, za koga mi rekose da je u ovom ratu umro. Izdaleka sam prepoznala i uvijek pri susretu, kao ocevog poznanika, pozdravljala, da bi mi uvijek ljubazno, ali i pomalo upitno uzvracao, jer me nije licno poznavao. Kazu da mu cerke Sara, Erna i Jadranka i supruga Dragica ostase citav rat ovdje.
Koliko ce se samo Mostaraca sjecati i koliko ih je samo ovaj svijet iz njezinih ruku prvi put ugledalo, jedne od najpoznatijih mostarskih babica Sarlote Papo Danon, poznatije kao babe Lalike. Bila je to korpulentna i energicna zena, koja je, kao posljednje Gavrino dijete, nakon ovog rata otsla u vjecnost. Malo prije nje umri joj i brat Zivko zv. Henci, nekadasnja carinska legenda. Atraktivna joj kci Eda, sto pozivom prosvjetara, sto udajom, jos ranih sezdesetih ode iz Mostara, a sin Joza osta.
Moje divne djecije haljine, izmedju ostalih sila je i gospodja Aranka Papo iz poznate, velike Papine kuce povise Hakalove "Lire" na Gornjoj Carini. Gospodja Aranka i njen Isidor, inace brat Lalike i Hencija, strucni nastavnik, volili su prirodu, mlade i druzenja sa njima. Nju sam iz visedecenijskog druzenja sa mojom bliskom rodbinom bolje poznavala. Bila je elegantna, izuzetno vitalna i osoba veoma vedra duha, puna prakticnog znanja od koje sam i ja, kao i mnogi, prihvatila mnogo savjeta. Iako joj je gradska "Trznica" bila bliza, cesto se mogla sresti na staroj poznatoj mostarskoj "Tepi" sa svojim svjezim "zerzevatom", vjerovatno i zato, jer su tamo, sve do ovog rata bile prostorije i park njenih izvidjaca, koji je, zajedno sa ostalim sugradjanima dostojno ispratise, uoci samog rata, na sutinsko jevrejsko groblje.
Odavno ne hoda Mostarom ni gospodja Hajon, a ni muz joj David zv, Davo, koji je, izmedju ostalog imao i poznatu trgovinu "Ceralu" zvanu na Glavnoj ulici, preko puta "Razvitka", a nekad Renduliceve automehanicarske i vulkanizerske radionice i podruma i gostionice Blagoja Loze. Davo, cuveni veletrgovac i industrijalac imao je i udruzen kapital sa mostarskim starosjediocima Ribicama i Eficama. Pored velike porodicne kuce u Kurtovu, carinskom sokaku imao je i drugu, ogromnu, koja je "izlazila" i na Srednju - Balordinu, a koju je izdavao na "partalje", pod kiriju. Uspomenu na Davinu "Ceralu" nakon skoro sest decenija, ozivio je i cuva, na istom mjestu, sa istim imenom, makar i kao ugostiteljski objekat, jedan Mostarac.
Njihovu djecu - Beju, udatu za Ljubu Santica, trgovca s Luke, Aleksina bratica i Olgu, koja je, i pored udaje za knjizevnika Stanka Dvorzaka, bila poznata kao doktorica Hajonka, pedijatar, kao i vecinu njihovih potomaka vihor rata je vinuo daleko od Mostara isto kao potomke Konovih i djecu sudije Filipa - Roberta i Nerinu sa familijom na kanadska prostranstva. A tamo iza dalekih kanadskih hrastova i tihookeanskih obala sigurno mostarske snove snivaju i gospodja Solcika Danon i njen Sado s familijom, svi sa Gornje Carine na Glavnoj dzadi. Gospodju Solci, uvijek dotjeranu damu najbolje cu i pamtiti sa Glavne i najcesce kao briznu nonu s malim unucima za ruku, a stariji sigurno po njihovoj trgovini nekad s pocetka cernice, kod Ricine. Njena Erna prezivi ratnu golgotu u rodnom gradu.
Vec odavno ne bruji Mostarom ni veliki motor Cezara - Ceze Danona, generacijama nezaboravnog profesora iz "Tehnike kod Carinskog", koji se danas u londonskoj magli sigurno sjeca rumenih, suncanih, brankovackih zora, jer "nije zvuk, nego svjetlost ono, sto budi u Mostaru", osim u ratu, naravno. Nema vise na Malom Brankovcu ni majke mu Sarinke koja je mogla, sa svojih juznih prozora ispracati sve one koji su iz Alikalfica i dijelova Cisica, Sarica i Dracina sokaka isli kroz Brkicev sokak na Glavnu i dalje, a ne znam sta je sa sestrom, od milja Plombicom zvane. A ja bih volila znati i gdje su dvije od nekad tri sestre Lajhnerke - Kamile, Darje i Lejle iz sokaka pjesnika Djikica s pocetka Brankovca, ciji preci bijahu najcuveniji mostarski bankari i poznati sportasi, od kojih jedan donese i prvu fudbalsku loptu u Mostar.
Tu su i braca Mandelbaum, Zoran i Zigismund - Ziga i majka Sarinka, koji ce u tek minulom ratu ostati upamceni kao neumorni humanitarci i beskrajni dobrocinitelji onima, kojima je pomoc bila najpotrebnija. Braca, iako rodjeni poslije holokausta, osjecajuci i sami sve tegobe ovog rata pomagali su svim svojim bicem i sa nevjerovatnom pozrtvovanoscu po cemu ce ih se, sa vjecnom zahvalnoscu sjecati generacije i generacije Mostaraca. I drugi, preostali Jevreji koji, zajedno sa ostalim propatise u ratnom, mostarskom paklu, kao i njihovi preci, te oni, koje nisam licno poznavala kao Kajoni, Lukaci, Bergmani, Salomi, Samueli i brojni drugi koji su davali pecat ovom gradu i zapravo, svojim zivotom, radom, kulturom i obicajima uz ostale cinili grad Gradom, zasluzuju poseban sjet.
A ja bih volila, silno bih volila kad potomci nasih Jevreja, kao i svih ostalih nasih sugradjana ne bi u svijetu slucajno susrele Mostarce pitali da li se raja jos kupa na neretvanskom Trokutu, ispod Mejdana, na tepi, pa kradu li "djecurlija" jos uvijek nedozrele zerdelije i praske na Raljevini i Hadrovica bascama i ne bi po obodima bjelosvjetskih pustinjskih oaza pjevali o mostarskom bulbulu i "duni vjetre malo sa Neretve", nego se oni kupali i pjevali u Mostaru.
Sarajevska Hagada - donesena u Bosnu nakon progona Jevreja iz Spanije
Rasuta djeca i nasih Jevreja dolazice iz svijeta govoreci na raznim svetskim jezicima, a ja se bojim da mnogi, mozda nikad nece spoznati da je njihov maternji jezik, kao i jezik njihovih predaka Sefarda - ladino sa kastiljanskim naglaskom ili jidis nasih Askenaza, makar i spomena radi. Nazalost, to je sudba i sve druge rasute djece.
Sve ovo bijase jedan sjet, jedno, tek malo otrgnuce od zaborava, a cini mi se i jedan lament nad dijelom mostarskog svijeta, koji cinise i mostarski Jevreji, a koji i necujom iscezava. Da, iscezava iz koliko do jucer zive, koloritne stvarnosti od naroda, rasa, religija i kultura, koje su se ovdje skladno prelijevale, poput visebojnog cvijetnog polja, a koji se dijelom razleti kao vjetrom puhnute latice sirom svijeta, sorom dunjaluckog dunjaluka.
A mi, mi svi njih sa, u Mostaru preostalim Jevrejima cekamo dobrodoslicom i starim dragim pozdravom "Salom, salom, sugradjani".
___________________________________________________________________
Nije znanje Znanje znati....vec je znanje Znanje dati...
|
